Nije rijetkost da se mi ljudi
prema Bogu ponašamo
kao da je automat za piće
kojega se sjetimo tek onda
kad nam zatreba usluga.
Zamišljamo ga kao nekog
čija je zadaća ispunjavati želje
i izbaciti gotove proizvode
prema našim čudnim hirovima
koje nazivamo čak i molitvama.
Svoje račune s takvim Bogom
po pitanju vlastitih zahtjeva
rješavamo po kratkom postupku:
dovoljno je malo sitniša
pa da ga isplatimo za napitak
koji je nesebično izbacio
na obostrano zadovoljstvo.
Tako se bezbolno i jednostavno
ispunila ona stara maksima:
čist račun, duga ljubav.
Ali u tako ‘čistim’ računima,
najviše je onog nečistoga
ako zaboravima da Bog ne daje
osvježavajući napitak u limenci,
ni ljudske preparate iz automata.
On, naprotiv, daje sok svoje krvi,
iscijeđene iz živoga srca,
dragocjenost koju naš ljudski sitniš,
ne samo ne može isplatiti,
nego joj nikada ni dovoljno zahvaliti.
Zato bi bilo neophodno potrebno
da nikad ne pokušamo uzvratiti mu
sitnišem i tako sitnog života,
nego u zahvalnosti ljubavi
cijelim i nepodijeljenim bićem.
Uostalom vrijedi i ona druga izreka:
ljubav se samo ljubavlju vraća!