1. korizmena nedjelja – B
Prije nekoliko dana započeli smo svoj korizmeni hod, a nedjeljna slavlja su nam kao odmorišta na kojima pravimo predah i skupljamo snagu kako bismo mogli ići naprijed. Svaka od nedjelja nas na sebi svojstven način potiče na promišljanje i daje nam smjernice za nastavak korizmenog hoda. Tako nam danas prve korizmene nedjelje Evanđelje nudi da promišljamo iskustvo kušnje koje je sam Sin Božji prošao živeći ljudski život. Evanđelist sveti Marko s dvije rečenice opisuje kako se nakon krštenja na Jordanu Isus povukao u pustinju i izložio se sotonskim kušnjama: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.
U duhu Isusova iskustva i korizmeno vrijeme, kao četrdesetdnevna priprava za blagdan njegova uskrsnuća, postaje simbolom vremena koje je Isus proživio prije uskrsnuća, ali i tih četrdeset dana koje je proboravio u pustinji gdje je bio izložen kušnji Zloduha. Samo korizma oblikovana po njegovu životu, a i definirana brojem dana koje je on proveo u pustinju, može biti prava priprava za proslavu uskrsnoga otajstva, prema čemu težimo. Vrijeme korizme je, dakle, vrijeme kušnje, vrijeme kada s mnogo više jasnoće iziđe na površinu sve ono što je inače prisutno u svakodnevnici. No isto tkao ovo je vrijeme milosti kad nam Bog daje posebnu milost za pobjedu, a pobjeda se nužno pretvara u stvarnost, jer smo njome dodatno osnaženi protiv svojeg duhovnog protivnika.
Koliko je znakovito, ali i neizbježno i korisno vrijeme kušnje u našem životu, svjedoči činjenica koju je istaknu Evanđelist: Duh nagna Isusa u pustinju. Iz toga se iščitava jasna poruka i za nas kršćane da ne možemo živjeti u zavjetrini, da ne možemo ostati u nekoj vrsti skloništa cijeli život, nego smo pozvani suočavati se sa svojom sredinom, izići na bojno polje i odnijeti pobjedu. Jer neminovno se suočiti sa svime kako bi uopće odnijeli pobjedu protiv nagnuća vlastite naravi, te je neophodno da i sami dopustimo da nas Duh nagna u pustinju. Jer prije ili poslije doći će do odsudne borbe, pa ukoliko nikad nismo osjetili vlastitu snagu i okušali je protiv svoga neprijatelja, nikada nećemo ni znati koliko je u nama jaka prisutnost Duha koji se ne da pobijediti. Ako se u korizmi ne bismo vježbali za borbu, te ako ne bismo život prihvatili kao vrijeme kušnje i pobjede Duha nad Zloduhom, bili bismo kao nikad upaljeni motor ili nikad pokrenuta naprava, čiji bi smisao zbog toga bio upitan. Stoga je naše vrijeme korizme kao vrijeme intenzivnog treninga u borbi protiv Zloduha, a sve pod budnim okom Duha Svetoga. A on nas kao dobar trener stavlja u vatru, u okršaj, jer mu je stalo ne da izgubimo, nego da se suočimo sa životom uz njegovu pomoć. Ako bismo to odbili, onda bismo napravili previd, jer bi i tako boj protiv Zloduha prije ili poslije bio neizbježan. No tim više mu je stalo da naučimo što je život, to jest da steknemo vještinu i, kako se kaže športskim rječnikom, pobjednički mentalitet. A ako ne slušamo poticaje Duha koji nas vodi kroz kušnju pustinje, postat ćemo žrtve Sotone bez ispaljena metka.
Odbijajući suočavati se s kušnjama nećemo se osloboditi sotonskog djelovanja koje, prije ili kasnije nadođe, s time da tada, kao neiskušavani i neiskusni možemo lakše podleći njegovu zavođenju i utjecaju. Odgađanje suočavanja s njime neće nas ipak poštedjeti njegove agresivnosti i posezanja za nama. Zato je vrijeme korizme vrijeme kada dopuštamo da nas Duh nagna u pustinju, da nas na neki način izloži kušnjama kako bismo stekli dužnu snagu i vještinu da im se odupremo. Jer nakon pustinje trebamo se vratiti u svakodnevnicu, u svijet u kojem Sotona maskira svoju prisutnosti, u kojem nijansira boje svoga očitovanja, te nastoji brisati jasne razlike između Božjih i svojih pozicija i ideja. Vratiti nam se u svijet gdje ćemo teško uočavati nijanse, ako nismo vježbali u pustinji razlikovati Duha od Zloduha, ako nismo naučili odbijati sve Zloduhove ponude oslanjajući se isključivo na snagu Duha. Idemo u svijet u kojem nas Zloduh napastuje napašću mlakosti i trajnog popuštanja time što nas navede da se opustimo.
Zato ni Isus nije bježao od činjenice da je pravi sukob sa Zloduhom bio ne u pustinji, nego u gradu, u svijetu, u borbi za čovjeka i njegovo spasenje. I njemu je vrijeme pustinje bilo samo vrijeme priprave za konačni okršaj i bitku sa Sotonom za svijet i njegovu dobrobit. Ako ne prihvatimo odlazak u pustinju pod vodstvom Duha, upitno je možemo li uopće ići u borbu u svijetu i za svijet. Jer je opasno i vrlo rizično ići u borbu bez jasnog iskustva sotonskih kušnji, jer nam se kasnije Sotona može vrlo vješto skriti pod krinkom slobode, humanosti, prava i pravednosti, te ga nikad ne ćemo moći raskrinkati,pobijediti i otjerati. Može se dogoditi da, ako smo duhovno neiskusni, ne vidimo u ničemu njegovu prisutnost, to jest da ni u jednom potezu ne vidimo ništa spornoga što bi ukazivalo na njega. Takva obmana bila bi njegova očita pobjeda. Opasnost je da ne vidimo istinsku duhovnu vrijednost, da ne uspijemo niti nagnuća svoje nutrine mjeriti mjerom Božje riječi i njegova nauka. Opasnost je da ne naučimo razlikovati niti naše unutarnje duhovne kretnje, da ne naučimo razlikovati na što nas potiče Duh, a na što Zloduh.
Upravo za takvu školu neophodna je korizma da naučimo što je u našoj ljudskoj nutrini nastalo na poticaj Božji, a što na vražji, što je u našim ljudskim činima od Boga, a što od Zloga. Ne moramo se bojati da ćemo pored sebe vidjeti neku zastrašujuću spodobu, nego da u našoj nutrini i savjesti ne znamo napraviti dužno razlikovanje koje Bog od nas očekuje. Za takvo razlikovanje koje se nalazi između Duha i Zloduha želi nas osposobiti Gospodin Isus, te nam nudi korizmeni put kao put jasnog razaznavanja između ovih dviju stvarnosti. Prihvatimo ovu Isusovu školu, te idimo s njim u pustinju, kako bismo snagom Duha bili osnaženi za svakodnevne pobjede u radu oko spasenja duša.