33. nedjelja kroz godinu – B
Današnji evanđeoski odlomak je prilično složen, a i vrlo težak razumjeti nama ljudima koji bismo htjeli da svaka Isusova riječ ima školsku logiku i jasnoću. No mnoge stvari ne razumijemo upravo zato što naš konkretni praktični život ne odgovara snazi Kristova života i nije do kraja vjeran njegovoj riječi. Da živimo do kraja dosljedno onda bismo dobro razumjeli svaku riječ, te bi ona našla odjeka u našim grudima. Doista, riječ Kristova koju čitamo u današnjem Evanđelju upozorava nas na posljednje stvarnosti našeg ljudskog života, o kojima mi ne razmišljamo baš tako često. Stavljamo ih po strani i držimo ih u podsvijesti kao da nisu stvarne, a u biti one su neminovne i nitko ih od nas ne može izbjeći. Isus nas pak želi poučiti kako je u životu mnogo toga neizvjesno, ali je izvjesno samo jedno da ćemo se jednom suočiti s istinom života i smrti, to jest da će nam pomrčati sunce i da mjesec više neće svijetliti, te da će nam jednom zvijezde pasti s neba, te će se i sile nebeske poljuljati. Da bi nam predočio neminovnost naše smrti i potrebu da o njoj na vrijeme razmišljamo Isus se, dakle, služi slikom propasti svijeta koja zorno predočava i jasno upozorava na buduće događaje kojih ćemo i sami jednom biti dionici i sudionici.
Ljudi, na žalost, često žive tako da ne prepoznju život u sebi. Sposobni su vidjeti kako život u smokvi buja i kad dolazi vrijeme njezina roda, a ne prepoznaju kad stvarni život u njima samima buja i dolazi svome plodu. Štoviše, često žive tako da život u njima ide na manje, da ide kraju, da se troši, umjesto da ide k punini ploda. Događa se da ga nikad nisu znali usmjeriti prema onoj neprolaznoj plodnosti, nego prema ljudskim ostvarenjima koja čovjeka najčešće više troše nego čine plodnim. Redovito uspijemo prepoznati naravni život i njegov tijek u živim bićima oko nas, ali u sebi i oko sebe ne uspijevamo prepoznati milosni tijek života koji je među nas donio sam Bog, a koji bi nama ljudima trebao biti tako naravan. Razmišljajući o toj pojavi vidimo da bolje na podražaje reagira smokva koja, kako dolazi ljeto i vrijeme plodnosti, omekšava i tjera lišće, a sami ne uspijevamo prepoznati da je došlo ljeto i da grije sunce božanskoga života ljudskome rodu. Došao je među nas Božji Sin koji je izgovorio neprolazne riječi, a mi ih ne slušamo i ne prepoznajemo kao takve, nego živimo u suhoći i hladnoći, umjesto da iz njegove prisutnosti i riječi crpimo svježinu i toplinu za plodnost svoga života. Tada nas ne bi budući život strašio kao da je riječ o propasti, nego bismo u njemu prepoznavali puninu prema kojoj težimo i prema kojoj je protegnuto naše biće.
Samo tko se uči od smokve, to jest tko omekšava svoje srce, takav može sebi dopustiti plodove života. U omekšanu srcu koje dopušta da u nj prodiru božanski sokovi u njegovim grudima može buknuti život. No s druge pak strane, ako se ne natapa božanskom ljubavi, tada se ne može dogoditi ništa. U protivnom će se dogoditi da se usredotočujemo na koješta što nam nije važno, umjesto da se posvetimo životu milosti i zajedništva s Bogom po kojemu buja naš život. Zato Isus hoće da se usredotočimo na sadašnji trenutak, te da vlastitu vječnost ne promatramo kroz prizmu događaja koji će doći u jednoj dalekoj budućnosti, nego kroz prizmu sadašnjosti koja se već sada događa. A da se sada događa i da je vrlo aktualna može se razaznati slušajući Isusovu moćnu riječ. Kad osjetimo da je neprolazna i kad osjetimo da buja u našim životima, onda nam postaju jasne i one nejasne riječi današnjeg Evanđelja. Ako nam snaga Isusove riječi progovori u srcu, onda ćutimo i znamo da je blizu, da je na vratima, te da se ono što je on izgovorio zbiva u našem životu.
A onaj tko osjeti da je Isusova riječ konačna u njegovoj duši, te da je to riječ punine od koje se ne može više imati, osjeća da je došla punina vremena, te mu ne preostaje drugo nego da se pripravlja na vječnost pogleda čvrsto usmjerenoga na onoga tko dolazi na oblacima, jer ćemo ga nazrijeti na obzorjima našega života. Tako ćemo mi vjernici osjetiti da smo primili neizmjerni dar od kojega uzvišenijega nema, svjesni kako nas ništa ne može poljuljati niti onda kad se sile nebeske budu ljuljale, da nas ništa ne može oboriti, pa ni onda kada zvijezde budu s neba padale, da će nam istinsko svjetlo svijetliti i onda kad pomrča sunce i mjesec. Opredijelimo se stoga za ovu neprolaznu stranu života, utisnimo u srce riječ koja neće nikada uminuti, kako bismo u njoj uživali po svu vječnost. A Gospodin nam je blizu, na vratima, pa ga nastojmo prepoznati i otvoriti mu vrata svoga srca. Ne dopustimo da prođemo mi i ovaj naraštaj, a da se za nas ne zbude njegov dolazak koji nas obdaruje životom vječnim i raduje nas neprolaznošću.