Stvarajući čovjeka Bog ga je odredio za život, pri čemu je čovjek trebao prihvatiti ne samo Božji stvaralački, nego i otkupiteljski plan. Točnije čovjek je bio pozvan na vječnost, te je sa svoje strane imao surađivati s milošću kako bi ostvario puninu života. Bio je stvoren kako bi se ‘rodio’ za vječnost živeći istinsko zajedništvo sa Stvoriteljem. U tom duhu i svaki novopridošli pripadnik njegova roda uživao bi dar kojim je bio obdaren on sam. No čovjek je grijehom doveo u pitanje ovaj plan rađanja za ljepši i puniji život, tako da su se njegove posljedice pogubno odrazile na cijeli ljudski rod. Umjesto da Eva, prva žena, bude majka života kao što joj i ime kaže, ona je postala majka smrti, čime se dogodilo prvo veliko proturječje. Umjesto da rađa život, postala je začetnicom smrti svome potomstvu, što je tragedija od koje nema veće u ljudskim razmjerima. Od tog trenutka rađanje se ne gleda više kao blagoslov i radost, nego kao na bol, briga i neizvjesnost. A pripadnici istoga roda nisu više braća i bližnji, nego suparnici i protivnici. Isto tako nad stvorenjima i prirodom čovjek ne vrši odgovorno gospodstvo, nego vlada sirovom i krutom tiranijom.
Obećanje milosrđa
Tako se lošim životom čovječanstvo udaljilo od Božjeg blagoslova koji je odjekivao nad zemljom kad je Bog stvorio čovjeka i povjerio mu zemlju, kao i onda kad je obnovio savez s Noom i njegovim sinovima. I u jednom i u drugom slučaju blagoslov je bio sadržan u životu koji su primili i po potomstvu kojem su se otvorili. U tom je blagoslovu bio izrečen i poziv da se plode i množe, te da napuče zemlju (usp. Post 1,28; 9,1.7). Ali samo dok su bili u zajedništvu sa Stvoriteljem taj glas je mogao biti artikuliran, kao i provođenje njegove volje bez nasilja nad stvorenim svijetom. Mogli su znati što im je činiti samo dok su osluškivali njegov glas i živjeli od njegove prisutnosti. U trenutku kad se udaljavaju od Boga, postaje nemogućim ovaj plan Božji i povjerena im zadaća. Prvi par je imao zadaću rađati djecu za božanski život kao djecu Božjeg blagoslova, no kako nisu ispunili svoju zadaću, Eva je prestala biti majkom svim živima. Zbog toga je Bog odlučio pronaći drugu Ženu koja će ovom svijetu priskrbiti pravi blagoslov.
No premda zbog neposluha ljudi Bog izgovara riječi kazne, on nije nemilosrdni Bog. On ih ne prepušta ni tada njihovoj sudbini i nevolji, nego im daje milosrdno obećanje puno nade. Eva je htjela priskrbiti svome potomstvu novi dar izvan Boga, a dala mu je samo ispraznost umjesto smisla, promašaj umjesto ostvarenja, pustoš umjesto punine, smrt umjesto života. Onoj koja je izgubila milost trebalo je iskazati milosrđe, jer Bog ostaje vjeran sebi i svomu planu, pa je obećao da će doći jedna druga Žena koja će ga ispuniti. Jer onoga koji je bio stvoren za spasenje nije mogao prepustiti propasti. Trebalo je samo pronaći osobu koja je bila dostojna tog plana i voljna surađivati prihvaćajući njegove darove i prosljeđujući ih ljudskome rodu.
A kad onda izbližega promatramo Božji plan, vidimo da je pretpostavljao i najavljivao jedno rođenje, točnije rođenje jednoga djeteta od žene koja će biti u neprijateljstvu sa zmijom. On je trebao satrti glavu zmiji, to jest onoj sili koja se podiže protiv Boga, a nanosi štetu čovjeku. Božje milosrđe ljudima je trebalo doći od tog djeteta koji oslobađa ljudski rod sile zmijine. A tko je trebao biti Dječak koji će osloboditi ljudski rod, malo jasnije nam govore proročke riječi Izaije proroka koji pjeva o božanskom dječaku: “Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni. Nadaleko vlast će mu se sterat’ i miru neće biti kraja nad prijestoljem Davidovim, nad kraljevstvom njegovim: učvrstit će ga i utvrdit u pravu i pravednosti.” (Iz 9,5-6) Dakle, Žena koja je rađajući Dijete trebala donijeti na svijet milosrđe Božje, trebala je imati čast da rodi Boga i da ga daruje čovječanstvu.
Ostvarenje Božjeg plana
Tako vidimo da se Božji milosni plan koji je stvoren od samih početaka, ostvaruje rođenjem Djeteta Isusa od Marije koju novozavjetni pisci, svjesni njezine uloge, zovu Ženom. Marija je, za razliku od Eve, znala da nije u njezinoj vlasti da daje ljudskom rodu darove iz ograničene riznice svoga bića, nego da sve sposobnosti otvori Božjoj punini, to jest da prepozna da je Bog punina darovana čovjeku. Nije se poput Eve zamarala time da samostalno vodi čovjeka prema iskonskom ostvarenju, nego mu je jednostavno pokazala otvoren put prema ostvarenju koje je htio i predvidio sam živi Bog. Njezina zadaća nije bila da daje život iz ničega, nego da bude suradnica sa Životvorcem, te da proslijedi život i svaki drugi primljeni dar u njegovoj cjelovitosti.
Kad ona prva žena nije htjela biti bogomajkom, ženom koja svoju djecu rađa na božanski život za nebo, Bog je onda izabrao nju za uzvišeniju Bogomajku, jer joj je dao da rodi njegova Sina na zemlji. Marija je tako na savršeniji način postala bogomajkom nego je to trebala biti Eva. Svojim posluhom Marija je omogućila novi tijek života ljudskome rodu, tijek prepoznatljiv po ostvarenju novoga sinovstva za Boga. Time je višestruko postala bogomajkom: bilo na onaj povlašteni način zato što je rodila Sina Božjega, bilo što je postala bogomajkom i za nas, jer nam je dala Onoga koji nam je omogućio da ponovno budemo djeca Božja. Eva je onemogućila da se djeca čovječja rađaju na zemlji i kao djeca neba, dok je Marija omogućila Sinu Božjemu da se rodi na zemlji, čime su se ljudskoj djeci otvorila vrata neba. Zato je ona s jedne strane Majka Sina Božjega, a s druge strane je i Majka našega bogosinovstva.
Mariji je time iskazana neizreciva milost, ili kako će reći anđeo Gabriel da je našla milost u Boga, da bude nositeljica Milosrđa Božjega, to jest roditeljka Sina Božjega, budući da je Bog htio svoje milosrđe iskazati životom svoga Sina. Novim i neuništivim životom Bog daje lijek protiv smrti, jer je samo život pravi odgovor na smrt. A kako naš ljudski život nije dovoljno snažan ni sadržajan u borbi protiv smrti, Bog nam podaruje svoj besmrtni. Dar milosrđa je upravo dar tog života koji je moćan ne samo po tome što se može oduprijeti smrti, nego i zato što je takav da se smrt ne može oduprijeti njemu.
A polazeći od čudesnog događaja Marijina bogomajčinstva i nama vjernicima je upravljen poziv da poput nje se okrenemo životu u ovom svijetu u kojemu čovjek i dalje živi, poput Adama i Eve, izokrenutih shvaćanja i neispravnog djelovanja, odbacujući život kao opasnost i prijetnju. Marijino bogomajčinstvo nas poziva da život promatramo sa zahvalnošću kao neprocjenjivu božansku vrijednost, te da ga ne odbacujemo i ne gušimo u ime sporednih i popratnih sadržaja života. Kao što Marija prihvaća svakoga od nas, i nama je prihvatiti dar života kojim nas pohađa Bog, i to u svjetlu i snazi rođenja njegova Sina kojega je Marija dala svijetu. A darovano nam je Dijete, Sin Božji, da nas nauči poštivati život, te da nam pokaže snagu čistoga života vjernoga Bogu. Stavio nas je na put ispravnog življenja na kojemu naš ljudski život može razviti snagu besmrtnosti koja je bila svojstvena Bogu. Njezinim majčinskim služenjem Bog je postao Emanuel – Bog s nama, čime je svoj božanski bitak stavio u ljudski život, pokazujući uzvišeno dostojanstvo čovjeka otvorena Bogu i njegovoj snazi. Po njemu i naš život prima besmrtnost, pretvara se u čisti život postajući sličan Onome koji jest, sukladno onom iskonskom vječnom planu. Nakon toga nam ne preostaje nego živjeti svoj vjernički život u onoj istoj bogomajčinskoj odgovornosti na koju je Svevišnji pozvao naše praroditelje.