Nekad je bila od drva izrađena,
pa niti uvijek dobro uglačana,
ali redovito draga i poštivana.
Mogla je biti neugledna,
ali nikada gruba i neotesana,
jer joj je bit u velikodušnosti,
a ne u bogatstvu i raskoši.
Dika joj nije prostirka meka
nego majčina ljubav čista;
sigurnost joj nije drvo i metal,
nego čvrsta očeva vjera.
Kao prva postaja života
bila je spona novorođenčeta
i svijeta kojem ide i u koji ulazi.
Po spremnosti da prihvati život
bila je više od pukog simbola.
U njoj je svatko prve riječi slušao
jezika onog što majčinim se zove,
a vođen sigurnom rukom očevom,
iz nje je prve korake činio,
časnom zemljom djedova svojih.
Čast je zato ljudskome rodu
da je u kolijevku ljudskosti sišao
i jedinorođenac vječni Božji,
kako bi našim jezikom govorio
i ovom tvrdom zemljom hodio.
Prihvaćajući zakone naše,
učio nas je nauku svome
– jeziku onom najljepšemu
kojim Otac ljubav izriče
i vjernost vječnu potvrđuje.
A kad je iz Marijine zipke izišao
pokazao je ljudskim stopama
da je najljepši hod zemljom
onaj koji vodi pute neba.

 

 

Share: