Prašina nečujno pada
i noge je tiho nanose,
jer je sitna i neprimjetna.
No opet, premda sitna,
ipak neugodno onečišuje
prostor ljudskog življenja
i teško ju je očistitit.
Svaka dobra domaćica
je svjesna toga da je
borba s njom vrlo teška,
svakodnevna i neprekidna,
jer se podmuklo zavuče
i do najudaljenijeg kuta.
Kamo sreće kad bi
pogled na nju redovito
čovjeka iznova podsjetio
da je on sam samo prah
i da se u prah vraća.
Onda bi budno pazio
da ne onečišćuje okoliš
svoga i tuđega življenja
prašinom zla i grijeha,
što prodire do svake pore.
Tada bi bio i zahvalan
Onome koji je došao
iz neprolazne vječnosti,
te ponizan nije prezao
ni prezirao zagaziti
u prašinu naše ljudskosti.
Jer je prošao ovim našim
prašnjavim svijetom
naviješćujući evanđelje,
kako bi nas brižan poučio
otresti prašinu slabosti
s haljine svoje ljudskosti,
te oprati stopala i noge
okaljane blatom zloće.
I dok smo u čudu zdvajali
o smislu njegove riječi,
nećkali se i zbunjeni pitali
kako je moguće to izvesti,
on se pokoran prigeo
i noge nam milošću oprao.