Život se može usporediti
sa zdencem ili bunarom
iz kojega crpimo svježu vodu
koja ljudima život znači,
pogotovo u sušnim krajevima.
No počesto je u neprilici
čime zahvatiti i vodu piti,
utažujući žeđ za životom.
Koja korist od obilja u zdencu,
ako nema čime zahvatiti.
Zato je neophodno vjedro
s dovoljno dugim konopcem
da može njime dohvatiti.
Isto vrijedi i za dušu
koja sahne ako se ne nađe
vjedro kojim će zahvatiti
milosne vode života.
Božji Sin je stoga došao
u pustinju naše ljudskosti,
jer je jedini u stanju zahvatiti
iz neizmjernog zdenca ljubavi
iz srca nebeskoga Oca.
Svojim probodenim srcem
postao je vjedro spasenja,
jer se iz njegova boka
izlila na nas voda života
kao vrelo iz srca Očeva.
Od tada su i naša srca
posude milosrdnoga Boga
kojima natapa usahli svijet
morem svoje ljubavi.