5. korizmena nedjelja – C
Gospodin Isus se našao u mnogim složenim situacijama kad su ga njegovi protivnici htjeli uhvatiti u prijestupu ili u nedosljednosti, no ova opisana u današnjem Evanđelju bila je vrlo neugodna i zahtjevna. Naime, o njegovu odgovoru visio život jedne žene koju su zatekli u preljubu i koju su prema Zakonu trebali kamenovati. A on koji je javno naučavao da nije došao dokinuti, nego ispuniti Zakon, sada je bio na kušnji, jer se, prema prisutnima, ispunjenje Zakona sastojalo u osudi nesretne žene, dok bi oslobađajuća presuda bila protivna zakonskim odredbama. Međutim, Isus je napravio neobičnu gestu kad se sagnuo i počeo pisati prstom po zemlji praveći se da ne čuju što oni govore. A na njihovo navaljivanje da se izjasni oko toga treba li je kamenovati ili ne, bila je dovoljna jedna rečenica pa da se povuku i odustanu od svoga paklenog nauma.
Ti isti ljudi, međutim, pismoznanci i farizeji, koji su se bacali kamenjem osude na prijestupnicu, u svojoj nutrini dopuštali su sebi grijeh i lako su sebi opraštali. Jer nama ljudima mnogo lakše je prijeći preko svojih grijeha kao da ih nema, nego imati razumijevanja za grješnicu, pa i onda kad joj ne treba odobravati grijeh. U sebi su nosili prljavu nutrinu prekrivenu revnošću za Zakon i za ćudoređe, umjesto da je počiste i pred Bogom i savješću se potrude oko vlastite čistoće i besprijekornosti. Mnogo lakše je ukloniti preljubnicu iz grada, nego ukloniti grješne sklonosti i počinjene grijehe iz svoje duše. Zato su ne samo prema ovoj ženi, nego i prema Isusu nastupili uperena prsta, jer su je htjeli pogubiti i na temelju njegove osude s još većim zadovoljstvom, nego da je samo oni sude i kazne. Ali Isusov prst koji je u prašini ispisivao oslobađajuću presudu, nije im dopustio da se poigravaju njegovim poslanjem koje se sastojalo u tome da ljudima navijesti i pokaže milosrđe Božje. On je svojim prstom ispisivao nove zakone ljubavi i milosrđa, podsjećajući i njih da si oni imali više razloga biti milosrdni prema grješnici jer su i sami grješnici.
Zanimljivo je to ljudsko proturječje koje se poigrava ljudima. U biti radi se o zloći koje ne progoni grijeh kao takav, nego se grijehom služi protiv ljudi, vlastitih neistomišljenika, kako bi im naškodili. Jer da im je smetao grijeh, onda bi najprije, korjenito i temeljito počistili grijeh iz svoje nutrine, a ne bi se služili čak svetom Božjom riječju i zakonima kako bi se okomili na Isusov nauk. Osim toga svojim su prljavim naumima podredili i jedan ljudski život koji njima nije bio svet sam po sebi, nego obično sredstvo društvenog i vjerskog obračunavanja. Slična proturječja pronalazimo i u današnjemu društvu koje je spremno na proturječne stavove i krajnosti, samo da bi pojedinci ostvarili svoje ciljeve. U tom smislu se može dogoditi da se ozakoni bilo koji grijeh, pa čak i ubojstvo kao što je abortus, te da ga se hvali kao civilizacijski napredak, ako služi tome da se napakosti ideološkim protivnicima. No ti isti ljudi koji su spremni boriti se za lažna prava ljudi na grijeh i zločin, ili pak na neku drugu vrstu nećudoređa, u svome licemjerju spremni su spočitnuti i mnogo manje grijehe i propuste svojim protivnicima, ako pronađu dovoljno uvjerljiv i ‘tvrd’ argument kojim im mogu doći glave. Ti isti ljudi koji na velika vrata puštaju zlo u društvo, spremni su linčovati u javnosti svoje političke i ideološke protivnike i zbog nekih nevažnih prijestupa ili izjava. Po tome se vidi da se ni danas nitko ne bori protiv grijeha kao i njegove razornosti u ljudskome životu, nego se mnogi služe grijehom kao razornim sredstvom borbe protiv ljudi.
Tako se potvrđuje da pismoznancima i farizejima, bilo starima bilo novima, nije sporan grijeh kao takav, niti im je stalo do dobra osobe, nego do vlastitih probitaka i karijere. Jer da im je sporan grijeh, onda bi bili počeli čistiti od svoga dvorišta, to jest bića, a ne od tuđega. Tada bi u poniznosti otkrili kako je istinsko dobro čovjeka biti čist od grijeha, te bi se dali očistiti navještajem spasenja, a braću oko sebe bi susretali s punim razumijevanjem i trudili bi se oko njihova dobra. Štoviše, doživjeli bi to kao vlastito poslanje da drugima omoguće da se čiste od grijeha i da otkrivaju milosrđe Božje. U tom slučaju bi spoznaja grijeha bila spasenjska prigoda, oruđe za pokajanje, za ponizni stav i molitvu Bogu da ih oslobodi od grijeha. No ljudskom umu izopačenom grijehom nije svet ni Bog ni čovjek, nije sveto nijedno mjesto i nijedno vrijeme, nego zlorabe i Božji Zakon i sveto mjesto Hrama, gdje su dolazili mnogi kako bi se očistili od grijeha, te umjesto da ih oslobađaju i čiste, oni ih vežu kaznama i osudama pretvarajući Hram u sudište umjesto u pomirilište.
Ali dovoljna je bila jedna Isusova rečenica da ih obuzda, te da im pokaže da su njihovi stavovi bili nedostojni tog svetog mjesta, te Božje svetosti i milsrđa. Osim toga ukazao im je da je neophodno da se okrenu svojim grijesima i da najprije čiste po svome dvorištu i kući. Isusova riječ ih je udaljila s tog mjesta, te je bilo za očekivati da su naučili lekciju, te da se neće više usuditi upirati prstom u tuđe grijehe ako im nije cilj da donesu oproštenje. Doista, nije uputno isticati tuđu prljavštinu ako se ne namjerava zasukati rukave i prionuti zadaći očišćenja njihovih nečistoća. Nije nimalo časno upirati prstom u druge ljude, osim ako to nije prst koji ispisuje stranice milosrđa, oproštenja i oslobođenja. A farizeji i pismoznanci nisu drugima pružali ruku, nego su izdaleka prijetili prstom i kamenom. Umjesto da se služe Zakonom i Hramom kao sredstvima oslobođenja, u njihovim rukama bila su to mjesta novoga zasužnjivanja, dok su u isto vrijeme zanemarivali da su njima ruke bile pune prljavštine i grabeža, kao što su im i srca bila okorjela i okamenjena poradi grijeha.
Isus, kako njima tako i nama, poručuje stoga da najprije omekšamo svoja srca, da operemo ruke od vlastite prljavštine, jer drugome nemamo pravo pružati prljava ruka, niti u njega upirati prstom. Ujedno nije prikladan jezik nemilosrđa kao ključ čitanja Zakona, nego jezik ljubavi u ovoj našoj grješnoj ljudskoj prašini, u koju je došao Božji Sin da nas svojim milosrđem oslobodi od nas samih. U tom duhu smo pozvani poraditi na sebi, svjesni da je i nas Gospodinov prst oslobodio nemilosrdne presude za grijehe, otkrivajući nam pravi smisao Božjih zakona i odredbi, kojima je njegovo milosrđe bilo najbolji tumač. Dopustimo našem Gospodinu da u naša srca svojim milosrdnim prstom upiše zakone ljubavi i praštanja, kako bismo njegovom snagom i mi pristupali drugima, te bili spasonosna i spasenjska prisutnost u našem društvu i cijelom svijetu.