Veliki petak
Obredima Velikoga petka spominjemo se muke i smrti našega Gospodina koji je bio lažno optuže, osuđen, mučen i naposljetku pribijen na križ na kojemu je izdahnuo polažući svoj život za nas. Nakon svega što je podnio u noći s četvrtka na petak, te na sam petak, skinut je s križa i položen u novu grobnicu blizu mjesta razapinjanja, te je na taj način pošao na počinak za koji su mnogi mislili da će biti vječni počinak, kao što se kaže za nas ljude. Evanđelist Ivan opisuje kako je položen u grob, te kako su se našli pobožni učenici i sljedbenici Isusovi, Josip iz Arimateje i Nikodem, koji su odlučili pokopati Isusa. Oni su smogli snage barem u ovom trenutku, jer su inače bili potajni učenici Isusovi, pokazati da su poštivali raspetog Učitelja, te su odlučili ispuniti ovaj čin milosrđa skidajući ga s križa i polažući u grob. Doista, pokapati mrtve bio je u Božjim očima zaslužni čin po kojem su se razlikovali odvažnih pravednici, koji su se počesto izlagali riziku kad su išli pokapati svoje sunarodnjake bešćutno i okrutno ubijane.
I dok su Josip Arimatejac i Nikodem Gospodinu iskazivali počast, iz naše današnje perspektive može se reći prije svega da su njih dvojica imali čast iskazati milosrđe mrtvome Gospodinovu tijelu, to jest da je Gospodin njima iskazao čast time što im je omogućio i Duhom ih potaknuo da njegovo tijelo polože u grob. Jer oni, stavljajući u grob Gospodinovo tijelo, nisu ni slutili da se tako ispunja otajstveni Božji plan, započet već Gospodinovim utjelovljenjem,a kojim nam je sam Bog iskazivao milosrđe. Doista, tim će činom pokopati on pokapati mrtve, jer će pokopati smrt, a nama dati život. Zato je u biti Gospodin pokazao pravo milosrđe ljudskome rodu, budući da je, položen u grob, pokopao smrt i grijeh zasvagda. Štoviše, na križu će usmrtiti, a potom i položiti u grob sve što je nas činilo mrtvima, to jest što nas je činilo podložnima smrti i umiranju. Kako vidimo dvostruki je učinak ove Gospodinove neizrecive poniznosti i neizmjernoga milosrđa: najprije je pokopao sve što je mrtvo i zaslužilo biti pokopano, a potom je stvorio pretpostavku da oživi ono što je bilo zahvaćeno grijehom i smrću, a bilo je stvoreno za život i pozvano na spasenje.
Krist je zato i uzeo naše ljudsko smrtno tijelo, da u njemu pokopa smrt, te da se mi jednom zauvijek oslobodimo njezina smrtonosnog stiska. On je u svome raspetom tijelu razapeo našu grješnost, da bi nas oslobodio grijeha i smrti. Po njemu smo sebe mrtve poradi grijeha mogli s njime pokopati. On nam je zaista iskazao veliko milosrđe kako bismo i sami mogli pokapati sve što je beživotno i besplodno u nama, te dopustiti i poticati da živi samo što je živo. Stoga se i od nas očekuje ovaj odlučni korak, da jednom zauvijek usmrtimo u sebi ono smrtno, kao što je i on jednom zuvijek usmrtio smrt i uništio grijeh. Njegovo polaganje u grob uzor je i nama kako trebamo biti milosrdni i prema sebi i drugima polažući mrtve u grob, a čuvajući život cijelim i cjelovitim.
Upravo stojeći pred događajem Kristova križa na kojem je Gospodin umro, i za nas izvire neodgodiva obveza pokopati sve što je smrtno u nama, jer nam je on dao primjer kako pokapati mrtve, to jest sve što je mrtvo i izvor smrti u našem životu. Na žalost, mi počesto radimo suprotno, te ne pazeći na svoje ponašanje i ne živeći u duhu vjere i Božje riječi, sebi priskrbljujemo umiranje i smrt, umjesto da se po Bogu, obogatimo životom. Ne vodeći računa o Božjoj riječi i volji, te ne želeći umirati sebi i svojim ljudskim prohtjevima, živimo oprečno Božjemu milosrđu, te nemilosrdno pokopavamo sebe i povjereni nam život. Štoviše, kao posljedica takvog stava je i to da i oko sebe u drugima ubijamo život, umjesto da ga darujemo. Umjesto da budemo milosrdni, što nam je primarni poziv pred Bogom i ljudima, postajemo nemilosrdni gušitelji Božjeg života i svih njegovih poticaja.
Stoga Gospodinova smrti i pokop nije samo umiranje i odlazak u grob, nego je prije svega vrelo milosrđa i milosrdnog života, jer je pokazao da se život ne može zatvoriti u grobu. A onaj tko pazi da živi božanskim životom, taj neprestano iskazuje ovaj čin milosrđa,koji je naučio od Gospodina, i sebi i drugima. Doista, mnogo veće milosrđe je, prema Gospodinovu primjeru, dati život mrtvima, nego ih samo pokapati. Zato je Isus pokazao milosrđe dajući svoj život za nas mrtve kako bi nas oživio. Nama je slijediti njegov sveti primjer, jer je on doista pokopao ono što je mrtvo u našem životu, sve što nas je učinilo ranjivima i vremenitima, sve što nas i iz dana u dan ubija, a to je smrt i grijeh. Trudimo se stoga i sami pokopavati smrti i grijeh u svom životu, a obnavljati život, sukladno Božjoj volji i njegovu svetom planu. Nakon što je Gospodin umro i pokopan, mi nemamo više pravo na smrt, nego nas čeka milosrdna baština života. Nakon što je on pokopao grijeh i smrt, pustimo da mrtvi pokapaju mrtve, a mi naviještajmo snagu milosrđa koje nam je vratilo pravi život.