2. vazmena nedjelja – C
Dok čitamo uskrsne izvještaje, napose o tome što se dogodilo u zoru uskrsnuća i na sam dan, vidimo da su apostoli i žene koje su susrele Gospodina bili više nego zbunjeni. Njima je Gospodin bio na neki način neuhvatljiv, to jest neopipljiv. Nitko ga od njih nije dotaknuo onda kad im se ukazao, najviše radi toga jer im on sam nije ostavio mogućnost da to učine. Mariji Magdaleni koja je to pokušala na uskrsno jutro pored groba, Isus je rekao da ga ne dodiruje, to jest da se ne zadržava s njim, nego da ide navijestiti njegovoj braći da je uskrsnuo. A i kad se ukazao Petru i drugim apostolima u dvorani posljednje večere, premda je pokazao da je to on, nije ostavio dovoljno prostora za tjelesni kontakt, nego im je prije svega dao svoga Duha. Očito Gospodin nije htio da Marija Magdalena i apostoli svedu svoj doživljaj uskrsnuća samo na ono što mogu registrirati i dohvatiti tjelesna osjetila. Jedino onda kad je on smatrao prikladnim ili neophodnim, onda je dopustio da ga i osjetilima dožive, te se osvjedoče da se ne radi o utvari, nego o stvarnom Gospodinu.
Jedna takva prigoda je bila situacija koju je stvorio njegov učenik i apostol Toma kad je odbio povjerovati svojim kolegama da su ga vidjeli uskrsloga onu večer kad im se ukazao prošavši kroz zatvorena vrata. Uporno je odbijao vjerovati tvrdeći da će povjerovati samo ako vidi biljege čavala na Isusovim rukama i nogama, te ako stavi svoju ruku u njegov probodeni bok. Zato je Isus tjedan dana nakon toga došao ponovno među svoje učenike, te izričito pozvao Tomu da dođe staviti svoj prst u njegove rane i svoju ruku u njegov bok. Sveti Ivan ne spominje je li Toma išao to i učiniti, nego skreće pozornost da je ispovjedio Isusa kao svoga Gospodina i Boga. No bez obzira je li toma opipao Gospodinove ruke i noge, kao i ranu boka, evanđelist Ivan je donio ovaj odlomak da pokaže kako se Uskrsli pokazao svojim učenicima kao opipljiv i prepoznatljiv. Isus je bio utjelovljen i ostao je trajno u svom tijelu koje je obdario slavom svoga uskrsnuća. Od svojih će učenika potom očekivati da i sami pruže isto svjedočanstvo, vrlo opipljivo njegova života i prisutnosti, a to su mogli učiniti samo tako su u njega istinski vjerovali.
Ma koliko nam se činilo čudno i neobično to što Gospodin traži od svojih učenika, ipak možemo se osvjedočiti da je to jedino bilo ispravno. A svjedočanstvo o tome imamo u vlastitom životu. Onda kad se grčevito držimo zemaljskoga i osjetilnih spoznaja, to nas redovito odvlači prema sjetilnosti koja je na ovaj ili onaj način grješna. U tom slučaju naša vjera nije drugima opipljiva ni dohvatljiva. Onda kad se vjerom držimo uskrsloga Gospodina, tada je naša vjera drugima vidljiva i opipljiva, tada je kušaju u svome životu kao dodir naše ljubavi i milosrđa. Zato nam je ovaj evanđeoski odlomak kao ispit savjesti da sagledamo koliko je naša vjera opipljiva i prepoznatljiva, to jest koliko drugi iz našega ponašanja i milosrdnog djelovanja vide da vjerujemo u uskrsnuće. Vjera u Uskrsloga trebala bi biti snažna da nas sve više utjelovljuje u život svijeta, te da tako preko vidljivih djela očitujemo njegovu nevidljivu prisutnost. Naša vjera u uskrsnuće treba biti tako čvrsta i temeljita, kao rukom opipljiva, da postaje temelj svake zemaljske aktivnost. Vjera nije nikakva apstraktna ideja ili princip, nego nevidljiva snaga koja postaje čin, te stoga ima svoju težinu. Prema tome djela milosrđa su vidljivi znakovi nevidljive prisutnosti Uskrsloga u našim životima. A što više živimo od njegove nevidljive prisutnosti, to je naša vjera vidljivija po dobrim djelima milosrđa koja činimo.
Onda kad živimo na opipljiv, zemaljski način, tada naša vjera nije opipljiva, jer se zatvaramo u se, a ne vidimo potrebu drugoga pored nas. Zato je Isus od svojih učenika htio da žive na cjelovit način, da budio dio Božjeg plana milosrđa za svijet. Onda kad mi želimo tjelesnim osjetilima sve osjetiti, tada nitko ne može osjetiti našu vjeru, jer smo je sveli na sebeljubno traženje svoga dobra. Tada je ostala zagušena osjetilnima i osjetilnim doživljajem svijeta i zemaljskih potreba. Zato je Isus kod svojih učenika pokušao izgraditi svijest vjere o njegovom uskrsnuću i trajnoj uskrsnoj prisutnosti, ne osporavajući njihove ljudske potrebe i zahtjeve. U tom smislu je ispunio i Tomin zahtjeve kad je pokazao svoje rane i probodeni bok, dajući prigodu Tomi da se i opipom osvjedoči da se radi o istome uskrslome Gospodinu.
Gospodin je prije svega htio da ga dotaknu vjerom, ali im je dao prigodu i za tjelesni dodir, jasno ukazujući na to kako su blaženiji oni koji ne vidješe a vjeruju. To jest, Isus je htio reći da su blaženiji oni koji vjerom vide, nego oni koji rukom traže. Upravo to je snaga i sveto proturječje naše vjere, jer postajemo vidljiviji, konkretniji i uočljiviji u društvu i ovom svijetu, što više vjerujemo u uskrsnuće, a manje se držimo opipljivih spoznaja i zemaljske sigurnosti. U tom smislu se prema našoj konkretiziranoj vjeri i djelotvornosti i vidi koliko smo djeca uskrsnuća i učenici Uskrsloga, odgojeni u njegovoj uskrsnoj školi za takve stavove i uvjerenja. Doista smo pozvani to biti, bez imalo uvijanja i ustručavanja, jer nas vjera u Uskrsloga vodi da hodimo putem djelotvorne milosrdne ljubavi kojoj će kruna biti i naš ulazak u nebesku slavu koju nam je otvorio Prvorođenac od mrtvih.