10. 
nedjelja kroz godinu – C
Ni u naše vrijeme nisu rijetke situacije poput ove opisane u Evanđelju, gdje čitamo kako je u gradu Nainu majka udovica pokopavala svoga mrtvog sina mladića. Dok je pogrebna povorka izlazila iz grada, Gospodin Isus je ulazio u grad, te je se s tužnom povorkom susreo na gradskim vratima. Prizor je bio toliko bolan da se Isus sažalio nad ovom rastuženom ženom, te ju je ne samo tješio, nego je uskrisio njezina sina, što Evanđelist zorno opisuje: Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: ‘Mladiću, kažem ti, ustani!’ I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci.
Nitko u životu ne želi takve tragične situacije koju je proživjela ova žena, no isto tako znamo da ih ne želi ni sam Bog. Zato je i poslao svoga Sina na naše putove da otklanja našu tugu i da nas vraća u život, te da nas daje jedne drugima, kao što je udovici iz Naina dao uskrišenoga sina. Doista, samo Bog nam daje da se međusobno dajemo jedni drugima, te nas na to i poziva. Roditeljima je dao da se daju djeci, a djeci da se daju roditeljima. Dajući se jedni drugima, jedni druge, kako to kaže lijepo u hrvatskom naš izraz, imaju. Imati se znači biti u dobrim odnosima, znači poštivati se i ljubiti. Imati se znači biti međusobno jedni za druge. A imati se možemo ako smo jedni drugima darovani i ako živimo jedni za druge. No za takav projekt nismo sposobni sami od sebe, nego nas je Krist osposobio svojim životom da se možemo do kraja predati, te da se nikad ne izgubimo i ne ostanemo jedni bez drugih. To je učinio onda kad nam je podario besmrtni život, kako bismo se mogli imati njegujući dar besmrtnosti, kao što je udovici iz Naina dao oživljenog sina.
Kako vidimo darove zajedništva i ljubavi koje nam Bog daje i na koje nas poziva, redovito nam smrt oduzima. Tako onda i sami, počesto se nemamo jer smo mrtvi jedni za druge, najčešće duhovom smrću, to jest jer jedni druge ne obdarujemo pravim neumrlim životom, kojim je Krist nas obdario. Dogodi nam se da samo živimo jedni pored drugih, umjesto jedni za druge na uzvišen i besmrtan način, te se u biti nemamo, umjesto da ‘imati se’ postane smisao našega življenja. Tako na primjer dijete koje ne živi krjeposno, koje je odbacilo vjeru i savjete svojih roditelja, nema se sa svojim roditeljima, nego eventualno traži načina nešto im uzeti od zemaljskih dobara, umjesto da traži načina imati se u ljubavi i životu vjere. Supružnici koji ne mare za obećanja dana pred Bogom, koji ne vode računa o bračnom i obiteljskom zajedništvu, koji se poigravaju s darovima Božjim, koji se oglušuju na njegove riječi, poslanje i poziv, uopće se nemaju u Gospodinu, te onda izlažu riziku i dar međusobnog života u slozi i darivanju. Koliko je onda i onih koji su spremni prevariti, napustiti, izdati svoje bračne obveze i smisao međusobnog predanja i zajedništva, te umjesto da se međusobno imaju, jedni protiv drugih rade i nanose štetu. Svaki onaj koji olako počne padati u grijeh, kad ne dopušta da ga Bog poučava, da mu nudi životna rješenja, više se nije imao sa svojim ukućanima, te je raskinuo sveto zajedništvo koje za posljedicu ima ugrozu obitelji.
Zato, da bismo se mogli međusobno imati, treba nam čvrsta spona koja će naše ruke kad se stisnu međusobno učvrstiti u neraskidiv stisak, a kad se zagrlimo u neodvojiv zagrljaj. Tu sponu nam je zajamčio Bog, te nam ona omogućuje da se imamo na čist i odgovoran način. Što manje držimo do te božanske spone, to je slabije i krhkije naše zajedništvo, te se manje imamo, a više se međusobno oduzimamo, lomimo, trošimo i zadajemo udarce. Gospodin nas današnjim Evanđeljem poziva da se borimo protiv ove pojave duhovnog oduzimanja i međusobnog ugrožavanja. Lako je razbiti i okrnjiti brak kad se zapadne u poteškoće. Lako je zaviti u tugu i raniti dragu nam osobu, ostaviti nekoga siročićem ili udovicom, bilo tjelesno bilo duhovno. To previše olako danas ljudi rade otklanjajući od sebe odgovornost koju im je Bog povjerio za druge, zaboravljajući da će jednom polagati račun pred Gospodinom upravo o tome. Teže je, međutim, imati odgovornosti za svoje najmilije, te odgovornim ponašanjem skrbiti oko cjelovitosti, da se ne razbije ono što je sveto. Lako je drugome nanijeti ranu i zaviti ga u tugu, dok je mnogo teže žalosne utješiti istinskom utjehom kojom nas tješi Bog, što nam je pokazao primjerom Gospodin Isus.
Uistinu, on se utjelovio da bismo mi mogli živjeti preporođenom odgovornošću jedni za druge, to jest da bismo se mogli imati u punini, ne gubeći se nikada. Ta preporođena odgovornost znači da se sa životom suočavamo slušajući glas Božji i provodeći njegovu svetu volju tješeći jedni druge, to jest obdarujući jedni druge milosnim životom koji nam je dobri Bog povjerio. Prihvatimo, dakle, odgovornost jedni za druge i nastojmo se imati obdarujući se milosnim životom vjere kojim smo sami obdareni po Božjem daru dok ne dođemo do blažene vječnosti.