12. nedjelja kroz godinu – C
Događaj koji čitamo u današnjem evanđeoskom odlomku očituje kako je Isus skrbio oko izgradnje svojih učenika, što onda i nama treba poslužiti za istovjetnu duhovnu izgradnju. Naime, vidimo kako Isus svoje učenike pita da iznesu što sve ljudi govore o njemu, da bi ih potom pitao što oni sami misle o njemu i njegovu poslanju. A u trenutku kad Petar daje točan odgovor, Isus se ni tada ne zadovoljava samo teoretskim odgovorom, nego poučava svoje učenike da iskustvom života poprate takvu spoznaju. S time da je pravo iskustvo života trebalo biti iskustvo muke smrti i uskrsnuća. Isus nije htio da ono što znaju o njemu, a što Petar u ime svih izgovori, ostane samo na razini intelektualne spoznaje ili neke lijepe teorije, nego da bude popraćeno iskustvom života, to jest da bude istinski prokušano do mjere da su kadri stati iza spoznate istine životom. Zato je svijest o Isusu kao Mesiji trebala prijeći put od spoznate istine do one osobne, proživljene istine koja se utkala u život, nakon čega nije bilo dvojbe da će je onda svjedočiti jednakom mjerom, to jest životom.
Ovaj događaj, na način na koji nam je predočen zapisom svetog Luke, postaje i nama prigoda za duhovnu izgradnju, to jest za izgradnju našeg stava o Isusu. Doista, najčešće se naše spoznanje o Isusu svodi na to što su drugi rekli o Isusu. A takve spoznaje ili, bolje reći informacije, uglavnom prenosimo bez snage i uvjerenja u ono o čemu govorimo. Na žalost, počesto i bez osobnoga stava i uvjerenja o tome što izgovorimo reda radi. U tom slučaju se naše poznavanje i naš govor o Isusu svede na nekoliko naučenih, otrcanih fraza u koje ni mi sami ne vjerujemo. Tako nam se dogodi da je naš govor o Isusu tek neka informacija bez topline i životnosti, bez ljepote i važnosti. Počesto je to tek neka ‘učena’ rasprava, a ponekad niti to, nego tek prenošenje određenih vjerskih principa za koje se ni sami nismo upitali što znače i koliko vjerujemo u njihovu ispravnost.
Takvo što nije ni dostatno ni dostojno istinskog vjernika, jer bi time pokazao da nije uopće upoznao Isusa neposredno i osobno. Jer biti vjernik ne znači naučiti napamet istine vjere, kao da se radi o nekim uopćenim i apstraktnim istinama ljudskoga uma, nego prije svega biti vjernik znači dobro upoznati Isusa o kome sve istine vjere govore. Zato Isus želi, kako bismo ga osobno upoznali, da se s njime družimo i vrlo snažno združimo neraskidivim sponama vjere i ljubavi. Nadalje, Isus hoće da naše spoznanje o tome tko je on ne bude na klimavim nogama intelektualnih istina ili možda, ne daj Bože, tek teorija. Naprotiv, njegova je želja da svaka istina do koje dođemo i koju otkrijemo bude osnažena i učvršćena snagom njegova križa. Zato će nakon Petrove ispovijesti svojim učenicima odmah navijestiti da Sin Božji treba mnogo pretrpjeti, da će ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbaciti, da će čak biti ubijen, te da će treći dan ipak uskrsnuti. Učenici su, dakle, trebali proći kroz iskustvo križa da bi mogli valjano navijestiti da je Isus Mesija. Tako i svaka životna spoznaja, na čvrstim je temeljima tek kad je prošla kroz iskustvo muke, patnji i odbačenosti, te je učvršćena samo onda kad je križ neka vrsta sigurnosnog klina, zahvaljujući kojemu naše znanje o Isusu neće biti klimavo kao na krhkim nogama, nego istinski čvrsto. Njegova muka i smrt, patnja i križ, djeluju tako neznatno, ali su poput kajle koja učvršćuje mnogo teže i veće predmete i omogućuje da stoje stabilno.
Isus Krist nije tek neki velikan iz prošlosti, nego živi Bog naše sadašnjosti o čijem životu ovisi sav naš život. Zato je o njemu jedini smislen i ispravan govor ono uvjerljivi svjedočanstvo koje nije samo razumski zaključak ili intelektualna istina, nego cjelovita istina prokušana životom. Osim što je važno jasno i točno znati o njemu da je doista Krist – Pomazanik Božji, vrlo važno je znati ispravno govoriti o njemu. Jer ponekad bi bilo mnogo lakše pričati o njemu nerealne ili mitske priče, kao o nekom drevnom heroju ili proroku koji je ustao, nego vjerovati da je Bog koji je uzeo naše ljudsko tijelo u kojem je bio mučen i ubijen, da bi potom i uskrsnuo. Lakše nam ga je zamišljati u svemoći Mesije kralja, suca i osvetnika, nego ga prihvatiti u ljudskoj nemoći koju je s nama podijelio.
Pa ipak on ne očekuje da ozbiljnost života s nama u našem krhkom tijelu oduzme nama radost naviještanja njegova božanstva i mesijanskog poslanja. Čak naprotiv, nakon što se osvjedočimo koliko nas je ljubio da je s nama život podijelio, te nam postao sličan i u rođenju i u smrti, potrebno je u radosti naviještati Isusa Mesiju koji nas je svojim uskrsnućem uzvisio. Stoga dok o njemu govorimo on ne očekuje da zauzmemo neki službeni stav o njemu, niti da tražimo kompromisne odgovore koji bi se trebali sviđati ljudima, nego očekuje da prenesemo živo iskustvo vjere. Riječ je o iskustvu koje nije samo intelektualne naravi, nego je takvo da je istinu o Isusu snagom križa utkalo u naš život do mjere da je postalo neodvojivi dio našeg bića. Tek tada možemo radosno svjedočiti i još radosnije drugima prenositi sve one ispravne zaključke koje imamo o Isusu. Zato, kao što je on s nama izravno podijelio život, tako i mi upoznajmo ga osobno i izravno kao utjelovljenog Mesiju i slugu patnika koji nas svojim uskrsnućem oživljava, te ga naviještajmo i svjedočimo oduševljeno na radost i nama i svima koji će ga preko našeg svjedočanstva upoznati.