17. nedjelja kroz godinu – A
U današnjem Evanđelju čuli smo tri Gospodinove prispodobe o kraljevstvu nebeskome, te njegove riječi tumačenja i pouke u mjeri u kojoj je trebao protumačiti učenicima otajstvo, to jest dublje značenje iznesenih riječi. A upućena pouka završi poticajem učenicima da budu upućeni u kraljevstvo nebesko, kao što svaki domaćin treba biti upućen u vlastitu riznicu, te ujedno na prikladan način zna iz nje iznijeti i staro i novo, već prema potrebi. U tom slučaju Isus i njih prispodobljuje pismoznancima upućenima u kraljevstvo nebesko, jer bez dobrog poznavanja Pisma ne bi ni sami mogli vršiti svoje poslanje. Stoga im reče: Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.
Kako vidimo iz ovoga teksta, Isus je imao duboko poštovanje prema službi pismoznanaca, prema je često i oštro kritizirao upravo njih. Nije ih dakle kritizirao zato što su bili pismoznanci, već zato što su svoju časnu službu degradirali lošim poznavanjem Božjega života. Stoga Isus i priča prispodobe o kraljevstvu nebeskome kako bi svoje apostole i ostale učenike, jednostavne i iskrene slušatelje riječi Božje iz njegovih usta, pretvorio u vrsne poznavatelje te iste riječi i Božjih nauma kadre drugima iznijeti obilja te iste riječi. U biti ističući da trebaju biti kadri iznositi novo i staro, Isus je tim riječima iznio misionarski plan da sve svoje učenike osposobi za spasenjski navještaj riječi drugima. A naviještaj drugim pretpostavlja njezino temeljito poznavanje, to jest oni prvi trebaju biti upućeni u kraljevstvo nebesko da bi mogli drugima navijestiti njegove ljepote i bogatstvo. Zato, ako je Isus rekao da bi svaki pismoznanaca trebao biti kao čovjek domaćin koji iz svoje riznice iznosi svoje blago, još više je htio reći svojim slušateljima da bi svaki od njih trebao biti poput takvog pismoznanca i domaćina.
Time što im povjerava službu pismoznanca i domaćina Isus stavlja osobit naglasak na iznošenje iz riznice, to jest na poslanje koje njegovi učenici imaju prema drugim ljudima, to jest prema svijetu. Oni, naime, trebaju iznositi blaga Božjega života i Božje riječi, kao što odgovorni domaćin zna iznositi iz svoje riznice blaga za svoju obitelj i prijatelje. A koliko je to neophodno vidimo na svakom koraku u našem društvu i javnosti. Toliko je ojađenih, ozlovoljenih i opustošenih ljudi koji iz sebe izbacuju gorčinu i bijes, ljutnju i nezadovoljstvo, zavist i ljubomoru, osvetoljubivost i netrpeljivost, nemir i zloću, podlost i požudu, pohlepu i neumjerenost, psovke i bogohuljenja. I to bez imalo stida i srama. Štoviše, drže sebe naprednima i slobodoumnima, borcima za prava i slobode, herojima javnog mišljenja i medijskoga prostora. A u biti su kao prazne tikve koje plutaju nemirnim morem ljudskoga života, bez sklada i stabilnosti, bez pravih temelja i jasnih ciljeva. Takvima je sve što izbacuju u javnost samo pokriće za unutarnji nemiran i nesređen život, a ne plod želje da drugima budu blagoslov i bogatstvo.
Iz svega rečenoga jasno nam je zašto je Isus očekivao od svojih učenika da budu domaćini koji daju iz riznice, ali ne svoje, već obilje koje kao pismoznanci prime od Boga koji ih upućuje u otajstva kraljevstva. Imajući u vidu Isusove riječi uočavamo da je neophodno znati više stvari, a koje mi ljudi počesto previdimo. Kao prvo trebali bismo znati što je životna riznica o kojoj Isus govori i čemu služi. Osim toga valja u životu znati prepoznati istinsku, neprolazne i neprocjenjive dragocjenost i njih skupljati u riznicu, jer samo što se skupi u riznicu, može se drugima dati. A kao treće, osim što valja prepoznati pravo bogatstvo, treba biti umiješan doći do njega, odlučiti se na ulaganje, poneki rizik i žrtvu, prije svega, jer u protivnom možemo ga promatrati samo izdaleka. Naposljetku, kad je netko došao do blaga, treba ga znati čuvati i osiguravati svoju riznicu od mogućih provala i pljački, da se ne dogodi da naglo izgubi sve što je stekao.
Dolazeći na konkretnu primjenu možemo reći da je prava riznica života o kojoj govori Isus naša duša, to jest naša nutrina. Njezino prikladno i povlašteno bogatstvo je sam Bog, a proces skupljanja tog bogatstva je iskreno zajedništvo s njime. Ovaj proces je proces stjecanja duhovnoga iskustva čime se priskrbljuje neotuđivo blago života vječnoga. To je proces koji nas odgaja da ispravno vrednujemo, da poštujemo ono što nam je darovano kao dar od Boga, da prepoznamo milost zajedništva s njime, te da u toj milosti ostanemo postojani do kraja. Tko nije stupio u istinsko zajedništvo s Bogom, taj nema pravoga duhovnoga iskustva, te nije ni dobar pismoznanac ni vješt domaćin. Njegova riznica je prazna ili je ispunjena nečim što nije pravo blago, a to je tako uočljivo po ponašanju, bilo da je riječ o govoru ili o djelovanju. Svaki onaj koji ne daje drugima Boga oko sebe, već širi neko drugo ozračje, zakazao je u nekom od ova tri sastavna dijela. Opustošio je vlastitu dušu, te nije kadar ni otkriti, ni pohraniti u riznicu pravo blago.
Zato nas Krist Gospodin poziva da sagradimo sebi pouzdane riznice, to jest da pripravimo vlastitu dušu čistoćom i svim drugim kreposnim uresima, da bismo u nju mogli prihvatiti Boga. Tada imamo neotuđivo bogatstvo i bisere u riznici vlastitoga duha, te u svakoj prigodi imamo što dati drugima kao pravi domaćini duhovnoga života. Molimo milost, a i sami se trudimo, da naša nutrina bude istinska riznica iz koje izvlačimo duhovno blago na spasenje sebi i drugima.