Zanimljivo je promatrati
djecu na ljuljačkama
kad ih roditelj sjedne
i lagano zanjiše.
Ljuljačka je za dijete,
premda je to vesela igra,
trenutak nesigurnosti,
jer se zaljuljano odvaja
od sigurne roditeljske ruke
ostajući bez čvrstog oslonca.
U cijeloj toj jednostavnoj igri
sigurnost im ipak ulijeva
tiha prisutnost roditelja
koji stoji sa strane,
te kad smatra potrebnim,
vlastitom rukom prati
ili ispravi kretanje ljuljačke.
Poput dječje ljuljačke,
gdje smo i sami neprekidno
u nesigurnosti i strahu,
je i ljudski život na zemlji.
S time da ljudi u naivnosti,
tražeći sigurnost življenja
i bježeći od neizvjesnosti,
napuštaju Očev zagrljaj,
a penju se na svoje krhke
nesigurne ljudske ljuljačke.
I dok se ukopavaju
u materijalnu sigurnost,
uvjereni da su čvrsto na zemlji,
zaboravljaju da su tek tada
na ljuljački nesigurnosti.
Uistinu prolazna dobra,
u koja se najčešće uljuljaju,
ne pružaju nikakvu stalnost
niti zemaljskom životu.
Zato nas poučak ljuljačke
potiče da ne bježimo
od sigurnosti Očeva zagrljaja,
jer je on jedino uporište,
gdje po vjeri možemo pronaći
stabilnost i sigurnost življenja
u našoj ljudskoj nestalnosti.