2. korizmena nedjelja – B
Evanđeoski tekst o preobaženju Gospodinovu vrlo je bremenit sadržajem i porukom, no srećom ne treba ga sada tumačiti iscrpno i cjelovito, budući da Crkva u kolovozu to otajstvo nastoji produbiti slaveći poseban blagdan preobraženja. U korizmi, naprotiv, nastoji razumjeti ovaj tekst u ozračju konkretnog liturgijskog vremena. Tako smo i sami pozvani razumjeti zašto u korizmi čitamo tekst o preobraženju, jer kao da tematski odudara od svih ostalih svetopisamskih korizmenih tekstova. Sam događaj je vrlo neobičan: Isus je odlučio trojici svojih učenika, Petru, Jakovu i Ivanu priuštiti posebno iskustvo, a opet s druge strane očekivao je od njih da nikome o tome ne govore dok ‘Sin Čovječji od mrtvih ne ustane’. I premda nisu točno znali što je imala značiti riječ koju im je rekao, spomenuto iskustvo držali su za sebe, te su kasnije o njemu posvjedočili Crkvi.
No vjerujem da apostolima nije bila samo nepoznanica što znači ‘od mrtvih ustati’, već da im je bila nepoznanica i sam događaj kojem su nazočili. Evanđelist je ukazao na to da su bili prestrašeni i da u strahu i zbunjenosti nisu znali niti što reći. A Isus im je, pokazavši svoju slavu, pokazao uzvišenu točku kojoj teži čovječanstvo, to jest preobraženje ljudske naravni Božjom slavom kao konačni cilj svih ljudskih stremljenja. Apostoli zacijelo tada nisu znali niti što se dogodilo, a kamoli da bi znali teološki propitati i donijeti valjane zaključke. Nisu znali niti zašto je to on učinio, jer im ni on sam u tom trenutku nije ponudio osobitih obrazloženja.
Poput apostola koji su tapkali u mraku kako bi razumjeli događaj kojim ih je obdario, nalazimo se i mi koji se pitamo koje veze Isusovo preobraženje ima s nama u korizmenom vremenu. Možda bismo ga lakše razumjeli u uskrsnome vremenu kad slavimo njegovu uskrsnu pobjedu koja je njegovoj ljudskoj naravi donijela ono konačno preobraženja na zemlji, no neophodno ga je razumjeti baš u korizmi, te s njime bolje razumjeti i sam smisao korizme. I doista, premda je Isus svojim učenicima pokazao u jednom trenutku svoju slavu, nije ih time htio zavarati glede biti i smisla života. Nije ih htio prevariti da teže za slavom pod svaku cijenu, pa im je zato rekao da o tome ne govore dok on ‘od mrtvih ne ustane’. A da bi ustao od mrtvih morao je prije biti raspet na križu i umrijeti. To jest morao je i sam proći kroz svakodnevnu muku sve do smrti, pokazujući da je dolazak do preobraženja moguć jedino putem svakodnevnoga nošenja križa. I on sam je trebao nositi na leđima odgovornost navještaja, te položiti život za naviještenu istinu, ostavljajući tako i svojim učenicima primjer za nasljedovanje.
Upravo to je središnji dio smisla korizme. Korizme nema bez nasljedovanja Isusa i bez nošenja križa. To jest, smisao korizme je hod prema preobraženju naše naravi, a toga nema bez nasljedovanja Krista u nošenju križa. Jer neupitno je da je naš konačni cilj preobraženje i ulazak u vječnu slavu. Ali nema ostvarenja tog cilja bez hoda za Isusom koji nam je jamac te iste nebeske slave. Zato Isus svojim učenicima pokazuje nebesku slavu do koje trebaju doći, što za njih konkretno znači da ga trebaju nasljedovati na zemlji kako bi došli do neba. Oni na zemlji trebaju slijediti njegovo preobraženje, to jest ići putem njegova svetoga križa kako bi jednom bili preobraženi u njegovu slavu. U njegovu slavu ne možemo ući nego preobraženi, a preobražavamo se isključivo idući naznačenim putem noseći svoj križ. Time nas njegovo sveto preobraženje upozorava da dobro definiramo ciljeve svoga života, te da ujedno koristimo prava sredstva.
Ako sebi nismo odredili ovakav korizmeni hodogram, onda riskiramo promašiti smisao i bit korizme i živjeti je na besplodan način. A korizma je vrijeme preobraženja u kojem korjenito shvaćamo da se trebamo preobraziti prema Kristu i u Krista. Kao što su apostoli mogli prilikom preobraženja shvatiti koliko odudaraju od njegove preobražene slave i ljepote, tako i svaki od nas može uočiti kako premalo i nedovoljno sliči Kristu. U tom slučaju svaka korizmena žrtva, pokora i nastojanje imaju svoj jasan cilj: truditi se ukloniti svaku nesličnost s onim na čiju smo sliku stvoreni. A ta nesličnost i razlika nastala je po našim slabostima i grijesima, te stoga u korizmenom vremenu žrtvom, molitvom i pokorom uklanjamo svaku boru, nabor i ljagu s našega bića, prema njegovu svetom planu i uz njegovu pomoć, kako bismo se vraćali iskonskoj ljepoti i sličnosti s njim. A vjerujemo da, uz malo poniznosti, možemo lako uočiti koliko smo se grijesima udaljili od njega, to jest izobličili u odnosu na sličnost s Bogom u kojoj smo bili stvoreni i koje je za nas sjala na licu Kristovu.
Zato ne bi bilo dobro da korizma za nas prođe a da ne ražarimo upravo ovu svijest da nam je učiniti sve da vratimo izvornu sličnost s njime. Korizma ne bi smjela biti neka naša autonomna asketska aktivnost prema kojoj mi ‘odradimo’ žrtve i pokore koje smo si zadali i odredili, a da nam cilj ne bude da se preobrazimo na sliku Kristovu, to jest da ispravimo izobličenja i iščašenja koja postoje u našem biću i životu. I onda kad prođe korizma da pomislimo da smo onda slobodni od zadanih obveza, umjesto da se o Uskrsu radujemo što smo postali malo sličniji Kristu, te da nastavimo još intenzivnije tim putem.
Neka nas stoga Krist Gospodin kao i apostole već sada na početku korizme odvede sa sobom na goru preobraženja da bismo vrlo jasno urezali sebi u svijest da je smisao korizme suobličenje njemu. Molimo ujedno njegovu svetu pomoć, jer kao što je pomogao i apostolima da to shvate, ali i da prihvate i provedu u život, neka svojom božanskom snagom i nama bude bliz u svim našim korizmenim nastojanjima kako bi ta nastojanja mogla biti njemu na slavu i na našu vječnu proslavu u njemu i prema njegovu svetome liku.