Često se razmišlja o ulozi koju je imao sveti Josip u životu Isusa i Marije njegove majke, a malo kada o ulozi koju su imali Isus i Marija u Josipovu životu. Točnije, još se može pronaći pokoje razmišljanje o važnosti Isusovoj u njegovu životu, ali je doista rijetkost naići na tekst koji govori o tome što je Marija značila Josipu u životu. No ta je tema jednako važna i osvijetliti prije svega ulogu koju je ona imala u životu Josipa Pravednoga, Gospodinova poočima. Premda nema osobitih svetopisamskih mjesta koja bi mogla poslužiti kao izričito uporište, no ono što znamo o njihovu životu i djelovanju u povijesti spasenja dovoljno je da omogući svojevrsnu rekonstrukciju događaja.
Pomoć na putu pravednosti
Znamo da Evanđelja Josipa nazivaju mužem pravednim, zato što je i u vrlo teškim i složenim situacijama znao reagirati na način dostojan Boga. Pravedan je bio zato što je imao živi osjećaj za Božju prisutnost u svijetu i povijesti, te se nije ogriješio ni o Božji zakon, ali isto tako ni prema ljudima. S druge pak strane Marijina prisutnost nije u njemu umanjivala osjećaj za Boga, kao niti stav pravednosti koji je u njemu postojao, već naprotiv, Marija je u njemu to učvršćivala. Marija koja je i sama bila sva usmjerena prema Bogu i koja ga je tako živo i neposredno doživljavala, u Josipu je samo mogla uvećati osjećaj za Božju prisutnost i doprinijeti njegovu intenzivnijem iskustvu. Ako je Josip kao pravednik stremio prema većem zajedništvu s Bogom, Marija ga nije onemogućila u stremljenjima njegove duše, već ih je samo povećavala.
Marija koja je s Bogom imala posebno snažno i čvrsto zajedništvo, Josipu je bila zacijelo dodatni poticaj na putu pravednosti koje jedino može biti plod zajedništva s Bogom. Ako itko, onda je ona u njemu mogla i prepoznati i cijeniti pravednika, ali i poticati ga dodatno na posvemašnju vjernost Gospodinu, jer je vjernost Bogu bila istinski cilj svakog pravednika. Zato ako prorok Izaija pjeva da je ‘put pravednikov prav i da Bog ravni stazu pravednome’ (26,7), onda možemo reći da je Josipu dodatno poravnao put pravednosti u trenutku kad mu je dao Mariju za duhovni dar koji je on imao prihvatiti u odgovornosti.
Potpuno predan Božjem planu
Upoznavši Mariju koja je bila milosti puna, Josip je i sam preko nje imao izljev Božje milosti na sebe i svoj život. Mogao je osjetiti da je ona žena koja razmišlja do kraja u skladu s Bogom, pa i onda kad se ljudima moglo činiti da je čudna i neobična, jer se ne brine oko toga kako se udati i imati obitelj i djecu, već se prvenstveno brine za duhovni i molitveni život zajedništva s Bogom. Nije mu bilo nepoznato da je njezino mišljenje sasvim različito od mišljenja uvriježenoga u puku, ali nije ga zbog toga odbacivao, već ga je uzimamo s još većom ozbiljnošću. Osjećajući da je vodi sasvim ispravna nadnaravna motivacija, Josip se i sam dao na put takvog traženja i duhovnoga iskustva.
Zato mu je ona vrlo lako mogla predočiti da je izbor djevičanstva sasvim u skladu s voljom i biti Božjom. Promatrajući nju razumijevao je što znači Bogu se potpuno posvetiti, te tako nadići svaki zemaljski osjećaj, ograničenje ili sponu. I nije mu bilo teško ne samo razumjeti, već i oduševiti se za Božji naum s ljudima, te dati i vlastiti pristanak na Božje planove, pa i onda kad je to od njega također iziskivalo veliku žrtvu i odricanje. U duhu toga smatrao je da mu je časna dužnost zaštiti jednu takvu dušu koja je zračila Bogom i koja je oduševljeno svjedočila o njemu. I njemu samom, upoznajući Mariju, postalo je nebitno što će ljudi misliti i reći o njemu i njegovoj ‘nenormalnosti’, što će ga kasnije sažalijevati jer će biti bez poroda, možda ga čak držati i grješnikom, jer neće znati poradi čega i kako se opredijelio za život s Marijom. Njemu je doista bilo jedino važno da zaštiti tu svetu Božju dušu i omogući joj da pred Bogom živi sveto sukladno svim nadahnućima Duha Božjega, te je dobro znao kako je sveto poslanje pred Bogom primio. A on sam od zajedništva s Marijom uživao je plodove tog istog Duha kojim je ona bila ispunjena. Riječ je o miru i milosti, ljubavi i svetosti, čime je ona zračila i što se prenosilo i na nj u svim okolnostima života i bez obzira na tegobe kroz koje je morao proći. Živeći u njezinoj blizini još više je otkrivao što je istinski život u Bogu, te kako ga treba živjeti u neponovljivom predanju i vjernosti, kako je Marija činila. S njom koja se je predavala Bogu kao ponizna službenica Božja i sam je bio zahvaćen tim iskustvom i podložio mu se i sam potpuno predan vršiti volju Božju.
Marija ga je doista vodila bliže Bogu, do one neizrecive blizine da ga je kao čovjeka učinila povlaštenim svjedokom utjelovljenja Sina Božjega, te njegovim hraniteljem na zemlji. Pristajući s njime podijeliti svoje duhovno iskustvo, Marija mu je iskazala izuzetnu čast, što je on i prihvatio u posvemašnjoj poniznosti i odgovornosti pred Bogom služeći njoj i Sinu Božjemu. Tako mu je po Mariji i sam Bog bio bliži i doživljavao ga je sve intenzivnije, izravnije i prisnije dok nije i samoga Sina Božjega primio u svoje naručje kao najveće u dragocjenost za koju je cijeli svoj život živio i doživio u punini već za ovoga života. Nakon toga je i sam bio nagrađen onom vječnom slavom u kojoj je mogao kasnije promatrati Mariju uznesenu tijelom i dušom u vječnom nebeskom kraljevstvu Sina Božjega kojemu je on na zemlji služio kao poočim.