2. vazmena nedjelja
Evanđelje druge uskrsne nedjelje donosi nam uvijek događaj koji se zbio upravo tjedan dana nakon Gospodinova ukazanja apostolima na sam dan uskrsnuća. No kako apostol Toma nije bio s njima uskrsnoga dana, te im je odbio vjerovati da su vidjeli Gospodina, tako je Isus smatrao potrebnim osam dana nakon toga ponovno se ukazati i na poseban način se očitovati Tomi koji je među apostolima stekao naziv ‘nevjerni’ jer nije vjerovao svojim kolegama da su vidjeli Gospodina. Osim što se Isus ukazuje apostolima, on pristaje odgovoriti i na vrlo precizne Tomine zahtjeve koje je on izrekao onda kad su mu drugi apostoli rekli da su vidjeli Gospodina: Ako ne vidimo na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.
Vidimo da se Tomin zahtjev ticao provjere Gospodinovih rana, prije svega. Odlučio je povjerovati samo u trenutku kad bude mogao provjeriti istinitost rana dotičući ih svojom rukom i prstima. Razumljivo je bilo doista da je Tomi bilo vrlo teško povjerovati da je netko razapet ustao iz groba, te nije čudo da je htio i sam provjeriti ono što su već drugi učenici provjerili. Isus ih, naime, nije lišio tog iskustva prilikom svoga prvog ukazivanja njima, jer je i njima pokazao svoje ruke i bok. To jest morao ih je na neki način uvjeriti da nije riječ o utvari, već da je on onaj isti koji je bio raspet, s time da je sada ustao iz groba. Kako vidimo, Gospodin je znao da svojim učenicima treba pokazati sebe, to jest ono najprepoznatljivije i najupečatljivije po čemu je imao biti prepoznat, a to su rane nastale pri razapinjanju. Ali da ne bi sve skupa išlo do u nedogled, to jest da ne bi morao svakom budućem vjerniku se ukazivati ponaosob, ostavio je svojim učenicima da oni jedni drugima prenose svjedočanstvo o njegovu uskrsnuću i o njegovim ranama. Tomin je propust bio što nije htio vjerovati svjedočanstvu svojih kolega da su ga vidjeli, kao što nije imao predodžbu o proročanstvima koja su se ticala Mesije. Zato je ovaj Isusov naknadni čin objave sadržavao i prijekor Tomi, pa i u trenutku kada mu se je Gospodin smilovao i objavio mu svoje svete rane. Toma je bio prekoren zato što nije vjerovao svojim kolegama, no ostavio je ipak svjedočanstvo svima onima koji su u budućnosti trebali vjerovati svjedočanstvu tih istih apostola koji su ostali povlašteni svjedoci rana Gospodinovih, to jest njegova uskrsnuća.
No bez obzira na prijekor, sveto Toma je dobio veliku milost da ga je Gospodin primio u svoj zagrljaj i na privinuo na svoje svete rane, to jest da je stekao iskustvo tih istih rana koje mu je Gospodin očitovao. Njegova je vjera iskustvom tih istih rana bila osnažena, kao što je bila učvršćena i prepoznatljiva vjera drugih apostola, jer im je taj detalj ostao urezan. Njihova vjera je bila prepoznatljiva po tome što nije bila neka intelektualna apstrakcija, već je bila živo iskustvo njegovih svetih rana. To iskustvo nadilazi intelektualnu spoznaju, ali je ujedno i učvršćuje, jer Isusovo uskrsnuće nije bio događaj koji je bio sasvim izvan razmišljanja. Štoviše, i oni su osjetili potrebu bolje ga razumjeti, te im je Isusovu pokazivanje rana na rukama i boku bio istinski melem na rane njihove zbunjene duše, nakon čega su mogli biti valjani svjedoci, što je ključ vjerodostojnog navještaja uskrsnuća. Jer ako nema apostolskog svjedočenja, to jest ako ono nije autentično, onda se ne može govoriti o pravoj vjeri. To reče i sveti Ivan svojim osvrtom pred kraj odlomka koji smo danas čitali: Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.
Zahvaljujući apostolskom svjedočanstvu, Isus i nama danas nastavlja pokazivati svoje svete rane, te hoće da i sami osjetimo njihovu snagu. Kao nekoć apostolima, tako danas i nama one učvršćuju vjeru koja nije tek nekakav intelektualni zaključak na temelju određenih elemenata, već je vrlo snažno iskustvo koje se onda i intelektualno snažno odražava i izražava. Molimo stoga ovu milost da i nas Gospodin kao i Tomu privine na svoje svete rane, kako bismo stekli njihovo žarko iskustvo, te iz njih crpili snagu vjere. Neka i nama bude milosrdan, te nam ih utisne duboko u biće očitujući nam po njima svoju slavu. Samo ako njih budemo svjesni i ako ih budemo nosili na svome tijelu kao svete biljege, kojima se između ostaloga hvalio i sveti Pavao, moći ćemo i sami biti vjerodostojni svjedoci uskrsnuća kao što su to bili i apostoli. Dopustimo mu stoga da nam ih živi Isus u svom milosrđu utisne, a mi radosno svjedočimo to blaženstvo utisnutih rana, na spasenje sebi i drugima.