32. nedjelja kroz godinu – B
Evanđeoski događaj opisan u današnjem evanđeoskom odlomku prigoda nam je razmišljati o značenju i ulozi novca u našem ljudskom životu, a napose u našem odnosu prema Bogu i svetome. Štoviše, taj odnos je višestruk, jer s jedne strane dotiče one koji odvajaju od svoga da bi doprinosili vjerskom životu, a s druge strane i oni koji primaju dobročinstva imaju stanoviti odnos prema dobrima koja primaju. Kako vidimo iz Evanđelja, Isus je znao za važnost novca u životu čovjeka, pa onda i u životu svoga naroda. Da nije to znao, i da nije znao kako ljudi komentiraju i koju važnost pripisuju novcu, ne bi bio stao pred hramsku riznicu promatrati kako se ponašaju oni koji svojim doprinosima održavaju Hram i obogaćuju hramsku riznicu. Znao je vrlo dobro s koliko su umišljenosti oni imućniji ubacivali svoje priloge koji su zvučno zveckali dok su se kotrljali do dna spremišta. Znao je kako su bili uvjereni da oni ‘spašavaju’ Hram i Boga u svome narodu svojim novcem. Znao je kako su mislili da je budućnost jednog naroda zajamčena i osigurana ponajviše visokim novčanim prilozima.
Upravo jer je znao što i kako narod komentira, htio je skrenuti pozornost na sirotu udovicu koja daje u svojoj skromnosti tek dva novčića. No ona je bila osoba koja je ‘otkidala od svojih usta’ kako bi ispunila svoju časnu zadaću prema Hramu i prema kultu Božjemu. Svojim skromnim prilogom nije mogla ‘ugroziti’ one bogate koji su davali više, već je mogla doživjeti tek pokoji otrovni i prijezirni komentar budući je dala tek dva novčića koji su gotovo nečujno pali u rizničko spremište. No ipak, bili su dovoljno primjetni Onome koji je imao sluha za skromne darove i u njima vidio veliko srce i veliku ljubav jedne skromne udovice koja je ”ubacila sve što je imala, sav svoj žitak”. Dok su se bogataši nadmetali tko će dati više da ljudi vide, te se tako borili za pozicije i ugled u svome narodu, ona je odvajala odričući se koječega drugoga, jer je osjećala da to što čini, čini doista pred Bogom a ne pred ljudima. I nije si umišljala da ona ‘spašava Hram i Boga’, već da svojim darom ispunjava dužnost prema Božjem svetištu, a time i stječe njegovu blagonaklonost. I jer je znala da u Hramu od njega prima mnogo više nego se novcem može izraziti, ona je zato odlučila kao znak svoje zahvalnosti njemu ubaciti svoj doprinos. U biti je davala život za život. U Hramu je primala je Božji život, slušala njegovu riječ, prikazivala žrtve za svoje grijehe, čistila dušu, te je onda imala razloga uzvratiti činom zahvalnosti ne pripisujući svome činu veću vrijednost nego što je u sebi imao. I upravo radi njezine ponizne skromnosti i jednostavnosti, njezin je čin zadobio veću vrijednost, jer je privukao blagonakloni pogled samoga Boga, za razliku od milodara koje su stavljali bogataši.
Isus je stoga svojim učenicima htio skrenuti pozornost na vrijednost pobožnosti i pobožnog čina te skromne udovice. Kao da je htio reći da takve svete, skromne i tihe osobe jamče budućnost narodu, ma koliko mnogi pomišljali da budućnost jednog naroda ovisi o onim bogatima i imućnima. Dok u jednom narodu bude onih koji će Boga slušati i služiti mu, koji će svoja sredstva ulagati Bogom motivirani, tada će se ostvarivati i preduvjeti za bolju sadašnjost i budućnost. Jer budućnost narodu ne mogu osigurati oni kojima je Bog višak i koji onda za Boga i bogoštovlje izdvajaju od svoga suviška, već samo oni kojima je Bog život, te oni od njega primaju i za njega daju život.
Povijest nam je glede toga velika, ali i neumoljiva učiteljica života. Ona i danas pokazuje onima koji žele slušati i razumjeti, koliko su Isusovi uvidi i procjene bili ispravni. Možemo kao rukom dotaknuti kako je Isus vrlo dobro znao što je život i kako je dobro procjenjivao ljude i njihovo ponašanje. Zato je njegova poruka i danas nama od životne važnosti. Očito je i danas kao i njegovo doba kako se ljudi prevare u vlastitim procjenama. I doista, kada dođemo u situaciju da vjerujemo kako pojedinac, obitelj i narod žive od novca i novcem si osiguravaju budućnost, to je početak kraha, a najčešće i kraja, ukoliko se spomenuti ne obrate i ne dođu k sebi. Sve to možemo iščitati u sadašnjem trenutku svoga naroda kada uočavamo da je kod mnogih jedini kriterij kojim se vode onaj gospodarski, novčani. Već sada beremo gorke plodove takvoga pristupa u vidu nesloge i sporova, iskorištavanja i nepoštenja, udaljavanja od stvarnosti i života, bijega iz doma i domovine. Kao da nam ponestaje snage i pojedinaca koji se neće dati kupiti tim kriterijima, novcem i interesom, već će uočavati vrijednost i dragocjenost udovičine žrtve. Kao da nedostaje onih svetih tihih duša koje s Bogom grade svoju sadašnjost i budućnost, na što nas potiče Isus kad ističe primjer ove skromne udovice. Stoga nam se svima zamisliti nad njezinim primjerom i Isusovim poučnim riječima, te nam je skupiti snagu za život po Bogu, ako želimo bolju, i zemaljsku i nebesku, sadašnjost i budućnost sebi i svome narodu.