Posljednjih tjedana nema onoga tko ne razmišlja o aktualnoj situaciji kod nas i u svijetu vezanoj uz pandemiju koronavirusa. Tako i ja, dok zapisujem misli koje mi nadolaze i pokušavam posložiti u jednu smislenu cjelinu, ako je uopće moguće, prebirem po glavi svoj stav o svetoj ispovijedi. Naravno, u pozadini je pitanje koje me je potaknulo na ovaj tekst: Je li nam Covid-19 ukrao ispovijed? Svojevrsna je to parafraza filma, ako se ne varam: Kako je Grinch ukrao Božić. Bez pretjerane samohvale, doista volim ispovijedati. Mnogo više nego propovijedati. U ispovijedi se nađeš s dušom jedan na jedan, a propovijed je uvijek govor većem broju ljudi te nikada ne možeš znati u kojoj te je mjeri netko shvatio. Nije mi teško satima sjediti u ispovjedaonici (najčešće hladnoj!), pa i zaboravim na vrijeme dok ispovijedam. Premda nije lako ispovijedati, nikada ne pogledam na sat, niti koristim štopericu kad je penitent ispred mene.
No u ispovijedi nije sve idealno. Uostalom da je i život idealan, ne bi se vjernici dolazili ispovijedati. I mene koješta muči kad je riječ o ispovijedi. Muči me kad mi netko dođe samo formalno, bez dobroga kajanja i uvjerenja o grijehu, kada želi samo ispuniti crkvenu zapovijed to jest odredbu. Smeta me i to kad ne mogu doprijeti do savjesti i uspostaviti kontakt s osobom s druge strane, pa se osjećam beskorisno ili kao da gubim vrijeme u takvoj situaciji. Još više me muči kad vidim površnost kod nas svećenika, pa o tome često i razgovaramo, raspravljamo, izmjenjujemo mišljenja. Volio bih kad bismo više radili na tome da bolje pripremamo vjernike za ispovijed, a da manje vodimo brigu o broju. Ne sviđa mi se kad smo se zadovoljili time što je na ispovijed došao velik broj župljana, a mi nismo ništa učinili da podignemo kvalitetu ispovijedi dobrim ispitom savjesti, prigodnim materijalima, letcima koji će pomoći nekome dok stoji u redu i čeka na ispovijed da se bolje ispita i pokaje. Strah me da se na taj način vjernici ne udalje od Boga i od sebe, da ne stvore neko svoje poimanje grijeha, ispovijedi, pokajanja i opraštanja. Onda se lako to protumači kao suprotstavljeno ne Bogu, već Crkvi, te ide k tome da osoba klizi u neki privatni odnos s Bogom udaljen od zajedništva Crkve kojoj je Krist dao ovlasti nad opraštanjem grijeha.
I onda je došao Covid-19 koji nas je sve iznenadio. Dogodio se baš u najdelikatnijem trenutku: u korizmenom i uskrsnom vremenu. U vremenu kad se vjernici pripremaju proslaviti najuzvišenija otajstva svoje vjere. A središte priprave je uskrsna ispovijed, jer je nezamjenjiv trenutak susreta s Bogom. Stvar se tako brzo razvijala da nas je zatekla. Došle su odredbe o otkazivanju liturgijskih slavlja, te također i ispovijedanja. O odredbama nisam previše razmišljao, nego ih prihvatio, svjestan zapovjedne odgovornosti u Crkvi. Kako nisu bile predmet moga razmišljanja, nisam proučavao je li se što moglo ili trebalo bolje. Da budem iskren, s jedne strane sam osjetio kao neko olakšanje, jer će me ovoga Uskrsa mimoići teret onog naličja koje postoji kod ispovijedanja velikog broja ljudi. Evo se barem jednom dogodilo da sam pošteđen tog napora, bio je jedan od osjećaja koja mi se u duši rodio i koji mi je tada u nekoj mjeri godio.
A onda su malo po malo krenule rasprave po društvenim mrežama o spomenutim zabranama i uskraćivanju vjernicima pristupa sakramentima, napose ispovijedi i euharistije. Ponekad vrlo žučne i oštre. Istini za volju mnogo više se govorilo o pričesti, nego o ispovijedi, ali kako su ova dva sakramenta vezani i upućeni jedan na drugoga, tako su i jedan i drugi bili uskraćeni vjernicima: ispovijed kao korizmena priprava za Uskrs, a euharistija kao najuzvišeniji način bogoštovlja. Mnogi su naglas izgovarali da su im biskupi uskratili njihova prava, te kako su u nemogućnosti ispuniti crkvenu odredbu, itd. Čitajući to, javljao se dvostruk osjećaj. Pa upravo radi onih koji obavljaju ispovijedi kao ispunjenje neke zakonske odredbe i nije mi žao što je sad nema, jer mi je i predstavljalo napor ako mi netko dođe da ispuni zakon, a meni se baš i ne da biti servis takvih želja. A s druge strane sam otkrivao svijet tihih duša koje su iskreno patile što se nisu imale prigodu sakramentalno izmiriti s Bogom.
Pitanja i izgovori
No, što se mene tiče, kako stvari stoje, imam dobro opravdanje. Mogući prigovor da ima mnogi onih koji se ispravno i pobožno ispovijedaju, što je točno, otklonio sam sljedećom mišlju: Pa oni i tako dobro i sveto žive, te im onda možda i nije neophodno. Uostalom, baš takvi se mogu malo strpjeti, pa će imati prigodu za ispovijed kad sve ovo prođe. No ipak ostala je i doza svetoga nemira. Ostala su u zraku lebdjeti mnoga pitanja: Jesmo li se mi svećenici stvarno uskratili prava vjernicima? Jesmo li se ipak ponijeli kao kukavice u doba epidemije koronavirusa, jer nas je većina šutjela i pokorno poslušala odredbe biskupa, koje su nam, istina za volju, tako dobro došle da nam dadnu predaha? Je li nam Covid-19 ukrao uskrsnu ispovijed? Koja je šteta? Koje su posljedice? Je li nam žao što se to dogodilo? Jesmo li svjesni razmjera te štete? Jesmo li se trebali medijski istrčavati i izražavati svoje neslaganje ili eventualno slaganje sa svime što se događa oko nas? Trebamo li nastaviti optuživati jedni druge pred licem javnosti? Je li se moglo pronaći drugačije rješenje u ovim kriznim vremenima?
No moja pitanja nisu samo teoretska, već i praktične naravi. Pitao sam se od početka, a što da mi, usprkos svih zabrana, netko zatraži ispovijed? Što bih mu rekao, kako bih se postavio? Bi li on za mene bio tek penitent koji može čekati, ili bih ispred sebe gledao čovjeka sa svojom potrebom, dušu koja vapi za Kristom? Ne znam je li još itko o ovome razmišljao, ali moram priznati da protrnem kad na to pomislim. Znam samo da mi je, gotovo nagonski, ali nagonom vjere (ako se tako može reći), usađeno u biće da je najveći zakon prema kojem mi se ravnati onaj poznati: Lex suprema salus animarum. Spasenje duše je najvažnija stvar i najveći zakon kojim se ravna Crkva i njezini svećenici. Redovito i sebe spremni izložiti za taj spas, jer radi toga i jesmo svećenici. Naravno, ovo je neupitno i nedvojbeno. Vjerujem da nitko od nas ne može to dovesti u pitanje. No postoji i druga strana ove medalje o kojoj u ovim vremenima epidemije valja voditi računa, a to je: opasnost od zaraze. I nemam straha za sebe, već strah i odgovornost da ne zarazim nekoga oko sebe u slučaju da se sam zarazim. I tu dolazimo do začaranoga kruga koji me i dan danas muči. I pitam se kako izići iz njega. I što bih napravio da mi se doista dogodila takva situacija? (Zanimljivo ili znakovito. Dok ovo pišem dolazi mi mail sa sljedećim predmetom: “Poziv u pomoć, 20.IV.2020.” N.N. vapi za pomoću i traži duhovni razgovor.) Dakle, ipak nije samo teorija da nas ljudi trebaju, jer Covid-19 nije u dušama ugušio njihove potrebe. Znam da su sve odredbe donesene s tim ciljem: sačuvati one oko sebe, jer nas prema njima veže odgovornost i Isusov nauk koji kaže: “Druga, ovoj slična: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.” (Mt 22,39) Božanski je velika zapovijed ljubavi prema bližnjemu. I to cijelome, uključujući i tijelo i njegovo zdravlje, a ne samo dušu i duhovna dobra. Jer čovjek je jedna velika nedjeljiva cjelina. I zato ostaje začarani krug u koji nas je zapleo ‘svemogući’ Covid-19. A nije u mojoj moći rasplesti ga. Barem ne na onoj globalnoj razini, već u mojim pojedinačnim situacijama.
No bilo kako bilo, taj Covid-19 nas je grdo namučio posljednjih tjedana. I izbacio iz kolotečine. I učinio da nam se ogoli pokoja zločesta misao nakon što su došle zabrane okupljanja zajednica i slavljenja euharistije s pukom Božjim. Ogolio mi je onu slatku sebičnost prema kojoj sam mogao ne raditi ništa, a imati besprijekoran izgovor. Štoviše, i odredbu nadređenih koji za to odgovaraju! Nakon toga nisam ni imao potrebu ići dublje i pitati se: Je li to vrhunac odgovornosti za vjernike? Jesam li se potpuno stavio u njihovu kožu? Ne u kožu onog površnoga (kojemu, naravno, želim duhovni rast, svijest i zrelost), već onoga koji dolazi reda ili zakona radi, već onog revnog, svjesnog, željnog Boga? Jesam li se zadovoljio da ja imam svoju ne samo nedjeljnu, nego i dnevnu misu, a da ne mislim na vjerničku dušu koja vapi za Bogom? Jesam li osjetio žal zbog toga i jesam li doista pred Bogom žalio što nijedan vjernik nije mogao pristupiti sakramentu pomirenja? Ima li u meni išta od one proročke: “Između trijema i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Gospodnje. Neka mole: ‘Smiluj se, Gospodine, svojemu narodu! Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog’?” (Joel 2,17) Jesam li tukao sebe u prsi i brusio svoj koljena klečanjem radi toga, ili mi je bilo draže iz prikrajka promatrati svađu i rasprave, optužbe i odgovore, koje baš i ne služe ničemu, osim većem nerazumijevanju i udaljavanju?
No teološka učenost je vješta otkloniti takva pitanja od sebe i tražiti racionalne argumente koji omogućuju zadržati ono što je najkomotnije, a to je status quo. Time ću umiriti i savjest da se ne trebam previše ni brinuti ni optuživati ni žaliti, jer po zapovjednoj odgovornosti, i tako odgovornost nije na meni. Nadređeni su je prihvatili na svoja leđa i oni će odgovarati, a meni je dobro i s jedne i druge strane: ne moram činiti ništa i po prvi put mi se to ubraja u zasluge! Ne mora mi čak ni biti žao za ovu situaciju, jer nisam za nju ni najmanje kriv. Kriv je Covid-19 s jedne strane, a s druge se krivica može prebaciti na biskupe. Osim toga, kao netko tko se bavi izučavanjem ranoga kršćanstva, povučem i paralelu sa stanjem u prvoj Crkvi i dodatno se smirim. Jer nisam ja kriv što u prvim stoljećima uopće nije bilo ispovijedanja na ovakav način, pa se pitam zašto bih sada morao plakati za tim. Zašto bih promatrao tako tragičnim zabranu pristupa svetoj ispovijedi, kada se ovakva ispovjedna praksa razvila tek od 6-7. stoljeća? Zar ne bismo i sada mogli primijeniti takav model i vjernicima lijepo reći da nas ne gnjave za lake grijehe, nego samo za one teške, smrtne, kao što je bilo nekada? Naime, u prvoj Crkvi nije bilo pojedinačnoga ispovijedanja svakodnevnih lakih grijeha, ali to ne znači da kršćani u prvim stoljećima nisu imali svijest o vlastitoj grešnosti. Naprotiv. Imalo su vrlo dobar i odgovoran osjećaj da trebaju činiti zadovoljštinu za vlastite grijehe, pa i onda kada nije bilo sakramentalne ispovijedi za iste. Za svakodnevne grijeh prvi kršćani imali su istančan osjećaj potrebe da čine zadovoljštinu, a bili su različiti načini to jest mogućnosti: milostinja, molitva, odricanje post, dobra djela, itd. Sakramentalno izmirenje prakticiralo se samo za teške grijehe (otpad od vjere, ubojstvo, preljub). I to je bilo moguće dobiti samo jednom u životu. Druge mogućnosti opraštanja teških grijeha nije bilo i grešnik je teškim grijehom sama sebe isključivao iz zajedništva Crkve. Danas bismo to vjerojatno okarakterizirali kao rigorizam, no to je bio odraz ozbiljnosti kršćanskoga života. Jer svaki se kršćanin na krštenju svečano odricao sotone i grijeha stvarajući ozbiljnu odluku da neće griješiti. Ne bismo li mogli i mi tako potaknuti Covidom-19, čime bismo sebe rasteretili i za budućnost osigurali mirnije dane svoje službe? Možda bismo tako dokinuli i onu crkvenu zapovijed koja glasi: Svake se godine najmanje jedanput ispovjedi i o Uskrsu pričesti. Zašto je Crkva uopće mijenjala praksu prvih vremena, ako je bila za svećenike vrlo funkcionalna?
Mea culpa
I što reći kao neki smisleni zaključak nakon ovoliko oprečnih sadržaja, suprotstavljenih stavova, nejasnoća, upita i izgovora i odgovora? Gdje sebe postaviti i prema čemu odrediti nakon ovog ispitivanja svoje i tuđe misli? Svakako, Covid-19 nam je ukrao ispovijed u ovom razdoblju. I žao mi je zbog toga. Ne samo što je postojala odredba koja nam je zabranila organizirati ispovijedi, nego zato što mi ju je ukrao bio iz duše. Jer me doveo do toga da se sebično radujem što ne moram ispovijedati, to jest da se ne žalostim jer vjernici nisu mogli pristupiti svetoj ispovijedi. Žao mi je onih svetih duša koje ne pristupaju svetoj ispovijedi rutinski, kao nekoj zapovijedi, pa niti svom pravu, već kao Božjem daru za kojim istinski čeznu. Žao mi je svih onih koji u ispovijedi iskrenu susreću milosrdnog Krista koji ih liječi, jača, krijepi i sjedinjuje s Ocem. Žao mi je i onih koji dođu iz običaja ili zbog odredba, jer nisu imali prigodu da ih razuvjerim i potaknem na drukčiji stav. Žao mi je što se nisam veselio radosti koju oni osjete kad čuju po svećeniku Božji glas: Ja te odriješujem od grijeha tvojih! Žao mi je što nisam mislio na one svete duše čija je duhovna potreba tako čista te je jedina koja me kao Božji poziv i nuka da ispovijedam i da se stavim na raspolaganje za službu Kristova milosrđa. Žao mi je da što je u ovo vrijeme Covida-19 bilo više govora o brizi za kućne ljubimce nego o brizi za duše. Žao mi je što ni civilni ni crkveni stožer nije našao za shodno o tome razmišljati, već se to stavilo u drugi plan kao sekundarna potreba, umjesto da se zajedničkim silama traži moguće sigurno rješenje. Žao mi je što novinari kao lešinari l lovci na vještice obilaze oko svećenika željni senzacija, a nijednom riječju ne spomenu duhovne potreba i duhovno dobro vjernika. Žao mi je što su one duše što žude za Kristom bile uskraćene za sakramentalni susret s Kristom koji se urezuje u dušu čineći je iz dana u dan kristolikijom. Žao mi je zbog onih duša koje tako traže Krista da im u nijednom trenutku ne bih mogao odbiti zahtjev da učinim ono na što me nijedan ljudski autoritet ne može natjerati. Žao mi je iz dna duše što je sakramentalno bogatstvo Kristova života bilo uskraćeno vjernicima i što sam ga i sam držao rutinom usputnim životnim sadržajem koji se može lako s vremenom nadomjestiti, jer sakrament se ne mjeri brojem ni vremenom, već trenutkom zajedništva ljubavi u Bogu. Žao mi je što sam propustio onaj trenutak kad osjetiš tuđi život u svojoj ruci i srcu, trenutak za koji bi dao svoj život samo da taj ranjeni ozdravi, oživi, ocjelovi…
Žao mi je i mea culpa što sam onaj sveti čin preko kojega Krist izmiruje duše, a koji nije u ljudskoj moći i nitko ga ne može činiti bez nas svećenika, tako olako odgurnu u neko buduće vrijeme, te sam ga tako relativizirao. Mea culpa što sam time i sebe sveo na uslužni servis, manje ili više važan, premda se iz dubine duše uvijek protiv toga borim. Mea culpa što sam se izgovarao na račun stožera i crkvenih poglavara, a nisam plamtio revnošću za duše, revnošću na koju me nitko ne može prisiliti, već jedino Krist Gospodin u meni potaknuti i tada mi je nitko ne može oduzeti. Mea culpa što nisam imao osjećaj za njegovo služenje, pa i onda kad su mi ruke vezane odredbama i osudama kao što su bile i njegove na veliki petak. Mea culpa što sam ispovijed sveo na formalizam protiv kojeg se moj Gospodin i Učitelj borio cijeli život, što sam je i sam sveo na odredbu, a on je dao život da bismo mi imali sakrament oproštenja grijeha.
Želje
Nakon toliko “žao mi je” i “mea culpa” ne znam imam li pravo još išta reći na sve ovo. Imam li pravo i nešto predložiti? Imam li pravo sugerirati i zaključiti? Mogu nešto reći za se, to jest izraziti neke svoje želje. Ono što znam, znam kako bih ja reagirao. I znam da me srce povuče na stranu čovjeka za kojega živim. Zato se i ispitujem i sanjarim: Što bih učinio da mi ispovijed zatraži u ovo doba koronavirusa netko poput bl. Ivana Merza? Netko tko izgara za Boga i za svoj narod? Netko tko tako ljubi presvetu Euharistiju i svetu Crkvu? Netko tko tako jasno zna što je ispovijed i pričest? Što bih napravio? Znam da mu je ne bih uskratio ni pod cijenu rizika života. I pod cijenu da idem u samoizolaciju i karantenu, jer život je satkan od snažnih spasenjskih trenutaka u kojima nema kalkulacije. Život je satkan od dara života za druge koji nisu brojevi, ni potrošna roba, već jedincate osobe koje sebe najbolje upoznaju i prepoznaju pred Bogom. To je sakramentalno zajedništvo u Kristu, neponovljivo i jedincato, bez obzira što ga mi u svojoj slabosti i mlakosti nedovoljno dobro shvaćamo i mislimo kako se možemo strpjeti do daljnjega, čime ga relativiziramo.
Pitam se i dalje hoćemo li čekati da se stvore uvjeti za sakramente kao neponovljive trenutke zajedništva s Bogom u svetoj Crkvi, ili ćemo se mi potruditi stvoriti uvjete, jer smo tu da ih stvaramo, a ne čekamo. Zato imam pravo sebi zaželjeti da ih u ovom društvu svi zajedno počnemo stvarati, u suglasju sa strukom i onima koji su društveno odgovorni. Jer ne bih poželio ijednome svome bratu svećeniku da bude žrtva epidemije, a župnici su na prvoj liniji obrane i najviše izloženi. Poželim svakome od njih onaj božanski žar i revnost, ali i razboritost i maksimalnu zaštitu, jer znam da oni samo od toga strepe da ne ugroze tuđe živote kao mogući prenositelji zaraze. Poželim da ih njihovi vjernici čuvaju kao dragocjenost, kao biser, a oni da se daruju poput Krista. Poželim da vjernici svojom sviješću s njih skinu teret odgovornosti koji ne treba biti na njihovim leđima, te svojom brigom i marom budu odgovorni kako za sebe, tako isto i za svoga bližnjega, ali i za svećenika! Poželim da vjernici zrelošću svoga stava ne dopuste da se njihove svećenike prikiva na stup srama, već da prihvaćajući odgovornost za sebe omoguće njima da predano vrše svoju službu. Poželim da pastiri Crkve i civilne vlasti u suglasju nađu načina kako to ostvariti, da ne postanemo ni mete za odstrjel ni topovsko meso, ali ni bezosjećajni ljudi koji preko tuđih leševa gaze da dođu do cilja. Poželim da civilne vlasti otkriju da ovaj narod ima dušu, i da je ta hrvatska vjernička duša bolji dio njegova bića, te da pomognu Crkvi ostvariti skrb nad spasenjem, kao što i Crkva pomaže njima skrbiti oko tjelesnog zdravlja i života. Poželim da stvorimo uvjete da vjernici s punom sviješću i zrelošću dođu na sveto slavlje, svjesni kako izazova tako i osobne odgovornosti, ali i neprocjenjivog dara koji iz toga izvire. Poželim da nas svećenike tako zaštite i oni iz vrha kao i naši vjernici koji nam dolaze u punoj svijesti i slobodi, da ne dopuste da nas novinari lešinare i prikazuju razbojnicima samo zato što ne razumiju što je čovjek i koje blago nosi u duši. Poželim da se otvore crkve, ali ne bilo kako, već da ih otvorimo odgovorno i spremno, sa svim standardima, preporukama i protokolima po kojima će se i svećeniku i svakom vjerniku jamčiti sigurnost. Poželim da u zajedništvu pronađemo blagoslov i cjeloviti napredak koji nam svima treba.
I za kraj, poželim da se ovo vrijeme više ne ponovi!