Po definiciji sluh je osjet kojim
zamjećujemo zvukove oko sebe
i tumačimo njihovo značenje.
Temelji se na prijenosu titraja,
izazvanih zvučnim valovima,
u unutarnje uho te njihovoj
pretvorbi u živčane impulse.
Nakon toga impulsi se analiziraju
u nižim dijelovima mozga,
te na koncu do kraja obrađuju
u slušnoj kori velikoga mozga,
što zatvara cijeli niz neophodan
da bi osjet sluha bio potpun.
Osim toga, uho može zamijetiti
nekoliko obilježja zvuka:
visinu, glasnoću i boju,
te smjer iz kojega zvuk dolazi.
Upravo zato što se ne može
čuti ništa ako ne postoji
ona unutarnja obrada zvuka,
time smo pozvani razmišljati
o onom unutarnjem sluhu
koji nazivamo duhovnim.
On ovisi o uhu koje osluškuje,
a zatim prenosi u dubinu bića
Božju riječ od koje srce titra.
Duhovnim sluhom šaljemo
impulse Božje riječi u svijest
da ih razum do kraja obradi.
A kad je jasno čuo riječ,
kadar je razumjeti poruku
i pretvoriti je u čudesnu snagu
koja preobražava, pokreće
i usmjerava život na Božji put.
Jer duhovno uho prepoznaje
da Bog ne izgovara riječi s visoka,
premda dolaze iz nebeske visine
kao jasni i glasni odjek neba.
Duhovnim sluhom čujemo
da su iznad svega su obojene
bojom sebedarne ljubavi
koja našim mislima, govoru
i djelovanju daje posebnu toplinu.

 

Share: