Misa ponoćka – rođenje Gospodinovo
Stvarajući ljude, Bog ih je stvorio na svoju sliku, te im je dao od svojega života, od svoje moći i snage, razuma i volje. Dao im je svijest i slobodu, dao im je smisao i svjetlo u dušu, i toliko drugih darova. No oni su radije voljeli upravljati tim istim darovima kao neosporni gospodari, nego zahvalna djeca koja duguju svome Ocu ljubav i poštovanje, te se služe sa svima što im je dao na način koji je on to predvidio i sukladan njegovoj svetoj volji i želji. U biti sve što su primili, podredili su svojim ispraznim željama, umjesto da razviju i umnože pretvarajući sve što imaju u obilje života. Tako si nekada činili moćnici i narodi u vrijeme proroka, tako su činili rimski carevi i njihovi podanici u vrijeme dolaska našega Gospodina, a tako ljudi i narodi čine i danas. Naime, unatoč tome što slutimo Boga i osjećamo njegovu blizinu, mi ljudi ipak u dobroj mjeri uređujemo svoje živote i odnose, kako osobne, tako i obiteljske i društvene, bez Boga. Štoviše, vrlo često se pozivamo i na pravo i na potrebu da svoje odnose i društvo uređujemo bez njega u punoj autonomiji od njega.
Tako počinjemo koristiti razum i misliti kao da njega nema i kao da nam ne treba, gotovo da pomišljamo da ćemo mi bolje znati bez njega urediti svoje društvo, nego držeći se duhovnih i ćudorednih kriterija koje nam je on postavio kada nas je stvorio. Zato podliježemo staroj i trajnost napasti uređivati svoje društvo ne mareći za Boga i njegovu riječ, čak odbacujući njegovu objavu, zakone i odredbe, te prezirući njegovu volju i ljubav. Zato nije čudo da se naša ljudska povijest na zemlji najčešće definira kao povijest naroda koji hodi u mraku, a naš život na zemlji kao na život u mrklini, kako čitamo večeras iz Knjige proroka Izaije. Doista, ljudska povijest bez Boga je puna zamki i rizika, puna nepravdi i tlačenja, jednako kao što je ljudski život bez Boga blijed i neprepoznatljiv, ispran i isprazan, otrcan i potrošen, bez imalo svježine i žara.
I to nije bio slučaj samo s narodima koji nisu poznavali Boga, već je bio slučaj i s Božjim narodom. Upravo zato su očekivali Mesiju kao onoga koji će slomiti jaram ropstva i šibu drugih moćnika koji tlače jedni druge. Sanjali su onoga koji će imati vlast koja će se sterati nadaleko, te su hranili nadanja da će upravljati kraljevstvom mira, prava i pravednosti. Ali u konačnici, ključ svih tih nadanja je Dijete koje se ima roditi, kako veli i prorok: „Jer dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.“ U tom duhu će i anđeli navijestiti pastirima: “Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.” I proroci nekada i anđeli u vrijeme Gospodinova rođenja najavili su prekretnicu po rođenju tog djeteta koji se nama rodio tako što je Bog koji je postao čovjekom da bude Bog s nama.
I dok su se pastiri požurili pokloniti novorođenome kralju gradeći od tada svoju budućnost s njime, mi još uvijek čekamo da nam društvo stvori uvjete života, no to se nikada neće dogoditi u potpunosti kako treba i kako bismo željeli. Pogotovo što se nikada nećemo oko toga složiti što znače bolji i pravedniji uvjeti i bolje i učinkovitije društvo. Ljudski autoritet nam može dovesti električnu struju do kuće, ali nam ne može dati unutarnje svjetlo smisla i punine. Može nam dovesti grijanje u domove, ali nas ne može ogrijati ljubavlju. Može nam dovesti vodi, ali ne može nas napojiti milošću. Može nam dovesti telefonski priključak, ali ne može nam zajamčiti Božju riječ. Može nam sagraditi ceste i očistiti putove, ali ne može naše noge staviti na put Božji. Može nam napraviti kanalizacijske odvode, ali ne može nam očistiti duše i iz njih odstraniti svaku nečistoću. Kako vidimo iz priloženoga, upravo te mnogo važnije uvjete poštovanja i ljubavi, zajedništva i razumijevanja, kao i istinskog napretka čovjeka, ne može stvoriti čovjek sam od sebe, niti neki njegov autonomni društveni autoritet, već to stvaramo mi snagom Božje prisutnosti u duši.
Uvjete, dakle, stvaramo mi ako dopustimo da nas Bog vodi i nadahnjuje, da nam dušu ispunja. To jest kada primamo novorođenoga Kralja i Sina Božjega koji dolazi u našoj ljudskoj naravi da nam donese mir iznutra i da nas pouči kako ispravno živjeti i graditi budućnost. Tako mi iznutra, iz duše, s njime, stvaramo uvjete za život, jer stvaramo okruženje puno svjetla i topline noseći u duši njega koji je Svjetlo i Život. Doista, ono istinsko zadovoljstvo života dolazi iz duše onda kad je pohodi Bog, onda kada je ispuni milost Božja, spasiteljica svih ljudi, te kada po njoj diše i živi slobodno od požuda, razumno, pravedno i pobožno u sadašnjemu svijetu. Na to smo pozvani noćas dok se divimo otajstvu Boga koji je postao čovjekom da nas učini dionicima svoga božanstva. Poklonimo mu se ponizno i smjerno, prihvatimo ga u svoje srce, izgradimo s njime svoj život, te ga ugrađujmo u sve pore društva i zajedništva s drugima, svjesni da bez njega ne možemo izgraditi ništa čvrsto ni pouzdano na zemlji, a s njime primamo i širimo istinski mir na zemlji i stječemo nagradu na nebesima.