26. nedjelja kroz godinu – C
U društvu oko nas uvijek je bilo otvorenih problema i spornih situacija s obzirom na jednakost među ljudima i ljudske odnose. Zbog toga se događaju sporovi, pa i sukobi, nekad otvoreniji i jači, nekad prikriveni i slabiji. O jednoj takvoj situaciju koje može biti ogledna govori i današnje Evanđelje. Bio je neki bogataš i bio je neki siromah. Među njima dvojicom nije bilo posebnih dodirnih točki, osim možda one prostorne: živjeli su na istom prostoru i vidimo da je siromašni Lazar ležao pred njegovim vratima. No pred tim vratima je završavao svaki njihov odnos, jer Lazar nije mogao ući unutra i biti gostom bogataševa doma, a što se tiče bogataša, on kad je izlazio iz svoga doma nije imao osobnih osjećaja prema ikome, već je živio svoj službeni život u svijetu u koji je odlazio poslom. Tako da ih ta vrata nisu spajala, već samo razdvajala. Bogataš nije imao razloga gledati što se događa pred njegovim vratima, te je to smatrao i dijelom svoje privatnosti da ne dopušta da drugi dovode u pitanje ono što on radi u svoja četiri zida, ali i odgoja da se ne miješa u živote drugih. Pa čak je smatrao i krepošću ne miješati se u tuđe poslove, jednako kao što nije dopuštao da se netko drugi miješa u njegove poslove i njegov osobni život iza njegovih vrata. Njegovo je bilo što će jesti, kako se ponašati i kako se odijevati iza zatvorenih vrata svoga doma. Smatrao je da je zaslužio i pošteno stekao obilje u kojem se nalazio, te da nikome ne treba polagati račun o svemu što posjeduje ili kako to koristi.
U takvom svijetu u kojem je bogataš smatrao da nije odgovoran za druge oko sebe, jer oni nisu mogli jednako doprinijeti društvenoj jednakosti, on je smatrao da ima pravo na svoj vlastiti život, da ima pravo zatvoriti svoja vrata od drugih, a ne ih otvoriti drugima. Njegova vrata bila su vrata njegova srca u koje nije mogao ući nitko drugi, osim onih koji su odgovarali njegovu profilu i njegovim nakanama da se gosti i uživa u životu. A ukoliko svi nisu mogli jednako doprinijeti društvenoj jednakosti, on nije smatrao da treba napraviti nešto više od drugih, a još manje za druge. Tako je iza dobro zatvorenih vrata zatvarao svoje oči i srce za potrebne koji su mu bili tako blizu, a tako daleko. Najgore od svega je što je se smatrao ispunjenim i ostvarenim takvim načinom života.
Savršeno jedinstvo među ljudima nije samo stvar izvanjske i ravnomjerne raspodjele novca, već posvemašnje ljubavi i zajedništva duha među ljudima. Nije samo pitanje niti otvorenih nepravdi, jer njih bi mogao i može zakon smanjiti ili potpuno spriječiti, no to još ne znači da bi se time sve riješilo u društvu. I ne znači da bi svi potom nastavili jednako se razvijati i zadržavati takvu jednakost zaslugama vlastitoga života. Uvijek bi bilo onih neuspješnijih i uspješnijih, uvijek bi bilo takvih odnosa i situacija koje zakon ne može do kraja regulirati. Pogotovo što zakon ne može regulirati ono što se događa iza zatvorenih vrata nečijega doma, a još manje iza zatvorenih vrata nečijeg srca. Jer ne može postojati zakon koji nam naređuje da svoje srce ili vrata svoga doma otvorimo drugima, a još manje da vodimo brigu o njima. To je jasno pokazao bogataš iz prispodobe. Po svom profilu on je mogao biti jedan od nas koji živi svoj život vrlo samostalno i ne miješa se u živote drugih ljudi. On je uredno stjecao i imao pravo na svoje imanje i svoj način trošenja iza zatvorenih vrata, te je smatrao da zakonito uživa ono što je stekao, te da ima pravo uživati u životu. Slično tako svatko od nas razmišlja i ne polazi od pretpostavke da bismo trebali biti tu za druge.
No za Gospodina ne postoje zatvorena vrata iza kojih možemo skrivati svoju raskoš, pa i svoj razvrat. Gospodin se ne ravna prema civilnim zakonima, već prema zakonu ljubavi i milosrđa na koji smo svi pozvani. Zato je u prvom čitanju i upozoravao preko proroka Amosa sve one koji su bezbrižni i spokojni na Sionu i samarijskoj gori, to jest sve one koji uživaju u zemaljskim užicima, a ne mare za stanje naroda i za spasenje vlastite duše i duša svih onih koji su željni dobrih primjera i poticaja da narod živi u vjernosti Bogu i svakoj vrsti kreposti. To je ono što Gospodina muči, pa i kad bi živjeli tako da ne upadnu u zakonski prekršaj, to ne znači da pred njegovim očima žive ispravno, jer on njihove živote mjeri milosrđem i promatra jesu li bili puni ljubavi za svoga bližnjega. Upravo to je u središtu ove prispodobe kojom je Isus opisao da je Bogu otvoreno i ono što se čini i iza zatvorenih vrata. A kada je bogataš kažnjen za ono što je činio u svome domu, moli Abrahama da pošalje Lazara da sada on prijeđe granicu koju je prije sam postavio za života. Pa čak ga moli da pošalje Lazara da prijeđe prag i uđe u kući njegova oca i upozori njegovu braću. No znamo da je bio odbijen, jer od toga u tom trenutku više ne bi bilo koristi. Oni koji su okorjeli u užitcima ovoga svijeta teško prihvaćaju naknadno popravljanje, jer misle da ne čine ništa nezakonito i loše, već samo nešto na što imaju prvo.
Trudimo se stoga nikada ne zatvarati vrata našega doma Gospodinu, jer nas on poučava kako živjeti unutra, u sebi i u svojoj sobi, nikad skriveni i otuđeni od njegova pogleda, već spremni prihvaćati zajedništvo s njime u skrovitosti svoga doma i srca. To je ključ po kojem možemo na više načina uvesti pod svoj dom i potrebne, nikad ne zatvarajući ni oči ni srce ni vrata od njih. Na taj način ćemo se ‘miješati’ u njihove živote i dopustiti da se oni umiješaju u naš, ne bojeći se da će povrijediti našu privatnost. Jer ćemo živjeti tako da nemamo što skrivati od drugih, već ćemo biti aktivno zainteresirani za njihovo dobro, žrtvujući sebe i stavljajući na raspolaganje svoja dobra za spasenje svih.