1. nedjelja došašća – A
Mi ljudi smo ne samo ograničena, već i ranjena bića. Umjesto da težimo za neograničenošću, sukladno Božjem planu, opredjeljujemo se za pragmatičnost i praktičnost ljudskoga života. Tako smo sebi nanijeli duboke duhovne rane i oslabili vlastitu narav. Stvoreni smo da Boga gledamo, ali smo oslabili vlastiti vid i potonuli smo u tamu svoga duha. Boga koji nam se davao smo potisnuli i odgurnuli od sebe kao suvišno, pa i nepoželjno biće. Umjesto da napredujemo u spoznaji, ispunjavajući smisao vlastitoga postojanja, postali smo žrtve vlastitog razuma koji nam nije dao pravi uvid u istinu. Pa ipak, unatoč svim samoubilačkim potezima ljudskog duha, Božja prisutnost je tako snažna da je čovjek nije mogao do kraja izbrisati niti onda kad se oko toga trudio. Tako je u čovjeku ostala slutnja Boga i njegove svete prisutnosti koja mu je ostavljala u nekoj mjeri otvoren put prema Bogu. Ili pak, još bolje, otvarala je put Bogu da dođe do njega i da ga obaspe svojim znanjem i prosvijetli svojom istinom. U čovjeku je ostala slutnja o Bogu, pa i kada nije jasno vidio njegovo lice, što ga je nukalo da živi po savjesti koja je odraz Božje prisutnosti. Kreposnim životom je potvrđivao svoje slutnje i u njima se utvrđivao kao uporišnim točkama života. Tako ga je slutnja vodila do onog praktičnog ćudorednog znanja prema kojem je ravnao vlastiti život.
Upravo to se dogodilo u dane Noine, kada je cijeli naraštaj ugušio slutnje o Bogu, te se dao u izopačen život protiv vlastite savjesti, to jest u izopačenosti svoga srca. A kada ugase slutnje o Bogu, onda ne mogu slutiti što se ima zbiti s njima i s cijelim ljudskim rodom, kako reče Gospodin u Evanđelju. Noa, međutim, nije ugasio slutnje o Bogu, pa je jasno znao kako treba živjeti i duhom bdjeti i duh svoj upravljati neprestano prema Bogu kojeg je slutio. Potvrđujući kao ispravne svoje slutnje stjecao je sigurnost znanja. Pa i onda kad nije imao neposredan pristup licu Božjemu, znao je da treba biti budan i pripravan za Božje očitovanje. Zato postaje istinski blagoslov hraniti slutnju koja je u nama i iščekivati Boga koji utvrđuje naše znanje i potvrđuje ispravnost naših ćudorednih odluka. A oni koji gase slutnju o Bogu nikada ne dolaze do sigurnog znanja ni o Bogu ni o sebi samima. Oni pak koji slute Božju prisutnost i koji na nju odgovaraju životom, uistinu su dostojni Božjeg spasenja.
Tako nam Isus, započinjući svoje pouke navodeći Noin primjer, pokazuje da spasenje ne ovisi o izvanjskim ljudskim uvjetima, već o unutarnjoj spremnosti duha da slutnjom osjeti Boga i da od slutnje dolazi do sigurnog znanja o njemu i njegovim spasenjskim planovima. Jer vidimo da su se svi bavili istim poslom: jeli i pili, ženili se i udavili, radili u polju i mljeli u mlinu. Ali jedni su dobili milost spasenja, dok drugi to nisu. Razlika je bila samo unutarnja, u njihovim srcima. Točnije, u slutnji o Bogu koja ih je motivirala da drukčije žive, da svome životu i svakom poslu dadnu drukčiji predznak. Radeći isti posao, ali misleći na Boga i imajući Boga kao cilj, ostvaruju drukčiji vječni rezultat. Ili, kako će Gospodin reći, jedan se uzima, drugi ostavlja, to jest jedan se spašava a drugi ide u propast.
Zato i poziva svoje slušatelje da bdiju, to jest da budnošću hrane svoju slutnju, jer budnošću treba nadomjestiti životnu zemaljsku nesigurnost. A onaj tko bdije pokazuje da ima dostatno znanje o Bogu na temelju kojega može ćudoredno živjeti, svjestan da će nas on jednog dana suditi za naša djela. Pa i onda kad ne znamo kada on dolazi, znamo sa sigurnošću da će doći i da će biti sudac naših djela. Shvaćajući to, jasno je zašto on potiče svoje učenike na znanje koje je u biti jedna vrsta neznanja, ali ipak dovoljno da nas održi u budnosti: „A ovo znajte: kad bi domaćin znao…“ Htio im je reći da trebaju znati da postoji sveto neznanje koje je više slutnja i osjećaj za Boga, a ne hladno logičko znanje. Tako nas uči da Boga ne možemo znati, ali ga možemo slutiti i ćutjeti njegovu neizrecivu prisutnost do mjere da svojom budnošću nećemo nikome dopusti da potkopa ili prokopa zdanje našega života. Došašće je izvrsna prigoda da odbacimo lažno ljudsko znanje i samouvjerenost koja ne može biti temelj našega života. Takvo znanje u suvremenom svijetu, naprotiv, služi da ugasi slutnje o Bogu i da ljude navede na put grijeha i zla, posvemašnje obamrlosti i nespremnosti za život i za susret s Bogom. Gušeći slutnju o Bogu lažno ljudsko znanje ostavlja čovjeka u velikom neznanju o bitnim sadržajima života. Ono nas samo zavodi da nastavimo putem bez Boga. Prepustimo se, stoga budnosti i spremnosti kroz ovo došašće, sukladno Isusovim poticajima, i usmjerimo se prema njegovu dolasku. Budimo maleni a ne oholi i umišljeni u ljudsko znanje, jer slutnja nas poziva da budemo ponizni i brižni s osjećajem koji nam je on usadio u srce, jer nas samo ona dovodi do pravoga znanja koje nas oblikuje i u nama stječe prave konture. Točnije, ona nas vodi do toga da njega otkrivamo u svome srcu i prema njemu usmjeravamo naše misli i osjećaje, naše došašće i cijeli život.