21. nedjelja kroz godinu – A
Velika je istina da često ni mi, kršćani, ne znamo živjeti od snage i dubine Božjih otajstava. Vjeru s njenim sadržajima doživljavamo kao suhoparne činjenice koje smo naučili kroz određene formulacije, a da se uopće ne bavimo produbljivanjem vlastitih spoznaja. Tako zanemarujemo da je Bog neizmjerno otajstvo koje iz dana u dan treba produbljivati i u koje treba uranjati. I to ne samo svojom snagom, nego se prepustiti njegovoj snazi i vodstvu. Često se bavimo i životnim trivijalnostima, jer nismo razumjeli koliko bi bilo važno da, iz dana u dan, ili bolje rečeno, iz trenutka u trenutak napredujemo u spoznaji Boga i da živimo s oduševljenjem koje proizađe iz spoznaje njegova lica i života. Jer kad nemamo izravnu spoznaju ni iskustvo u koje nas uvodi Bog, tada nas uvode ljudi koji na pojednostavljen način govore o Bogu, iznoseći svoja mišljenja, a da uopće nemaju čvrsta i temeljna uporišta za svoje stavove. Ne treba čuditi što se kršćanstvo fragmentiralo na tolike zajednice i sekte, gdje svi govore o Bogu i navodno naviještaju njegovu riječ, no u oblikovanju svojih stavova i uvjerenja ne polaze od temeljnih činjenica koje je Bog objavio, nego od svojih parcijalnih mišljenja i interesa za koje potom regrutiraju svoje sljedbenike, umjesto da ljude uče kako živjeti od Božje istine i ljubavi.
U sličnom kontekstu možemo razumjeti i događaj današnjeg Evanđelja u kojem Isus pita svoje učenike što misle ljudi tko je on. Isus je osjetio potrebu otvoriti ovu temu, jer su ljudi sa svojim mišljenjima i stavovima mogli utjecati na njegove učenike, pridobivajući ih za svoja mišljenja ili uvjeravajući ih u nešto što ne odgovara istini o njemu. Njegova namjera bila je prenijeti im ne samo neku vjersku ideju ili mišljenje, nego i iskustvo Boga koje je on otvorio ključem svoga života kao neizmjerno i nesagledivo duboko otajstvo. Dajući im takav uvid u Božji život, htio je da ih taj život osvoji za trajno razmatranje i da im ne ostavi prostora za druge ljudske želje i potrebe. Htio je da njihov život bude prožet spoznajom Boga, te da u toj spoznaji trajno napreduju i u njoj intenzivno uživaju. Upravo zato što je želio da ne gube vrijeme na ljudska mišljenja i suvišne, površne analize, otvorio im je pristup božanskom životu i otvarao njihova srca i pameti objavama koje dolaze od Oca nebeskoga. Zato je i rekao Petru, koji je ispovjedio njegovo božanstvo, da mu tu spoznaju nije objavilo tijelo i krv, nego njegov Otac koji je na nebesima.
Iz ovih riječi razumijemo da je temeljno poslanje kršćana razmatrati dubine vjere i stjecati istinsko iskustvo Boga koje je utemeljeno na istini i na životu Isusa Krista. Mi, kršćani, ponajprije smo dužni razmatrati i naviještati otajstvo Boga te to doživjeti kao svoj prvotni poziv i milost koja nam dolazi odozgor. Sve svoje snage trebamo usredotočiti prema njemu, a nakon toga on nam dolazi ususret da nam povjerava svoja neizmjerna otajstva od kojih se živi i za koje treba uložiti i potrošiti život. Ona su tako velika i uzvišena da ima smisla potrošiti cijeli život razmišljajući o njima i ponirući u njihove dubine.
Nemamo pravo u ničemu zauzeti stav koji ne odgovara njemu i ne dolazi od njega. Naši stavovi ne smiju biti umjetni niti naučeni o važnim životnim istinama, nego moraju izvirati iz Boga. Po njemu i njegovu nadahnuću trebaju biti na našim usnama i u našim životima. Kako bismo svi mi bili ponizniji i smjerniji, trebali bismo više razumjeti koliko je Bog neizmjeran, te koliko smo u životu propuštali i propuštamo kada je riječ o spoznaji dubina njegove dobrote, ljepote, istine i ljubavi. Kamo sreće da se ne bismo ničim drugim bavili nego razmatranjem njegova lica; to bi značilo da smo počeli shvaćati tko je onaj tko je pred nama. Kamo sreće kada bismo se oduševljavali Bogom i kada nam ne bi ostalo prostora da se bavimo sobom i svojim egom — svijet bi se oko nas počeo mijenjati. Kamo sreće kad bismo bili tako dotaknuti Bogom da sve svoje snage i energije trošimo na spoznaju božanstva; onda bismo se češće i temeljitije čistili u svojoj duši i srcu, zdušno odbacivali grijeh koji nas sputava i sprječava u duhovnom uzdizanju, te bismo i riječima i djelima jedni drugima bili svjedočanstvo Božje milosti.
Upravo da bi nas osposobio za to poslanje, naš Gospodin je utemeljio Crkvu i htio da ona bude zajednica kojoj su na čelu apostoli, ali da svi skupa, u slozi i zajedništvu, žive za iste ciljeve. Kao prvome od apostola, Isus daje Petru ključeve kraljevstva, koji su u biti ključevi dubina Božjih. Nije ih Isus dao Petru i Crkvi da se samodopadno hvali njima, nego da, svjesna svoje odgovornosti, otvara dubine Božje svima i poziva sve ljude da na tim dubinama imaju udjela. Jednako tako daje Petru i apostolima vlast i autoritet nad onima koji u zajednici vjernika prave razdor i unose nered, kojima nije stalo do širenja spoznaje o Bogu, nego se uzdižu iznad ciljeva i smisla kojim je Gospodin obdario svoju Crkvu. Neka nas, stoga, Gospodin učini svjesnijima našeg poslanja i odgovornosti koje kao Crkva imamo pred svijetom, te budimo primjer razmatranja dubina Božjih koje nas vode u spasenje i život vječni.