29. nedjelja kroz godinu – A
U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Matej nam opisuje urotu koju su farizeji skovali protiv Isusa, što on zapisuje na sljedeći način: „Tada farizeji odoše i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječima.“ Ovo je doista bezočan pokušaj i bezbožna namisao, jer su zlorabili dar riječi koji im je bio dan i od kojeg su živjeli. Doista, bili su pozvani tumačiti Božji zakon, te su kao takvi koristili oruđe riječi koja je Božji dar dan nama ljudima da nam bude bogatstvo i da po njoj dolazimo do Božjih dubina. Štoviše, Bog je poslao svoga Sina, živu Riječ, da nam bude tumač i da nam pomogne pojmiti važnost riječi, a preko riječi dubine Božje. I tragedija je u tome što su oni imali prigodu čuti taj navještaj i obogatiti se riječju Božjom, no njima nije bilo do toga. Radije su se posvećivali tome da njega uhvate u riječima, nego da se obogate riječju Božjom, te da nakon toga riječju hvataju, što je trebao biti njihov poziv. No njima je bio važniji zakon nego dubine riječi, pa su se stoga posvetili tome da hvataju u riječima i da se potom služe mehanizmom zakona kako bi Gospodina, a i druge ljude, hvatali u riječima i osuđivali ih kao prekršitelje zakona i protivnike Božje. Njima je draže bilo istjerivati neku svoju zakonsku pravdu prema drugima nego razmatrati Božju riječ i njegovo lice.
Upravo u tome je tragedija njihova djelovanja; ono je isprva bilo zločesto, a kasnije se pretvorilo u zločinačko. Kao pismeni ljudi imali su sve preduvjete da budu sposobni živjeti od Božje riječi i hvatati riječju za Božji naum i planove, no oni su se služili riječju da hvataju Sina Božjega u prekršaju, to jest u nekim možda neoprezno izgovorenim riječima. Sami su živjeli nedosljedno, te su pomišljali da je i on nedosljedan, misleći da ga mogu svojim smicalicama uhvatiti u zamku i optužiti po zakonu, bilo onom ljudskom, bilo božanskom. No, Isus, koji je bio istinska Riječ mudrosti i znanja, nije se dao lako uhvatiti u zamku, a bilo je nemoguće da pogriješi i time zaniječe svoj božanski identitet. Zato je ogolio njihove misli i pokazao im koliko su jadni, jer su od Boga primili darove, ali nisu Bogu davali ono što je Božje. Nisu vlastiti um posvetili Bogu, nego su se posvetili hvatanju ljudi u riječima i prebrojavanju njihovih prekršaja, umjesto da zdušno razmatraju Božju riječ i njegova otajstva, te da potom riječju čine dobra djela za narod: da krijepe, tješe, liječe… Upravo tako je živio i djelovao naš Gospodin. Umjesto da ga nasljeđuju i da se dadu dotaknuti njegovoj riječi, oni traže načina kako da ga uhvate u nekom verbalnom prekršaju.
Nažalost, ima i danas mnogo onih koji ne žive u riječi, a trebali bi, niti žive od Zakona i ne poštuju ga, nego koriste ili riječ ili zakon da bi druge progonili ili opravdavali svoja privatna uvjerenja. Bez problema su spremni poslužiti se i laži i učiniti zlo samo da dokažu sebe i da su u pravu, do mjere da ne žele vidjeti da Bog nije ljubitelj laži koje izgovaraju niti odobrava zlo koje čine. Oni su poput farizeja, religiozni zločinci, jer su u stanju samome Sinu Božjem imputirati zlo i zločin. Na tom tragu su već samo time što ga ne slušaju kao apsolutni autoritet i ne žive po njegovoj riječ. Mnogi i danas hvataju svećenike i biskupe u riječima da bi imali pokriće za sebe i opravdanje za svoju zloću, lijenost i nemar. Mnogi jednostavno ne žele slušati riječi Božje i živjeti po njima, pa tada traže sve moguće izgovore da ostanu izvan dometa Božjeg milosnog djelovanja. No, da malo bolje razmisle i počnu meditirati o Isusovom životu i njegovim riječima, shvatili bi da žive pogrešno i izopačeno, te bi se tada trebali usmjeriti na hvatanje sebe u zlim djelima, umjesto da druge hvataju u nekoj neoprezno izgovorenoj riječi.
No, unatoč tome, Gospodin nas poučava ispravnom smislu vlastitoga života i potiče nas da najprije dajemo Bogu Božje te da se oko toga ozbiljno zauzmemo. A to je shvatiti ljepotu, važnost i domet darovane riječi te se oduševiti tim izuzetnim darom koji imamo kao razumska bića. Štoviše, trebamo shvatiti da nam riječ omogućuje otkrivanje dubina Božjih, objavljenih propovijedanjem i djelovanjem Sina Božjega, te istinske žive Riječi. Svako drugo i drukčije korištenje riječi je licemjerje i izopačenost koja će jednom doći na naplatu pred prijestoljem Božjim. Zato se iskreno trudimo davati Bogu Božje, pa nećemo imati problema ni s onim što pripada caru, a osobito će nas Gospodin svojim Duhom poštedjeti od navala i nasrtaja bezakonika koji nas zakonom žele uhvatiti u riječima. Neka nas Gospodinova živa riječ oduševi za neizmjerne dubine, pa ih tražimo razmatrajući i živeći od riječi, kako bismo tada druge pridobivali za riječ Božju i vršenje njegove svete volje. To će nam biti i okrepa na životnom putu da sigurno prispijemo u vječno kraljevstvo istine i ljubavi, koje će nam biti nagrada za život po riječi i za njezino svjedočenje: sam Gospodin koji će nas tada do kraja prožeti svojom prisutnošću kao živa Riječ, koju ćemo svojim ograničenim umom mnogo savršenije i cjelovitije doživjeti nego na zemlji.