Od najranijih kršćanskih vremena vjernice su se četrdesetodnevnim postom pripremali za proslavu središnjeg blagdana vjere – Uskrsa. Četrdesetodnevna priprava, međutim, sastavljena od molitve, posta, milostinje i djela ljubavi nije samo spomen na Isusovih četrdeset dana posta kojima se pripremao za svoje javno djelovanje, nego korizma poprima i mnogo dublje značenje.
Korizma je vrijeme koje je slika našeg ljudskog vremena što ga provodimo pod suncem, vremena o čijem se smislu i svrhovitosti neprekidno propitujemo. A što je to život i vrijeme ljudsko pod suncem zgodno je izrazio Psalmist, za nas ljude koji to često zaboravima ili svjesno želimo izgubiti iz vida: Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset; a većina od njih muka je i ništavnost: jer prolaze brzo, i mi letimo odavle (Ps 90,10). Kao da htjede reći: što je to sedamdeset ili osamdeset godina? Godine prolaze brzo, a i ono što nam je na raspolaganju, uglavnom je sastavljeno od muke i ispraznosti ljudske, te pokušaja čovjekova da izbjegne tom dvosjeklom maču. Ako izbjegne jednu oštricu, uvijek ostaje ona druga. Ako izbjegne muci, prati ga ništavnost, a ako izbjegne ništavnosti prati ga muka.
Upravo ta kratkoća vremena koje je čovjeku dano, te neopisiva želja da ga produži, da ga zaustavi, da nad njim zagospodari, da bi mogao doživjeti puninu života, u isto vrijeme proizvodi dvostruk osjećaj: s jedne strane u njemu se budi želja da doživi život kao lijepu, neponovljivu, iznimnu vrijednost, dok s druge strane pokazuje neumoljivu realnost što se može predstaviti u svojoj tragičnosti izazivajući strah pred postojanjem. Jer ma kolikogod trenutaka radosti čovjek probao u životu, njima ne može kupiti vrijeme koje neumoljivo ogoljuje bitak i skida s čovjeka svaku krinku, ostavljajući ga iskonski golim.
Korizma je stoga vrijeme našeg vremena koje nas poziva da se suočimo s izazovom koje nam postavlja vrijeme, ta sveprisutna i nezaustavljiva pojava, što svojoj vlasti podvrgava cjelokupnu povijest svakog pojedinca i cijelog čovječanstva. Korizma , kao četrdesetodnevno razdoblje, je vrijeme kojim ne zaustavljamo vrijeme, ali je sigurno proces u kojem mu dajemo smjer i smisao.
No postoji Netko tko nije zatvarao oči, tko nije bježao, već je sjeo pred vrijeme i čekao ga spremno živeći ljudski život kao korizmu, vrijeme odricanja i umiranja koje vodi u život. Poznavao je dobro ćud i moć vremena. Znao je da ogoljuje, a ne oblači, da uzima s kamatama sve što daje. Stoga ga je čekao sjedeći u pustinji ljudskoga života ne protiveći se njemu i njegovim presudama. Jer njega nije moglo više ogoljeti od onoga što je on sama sebe ogolio postavši ljudima sličan, kao što ništa od vremenitog nije za se uzeo da bi mu bio dužnikom.
On koji je bio onkraj povijesti i vremena, ušao je u povijest i vrijeme. On koji je stvorio čovjeka iz praha zemaljskoga, sjeo je u taj isti prah da mu pokaže koliko ga voli, koliko mu znači, koliko mu je svet da želi s njime dijeliti sudbinu. Tim je činom posvetio svako zrnce praha ljudskoga, a vremenu što sve mrvi u prah zubima smrti, oduzeo je snagu zaštitivši taj «prah zemaljski» svojim životnim dahom, to jest Duhom.
Zato korzima nije samo vrijeme našeg vremena, već vrijeme našeg milosnog vremena. Ona je vrijeme povijesti u koju je Bog radikalno ušao, ne bježeći od onoga što ta povijest, kad je se liši njezine romantičnosti, može predstavljati. Korizma je vrijeme u kojem smo svjedoci apsolutne zahtjevanosti života, ali u isto vrijeme i milosnog dara koji nam se u njemu daruje. Za nas ne postoji drugo vrijeme. Ovo je jedinstveno. Za nas ne postoji bolje vrijeme, jer ovo koje postoji je milosno, po Bogu koji je potražio svoje prebivalište i u vremenu.
Po njemu korizma postaje vrijeme našega vremena što teče prema njegovu uskrsnuću.
