Ne samo da je bujnom krošnjom
za vrijeme ljeta,
nego i prije nekog vremena,
ne baš tako davno,
čarobnim bojama jeseni
prekrivala pogled na sama sebe
diveći se ljepoti vlastitog lišća
i hraneći iluziju i privid postojanja.
U ovom razdoblju, s dolaskom zime,
ima se prigodu vidjeti
u svojoj iskonskoj, ogoljeloj biti
kao skromno, suho, okoštalo stablo.
I upravo sada kad se nema čemu diviti
postaje najzahvalnije životu
spoznajući u poniznosti
granice i siromaštvo svoga postojanja,
kao i bogatstvo dara koje prima o proljeću,
kad zemljom prožubore potoci
a nebo ga dodirne toplim zrakama sunca,
do te mjere da se ne prestaje pitati:
Što imaš a da nisi primio?!
