11. nedjelja kroz godinu – B

U traženju smisla i životnih ostvarenja, često se kao ljudi hvalimo onim izvanjskim. Koliko se samo puta dogodilo da smo se hvastali vidljivim uspjesima, titulama, uradcima, zanatima i alatima, a da ne spominjemo aute, građevine i izvanjsko blještavilo ovozemnih dobara. Mnogi ljudi se diče veličinom položaja, moći i društvenog ugleda, te se nekada zna govoriti o velikim i malim ljudima u društvu, o značajnima i beznačajnima. Naši ljudski susreti najčešće prođu u razgovoru upravo o takvim temama, jer rado takve stvari iznosimo kao novosti, značajne događaje koje pamtimo i po kojima mjerimo svoje vrijeme i pravimo planove. Koliki samo znaju pretjerivati kad nas bombardiraju ističući položaj i važnost, priznanja i uspjehe. A s druge pak strane, postoje mnogi ljudi koji se nemaju čime pohvaliti. Nisu napravili velebnih djela, niti su preko noći ostvarili veliki uspjeh.

No u životu ova izvanjska veličina nije sve. Zapravo nije ništa. Ona je samo kamen spoticanja i pojavnost koja vara, samo je malo onih koji su toga svjesni. Njome se čovjek zavarava i zbog toga najčešće ne vidi ono što je u stvari bitno. A to bitno i važno, što mora postati snažno u ljudskim životima, doista je tiho i nenametljivo. O takvoj bitnoj sastavnici ljudskoga života govorio je Isus u današnjem Evanđelju kad svjedoči o prisutnosti kraljevstva Božjega među ljudima koje raste nenametljivo i neprimjetno kao što klija sjeme bačeno u zemlju. Ali premda raste tiho i neprimjetno iz dana u dan, ne izostavlja donijeti potrebni plod. Time je Gospodin Isus htio skrenuti pozornost na plodnost Božje nevidljive prisutnosti u životima ljudi. Boga ne vidimo na naš ljudski način, niti on izgrađuje svoje kraljevstvo drvom i kamenom, željezom i betonom. On, naprotiv, usađuje u ljude svoju prisutnost koja donosi plod, te ona, makar nevidljiva i nenametljiva, postaje najplodnija stvarnost i najveća pokretačka snaga. U prilog tome govori prispodoba o stablu gorušice, koje nastaje iz sićušnog sjemena, ali kad uzraste razgrana se do te mjere da se u pod njegovom sjenom gnijezde ptice nebeske.

U prilog tome što tvrdi Gospodin, ima među nama onih malih, tihih ljudi koji zadivljuju veličinom svoje jednostavnosti i iskrene vjere u Boga. Oni se ničim ne ističu među drugima u društvu, jer se ne mogu hvaliti ni osobnom pojavnošću, ni društvenom prodornošću. Neprimjetni su, jer danas malo tko primjećuje veličinu duše osjetljive za podražaje Duha Svetoga kojima je ispunjeno njihovo biće. Oni su u sebi izgradili kraljevstvo Božje dopuštajući Gospodinu da ih zahvati i vodi, a on je u njihovim životima, prepunim nepatvorene jednostavnosti, ispisivao hvalospjev svoje ljubavi od koje žive. Oni svjedoče o njemu s golemom jednostavnošću kojom ga i primaju, pa i onda kad on u njih ugrađuje stablo križa na koje su doslovno razapeti. Sva veličina njihove duše sastoji se u tome da žive od njega i za njega, pa i onda kad se potvrđuje i očituje kako je u ovome svijetu vjernost evanđeoskim vrijednostima doista ludost. Te jednostavne male duše nemaju u životu ništa osim Gospodina, ali imajući njega znaju da imaju bitno, to jest da imaju sve.

Tako je po njihovu svjedočanstvu razvidno kako kraljevstvo Božje raste na tih i neprimjetan način u dušama malenih, te se ne ističe ni bučanjem ni hvastanjem, nego vrši preobrazbu ljudskog života na vrlo tih i skroman način. Ono, prije svega, pokazuje onu nevidljivu snagu kojom izgrađuje ljude iznutra, jer neprimjetno ulazi u život čovjeka i postaje njegova nosiva sastavnica. Iz Gospodinovih prispodoba izvući nam je stoga pouku: Važno je naučiti ne prezirati sjeme koje Bog sije u naša srca i koje raste po predviđenom planu. To znači da ako gušimo one tihe poticaje Božje, postajemo i ostajemo neosjetljivi na Božje djelovanje u nama, te time udaljujemo njegovo kraljevstvo iz naših duša. Ako ga zagušimo, zagušili smo kasnije ostvarenje Božjega kraljevstva u našim dušama, te ujedno odbacili najdragocjenije bogatstvo i vlastitu plodnost. Gospodin Isus nas zato potiče da usprkos hvalisavosti i preuzetnosti zbog izvanjskih ostvarenja, njegujemo skromnost, tišinu i polagani rast kraljevstva Božjega u našim dušama.

Kraljevstvo je nebesko nevidljivo ljudskom tjelesnom oku, kao što je nevidljivo sve što je duhovno u našem životu. No to ne znači da je manje stvarno i važno. Ono je u čovjeku kao sjeme što raste i donosi plod, pa i onda kad se u prvi mah ne vidi i ne čini tako. Pa i onda kad ljudskim očima nisu vidljivi oni duhovni pomaci i koraci, razlozi i napredci, to samo potvrđuje kako loše gledaju i da svoj život stavljaju na krivu kartu. Pa i onom čovjeku koji pazi, nevidljivo je sjeme koje raste, a kamoli onom koji je površan i koji ne prizna nikakvo ostvarenje izvan ovog vidljivoga.

Zato je mnogima kršćanska vjera nerazumljiva, jer od nje vide samo izvanjsku pojavnost. Točnije rečeno, ne vide ništa drugo nego samo ono što je sporno i problematično, sablažnjivo i podložno osudi, ali zato jer su oni zabavljeni isključivo time u svojoj duši. Uglavnom ne vide duhovnu bit vjere, niti duhovne razloge života. Vide iznesene stavove vjernika, o kojima imaju svoj stav, ali ne traže motive koji su do njih doveli, jer njih ne može opaziti ni sociologija ni psihologija, kao ni ijedna druga znanost. Okom se vidi kršćanska ‘nerazboritost’, ono što sveti Pavao naziva ludošću, ali se ne razumije što kršćane navodi na nju. Uočavaju se određene činjenice, ali ne i istina bez koje se ne može razumjeti iste. Tako se primijeti kršćanski sustav kreposti, ali, oni koji ne vjeruju u Boga, ne razumije odakle je nastao, te zašto ga prihvaćaju.

Iz priloženoga je razvidno kako ljudi nisu kadri uočiti sjeme kraljevstva Božjega što u nama raste neprimjetno, te nisu sposobni dati mu važnost kako je to Gospodin danas istaknuo. Nastojmo stoga biti pozorni upravo na ovo tiho i nevidljivo sjeme što ga je Bog posijao u našu dušu, te mu dajmo dužnu pozornost i prostor da se ukorijeni u nama kao prava plodonosna biljka, što donosi plodove života vječnoga.

Srce je ne samo jedan od vitalnih organa ljudskog organizma, nego su stari smatrali da je ono jedno od dva životna središta u čovjeku. Držali su jednim polom mozak kao središte misli i intelektualne aktivnosti, dok je srce kao središte voljnog i osjećajnog života bilo drugi pol. Osim što je srce bilo jedan važan pol ili sjedište ljudskog voljnog života, za stare semite, među koje se ubrajaju i svetopisci, srce je bilo ono važnije središte, jer je predstavljalo one dimenzije koje života koje su se smatrale sveobuhvatnima. Ljubav kojoj je sjedište bilo u srcu, ticala se osobe u njezinoj cjelovitosti, te zato, kad su govorili o srcu, govorili su o cijelome čovjeku. Čovjek je u svom djelovanju bio cjelovit tek onda kad se u ono što čini unosio srcem.

No ljudski rod je od samih početaka imao ozbiljnih srčanih problema, te je izabrao, ne znajući čuvati se grijeha, živjeti sa srčanom manom. To se dogodilo u trenutku kad je čovjek uskratio dužnu ljubav svome Stvoritelju, opredijelivši se za samostalnu ljubav. Za onu Božju ostavio je tek nešto malo mjesta u zapećku svoga srca, umjesto da cijelo svoje postojanje njome oblikuje. Ništa bolje ni drukčije nije bilo niti s Božjim izabranim narodom u kasnijim vremenima koji je nastavio živjeti gotovo na isti način kao i narodi koji nisu upoznali jednoga i jedinoga Boga. Zato su ga njegovi proroci prekoravali za suhoću srca i otpad od Božje ljubavi. Predbacivali su im da su postali narod čije se srce usalilo, to jest otežalo pod teretom zemaljskih interesa. Pozivali su ih da se obrate od uljuljanosti u zemaljsku moć, dobra i blagodati. Samo su oni uspostavljali pravu dijagnozu naroda tvrdeći kako im je srce postalo kameno za Boga i Božje vrijednosti.

U školi Božjeg srca

No Bog ih ni tada nije napustio, nego je obećao da će izvaditi iz tijela njihova srce kameno i dati im srce od mesa. Trebalo im je srce koje osjeća božanskim osjećajem, srce koje ljubi Boga iznad svega i poradi njega sve ono što on ljubi i bezuvjetno kao što on to čini. Bog je izabrao i zadužio Mariju da bude kardiolog ljudskoga roda, to jest s njom je započeo konačni proces oko transplantacije ljudskog srca. Povjerio je njoj ključnu zadaću, kako bi na ljudski rod po svome Sinu izlio svu svoju ljubav, to jest kako bi čovjeku dao božansko srce po Srcu svoga Sina. Marija je kao dobar kardiolog morala znati kako izgleda zdravo ljudsko srce, što je morala izučiti u školi Božje ljubavi, čuvajući svoje srce cjelovitim i čistim, neoskvrnjenim i milosti punim. Kao nadarena i obdarena učenica u školi Božje kardiologije, mogla je pomoći ljudskome rodu da pročisti sve svoje vene i arterije, koje nisu viče prenosile krv božanskog života, zbog čega je čovječanstvo bilo na duhovnom umoru.

Kako bi ispunila svoje poslanje, Marija je učinila sve da ona ne postavi nikakvu zapreku Bogu. Samo tako je bila sposobna uvidjeti ispravnost Božje dijagnoze bolesnom ljudskom rodu, te isto tako učiniti što treba da zahvat uspije. Školovana u školi njegova prečistog Srca, njemu potpuno predana u cjelovitoj ljubavi, ponizno je služila upijajući njegove pouke i dajući voditi svaki svoj potez njegovom božanskom voljom. Zato je njoj dana milost da ljudskom rodu presadi Srce Božje utjelovivši Božjeg Sina u svom krilu i dajući njemu ljudsko srce. Dok je ona njemu otvarala svoje srce u žarkom zajedništvu ljubavi, on je njoj povjeravao svoje Srce, kojem je ona pridružila i ono čisto ljudsko, tako da je srce ljudskog roda napokon moglo kucati onom božanskom puninom.

U operacijskoj sali

Upravo tom izvanrednom transplantacijom koju je izvršila utjelovljenjem, Marija se pokazala nezamjenjivim kardiologom ljudskoga roda. Ako joj je Bog povjerio Srce svoga Sina, koliko tek onda mi  trebamo njoj povjeravati svoja srca. Jer ljudsko srce može liječiti samo onaj kardiolog koji zna što je to zdravo srce, koji pozna ono model-srce. Upravo to je bila Marija, čije je srce od samog začeća bilo sukladno Božjem srcu, modelu svakog ljudskog srca, jer je Bog stvorio ljudska srca na sliku svoga srca. A Marijino srce uvijek i u svemu bilo je upućeno na Božje i njezina ljubav je bila cjelovita. Zato je ona mogla dati čisto ljudsko srce Sinu Božjemu, noseći ga devet mjeseci pod svojim srcem. A dok je pod njezinim srcem je tuklo srce njegovo, ona je najbolje znala što znači osluškivati otkucaje Božjeg Srca u svom biću.

Stoga je i na nama da sjedinimo svoja srca s njezinim srcem, a to znači da se podvrgnemo kirušrkom zahvatu u Marijinoj operacijskoj sali, jer će po tom čudesnom zahvatu biti u potpunom zajedništvu sa srcem Sina Božjega. A sjediniti srce s njom, znači ujedno suobličiti ga njezinu. A ona koja je pozorno osluškivala otkucaja Srca Božjega pod svojim srcem i koja je sve Božje brižno čuvala u našemu srcu, moći će jasno osjetiti i svaki otkucaj i šum našega srca. Ona će znati uspostaviti pravu dijagnozu, ali isto tako izvesti potreban zahvat kao osposobljen kardiolog, od Boga ovlaštena za takve zahvate. Njezina Majčinska skrb može učiniti da se oslobodimo svih natruha i taloga grijeha koji teku našim žilama, da izvadimo srce kameno, te da na najdostojni način prihvatimo ono Božansko Srce koja nas neizmjerno ljubi. Samo tako ćemo i sami svijetu otkrivati i darivati Božju ljubav pozivajući svakog čovjeka da svoje srce uzdigne Gospodinu, sukladno onom što je ona činila. A rasterećeno okamenjenosti i ostalih tereta, bit će sposobno za uzlet do neba.

10. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju sveti Marko opisuje jednu zanimljivu situaciju koja se ticala Gospodina Isusa, ali se ponavlja i u svim vremenima, prouzročena ljudskom zavišću i sotonskim podmetanjem. Naime, kad je Gospodin Isus započeo svoje djelovanje, točnije djelo oslobađanja i spasenja čovjeka iz šaka grijeha i Sotone, odmah su počele reakcije na ono što je činio. Gotovo nitko se nije snalazio ni znao što točno reći o njegovu nastupu i radu, niti su razumjeli njegov žar za Boga i želje za spasenjem čovjeka. Stoga zlobnim zavidnicima nije preostalo drugo nego da njegovo djelovanje sotoniziraju izjavama poput one koju prenosi Evanđelist: Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle. On koji je oslobađao ljude od bezboštva, proglašen je opsjednutim, dok su oni ljubomorni pismoznanci, nagnani sotonskom zavišću, prolazili za čovjekoljupce. On koji je oslobađao ljude, proglašen je bio opasnim i netolerantnim kao da ih ugrožava, dok se zagovornicima slobode i humanizma držalo one koji su čovjeka ostavljali u blatu grijeha i vlasti Sotone.

Između onoga što se događalo nekad u Gospodinovo vrijeme i onog što se događa danas, mogu se povući vrlo jasne paralele. I danas u našem društvu dominira i paradira bezboštvo, kojemu je začetnik, pokrovitelj i promicatelj Sotona, no ni suvremenim pismoznancima i glavarima ne smeta njegovo širenje. Ne samo da ga ne sprječavaju, nego ga i sami promiču i štite svojim djelovanjem na svim razinama, od one ulične do one institucionalne. Kao nekada protiv Gospodina, tako se i danas izokreću teze. Oni koji su se prema zlu i grijehu odnosili snošljivo, proglašavaju su naprednim čovjekoljupcima, a oni koji mrze zlo i grijeh, nesnošljivima i nepoželjnima. Oni koji toliko ‘ljube’ čovjeka da ga guraju u duhovnu i vječnu propast, optužuju one koji ljube čovjeka i žele ga spasiti od ropstva grijeha i zla.

Kao i Gospodinovo vrijeme događa se sprega dvoličnih čovjekoljubaca koji paradiraju za Sotonski račun i medijskih pismoznanaca koji znaju sve o svemu i svima, ali nemaju pojma o Bogu i božanskom životu na koji smo pozvani mi ljudi. Kao i nekad pismoznanci protiv Gospodina Isusa, tako se i danas protiv nas vjernika podigne toliko medijske i ine prašine koja nam se baca u oči, da zbuni ljude kako ne bi znali ispravno misliti, pa niti vidjeti stvarne činjenice, ni shvatiti što se točno događa u društvu. Sve se čini kako se ni bi uočilo da se pokvarene ideologije ovoga svijeta poigravaju ljudskim slabostima i kako bi stvorile ćudoredni nered u društvu. Kao i onda Gospodina, tako se i nas kršćane i naša kršćanska uvjerenja predstavlja nesnošljivima i nepoželjnima u društvu. Kao nekada s Isusom, tako se i danas izokreću teze, te se nas vjernike optužuje za isključivost i ugrožavanje tuđih prava. Kao nekad Gospodina tako se i nas sotonizira u javnosti kao mrzitelje ljudskoga roda. Time nas se u stvari stavlja na optuženičku klupu samo zato što želimo dobro ovom društvu i njegovim ljudima, dobro koje se zasniva na pozitivnim ćudorednim vrijednostima i na kreposnu životu koji nam dariva Gospodin Isus. Pa ako će i biti onih što se s nama ne slažu i ne dijele naša uvjerenja, pa ako će i biti onih što u društvu promiču zlo i nered, ne možemo dopustiti da se nama vjernicima stvara pritisak i kompleks kao da nekoga ugrožavamo samo zato što imamo svoje vrijednosti. Ili pak zato što znamo da se pravo može temeljiti na onom što je ispravno, te da nitko sebi ne može polagati pravo na zlo i grijeh, pogotovo ne na institucionalnoj razini.

Današnje ‘demokratski’ mentalitet koji se oko nas širi uzimajući maha, gotovo je preslika one situacije iz Evanđelja. Stvara se, doista, takvo poimanje i ozračje slobode prema kojem Sotona ima slobodan pristup u bilo čiji život i cijelo društvo, te se on ponaša kao gospodar koji raspolaže imovinom i dušama. A čim Gospodin traži prostor i mjesto u društvu, njega se odmah sotonizira želeći ga isključiti. Sotona je u društvu uzeo slobodu da može javno činiti bezbožne orgije, pri čemu mu zdušno služe i društvene strukture, koje usklađuju svoje propise prema njegovim naputcima i zahtjevima. Na žalost nitko nikada nije odgovarao zato što se dopušta Sotoni da proždire, uništava i plijeni ljudske duše koje mu se klanjaju i prihvaćaju njegovu moć, logiku i tamu koju širi. No ako se na zemlji nije za to odgovaralo, sigurno će pred Bogom mnogi odgovarati za tragediju uništenih ljudskih života i sudbina.

Mi koji se držimo nauka svoga Gospodina, nauka koji nas vodi u vječni život, te ne možemo ne ispovijedati vjeru u Boga i na temelju nje istinu o čovjeku. Ne možemo i nećemo dopustiti da itko više od nas ljubi ijednog čovjeka, bio on pravednik ili grešnik, i to na način kao što je Gospodin ljubio oslobađajući ljude od grijeha i pripremajući za vječno spasenje. Ali upravo zato jer ljubimo čovjeka i želimo njegovo spasenje, ne možemo dopustiti da nas se proglašava nesnošljivima ili drži ludima. Nismo slijepi da ne znamo što je crno a što bijelo; nismo neosjetljive savjesti da ne znamo što je zlo a što dobro; nismo glupi da ne bismo znali razlikovati laž od istine; nismo neupućeni u pravo da ne bismo znali kako nitko nema pravo opravdavati grijeh i zakonski ga štititi. I nismo zločesti prema ljudima samo zato što vjerujemo u vječnu istinu o ljudskom životu i njegovu dostojanstvu.

Upravo zato jer poput svoga Gospodina ljubimo život i svakog čovjeka, ne možemo dopustiti da nas proglasi zatupljenima, jer mi naviještamo onu uzvišenu istinu kojom smo prosvijetljeni krsnom vjerom. Nećemo dopustit da nas Sotona sputa svojim vezama, jer kad bi nas sputao, onda bi nas opustošio. Čuvat ćemo se njegovih spona, a protivit ćemo se uvijek tome da bilo tko u našoj sredini i društvu driješi Sotonu i daje mu slobodu, kako bi onda on kao ričući lav tražio koga da proždre, da pustoši ljudske duše i živote. Slijedeći Gospodinov nauk nećemo biti oni koji hule na Duha Svetoga! Nećemo stoga odbijati božanske poticaje, život i istinu, kako bismo služili niskim ljudskim strastima. Nećemo birati smrt, laž, tamu i grijeh ni za sebe ni za drugoga, nego ćemo apostolskim žarom, poput Gospodina Isusa, naviještati spasenje i oslobođenje svakom čovjeku. Veselit ćemo se kad drugima otvorimo oči da i sami mogu spoznati i vršiti volju Božju u svom životu, kako bismo zajedno uživali puninu života u njegovu Kraljevstvu.

Tijelovo – B.

Slavimo danas svetkovinu presvetoga Tijela i Krvi Kristove ili, kako je u nas uvriježeno reći, Tijelovo. Ovo nas slavlje poziva razmišljati ne samo o Bogu koji se utjelovio, to jest postao tijelo i čovjek prije dvije tisuće godina, nego nas poziva razmišljati o njegovoj utjelovljenoj prisutnosti koja ostaje u euharistijskom otajstvu pod prilikama kruha i vina. Tekstovi koje danas čitamo potiču nas da o ovom otajstvu razmišljamo iz perspektive saveza koje je Bog sklapao sa svojim narodom, te tako s cijelim čovječanstvom. Mi koji živimo u eri ugovora i pravnih akata, dobro ćemo razumjeti o čemu se radi. Pogotovo što smo svjesni kako danas ugovori među ljudima ne vrijede mnogo, ako nisu ovjereni i ako za njihovu provedbu ne jamči neko nadležno tijelo. Ostalo je malo prostora za ono osobno povjerenje, za onu ljudsku riječ u koju se možemo i trebao pouzdati. Nije rijetkost da i najbliži rođaci jedan drugoga iznevjere i ne poštuju zadanu riječ, ako među njima nije bio potpisan ovjereni ugovor, uz prisutstvo svjedoka i jamaca, na koji se kasnije može pozvati i kojim se može dokazati činjenično stanje.

Svjestan ljudske slabosti i nevjernosti danoj riječi, Bog je u Starom zavjetu sa svojim narodom sklapao Saveze, redovito ih potvrđujući i pečateći krvlju. I to ne da bi čovjeka tjerao na vjernost, nego više da bi sam pokazao svoju vjernost pozivajući i potičući naroda da i sam bude vjeran danoj riječi. Narod se Božji pak obvezivao da će slušati i vršiti sve riječi njegove, a Bog se obvezivao da će ostati trajno prisutan među njima kao Bog njihov. Osim toga, krvlju žrtvenih životinja škropio se i narod i svi sveti predmeti kojima su se Izraelci služili u liturgiji. Ona je ujedno imala moć očistiti onečišćene barem od tjelesne nečistoće da steknu pravo stati pred lice Božje u njegovu šatoru. Po obrednom činu škropljenja krvlju žrtvenih životinja narod je postajao svjestan svetosti prostora i trenutka u kojem se nalazi, uslijed čega je bio spreman s punom sviješću odgovoriti na ponudu Božjeg saveza.

Samo očišćen svoje grešnosti i na svetom mjestu, čovjek je mogao izreći snažno i dosljedno svoj ‘da’ Bogu. Premda znamo da ljudski ‘da’ Bogu nikad nije bio tako snažan kao Božji čovjeku, ali je predstavljao znatan odgojni korak. Bio je znak dobre volje i spremnosti na vjernost, pa i onda kad ta vjernost nije bila cjelovita i sveobuhvatna. Činjenica je, međutim, da mi ljudi svoj ‘da’ Bogu u vidu saveza ne možemo i ne znamo izreći ako smo prljavi, to jest grešni u duši. Zato nas je Sin Božji svojom krvlju oprao kako bi nas osposobio te nam primjer pokazao da i sami možemo učiniti. Krvlju Sina Božjega mi grešnici pronalazimo očišćenje od svojih grijeha, a po njegovu Tijelu ulazimo u pravi Šator sastanka s Bogom, i to onaj vječni, nerukotvoreni.

Pa i kad smo bili prljavi i grešni, u Bogu je uvijek plamtjela takva želja za ljudskom dobrobiti da nije prestajao tražiti putove savršenog ostvarenja njihova međusobnog saveza. U biti krv ondašnjih žrtava, prinesenih u znak Saveza s Gospodinom, bila je nagoviještaj one svete Krvi koju će kasnije Sin Božji proliti kako bi njome zapečatio konačni Savez Boga i svoga naroda. Toga je bio svjestan pisac poslanice Hebrejima kad meditira o Kristovu dolasku u tijelu među nas ljude, te o njegovu ulasku u samo središte i svetište života. Njegov dolazak među nas ljude nije bio privremen, nego trajan, jer se na posljednjoj večeri predao apostolima u ruke posvjedočivši svoje konačno i posvemašnje predanje, kojim se otvaraju vrata onog budućeg ostvarenja u kraljevstvu. Tako je Kristovo Tijelo i Krv postala svetinja kojom se čistimo i posvećujemo mi koji imamo udjela u njegovu životu, koji ga primamo i blagujemo kako bismo se njime okrijepili i od njega živjeli. On nam ostaje kao svetinja kojoj se klanjamo i po kojoj se klanjamo u vječnom Šatoru božanskog života.

Naš Gospodin, Sin Božji, došao je u tijelu ne samo kako bismo mi u njemu imali Šator sastanka s Bogom u kojem se posvećujemo jednom zauvijek, nego kako bi kako bi naš život postao Svetište Božje prisutnosti. Časteći Presvetu Euharistiju i sami postajemo svetište posvećeno njegovom krvlju i životom, za razliku od onog šatora koji je bio škropljen krvlju životinja. Bog je izabrao naš život, to jest svijet nas ljudi za šator svoga boravka i svojom ga krvlju posvetio, te je nas očistio za službu Bogu živomu u čistoj savjesti.

Euharistija stoga ne bi smjela biti izdvojeni trenutak našega života,nego sveobuhvatni i cjeloviti, trenutak konačnog posvećenja i ulaska u puno zajedništvo s Bogom. Ona je svetinja koja nas posvećuje u cijelom našem življenju, koju trebamo primati čiste savjesti, kako bi cijeli naš život mogao biti na službu Bogu živomu, koji je svojim životom, Tijelom i Krvlju, služio nama. Samo primajući Boga živoga čista srca i čiste duše možemo ispravno živjeti i ostati vjerni i dosljedni savezu sklopljenome s Bogom koji obnavljamo časteći sveta otajstva njegova Tijela i Krvi. Dok ga primamo i dok ga častimo imamo upravo u njemu najveće jamstvo pravoga i vječnoga života, imamo savez krvlju zapečaćen, te se potrudimo na nj odgovoriti kako bismo, po njegovom Tijelu i Krvi, zadobili vječnu baštinu.

Najčvršći je mineral u prirodi,
te mu na skalama pripada
najviše mjesto tvrdoće.
Ali ako ostane neobrađen
u sirovom stanju,
ne pokazuje pravi sjaj i ljepotu.
Stoga samo pomnim brušenjem,
uz dužnu žrtvu dijelova svoga bića,
pokaže pravi sjaj i ljepotu.
Premda je lakši nego kad je neobrađen,
njegova je vrijednost neusporediva.
Poput dijamanta je i ljudska savjest:
neizbrušena i neuglađena
ne sjaji na pravi način,
a izbočinama i neravninama
može nanijeti štetu
drugim predmetima oko sebe.
Samo kad je brušena riječju Božjom,
a odričući se samovolje,
stječe željeni oblik –
puninu čvrstoće i ljupkosti.
Postajući glatkom i prozirnom,
izložena zrakama Božjeg sunca,
preko vlastitih ploha isijava
neprocjenjivo čudesnu svjetlost.
Zato njezina vrijednost
postaje neprocjenjiva,
a prosudba nepogrešiva.

Svetkovina Presvetoga Trojstva
Započeo bih ovo razmišljanje prepričavajući zgodu koje sam bio dionik nedavno vozeći se međugradskim autobusom. Na zadnjim sjedalima bilo je društvo mlađih žena i djevojaka koje je živo razgovaralo o životu i životnim stavovima. U jednom trenutku jedna od njih je glasno izjavila kako ne želi imati više od dvoje djece, te isto tako da su žene prije bile lude što su rađala toliku djecu i s njima se mučile. No jedna od njezinih sugovornica, koja ju je očito poznavala, je priupitala: „Oprosti, koliko je tvoja majka imala djece? I koja si ti po redu?“ „Petero i ja peta“, odgovori upitana. „Onda je tvoja majka doista bila luda da je rodila tako nezahvalnu kćer koja ju proglašava ludom jer ju je rodila“, mirno je odgovorila sugovornica. Na te riječi svi su zamuknuli, jer su vidjeli kako se o otajstvu života može govoriti s nezahvalnošću i površnošću koja ne priliči.
A život je doista jedno veliko otajstvo, o čemu svjedoči i današnja svetkovinom Presvetoga Trojstva kojom slavimo otajstvo trojedinoga Boga, jednog u svojoj božanskoj naravi, a trojstvenoga u osobama kojima božanska narav pripada. Ispovijedamo da je Bog i božanski život prije svega veliko otajstvo vjere, nama malim, nesavršenim i grešnim ljudima nikad do kraja dostupno, te se stoga ne trebamo čuditi činjenici da ga ne razumijemo do kraja. No s druge strane od nas se očekuje ono čuđenje divljenja, kako bismo mogli spoznati što je moguće više o tom neizmjernom otajstvu, ispunjavajući vlastito biće i postojanje sadržajima te iste spoznaje. Ako nam je preteško isključivo teološko promišljanje božanskog života u sebi, kao da bi se radilo o zamršenoj apstrakciji i teoriji, onda nam je poći onim lakšim putem spoznaje koji od posljedica, to jest učinaka, ide prema uzroku. Dva su pravca promišljanja kojima možemo poći. Jedan nam dolazi izravno iz Božje objave, a drugi, nadahnut objavom, propituje bitne točke ljudske konstitucije kako bi zaključio da nam ne pripadaju slučajno, nego da nam dolaze od Tvorca.
Ponajprije mi kršćani koji smo primili i prihvatili Božju objavu da smo stvoreni na sliku Božju, te da smo obdareni darom otkupljenja i posvećenja, ne možemo ne promatrajući čudesna Božja djela i darove zaključiti i o samom autoru i darivatelju. Nadalje, kad prepoznajemo sebe, svoj bitak i život, način na koji smo mi ljudi zadani i darovani, nesumnjivo u tome otkrivamo upravo njegove tragove. I sami shvaćamo kako je darivanje u ljubavi jedna od najbitnijih dimenzija života. Osjećamo da se ispunjamo i ostvarujemo upravo kad se darujemo i kad za druge izgaramo u ljubavi. Zato shvaćamo kako u našem životu to nije slučajnost, nego je time određen svaki čovjek po svojoj naravi, koja opet nije nastala sama od sebe, nego Stvoriteljevim darom. Premda to vrijedi za svakog kršćanina, nama kršćanima je ovo razmišljanje tim više olakšano, jer smo primili objavu o Bogu koji nas je ljubio i nama se darovao, pa lakše razumijevamo odakle i nama identične dimenzije života.
Upravo razmatrajući po vjeri njegov odnos prema nama ljudima, uočavamo da je Bog onaj koji se daje bezrezervno, a nije kao netko tko prvenstveno traži od čovjeka. On nije samo sudac koji od nas traži da izvršavamo njegovu volju i zapovijedi, nego je ljubav koja se daje i žrtvuje za čovjeka. Upravo to što kod njega pronalazimo kao temeljno obilježje u odnosu prema nama ljudima, shvaćamo da je temeljno obilježje njegova vječnog života, te da je on u sebi takav i prije i bez svijeta i čovjeka. To nas navodi na zaključak da je on prije svega u sebi bezrezervno darivanje i neizmjerna ljubav, te od ljudi traži samo ono što je dao. On u samome sebi ostvaruje posvemašnje darivanje, inače ne bi bio savršen, nego bi došao do savršenstva teko odnosom darivanja i ljubavi prema nama ljudima. Zato je nužno da je Bog takav, to jest da je Trojstvo, jer samo kao Trojstvo može u sebi biti darivanje i ljubav. A tek nakon što on u sebi ostvari potpunost predanja, može i od nas tražiti ono što nam je dao. On nas je odredio darom i zadao samim sobom, a ne izvanjskim odnosom i naknadnim zakonom. Mi smo iznutra u svome biću određeni darom Boga živoga, Boga trojstvenog darivanja i ljubavi.
Zato kad od nas bude tražio račun o upravljanju darovanim darovima, tražit će da mu objasnimo kako smo njegov božanski život prihvatili i primijenili u vlastiti život. Za nas to, nadalje, znači da će nas pitati jesmo li i sami postali dar i ljubav. Jer ako smo razumjeli Boga u mjeri u kojoj nam je dano, znači da samo i sami nastojali biti poput njega, pa i onda kad ne znamo riječima izraziti sve odnose. Ono minimalno i dragocjeno koje razumijemo poziva nas i potiče da i mi u svoj život primjenjujemo božanske odnose, jer postojimo kako bismo nasljedovali božanski život. Ako mi koji smo Boga upoznali ne želimo nasljedovati njegov život darivanja, onda smo i sami poput one nezahvalne kćeri koja je primila život, ali je odlučila živjeti sasvim drukčije od svjedočanstva koje je imala u svojoj majci. Ako mi kršćani odbijamo živjeti poput svoga Boga, onda možemo na neki način reći, da je i sam Bog Trojstvo, bio ‘lud’ što nas je obilježio svojim životom, a mi ga bez razmišljanja odbacili. Možemo ga proglasiti naivnim i držati da je pogriješio što nas je stvorio, a potom se žrtvovao darujući život svoga Sina kako bi nas otkupio, no prije bi se moglo reći da smo mi nezahvalni i površni jer smo mi prezreli njegov način razmišljanja i ponašanja, a on dobra i velikodušan.
No usprkos svega, možemo reći da je Bog trojstvenog darivanja i Bog koji ne gubi nadu da će nas ljude oduševiti svojim životom, premda je imao razloga doživjeti tolika razočaranja tijekom ljudske povijesti. On je Bog Trojstvo koji je u sebi bezrezervno darivanje Oca, Sina i Duha Svetoga, te ne može drukčiji biti ni prema nama. Život našega Gospodina u tom smislu je najveće svjedočanstvo trojstvenoga dara, jer nam je Gospodin Isus i Duh Sveti, čije smo darivanje slavili na Uskrs i Duhove, samo znak neizmjernog i nepovratnog darivanja. Otajstveni događaji povijesti spasenja daju nam odškrinuti i nazrijeti ovo veliko otajstvo čiji je život u nam ostavio traga, ili rečeno drugim riječima koji se preslikao u naš. Nastojmo stoga i mi vjernici savršeno odgovoriti na taj poziv, jer nam je ova sličnost dana kao zadatak da je održavamo, da je popravljamo kad je nagrdimo ili narušimo.
Prihvativši sveto krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, prihvatili smo dar i zadaću trojstvenog darivanja i ljubavi. Prihvatili smo trojstveni plan darivanja za naš život, jer je to postao tek početak života sukladna otajstvu Trojstva. Uskladimo stoga svoj život s životom Presvetoga Trojstva, težimo njegovu punom ostvarenu, jer samo tako dajemo svome životu otajstvene dubine, koje ćemo u vječnom životom u Bogu dovesti do konačnog ostvarenja potpunim međusobnim darom zajedništva u ljubavi.

Kako bi se zaštitili od posljedica
nagle i prejake struje,
koja najčešće nastaje
udarom munje ili kratkim spojem,
ljudi svoja zdanja i postrojenja
zaštićuju sustavom uzemljenja.
Uzemljenje se stvara
izravnim spajanjem vodiča i zemlje,
tako da zemlja ‘usiše’ i poništi
provedeni visoki napon
izjednačujući ga svom naponu.

Takvo uzemljenje
na spas ljudskoga roda
bio je i Gospodin Isus
koji je izložio svoj život
kako bi ‘uzemljio’
sve štetne sile zla.
Prihvatio je svojim tijelom
biti vodič koji privlači
razornu moć zlokobnih sila
koje su se obrušile na ljudski rod.
Tako je on svojom mukom
prihvatio udar zlog naboja,
a svojom smrću ga je odveo
u podzemlje, u svoj grob.
On je potom slavno ustao
dok je zlo ostale
pod zemljom ‘uzemljeno’,
neutralizirano i pokopano.

Svibanj je mjesec kad priroda buja životom i već do punine cvijeta dovede izdanke sjemenja, bilja i stabala. U svibnju, kad sunce, pokazujući svoju snagu i blizinu sa zemljom, odnosi pobjedu nad zimom, kroz cvijet postaje vidljivo skriveno blago zemlje, koje u suradnji s nebom izlazi na površinu. Zato cvijet nije samo simbol ljepote, nego je simbol života i plodnosti, koje nema bez njegovih raširenih latica i spremnog darivanja životu. Stoga kada se bira dar za majku, onda se najčešće izabire cvijet, jer on višestruko podsjeća na nju. Ako išta miriše osebujnim mirisom, onda je to majčinstvo i majčinska skrb za djecu. Ako ima išta lijepo na svijetu, onda je to majčinska sebedarna ljubav i cjelovito predanje života. Zato je majkama posvećen svibanj – mjesec cvijeća.

Cvijet života

Mnogo je sličnosti između cvijeća i majke kao simbola života, jer je majčinsko krilo rasadnik stvarnog života koji je Stvoritelj udijelio čovjeku, da bi potom taj isti život povjerio majčinskoj skrbi. Ako ima uzvišenog poziva među ljudima, onda je to upravo roditeljski poziv, usko povezan s Božjom stvarateljskom moću i darom, jer je majci poziv cvjetati životom. Na poseban način to vrijedi za nebesku Majku Mariju, koja je svoju ljudsku plodnost potpuno podredila Bogu, te primila izravno od njega dar života u svoje krilo. Taj život koji je ona primila u krilo bio je Život, Svjetlo i Sunce ljudima. Kao što je najdublja istina o Bogu da je Otac svega stvorenoga, a napose Otac čovjeka, tako je najdublja istina za čovjeka i najuzvišenije zvanje koje postoji, da ljudsko biće postane majkom Bogu na ovome svijetu. Upravo to je učinila Marija, iskoristila je najizvrsnije mogućnosti koje je Bog upisao u čovjeka, te se opredijelila svojim bićem donijeti svijetu Boga kao plod svoje utrobe.
Zahvaljujući njezinoj budnosti pred Bogom, dogodilo se da je obamrla ljudska priroda ponovo počelo živjeti i davati svoj plod. Marija je bila novi nasad u vrtu čovječanstva, zasađen Božjom rukom, jer u njezinu biću nije bilo otrova grijeha koji je onečistio stabla Edenskog vrata. Zato je ona najljepši znak zemlje što izlazi iz zimskog sna grijeha i života daleko od Boga. Po njezinoj izvrsnoj plodnosti životne mogućnosti zemlje nisu ostale zakopane u podzemlju, nego je i zemlja dala svoj pristanak na spasenje i pružila je prema nebu svoj izdanak koji je donio novi život. Ako se zemljinu plodnost slikovito može usporediti s cvjetanjem, te se za plodan kraj kaže da u njemu sve cvjeta, onda je Marijina plodnost najizvrsnije cvjetanje ljudske naravi. Zato cvijet postaje najljepši dar kojim obdarujemo drage osobe, napose majke, jer cvijet je simbol života koji su one nosile i dale.

U Božjem vrtu

Cvijet u sebi nosi najljepšu i sadržajniju poruku kako ljepote tako i ostvarenja. Ljepota njegovih latica i opojnost mirisa rječito govori sama za sebe, a opet ne drži ih sebeljubno za se, nego ih daje drugima, to jest predaje je plodnosti. Da nije otvorenosti cvijeta životu, ne bi bilo ni kasnijeg ploda. Zato cvijet upućuje i na ljepotu majčinstva bez koje nema ploda života. Majka svu svoju ljepotu i plodnost podredi onome koji dolazi nakon nje kao plod njezina bića.
S tog naslova je Marija je s pravom istinska cvjećarka Božjeg zemaljskog vrata. Ne samo da je ona sačuvala neokrnjenom svoju ljepotu, nego je na zemlji rodila i ‘uzgojila’ najljepši cvijet, cvijet u kojem se susrelo ljudsko i nebesko. Krist gospodin je bio izdanak neba na zemlji, ali izdanak za koji je i Zemlja, po Mariji, dala svoj čisti doprinos. On je pravi izdanak iz panja Jišajeva, panja koji je po Mariji proklijao novim životom, te je onda nebeski život i nebeska ljepota došla na svijet u punom sjaju. Zato je on bio pravi nebeski Cvijet, najplodniji Cvijet koji je ikada zemlja vidjela, jer smo svi primili od punine njegove plodnosti milost spasenja. Njega je davno Psalmist predoznačio kad je rekao: Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti. Vjernost će nicat` iz zemlje, Pravda će gledat` s nebesa. Gospodin će dati blagoslov i sreću, i zemlja naša urod svoj. Pravda će stupati pred njim, a Mir tragom stopa njegovih (Ps 85, 11-14). Utjelovljeni Sin Božji je bio najljepši cvijet kojeg je i zemlja dala kao svoj autentični plod, pokazujući da je pozvana davati božanske plodove. Zahvaljujući Cvjećarici Božjeg vrta, Zemlja je doista postala Božji plodan vrt, u kojem smo se mogli i možemo diviti ovom najdivnijem plodu, koji je svojim uskrsnućem ostao trajno cvjetati, ne dopuštajući da ga smrt iskorijeni iz zemlje. On nam i danas omogućuje da on njegove plodnosti živimo, jer obilje koje on pruža doista je neprocjenjivo nebesko obilje i ljepota.
Diveći se njezinoj ulozi u djelu spasenja, i sami, stojeći pred Bogom pokušavamo otkriti svoju zadaću i prepoznati svoje mjesto u svijetu. U tome nam može najviše pomoći ona koja je prva ostvarila Božji plan, te kao savršena suradnica Boga živoga dopustila da iz ‘zemlje’, to jest njezina krila, se rodi sam Bog u ljudskom liku. A on ju je zbog toga dodatno blagoslovio i obdario, dajući da joj majčinsko krilo bude trajno svježe i da se po njezinu zagovoru Crkva donosi nove plodove spasenja u svojoj djeci.
Imajući u vidu njezinu umješnost, njezin Sin joj je povjerio da i dalje skrbi o perivoju svete Crkve, to jest da nas, svoju djecu, odgaja i njeguje brižno kao Božje cvijeće na zemlji. Tako je Marijino krilo trajno svježe i puno života kao krilo Majke koja rađa i čuva svoju djecu kao Majka Crkve. Ona koja je podigla božanski nasad moleći: Zakrili nasad desnice svoje, Sina kog za se odgoji, podiže i nasad Božje djece, te joj je najveća radost kad u tome uspije. A mi joj živeći vjerno i dosljedno svome kršćanskom pozivu, na najljepši način uzvraćamo i izričemo zahvalu cvijetom svoga bića, koje je najviše veseli.

Svjetioničarka

Bog je čisto svjetlo i sjaj koji je čovjeku nemoguće podnijeti, te je se stoga kao grešnik morao približavati tom svjetlu s oprezom da ne nastrada od njegova sjaja. No zbog ljudske grešnosti Bog nije odustajao od namjere da svijet obaspe svojim svjetlom, da ga privede u puninu svoga sjaja. Ali je za svoj projekt trebao suradnju ljudskog bića koje je moglo stati pred sjaj njegova lica, te je također moglo poslužiti kao stabilna podloga njegovu božanskom svjetlu.

Marija prosvijetljena
Taj netko, Bogu poželjan, da bi mogao prihvatiti iskonsko Božje Svjetlo, trebao je najprije biti pro-svijetljen tim istim Božjim svjetlom. Božji izabranik, kako bi bio očišćen, urešen i Boga dostojan, nije se mogao prosvijetliti na ljudski način, nego se trebao prepustiti božanskom zahvati. Bog je trebao prosvijetli krhko ljudsko biće čistim božanskim sjajem kako bi ga bilo dostojno. Doista, taj dar je Gospodin udijelio Mariji kad ju je oslobodio grijeha, te je tako mogla blistati iskonskim svjetlom, spremna primiti ono nerukotvoreno Svjetlo, Sina Božjega.
Zato u svetopisamskoj slici žene obasjane suncem, kojoj je mjesec pod nogama, a na glavi kruna od 12 zvijezda, razaznajemo Marijin lik, te je sebi i predočavamo u takvom svjetlosnom kontekstu. Ivanova vizija iz Otkrivenja izražava sjaj njezina bića i ljepotu duše koja je odsijevala Bogom živim. Nebeska Majka je mogla biti opisana spomenutom slikom, uspoređena sa suncem, mjesecom i zvijezdama, kraljica sa svjetlosnom krunom, jer njezin sjaj je takav da se sjaj nijednog stvorenog bića ni tijela u prirodi ne može usporediti s njezinim. Pa niti sjaj onih čistih duhovnih bića koje nazivamo anđelima ne može se usporediti s njezinim sjajem, te joj se stoga i oni klanjaju kao svojoj kraljici potpuno prožetoj Božjim sjajem premda je ljudsko biće. Jer nju obasjava sam Bog svojim svjetlom, Isusom Kristom Gospodinom našim, onim koji je bio tvorac svih svjetlosnih tijela, a dopustio da mu ona bude roditeljka na zemlji.
Stoga dok se Krist Gospodin očitovao nakon rođenja kao Svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka, Marija je stajala s njim i pored njega kao njegova nositeljica, jer ni njega ne bi bilo na zemlji u ljudskom obliku, da nije bilo nje. U svojoj skromnosti svjedočila je kako ljudsko biće može i treba biti prosvijetljeno živim Bogom, podlažući svoj život potpuno njegovu. Time je sebe učinila potpuno prozračnom Božjem svjetlu, ne želeći ničim ljudskim zasjeniti njegov sjaj, u čemu je potpuno uspjela.

Marija prosvjetiteljica
U tom duhu i kontekstu se može iščitati i događaj Gospodinova prikazanja u Hramu koji zovemo i drugim imenom Svijećnica. Svjetlo svijeta koje je primila od Oca nebeskoga, Marija prikazuje Ocu, naznačujući tim činom da je bila samo prihvatiteljica njegova dara, a ne gospodarica ni stvoriteljica. No dok ona nosi svoje čedo na prikazanje Gospodinu, njegovo svjetlo ne može ne sjati otkrivajući svoj sjaj svetim dušama kojima Duh Sveti daje oko za njegovu otajstvenu prisutnost.
Tako je Marija, noseći u naručju Sina Božjega kako bi ga prikazala Ocu nebeskome, od kojeg ga je dobila na dar, njega ne samo prikazala Ocu, nego ga je i pokazala svijetu. On je bio Svjetlo koje dolazi na svijet i koje prosvjetljuje svakog čovjeka, a Marija je, noseći ga u krilu i naručju, darovala svijetu i svakom čovjeku željnom prosvjetljenja, o čemu je posvjedočio starac Šimun pjevajući mu kao svjetlu na prosvjetljenje narodâ u trenutku kad ga je primio u svoje naručje. Njegov sjaj ne samo da nije smio ostati nezamijećen, nego, štoviše, trebao je biti podaren svakom čovjeku koji njime obdaruje svoje postojanje pred Bogom. Ako nas je on sam poučio da se svjetiljka na užiže kako bi se stavila pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući, Marija je od samog početka bila toga svjesna. Njezin Sin je bio svjetlo na prosvjetljenje svih naroda, te ga je ona izložila svim narodima. Njezin pojavak u Hramu nije mogao proći neopaženo, jer Božji ljudi vide Božje Svijetlo koje ona nosi u naručju, kao što svjetionik u mraku ne može biti neopažen.
Mariju zato možemo nazvati Božjom svjetioničarkom, koja je na nemirnom moru ljudskog življenja zapalila Božje svjetlo, to jest dopustila da Bog u njoj zapali svoje svjetlo utjelovljenjem svoga Sina. Donoseći na svijet Boga u svome krilu i noseći ga u naručju, bila je prava svjetioničarka i svjetionik s kojeg sjaj Božjeg Svjetla razbija tmine ovoga svijeta. Po njoj je došlo na svijet i pokazano svijetu svjetlo nove i jedinstvene spoznaje Boga, Svjetlo kakvo svijet prije toga nije vidio. Njegov sjaj je bio tako intenzivan i jak da prosvjetljuje ne samo jednog čovjeka, nego svakog čovjeka; ne samo jedan narod, nego sve narode. Sada po Mariji svijet ima svjetlo koje nema zalaza, te može trajno hoditi kao po danu, ne posrćući korakom svoga duha.
Marija je tako postala svjetioničarka svima onima koji brode morem života, a ne žele se nasukati na hridi, na Scile i Haribde zemaljskih tjesnaca, onima koji ne žele ostati robovi pličina, nego sigurno putovati prema luci vječnoga spasenja. Isturena na rtu samoće, uronjena u more ljudske nesigurnosti, oslonjena je bila samo na Boga, združena prvenstveno s njim, sigurna pod njegovom zaštitom. Zato je mogla svakom mornaru biti pouzdan putokaz k luci spasenja, u moru nestabilnosti i nemira, dok je nebo zastrto mrakom i oblacima. Svevišnji ju je izabrao da bude svjetioničarka i svjetionik s kojeg svijetli njegovo vječno Svjetlo, a ona je tu svoju zadaću od samog početa revno vršila. Njezinom vjernošću, čistoćom i sjajem svijetu je podareno Svjetlo istinsko u ljudskom liku. Izgovarajući svoj ‘da’ Marija je zapalila Božje svjetlo na zemlji, svjetlo neugasivo koje tama ne može zasjeniti. Zapalivši njezino biće svojom Vatrom, Duhom Svetim, čovječanstvu je podareno Svjetlo svijeta, čime je zapaljena neugasiva vatra koja je zahvatila cijeli svijet. Njezin sjaj i nama danas svijetli, a plam nas grije, pa mu se izložimo i prikažimo cijelim bićem, kao što je i on bio za nas izložen i prikazan u Hramu.

Sveti Augustin i Benedikt XVI.

Teško je praviti usporedbe među ljudima, napose kad se radi o orginalnim osobnostima koje dijeli vremenska udaljenost od 16 stoljeća. Upravo takva udaljenost dijeli sveca iz Hipona, Aurelija Augustina, i današnjeg papu Bendikta XVI. Kako u stanovitom smislu ipak sam Bog briše granice među ljudima, onda nam dopušta premostiti jaz vremena, te promatrati blizima i one koji nisu bili tako blizu. Nadalje, Bog izokreće kriterije prostora i vremena, te onda, zahvaljujući tome, možemo danas razmišljati o Augustinovoj aktualnosti, kao što je bilo onih koji su se o Bendiktu XVI. izjašnjavali kao o crkvenom ocu. Nismo u mogućnosti u ovom kratkom prikazu govoriti o svim teološkim sadržajima koji vežu Augustina i papu Benedikta XVI., a nije niti neophodno. Mnogo je važnije od svega ukazati na zajedničke teološke principe koje prepoznajemo kod obojice i za koje se papa Benedikt nije ustručavao reći da ih je preuzeo od Augustina, oca, sveca i naučitelja, jednog od najplodnijih autora koje je dala Katolička Crkva. Pa ako je Benedikt smatrao shodnim nazvati Augustina svojim učiteljem, onda nema razloga da i mi to ne prihvatimo i ne ukažemo na glavne elemente pouke koje je Augustin dao Benediktu kao učeniku.

Tražitelji istine

Upravo uočavajući kako Ratzinger slijedi iste teološke principa, koji onda postaju zajednički i jednome i drugome, može se među njima govoriti u terminima učenik-učitelj. Da se radi o autentičnom odnosu učenika i učitelja, potvrđuju i Ratzingerovi profesori i prijatelji iz studijskog razdoblja, kao što je Alfred Läpple, koji tvrdi kako je Ratzinger s mnogo strasti čitao Augustinovu teologiju još od sjemenišnih dana. Kod Augustina ga je privlačilo to što je bio originalan u odnosu na sve ostale intelektualne genije i ljude od pera koji su živjeli prije njega, jer se nije bavio teologijom pišući u trećem licu, nego u prvom. Ma koliko bio svjestan objektivnosti istine koju u intelektualnom procesu spoznaje i koja ga kao takva privlači i hrani, s njom je uspostavljao odnos koji nije bio samo intelektualni. Uočio je kako se je Augustin, upoznavši kršćanstvo i Boga objave, doživio osobno odgovoran pred tom istinom, koja je pred njim stala u osobi kršćanskoga Boga. Osobno i slobodno je primajući svjetlo istine, osjetio je kako treba uzvratiti osobnim odgovorom. Tako je Augustin pred tom Istinom prvi progovorio u prvom licu, opisujući svoja lutanja i iznoseći na svjetlo dana svoj dijalog s njime i način na koji je nadišao skepticizam. Istim putem je pošao i Ratzinger, uvjeren kako ga traženje istine obuhvaća u cjelovitosti osobe, a ne samo na razini intelektualnog traženja.
Takav pristup traženju istine nepovratno je oduševio mladog Ratzingera za Augustinovo svjedočanstvo i veličinu, te mu je cijeloga života ostao vjeran. Baveći se potom teologijom, trudio se poput Augustina život staviti na kolosijek osobnog prianjanja uz istinu, koju je na poseban način primao Božjim darom vjere. Preuočljivo je bilo Augustinovo svjedočanstvo da ne bi uočio kako istina nikad nije toliko snažna i uvjerljiva kao onda kad je životom izgovoreno svjedočanstvo u prvome licu. Istina tako za njih nije samo objektivna, nego je i subjektivna, jer od vjernika i teologa očekuje da uspostave istinski dijalog s njom i da se za njezino širenje i razumijevanje zauzimaju u prvome licu kao gorljivi tražitelji i navjestitelji. Zahvaljujući Augustinu kojega intenzivno proučava, istina za mladog Ratzingera postaje egzistencijalna strast. Tražeći istinu spoznali su kako dolaze do Istine koja im daje smisao životu. U tom duhu je razumljivo i biskupsko geslo koje zadržava i kao papa: Cooperatores Veritatis – Suradnici istine, naznačivši tako temeljni cilj svojih pastoralnih nastojanja, u čemu ponovno imam mnogo sličnosti s Hiponskim biskupom. Kao što je Augustin od profesora, filozofa i monaha postao potom biskup, od njega se tražilo da sav svoj intelektualno-teološki potencijal ugradi u pastoralo djelovanje, tak je i Ratzinger od profesora teologije postao biskupom. Pri tome je razumijevao svoje biskupsko služenje kao suradničko zanimanje u odnosu prema Bogu Istini.

Vjerni Crkvi i Predaji
S mnogo teološke strasti učeći od Augustina, usmjeravan i vrsnim profesorima, mladi je Ratzinger, odlučivši se upisati doktorski studij iz teologije, odabrao za temu upravo Augustinovu ekleziologiju, iz čega je nastao doktorat naslovljen „Narod Božji i Kuća Božja u misli svetog Augustina“. Povod takvom istraživanju je bila enciklika Pia XII. Mystici Corpori, što je ponukalo Ratzingera i njegove profesore istražiti i druge slike i definicije Crkve, pri čemu im je Augustin pružio obilje materijala. Uočiti će kako na mnogo mjesta Augustin govori o Crkvi kao narodu Božjemu, ne suprotstavljajući tu ideju, međutim, definiciji Mističnog tijela, nego ih integrirajući. Valja samo napomenuti kako je upravo definicija Crkve kao naroda Božjega mnogo prisutnija u dokumentima Drugog vatikanskog sabora od definicije Mističnog tijela. Istraživanjem o Augustinovoj ekleziologiji Ratzinger će pokazati svoju sklonost prema ekleziološkim temama, zainteresiran za dobro razumijevanje otajstva Crkve, slično kako je činio i Augustin u okolnostima Afričke Crkve koja se cijelo jedno stoljeće borila s problemom donatizma. Ratzinger je sve dublje i bolje razumijevao katolicitet Crkve, kao i potrebu njezinoga jedinstva, poput Hiponskog učitelja koji je o tim temama iznimno mnogo pisao i na čemu je radio dobar dio svoga pastirskog djelovanja.
Ali Ratzinger nije od Augustina naučio samo razumijevati Crkvu u svojem unutarnjem otajstvu, nego je iz Hipončevih stavova zaključio kakav treba biti odnos Crkve i svijeta, što će biti jedna od vrlo čestih njegovih tema, jer Crkva i u današnjem svijetu nailazi na nerazumijevanja kao što je nailazila i u ondašnjem svijetu Rimskoga carstva. Augustin je bio vrstan učitelj koji ga je naučio kako Crkvu ne treba poimati kao snagu suprotstavljenu političkom i kulturnom redu društva, koje se nakon francuske revolucije više ne predstavlja u svom kršćanskom ruhu. Ratzinger je bio oduševljen Augustinovim oštroumnim razlučivanjem. Hiponac se nije a priori borio protiv svjetovnih institucija, nego ih poštuje u granicama njihove autonomije, s time da im iz jednog specifičnog kuta relativizira važnost, jer samo Crkva može imati apsolutnu važnost za pojedinca, jer mu nudi sveobuhvatni projekt života vječnoga. Prepoznajući njihovu korisnost za uvjete društvenog života, razlikuje uvijek nedostatnost samo takve korisnosti, suprotstavljajući mesijansko-eshatološku perspektivu prema kojoj čovjek treba usmjeriti sav svoj život nadilazeći ono zemaljsko. Uvjeren kako Augustin ne teži Državu ‘pocrkveniti’, to jest učiniti je sredstvom Crkve, isto tako ne zastupa ideju ‘podržavnjenja’ Crkve, svodeći je na slugu državne vlasti. Po njemu svjetovni red treba ostati svjetovni, a Crkva koja na svojoj zemaljskoj dionici živi i djeluje u svijetu, teži ukazati na novu silu vjere u jedinstvo ljudi u Tijelu Kristovu, koji teže svom potpunom ostvarenju, milosnim Božjim zahvatom, u Kraljevstvu Božjem kad povijest dođe svome kraju.
Druga velika sličnost glede teme definirane naslovom ovog poglavlja sastoji se u promatranju crkvene Predaje. Ratzingeru je od početka, uz ekleziološke teme, u središtu pozornosti bilo i pitanje Svetoga pisma i egzegeze, kao što je to bio primarni interes kako Hiponca tako i ostalih svetih otaca. Stoga ulaže golemi napor u ispravno razumijevanje Božje riječi, znajući kako postoje različite tehnike i metode tumačenja. Razumjeti Božju riječ je od primarnog interesa, jer od nje živi Crkva, njome se hrani vjera i njome ravna svako teološko istraživanje. Kao što je i prva Crkva, u čemu je također bio angažiran Augustin, trebala tražiti ispravne principe tumačenja Pisma protiv krivovjeraca, tako je i Ratzinger uložio mnogo napora u razumijevanje i obrazlaganje katoličkih principa tumačenja Pisma. U razdoblju kad se razvijaju značajni egzegetski pokreti, te egzegeza dolazi u središte teološke pozornosti napose zahvaljujući protestantskim teolozima, Ratzinger pomno traži svoj put glede egzegetskih principa i metoda. Služeći se povijesno-kritičkom metodom, ostao je vjeran principu koji je naučio od Afričkog učitelja, a to je da se Pismo valjano može i treba tumačiti samo u Crkvi u kojoj kao kriterij postoji živa predaja – Traditio vivens, to jest tumačenje koje je Crkva stekla stoljećima rada zahvaljujući naporu otaca. U konačnici, kao što je i Augustin govorio da u Crkvi treba slušati ono što živi Krist veli, to jest da tumačenje Pisma polazi od Krista i ne može se ostvariti bez njega, tako je i Ratzinger usvojio isti ovaj princip. Svaka druga metoda bez Traditio vivens i Christus vivus ne bi bila dostatna za ispravno tumačenje Božje riječi.

Ljubitelji Boga i čovjeka

Nezaobilazna augustinovska tema kao svojevrstan hermeneutski ključ prisutan u Ratzingerovim spisima još od najranijih dana je ljubav, što se očitovalo i u papinskom učiteljstvu, napose enciklikama. Ako je itko od teologa prve Crkve govorio o Bogu ljubavi, onda je to bio Augustin koji je u teološkom smislu ukazivao na red ljubavi (ordo amoris). Hiponac, međutim, nikako nije moglo biti bez onog praktičnog vida u kojem je znao da ga ljubav može nadahnuti i potaknuti za ispravnu praksu, što će sažeti u svoj poznati aksiom: Ljubi i čini što hoćeš.
No Augustinov nauk nadahnjuje Ratzingera na svim razinama, od trojstvene kontemplacije do praktične primjene i iskazivanja konkretne ljubavi prema svakom čovjeku. Ljubav je sveobuhvatna, jer Bog koji je ljubav i koji je sve stvorio, sve uzdržava ljubavlju. Ljubav u njemu nalazi svoje počelo i izvor, ali je konačni naslovnik ljubavi čovjek. Te stoga ne može postojati nijedan ljudski čin koji nije oblikovan ljubavlju, pa tako ni intelektualni čin spoznaje. Poseban naglasak je na konkretiziranju bratske ljubavi prema bližnjemu, čemu će i Augustin dati primat u kronološkom redu, dok će u redu važnosti biti ljubav prema Bogu od kojega dolazi svaka ljubav. Stoga su i jedan i drugi kršćanstvo predstavili kao religiju ljubavi, ostavljajući obvezu cijeloj Crkvi da sa svom ozbiljnošću svjedoči gorljivo i radikalno, suprotstavljajući se svakom pokušaju relativiziranja kako Božje ljubavi, tako i svih istina koje je Bog objavio čovjeku.

Objavljeno u: Vjesnik biskupa Langa, 41 (2011.) 122, 29-32.