Božićna polnoćka – 2012.
U ovoj svetoj božićnoj noći slavimo blagdan rođenja našega Gospodina Isusa Krista koji nam večeras, prema riječi proroka Izaije koja još odjekuje u našim ušima, umnaža radost, uvećava veselje, te daje da se radujemo kao što se raduju oni koji su ostvarili cilj svoga života i ugledali plodove svojih nastojanja i zauzetosti. Večeras nam sveti tekstovi govore o Dječaku koji nam je zasinuo kao svjetlost velika kako bi raspršio tamu našega života, te nam ga prorok Izaija predstavlja kao Savjetnika čudesnog, Boga silnoga, Oca vječnoga i Kneza mira. Njegovo je svjetlo toliko jako da obasjava cijeli narod koji je u tmini hodio, te je bio jarka svjetlost onima koji obitavahu mrkli kraj smrti. Doista, rodio se onaj kojega nam anđeli opisuju kao Spasitelja, Krista i Gospodina koji je došao među nas ljude da nam prenese Božji blagoslov i život, da bude naš Dan, naša zvijezda Danica i naše Mlado Sunce s visine.
I dok nam ga proročki i evanđeoski tekstovi predstavljaju u tolikoj uzvišenosti, ne smijemo zaboraviti koliki je put prešao i koliki je napor uložio da bi došao do nas. Ne bi bilo dobro previdjeti da je on svjetlo koje se probijalo kroz tamu ljudske povijesti i kroz mrklinu ljudskih srca i života kako bi nam ipak zasjalo punim sjajem i kako bi nam omogućio živjeti u sjaju Božjega svjetla. S Kristom Gospodinom zasjalo je Božje svjetlo punim sjajem u mrklini povijesti i naroda, svjetlo koje ne dopušta da ga tama uguši i mrak obavije. I premda ga, na žalost, suvremena civilizacija i društvo odbijaju, on je mlado Sunce s visine koje je utjelovljenjem od Djevice Marije i rođenjem u Betlehemu sebi priskrbio puno građansko pravo na zemlji, kako bi nas opskrbio građanskim pravom za nebo.
I koliko god se divimo čudesnom njegovu rođenju i pojavku među nama ljudima, s druge strane se ne možemo načuditi samima sebi, svome narodu i cijelom ljudskom rodu, da pred tim svjetlom zatvaramo oči, da ga želimo prigušiti i ugušiti. Zastrašujuća je činjenica da čovječanstvo ne želi da ga vodi Božje svjetlo, nego radije posrće u tami svoje ljudskosti. Zaprepašćujuće je kako čovječanstvo sve dublje tone u mrak nepoznavanja Boga i tamu ravnodušnosti. Sve više se izgrađuje društvo bez Boga, a ljude se svim sredstvima pokušava odvojiti od božanskog života veličajući nadasve i isključivo svjetlo razuma, dok se osporavaju istine vjere i odredbe ćudorednog života. Daje se prostora agresivnim i polemičkim skupinama i pojedincima, te se za račun interesa moćnika ovoga svijeta ljude opija ovozemnim zamamnostima. Živimo u društvu gdje nas se sve više i više zasljepljuje grijehom i površnošću kao nečim sasvim normalnim, kako bi nam onda lažni učitelji prodavali svoja svjetla, lampe i lampice kojima potom ne vidimo dalje od vlastitog nosa. A na žalost, mnogi su ljudi spremni ići za samozvanim zemaljskim učiteljima koji su toliko slijepi da ne vide svoje sljepoće, te onda u jamu strovaljuju i sebe i druge. Na žalost živimo danas u civilizaciji pomračenog uma koji ne bira sredstva do cilja, koji je sebe postavio za suvremeno božanstvo čovjeka te ujedno odvraća ljude od klanjanja Bogu živomu.
No mi koji se večeras radujemo rođenju svoga Gospodina znamo i ispovijedamo jednu drugu istinu života. Svjesni smo da samo kad nam Bog zasvijetli onda smo istinski raspršili tmine svoje pameti i sjene života. I dok su oholi i umišljeni ljudi i u vrijeme Gospodinova rođenja odbijali čuti o tom događaju, anđeli se objavljuju jednostavnim skromnim ljudima kao što su pastiri, koji vijest o Božjem dolasku primaju sa strahopoštovanjem, radošću i povjerenjem. Oni su jasno znali da ne mogu biti bešćutni na događaj Božjeg dolaska, jer su iskreno vjerovali da ljudski život izvire iz Boga i da samo s Bogom ima smisla. Za razliku od njih ima onih koji su usredotočeni na navodno velike i važne stvari života, da nemaju vremena za svjetlo Božje vjere. Nisu bili nepromišljeni kao oni umišljeni, nego su u svom životu računali s Božjom prisutnošću, te su jasno znali da Bog može izvesti spasenjski zahvat u ljudskoj povijesti. Kao jednostavni, neopterećeni i neiskvareni ljudi znali su da je najveći događaj koji im se može dogoditi u životu upravo to da im Bog zasvijetli u duši.
Zato mi večeras ne tražimo za se nikakvu ispriku, jer nas nije briga koliko je tame oko nas, nego se mi krećemo k izvoru svjetla. Neka stoga i nama noćas zasja Božje Svjetlo po tome što ćemo uočiti važnost vjere u svome životu, te ćemo odbaciti sve one prizemljene ljudske stavove koji su nam kamen spoticanja, spone laži i odvlačenja od Boga. Primajući svetu vjeru primili smo Kristovo svjetlo u dušu, koje je svjetlo što osvjetljuje naše pute i vodi naše duhovne i ćudoredne izbore. Kad bismo više Bogu vjerovali, bili bismo manje u tami, te bi nam onda i budućnost bila svjetlija. A ovako, sanjamo bolju i svjetliju budućnost, a odbacujemo Svjetlo Božje i strovaljujemo se u ljudsku tamu i odlazimo u mrkli kraj smrti.
Poput pastira budimo radije ljudi dobre volje koji se raduju dolasku Božjemu među nas, jer je on posvetio naš ljudski život i prosvijetlio naš ljudski razum, te želi da čovječanstvo živi u svjetlu njegove istine. Kao i pastiri prihvatimo navještaj vjere i radujmo se Božjem svjetlu koje smo primili upravo po vjeri. Odbacimo od sebe sva ljudska zavaravanja, te se držimo svete vjere i po njoj živimo, jer nam ona osvjetljava put života. S vjerom u srcu pristupimo Djetetu povijenom u jasle, te se snagom vjere poklonimo Bogu koji nam je u njemu i skriven i otkriven. Neka nas obasja njegov sjaj da rasprši tmine uma i života, da uništi mrak koji se u nam nastanio grijehom i koji se slabošću taloži u duši, a uvećava se mlakošću i nevjerom. Budimo narod vjernika koji svojim svjetlom obasjava prostore života svim ljudima svijetleći im na putu života vječnoga.