Po svom sadržaju apokrifi se mogu klasificirati u tri skupine:
a) Predaje o Isusu i Mariji.
– Evanđelja. Među ove prve se ubrajaju različiti oblici evanđelja i zbirke izreka, od kojih je najpoznatije Tomino evanđelje iz gnostičke biblioteke pronađene u Nag Hammadiju. Analogni po obliku kanonskim evanđeljima su evanđelja upotrebljavana u heterodoksnim judeokršćanskim zajednicama (Evanđelja Nazarena, Evanđelje Ebionita, Evanđelje Egipćana).
– Muke i uskrsnuća. Najpoznatiji tekst koji se ograničava samo na muku i uskrsnuće je Petrovo Evanđelje, sastavljeno vjerojatno u Siriji oko 150. godine. Ovoj skupini pripadaju tekstovi, sastavljeni od 4. stoljeća, koji pričaju sudski postupak protiv Isusa u obliku službenog zapisnika (npr. Acta Pilati ili Nikodemovo Evanđelje). Isto tako postoje tekstovi koji opisuju samo Isusov silazak nad pakao i uskrsnuće (npr. Bartolomejeva pitanja, Knjiga uskrsnuća apotola Barolomeja, Gamalielovo Evanđelje).
– Rođenje i djetinjstvo Marije i Isusa. Ova skupina spisa je svoju pozornost usmjerila prema suprotnom odsječku Isusova života, a to je djetinjstvo, o čemu se već u kanonskim evanđeljima (Matej i Luka) prikupila prva biblijska dokumentacija koja tumači Isusovo rođenje kao čudesno ostvarenje Božjih obećanja. Vjerojatno je nastankuJakovljeva Protoevanđelja pridonijela polemika sa židovima koji su, da bi obezvrijedili kršćanski naviještaj obezvrjeđivali Isusa govoreći o njegovu nezakonitom rođenju. Sasvim različita nakana je vodila autora Evanđelja djetinjstva po Tomi koje sadržava niz Isusovih anegdota u dobi između 5 i 12 godina. Vjerojatno je šutnja kanonskih evanđelja o tom razdoblju Isusova života poticala radoznalost pa se težilo nadomjestiti prazninu pričama o anticipiranom objavljenju njegove božanske moći.
– Uznesenje Marijino. Što se tiče Marijina uznesenja, kanonski spisi o tome apsolutno ne govore ništa, međutim, što se tiče izvankanonske starokršćanske literature, o toj temi nam je ostalo šezdesetak djela na osam jezika. Najznačajnija od njih su: Pseudo Ivanova knjiga usnuća, Transitus Pseudo Melitona iz Sarda, Transitus Pseudo Josipa iz Arimateje, Knjiga počinka itd.
– Dijalozi Uskrsloga. Gnostički nauk o tajnim predajama i istinama koje je Isus povjerio pojedinom apostolu potaknula je obilje tekstova kojima je u središtu Isusovo objavljivanje učenicima, ali većina tih tekstova formom pripada ili evanđeljima ili apokalipsama (na primjer Jakovljev apokrif, dva Jakovljeva Otkrivenja, Tomina knjiga, Marijino Evanđelje (Magdalena), od čega je većina nastala pod utjecajem gnosticizma. Od „pravovjernih spisa“ koji tematiziraju dijaloge s Uskrslim najpoznatija je Poslanica apostola (polovica 2. st.), razgovor Uskrsloga s Dvanaestoricom u kojoj se prepoznaje antidocetsko usmjerenje.
b) Predaje o apostolima
– Poslanice. Među apokrifima ova literarna vrsta je uglavnom rijetkost. Spominju se nadasve Poslanica Korinćana sv. Pavlu i njegov odgovor (Treća Korinćanima). Povijest je sačuvala vijest o Pavlovim apokrifnim Poslanicama zajednicama u Laodiceji i Aleksandriji, a ostao je na latinskom jeziku sačuvan niz od 14 pisama prepiske između Pavla i Seneke, a poznata je jedno duže pismo apostola Tita koje po svoj prilici dolazi iz priscilijanističkih enkratitskih krugova Španjolske.
– Djela. Za razliku od poslanica, literatura apostolskih Djela je iznimno bogata i stvorila je jednu vrstu apostolskog modela koji svojim čudima objavljuje prisutnost i nadmoćnost Božju. Dok su Lukina Djela apostolska Djela svih apostola, dotle apokrifna Djela opisuju djelovanje pojedinog apostola. Najpoznatija apokrifna Djela su Ivanova, Petrova, Andrijina, Pavlova i Tomina (nastala između 2. i 3. st.), i svi, barem djelomično, sadrže gnostičkih motiva. Međutim, ipak je na razini znanosti napuštena ideja da bi apokrifna Djela kao cjelina bili gnostičkoga porijekla. Zbog određenih sumnjivih doktrinarnih elemenata, a i zbog toga što su se heterodoksne skupine pozivale na njih, bili su odbačeni i osuđivani kao krivovjerni, no ipak ih se nastavilo čitati u samostanima, ali zbog dužine ne cjelovito već fragmentarno (iznimka su Tomina djela). Kako su za liturgijska slavlja pojedinih apostola korišteni završni dijelovi koji sadržavaju opis mučeništva, tako postoji mnoštvo manuskripta koji sadržavaju te opise.
c) Otkrivenja
Apokrifna otkrivenja su spisi u kojima ljudskim bićima bivaju objavljene (redovito preko vizija) vlastitosti biti božanskog svijeta, redovito skrivene ljudskim očima, a koje imaju odlučno značenje za spasenje iz ovoga svijeta obilježenog negativnošću u koju neprestano tone. Razumljivo je da je kršćanstvo u svojim počecima usvojilo takav izričaj da bi razmišljalo o Spasiteljevoj osobi i djelu, jer je apokaliptički izgled i sadržaj omogućivao pristup božanskoj dimenziji onoga koji je u ovome svijetu djelovao kao čovjek Isus. U takvom ozračju Isusovo djelo se objavljuje kao uporište cjelokupne povijesti svijeta, također i nadasve u sukobima između duhovnih sila dobra i zla, za koje se drži da djeluju iza vidljivih događanja. Već je Ivan u kanonskom Otkrivenju doveo u suodnos sadašnji trenutak kršćanske zajednice s posljednjim vremenima, jasno imajući u vidu središnje mjesto osobe Isusa Krista u takvom scenariju.
Najznačajnija kršćanska apokrifna Otkrivenja su Izaijino uznesenje, Otkrivenje Petrovo (smatrano čak kanonskim spisom u nekim zajednicama), Otkrivenje Pavlovo, Otkrivenje Tomino, Pseudo Ivanovo Otkrivenje, Marijina Otkrivenja.
Neki se apokrifi odnose na Stari zavjet, a drugi na Novi. Običava se ove posljednje podijeliti na Evanđelja, Djela, Poslanice i Otkrivenja.
— Najpoznatiji su sljedeći:
- Apokrifna evanđelja: Postoji više od 20 apokrifnih evanđelja. Među njima su najpoznatija: Evangelium secundum Hebraeos (druga polovica 2. st. u Palestini; u središtu je Jakov Mlađi; čini se da mu je izvor bilo Matejevo evanđelje, ali je revidirano i prošireno prema shvaćanju ebionita i nazarena); Tomino evanđelje; Jakovljevo Protoevanđelje (evanđelje Marijina i Isusova djetinjstva; nastoji dokazati Marijino vječno djevičanstvo; spominje Joakima i Anu; Decretum Gelasianum ga osuđuje kao heretičko); Arapsko evanđelje djetinjstva Isusova; Nikodemovo Evanđelje; Egipatsko evanđelje; Bartolomejevo evanđelje; Matijino evanđelje.
- Apokrifna djela: pisani s još više mašte i fantastičnih događaja. Pisci su nepoznati. Najznačajnija su: Djela Pavlova (sastavljen od Djela Pavla i Tekle, Korespondencija Pavla s Korinćanima i Mučeništvo sv. Pavla; mjesto nastanka je Mala Azija u posljednjoj četvrtini 2. st.); Djela Petrova (iz 190. godine, sadrže i opis predaje quo vadis?). Druga Djela su: Djela Petra i Pavla, Tomina djela, Ivanova djela, Djela Andrijina, Djela Tadejeva, Djela Filipova.
- Apokrifa otkrivenja: Apokalipsa Petrova (između 125. i 150.) sadrži prvi starokršćanski opis prekogrobnog života, ljepote neba i strahote pakla, izvršila velik utjecaj. Ostala otkrivenja: Apokalipsa Pavlova, Apokalipsa Tomina, Ps. Apokalipsa Ivanova, Apokalipse Marijine.
- Apokrifne poslanice: Epistola Apostolorum (između 140. i 160.) u Maloj Aziji ili Egiptu. Protugnostičke je tendencije, spominje utjelovljenje, dvije naravi u Kristu, istobitnost Riječi. Eshatologija joj nije milenaristička; krštenje je apsolutno potrebno za spasenje, ali nije dostatno već treba obdržavati i zapovijedi.
- Ostali apokrifni spisi: Uznesenje Izaijino (može se ubrojiti u apokaliptičke knjige) iAgrafa.