—Evanđelja. Književna vrsta
Književna vrsta evanđelja se definira prema modelu kanonskih evanđelja na temelju prikupljenog materijala koji se odnosi na izreke i djela, nauk i život Isusa Krista, a koji se do tada samo usmeno prenosi. Taj materijal je prikupio i priredio određeni redaktor na temelju zajedničkog teološkog promišljanja, s ciljem da sačuva, jača i širi autentičnu kršćansku vjeru. Dok definicija književne vrste objedinjuje formalne i sadržajne elemente, dotle riječ «evanđelje» (euangelion) izvorno znači samo poruka, novost. Ovo značenje riječi nije spriječilo da se od polovice 2. st. njome nazove i knjiga koja sadrži poruku.
Na temelju ovakvog razlikovanja postoje novozavjetni apokrifi pod imenom evanđelja, ali koji ne odgovaraju definiciji vrste, kao i neki drugi spisi naslovljeni drukčije, a odgovaraju književnoj vrsti evanđelja. Može postojati raznoliko klasificiranje apokrifnih evanđelja (sadržaj, forma, autori, izvor, nakana, ovisnost…), ali je najznačajniji kriterij sadržaj:
- vrlo blizi kanonskim evanđeljima su ona evanđelja koja slijede sinoptičku predaju jer ili se služe istim izvorima ili prerađuju sama sinoptička Evanđelja (Petrovo evanđelje, Evanđelje nazarena i Evanđelje ebionita);
- ova dva posljednja po svom izvoru pripadaju judeokršćanskim evanđeljima, koja slijede izbliza Matejevo evanđelje, izričito čuvaju židovske predaje ili se mogu svesti na judeokršćanske sekte;
- heterodoksna evanđelja žele ozakoniti doktrinarna mišljenja različita od onih koje ima Velika Crkva. Na poseban način to vrijedi za gnostike (nakon otkrića biblioteke u Nag Hammadiu izišao je na vidjelo velik broj njihovih evanđelja: Pistis Sophia, Dvije knjige Jehuove, Tomino evanđelje, Bartolomejevo evanđelje, itd.
- budući da kanonska evanđelja nisu zadovoljavala želju vjernika za spoznajom i za većom teološkom jasnoćom u određenim točkama, nastao je skup spisa kojima je bio cilj da dopune kanonska evanđelja:
- za događaje koji prethode Isusovo rođenje ili se tiču njegova djetinjstva (Jakovljevo protoevanđelje, Arapsko evanđelje djetinjstva Isusova, Pseudomatejevo evanđelje); ova djela su izvršila velik utjecaj na liturgiju, pučku pobožnost i umjetnost.
- evanđelja koja dopunjavaju muku Isusovu, premda su kanonska evanđelja o tome vrlo iscrpna (Djela Pilatova, Nikodemovo evanđelje, Bartolomejevo evanđelje); teološko promišljanje i pučka pobožnost dodatno se bave osobama koje se pojavljuju u muci i Isusovu silasku nad pakao.
- Otkupiteljevi dijalozi dopunjuju i preciziraju upute koje Isus daje učenicima nakon uskrsnuća. Redovito su u obliku dijaloga, premda ima i epistularnih fragmenata i apokaliptičkih elemenata.
- Postoje fragmenti različitih djela, te agrafa – ostaci usmene predaje Isusovih izreka.
— Apokrifna djela apostolska. Književna vrsta
Za razliku od apokrifnih evanđelja, apokrifna djela, koja su redovita došla u fragmentarnom obliku, nisu nastala ni paralelno ni u ovisnosti niti kao konkurencija kanonskim Djelima svetog Luke, nego u dva kasnija i različita razdoblja, neovisno o nakani dopunjavanja.
Iz 2. i 3. st. su pet velikih apokrifnih djela: Andrijina, Ivanova, Pavlova, Petrova i Tomina, koja su kasnije manihejci stavili u jedan corpus pripisujući ga autoru Luciju Charinu.
Od 4. st. nadalje nastaju druga, manje značajna, apokrifna djela apostolska, sagrađena na temelju prethodnih, s time da se bave drugim apostolima. Nisu tako bogata ni materijalom ni mišlju, ali im je zajedničko osoba, život (putovanje) i nauk jednog ili više apostola, viđenih kao Božji ljudi (theoi andres) i autentični svjedoci vjere.
U usporedbi sa starim romanima u njima nisu samo obrađeni zamišljeni događaji, nego i oni koji su ušli u predaju, legende i priče. Pet je temeljnih elemenata: 1) motiv putovanja; 2) krepost (čudesna, herojska moć); 3) teratološki element (susreću razna čudovišta); 4) tendenciozni element (posebno u propovijedima) i 5) erotski element (pravi ljubavni motivi na asketsko-enkratitskoj liniji).
Ova djela služe kao pučka književnost za slobodno vrijeme, izgradnju i indoktriniranje čitatelja, a ne kao djela za raspravu teoloških i disciplinskih problema. Premda u njima ima gnostičkih elemenata, nije ispravna teorija koja bi njihovo porijeklo pripisivala gnosticizmu.
— Poslanice. Književna vrsta
Apokrifne poslanice niti po broju, niti po s teološko-književnog gledišta nemaju važnost poput spomenutih apokrifnih vrsta. Sve pripadaju vrsti «izmišljenih i pseudoepigrafskih poslanica», te su često umetnute unutar drugih opsegom značajnih djela (Treća Korinćanima unutar Pavlovih djela ili Isusovo dopisivanje s kraljem Abgarom iz Edese u Abgarovoj sagi).
Vrijedna je spomena Poslanica Laodicežanima nastala na temelju Pavlova spomena da je pisao Crkvi u Laodiceji (Kol 4, 16) i korespondencija između Pavla i Seneke, koji preporučuje Pavlove poslanice rimskom čitateljstvu.
— Otkrivenja. Književna vrsta
Naziv «otkrivenja» dolazi od početnih riječi Ivanova Otkrivenja, prvog spisa ovoga tipa. Kao književna vrsta dolazi od židovstva koje je proizvelo Danijelovu knjigu kao najznakovitiju apokalipsu. Kršćanske apokalipse su se redovito oblikovale na onoj židovskoj i dopunile su je svojom vlastitom eshatologijom.
Premda se ne može naznačiti nijedna formalno pravilo koje bi vrijedilo za sva otkrivenja, može se naznačiti niz stilskih i sadržajnih trajnih elemenata:
- Apokrifna otkrivenja su sva napisana pod pseudonimom, služeći se imenom ugledne osobe iz prošlosti da bi djelu dali autoritet koji po sebi ne posjeduje. Svaka je napisana u fiktivnom prošlom vremenu i predstavlja se kao drevna knjiga koja, zbog svoje zapečaćene biti mora ostati tajna do određenog konca vremena. Tipičan element su precizna predviđanja budućih događanja, čime želi probuditi povjerenje čitatelja također o predviđanju posljednjeg vremena.
- Autor prima poruku u obliku ekstatične ili oniričke vizije, za vrijeme koje biva podignut u nebeski svijet da ga upozna i opiše. Vrhunac je dolazak pred prijestolje Božje i susret sa samim Bogom. Opis je redovito u prvom licu jednine.
- Vizije se događaja u obliku slika i predstavljaju alegorije koje određeni posrednik (angelus interpres, sam Bog ili Krist) objavljuje vidiocu.
- Ove apokalipse sistematiziraju konfuznu cjelinu promatranih fenomena, posebno uz pomoć brojeva, da bi tako pokazali svoje razumijevanje božanskog svijeta.
- Njihov cilj nije ezoterijski nego praktičan i odnosi se na sadašnje vrijeme, to jest vođenje i učvršćivanje vjernika pred nevoljama vlastitima posljednjim vremenima. Stoga kao vlastito i bitno sadrže parenezu i homiletiku koja se mogu predstaviti kao molitva i tužaljka, ali i kao zahvala, slavljenje i himan.
Četiri velike suprotnosti obilježavaju zamišljeni svijet apokalipse: 1) dualizam dvaju eona, 2) univerzalizam i individualizam, 3) pesimizam i nada u onostranost, 4) determinizam i iščekivanje imanentne budućnosti.
Povijest svijeta i njegova razdoblja se odvijaju po velikom i nepromjenjivom spasenjskom Božjem planu, od stvaranja do konca. Eon ovoga svijeta je pokvaren, njime dominira Sotona i on degenerira iz naraštaja u naraštaj sve do političkih i kozmičkih katastrofa posljednjih vremena. Stari svijet grijeha, idolatrije i ljudskog vladanja mora nestati, prije nego dođe kraljevstvo Božje. Pojedinac se spašava zahvaljujući vjernosti božanskim odredbama. Posluhom i vjernošću prima obećanje da će biti dionik budućega svijeta. Dok iščekuje spasenje koje će se dogoditi u budućem eonu, vjernika podržava nada i sigurnost nagrade za ustrajnost i vjeru, kao što će u protivnom doći kazna. Znakovi vremena pokazuju blizinu konca koji je Bog najavio, premda se ne može naznačiti precizni datum. Sadašnje vrijeme je, stoga, vrijeme obraćenja i priprave za dolazak budućeg eona.
U ovom kontekstu od 2. st. pojavljuju se kršćanske apokalipse i kršćanske obrade židovskih apokalipsa (Abrahamova oporuka, Ezrino otkrivenje, Henokova knjiga). Što se tiče sadržaja, kršćanska eshatologija zamjenjuje židovske vizije onostranosti.
Najvažnije teme su: tumačenje kašnjenja paruzije, konac svijeta i onostranost. Od 4. st. zanimanje se proširuje i na opis neba i pakla, na učvršćenje moralnosti i pravovjerja, zanimanje koje ponekad prelazi u radoznalu žudnju za spoznajom i drugih detalja o posljednjem sudu i koncu svijeta, što je znak da je eshatologija Crkve već bila postavljena na stabilan kolosijek.
Među najznačajnija kršćanska apokrifna otkrivenja ubrajaju se: Petrovo otkrivenje, Izaijino uznesenje, Pavlovo otkrivenje, Tomino otkrivenje.