I kada nam nisu pred očima,
ako su ostavili iza sebe
otiske prsta kao tragove,
ljude se može s lakoćom,
nedvojbeno i znanstveno,
raspoznavati i razlikovati.
Jer ne postoje, naime, na svijetu
dva čovjeka s istim otiscima
papilarnih linija prstiju.
Osim toga taj oblik linija
trajan je od rođenja
sve do raspadanja kože.
Ali ako iza sebe ostavljamo
samo ljudske tragove,
onda nam ne preostaju
nego podjele i razlike,
jer nas naša ljudskost
sama po sebi i slaboj naravi
više razjedinjuje nego spaja.
No ukoliko vjerujemo
da je u našem otisku
ostao utisnuti i otisak
svetoga Božjeg Prsta
onda u svakom našem otisku
postoji i crta zajedništva
svojstvena svakom čovjeku
kao Božjem stvorenju i djetetu.
Iz važnosti upravo te crte
izvire za ljude osjećaj bratstva
i snažna obveza zajedništva.
Te stoga kad se trudimo
živjeti božanski uzvišeno
onda iza sebe ostavljamo
ne samo ljudske tragove,
već i otiske Božje ljubavi.
Po njima postaje vidljiv
Nevidljivi koji je utisnuo
prstom svoje ruke
istovjetne tragove u naš život,
po kojima se raspoznaje
sve ono što ljude povezuje,
sve što im je sveto
i od zajedničke važnosti.

Rodivši svoga Sina u Betlehemu,
Marija ga je nakon toga
svečano prikazala u Hramu,
prema običajima svoga naroda,
ali i prema svom duhovnom iskustvu
i svijesti o svemogućemu Bogu
kojem je i sama bila prikazana.
U ovom događaju prikazanja
Marija ima nezamjenjivu ulogu
kao ona koja je ne samo
ispunila zakonske odredbe
već je ukazala na zakonitu prisutnost
Sina Božjega u svome Hramu.
Unoseći Isusa u hramsko svetište,
pretvorila je Hram naroda Izraelova
u svetište trojedinoga Boga.
Pri tome njezina prisutnost
nije sporedna ni zanemariva,
već svjedoči o prisutnosti
trojstvenoga Boga u Hramu.
Stoga nije pretjerana tvrdnja
da je u trenutku prikazanja
Hram bio i marijansko svetište.
Tim slijedom svaka obitelj,
ali i vjernik pojedinac,
koji časte Presvetu Djevicu
postaju marijansko svetište.
Jer Marija ne ugrožava
već jamči prisutnost Trojstva,
ne dovodi u pitanje radost,
već je dovodi do ostvarenja,
i osobnoga i obiteljskoga.

Uopće ne treba dvojiti
o korisnosti svijeće,
koja i u suvremenome svijetu
ima vrlo značajnu
liturgijsku i simboličku
ali i romantičarsku uporabu.
No svijeća uvijek traži
i pretpostavlja svijećnjak
na koji će biti postavljena,
kako bi njezin sjaj
imao veći domet i učinak.
Pa i samo Božje Svjetlo
kad je došlo među ljude,
s ciljem izgorjeti do kraja
da ih spasenjem obasja,
vodilo se istom logikom.
Među nama ljudima je htio
imati potporu i oslonac
s kojega svijetliti punim sjajem
sve do krajeva zemlje.
Isto poslanje danas
ostavlja svakome vjerniku
od kojeg očekuje
da kao božanski svijećnjak
prihvati teret odgovornosti.
Vlastitim životom nam je
ponijeti utjelovljenoga Krista
– Božje vječno svjetlo
omogućujući mu obasjati
i najtamnije zakutke
ovog mračnoga svijeta
što grca u tami.

Termostat je korisna naprava,
napose u ove hladne zimske dane,
za održavanje stalne temperature
u zatvorenom prostoru ili sustavu.
Sadržava uređaj osjetljiv
za grijanje i hlađenje
koji automatski uključuje
ili isključuje sustav grijanja ili hlađenja
čim temperatura prekorači
dopuštenu gornju ili donju
predviđenu graničnu vrijednost.
Poput termostata korištenih
u zgradama i raznim napravama,
i Gospodin je u nas ugradio
poseban duhovni termostat.
Mi posjedujemo senzor
za pratiti vanjsku temperaturu,
koji onda ne dopušta,
ukoliko dođe do pada,
da se organizam smrzne.
A doista je neophodno
u hladnom ambijentu
svijeta koji potiskuje život,
imati prikladan i ispravan
termostat koji brzo reagira
i aktivira milosno grijanje.
To termostat u nama je
svijest za duhovne vrijednosti,
koja osjeća i pokazuje
kad nam nedostaje gorljivosti,
te čini sve da nas zapali
vatrom Duha Svetoga.
Jer on jedini može zagrijati
promrzle ljudske duše
i sačuvati ih od ljute zime
ovoga svijeta koji prijeti
hladnom bezobzirnošću
i ledenim bezboštvom.

Stigla je danas 


godina nova 


ko knjiga prazna 


bez riječi, slova.

 A ona nije 


kucanje čaša, 


niti lagodno


ispijanje flaša.

 Upisati u nju 


s ljubavlju treba, 


slova i riječi 


što vode do neba.

Izvadi ti ih

iz srca svoga

časteć životom

Boga jedinoga.

Noćas si zapalio,
Svevišnji Bože,
Svjetlo istinsko
u betlehemskoj štali
u milosnom trenu
svetom i svijetlom
kad Bog se rodi
kao Dječak mali.
Noćas si kriknuo,
Svesilni Bože,
krikom ljubavi,
spasenja i mira
u gluho doba
betlehemske noći
kad Riječ se rodi
iz Djevina krila.
Iskrenu tebi
upravlja molbu
nemoćni slijepac
s bremenom tmine:
Dok jasle tvoje
ponizan motrim
neka mi vječna
Svjetlost sine.

Ognjište je simbol svete
i neprekinute niti života,
kao i postojane vatre ljubavi
koja gori među ljudima.
A jer se ta nit i vatra
izravno čuvaju u obitelji,
ognjište je onda sinonim
iskonskih obiteljskih odnosa,
te je kao takvo znak
topline, nježnosti i svetosti.
Na ljudsko skromno ognjište,
preko Marijina krila,
sišao je vječni Sin Božji
da ga dodatno posveti
prenoseći na nj
neugasivu vatru
vječne trojstvene ljubavi.
Od tada je krhki plamen
ljudskoga života i ljubavi
osnažen nebeskim plamenom,
što svoj izvor ima u vječnosti
iz koje nam je došao Božji Sin.
S Marijina čistog ognjišta,
gdje on gori kao milosni Oganj
i sjaji kao vječno Svjetlo,
svaki pojedinac i obitelj
pale svoju luč života,
stavljajući vlastito ognjište
u službu njegova poslanja.

Živi pijesak je prirodna pojava
koja nastaje na obali ili ušću rijeka
na način da se obični suhi pijesak
natopi podzemnim vodama.
Trenje među zrncima pijeska
tada postaje slabije,
te više ne podnose težinu tijela
koje se na njih osloni.
Tlo postaje poput svježeg cementa
u koji se s lakoćom tone,
a teško izvlači vani.
Jednom u toj situaciji,
što se više miču, to dublje tonu.
Tako i ljudima koji sebe
ne izgrađuju u kreposti
i ne grade život na Kristu,
tonu u pijesak ovozemaljskoga
svodeći sebe na prah
iz kojeg su nekoć stvoreni.
Uslijed životnih slabosti
i poteškoća lako potonu,
a poradi duhovnog neiskustva,
jer se pokušavaju izvući
samo svojim ljudskim snagama,
sve dublje zapadaju u blato.
Zato je među nas došao
i ruku nam pružio Sin Božji,
da nas izvuče iz blata
prije nego potonemo potpuno.
Stoga nam ne preostaje drugo
već pružiti ruke prema
onome koji dolazi s neba,
da nas smrtne ljude
izvuče iz zemnoga praha
i uzdigne do nebeskih visina.

U danima nadolazeće zime
dok studen steže prirodu i ljude,
neophodno je potražiti
izvore topline i grijanja,
pa makar običnu grijalicu.
A grijalica je posebna po tome
što radi na principu sebedarja.
Svu energiju koju prima
nastoji preko svoga bića
pretvoriti u dragocjenu toplinu
koja grije tuđe živote.
I vjernici su kao grijalice
na način da najprije
primaju toplinu od Boga
svoga glavnog izvora.
Potom tom vatrom ljubavi
zagrijavaju grijače svoga srca,
kako bi se onda iz njega širio
ugođaj božanske ljubavi.
Ona neodoljivo privlači
sve one hladne duše
koje uđoše u zimu postojanja
jer se udaljiše od svoga izvora.
Zato ne žali izložiti i založiti
svoje srce kao grijalicu
koja se natapa vječnom vatrom
i predaje sebe do kraja
kao goruću buktinju spasenja
od studeni ovoga svijeta.
 

Sjaj plamena svijeće
bio je prava dragocjenost
napose u vremenima
kad nije bilo električne struje.
U neosvijetljenoj prostoriji
tražiti potrebne predmete
ili pak otići do podruma ili štale,
do crkve ili do susjeda
nije bilo lako izvedivo po mraku.
No svjetlo svijeće bilo je
krhko da bi se oduprlo
strujanju zraka u pokretu
ili puhanju vjetra na otvorenome.
Trebalo je stoga sve učiniti
da se plamen svijeće ne ugasi,
jer bi s prestankom njezina sjaja
ljudski korak postao nesiguran.
Domišljatost ljudska sjetila se
zaštititi svijeću staklom,
pa su tako nastali fenjeri,
različitih vrsta i oblika,
ali svi s jednakom funkcijom.
U slične okolnosti života
dolazi i ono Božje svjetlo.
Toliko je krhko da ga
mi ljudi možemo ugasiti,
a opet toliko je snažno
da nam može obasjati cijeli život,
ako ga iskreno primimo.
Zato Bog od nas očekuje
da svoje srce pretvorimo u fenjer
koji štiti njegovo sveto svjetlo,
po kojem naš život svijetli,
ne samo nama već i drugima.