Nekada su ljudi običavali
utisnuti žig u svoje vlasništvo,
u robu ili životinje iz stada
označavajući time njihovu pripadnost.
Stvarajući čovjeka za sebe,
za besmrtni život u punini,
Bog ga je obilježio svojim žigom,
ali ne na tijelu kao robu,
već utiskujući mu u dušu
dah svoga svetoga Duha
čineći ga sebi sličnim.
Narušavajući odnose
čovjek je u svojoj naivnosti
odbacio dar sličnosti,
odlučan živjeti bez Boga.
No to nije više bio život,
već je upravo tim činom
sebe odveo ravno u smrt.
No Bog usprkos svega
nije mogao dopustiti
da ode u vječnu propast
pa je poslao svoga Sina
da ga privede u život
za nj predviđen odvijeka.
Hoteći Boga odvratiti
od spasenjskog plana,
Sina je Božjega prikovao na križ
osporavajući mu pravo na svoj život.
Ali jedino nije predvidio
da će uskrsnuti i ostati obilježen
ranama kao trajnim biljezima
čineći neobično proturječje:
umjesto da utiskuje žig u čovjeka,
dao se obilježiti ranama
koje su postale zrcalo ljubavi.
Noseći trajne biljega čavala
na svome svetom uskrslom tijelu
Krist u ljudima razbuđuje svijest
da pripadaju neizmjernoj ljubavi
kojoj su rane najljepša iskaznica
i najdragocjenije svjedočanstvo.

Prigodom svojih obljetnica
gradovi, županije, ministarstva,
kao i druge  važne ustanove,
svake godine dodjeljuju nagrade
zaslužnim pojedincima i udrugama.
Jedna od tih važnih nagrada je
i nagrada za životno djelo,
a daje se onima koji su tijekom
života i karijere postigli
osobito značajne rezultate
i ostvarili izuzetne domete
u poslu i premetu zanimanja.

A ako je netko doista zaslužio
takvu nagradu i priznanje
onda je to naš Gospodin Isus.
Svojim slavnim uskrsnućem
ostvario je životno djelo,
jer je njegovo djelo sam život.
I to onaj neprolazni, besmrtni.
Rezultati njegova djela
nisu privremeni već trajni,
nisu vremeniti već vječni,
nisu zemaljski već nebeski.
Zato je zaslužio našu zahvalnost,
jer se njegovo životno djelo
ne tiče samo njegova života,
već i života svakoga od nas
koje je Bog obdario istom milošću
po njegovim svetim zaslugama.

Svemogući Bože, ako ikada,
onda u ove svete dane
osjećam što znači biti
svećenik Boga Svevišnjega.
Slika sam tvoga utjelovljenoga Sina,
kojemu pralik bješe
kralj šalemski Melkisedek,
bez oca, majke i rodoslovlja.
I moje je život satkan
od slavodobitnih poklika ‘hosana’,
do posvemašnjeg odbacivanja
kad te napuste i braća i prijatelji,
pa sve do onih trenutaka
kad mi se čini da me i ti ostavljaš.
Iz dana u dan sve sam više sam
po čežnji koja se stvara u duši,
a do koje ne mogu doprijeti ljudi,
jer ja žeđam za tvojim dubinama
i za snagom tvoga otajstva.
Obdario si me stoga
darom muke tvoga Sina:
Vežeš mi ruke
da bih mogao odriješivati,
pribijaš me na križ
da bih mogao oslobađati,
šalješ me u smrt
da bih mogao oživljavati.
Daješ mi piti njegov kalež,
nositi teško drvo križa,
s njime umrijeti i pokopan biti,
nositi breme spasenja,
preteško za mene grešnika
nedostojna uzvišenog poziva.
Zato te molim iz sveg srca:
Ne udaljuj se od mene
u mukama križa i samoći groba,
da i ja dosanjam obzorja nova
i žuđenu zoru uskrsnuća.
Obdari me milošću
da iz ranjene i napaćene duše
odjekne pobjedna pjesma
u kojoj i svoju pobjedu pjevam:
Slava ti Svevišnji Bože,
za uskrsnuće Sina tvoga! Aleluja!

Često u Svetome pismo

svetopisci govore o kamenom

ili okamenjenom srcu.

To je srce tvrdo i tvrdokorno,

neosjetljivo na Božju riječ

i njegove svete poticaja.

To je srce zatvoreno za Boga,

a ni čovjeku nije dano pristupiti

do njegove unutrašnjosti.

Ali srce stvoreno Božjom rukom

kao svetište ljubavi i života

ne nastaje odjednom kamenim.

Ako čovjek dopusti da se u njemu

počnu hvatati naslage kamenca

ili taložiti naslage zakrčenja,

samo će najednom otkriti

da sloj na stijenci nije više

nezamjetljiv, fin i gladak,

već da je postupno oduzeo

sve životne funkcije

i učinio da srce usahne.

Tako čovjek još za života

duhovnom neozbiljnošću

pokopa sebe u vlastitom srcu

pretvarajući ga u hladni grob.

Samo je Isus moćan zapovjediti,

kao što je naredio da se odvali

kamen s Lazarova groba,

naše srce očistiti od kamenja

hladnoće, tame i smrti

i pretvoriti ga u svetište

uskrsnuća i života vječnoga.

Jedno od stručnih objašnjenja
nastanka potresa
jesu tektonski poremećaji
koji nastaju u unutrašnjosti zemlje
uzrokovani unutarnjim silama.
Točnije, pokretanjem ploča
u zemljinoj kori dolazi
do reakcija velikih razmjera
koji izazivaju podrhtavanja tla
i razorne učinke na površini.

Sličan poremećaj dogodio se
i još uvijek se događa grijehom,
te ima razorne učinke.
Grijeh doista uništava
konfiguraciju ljudskoga bića,
počevši od nutrine gdje nastaje
pa sve do izvanjskog obličja.
Osim narušavanjem bića
došlo je i do narušavanja
vitalnih odnosa prema svijetu,
a napose prema bližnjima
i samome Stvoritelju.
Zato je Bog poslao svoga Sina
na naše zemaljsko tlo
koje je još uvijek podrhtavalo
da u dubini čovjekovoj
sanira potresni poremećaj,
te donese izmirenje svemira.
No i on sam je morao
zbog toga proživjeti
smrtni strah i drhtanje,
dok nije naposljetku
krvlju i snagom svoga križa
izmirio sa sobom sve
i na zemlji i na nebesima.
Duboko je utisnuo svoj križ,
ne samo u zemljinu koru,
već i u ranjena ljudska srca
da ih obdari svojim mirom,
te da im zajamči onaj konačni
u svome nebeskom kraljevstvu.

Nakon zimskih hladnoća
i zemlja i ljudi
raduju se proljeću.
Dan postaje osjetno duži,
te sunce jače i veselije svijetli
zagrijavajući zemlju,
koja onda reagira
i počinje puštati
nove klice i mladice.
No snaga proljeća
kao bujanje novoga života
ne događa se samo
na biološkoj razini,
već i na onoj duhovnoj.
Naviještenje Gospodinovo
ili anđelova blagovijest,
svetkovina što se poklapa
s dolaskom proljeća,
istinsko je sveto proljeće
za cijeli ljudski rod.
Na ljudskome obzorju
pojavilo se Božje Sunce
koje je u prečistoj Djevici
pokrenulo novu klicu života
koju zemlja od sebe
apsolutno nije mogla dati.
Marija je spremno,
Božjom toplinom zahvaćana,
otvorila svoja njedra
u ime cijeloga svemira
i dala zemlji najuzvišeniji dar
– utjelovljenoga Sina Božjega,
Mlado Sunce s visine.

Arhitekti i građevinari
najbolje znaju važnost
nosive grede pri izgradnji
raznih zdanja i objekata.
Bilo da je vodoravna ili kosa,
drvena, čelična ili armirana,
bilo da služi za zgrade,
mostove ili vijadukte,
zadaća joj je prenositi
vertikalna opterećenja
na ležaje i druge oslonce,
raspoređujući ravnomjerno
goleme količine tereta.
Tim građevinskim umijećem
poslužio se i sam Gospodin
podižući zdanje spasenja.
Premda ga je pritiskao
golemi teret grijeha
po svome križu imao je
i čvrsti potporni stup
i nosivu vodoravnu gredu
premosnicu nad bezdanom
između smrti i života.
Tako je snagom svoga križa
sagradio uzvišeno zdanje
savršeno usklađeno
do nebeskih visina,
po kojemu pristupamo
sa svom sigurnošću
u vječno kraljevstvo
ljubavi, spasenja i milosti.

U svijetu medicinske
i farmaceutske znanosti
bilježe se veliki pomaci.
Čovječanstvo je napredovalo
u tolikoj mjeri da
korak po korak otkriva
lijekove za sve vrste bolesti.
No još uvijek ne uspijeva,
što bi bilo poželjno,
pronaći univerzalni lijek
za sve vrste bolesti.
Ono što ne postoji
za tjelesne bolesti,
postoji za duhovne.
I što nije otkrila
ljudska medicina,
otkrila je ona Božja.
Jer njegova je ljubav
jedinstveni, čudesni lijek
za svaki naš grijeh.
Bez obzira na količinu
ili vrstu grijeha i slabosti,
ili intenzitet pojedinoga,
neizmjerna ljubav Božje
je savršeno rješenje
koje otklanja svaki grijeh
i iscjeljuje svaku slabost.

U zračnom prometu
izuzetno velike gustoće
nezamjenjiva je uloga
kontrolnoga tornja
bez kojega ne bi bilo
sigurnoga uzlijetanja
i slijetanja zrakoplova.
Iz kontrolnoga tornja
se prate na radaru
i usklađuju svi letovi,
tako da je putnicima
zajamčen siguran odlazak
i dolazak na željeni cilj
najkraćim i najbržim
mogućim putem.

Slično vrijedi za čovjeka,
za duhovne letove pojedinca
i cijeloga čovječanstva.
Bog je onaj koji ima uvida
u svaki ljudski uzlet,
te prati tijek leta.
Njemu su poznate
brzine našega kretanja,
ciljevi i dometi.
On nas prati savjetima
i svakom drugom pomoću,
pogotovo kod kvarova
i prisilnih prizemljenja.
Zato samo on jamči
sigurno kretanje
i usklađeno slijetanje.
Doista, za odvažne ljude
koji streme visinama
i koji su željni vječnoga cilja
podigao je kontrolni toranj
na križu svoga Sina.
Svakome letaču dovoljan je
jedan pogleda na nj
da se može orijentirati,
te primiti spasonosne upute
za daljnji tijek leta
do života vječnoga
u Kraljevstvu njegovu.

Glede prehrambenih namirnica
neophodno je pri kupnji
pogledati rok trajanja,
koji je obavezno utisnut
na svemu što proizvodi
za naknadno korištenje.
I kad bolje razmislimo,
vidimo da u organizam
ugrađujemo samo ono
što ima ograničeni rok trajanja.
A to prolazno i propadljivo
ne može nam jamčiti
besmrtni i nepropadljivi
život kojemu težimo,
život koji nema zalaska
ni ograničenog roka trajanja.
Ali to što ne može jamčiti
čovjek i zemaljska hrana,
može podariti dobri Bog
koji nas hrani svježom
nepropadljivom hranom
iz nebeskih spremnika ljubavi.
Na hrani koju nam daje
u Tijelu i Krvi svoga Sina
nije utisnut rok trajanja,
jer je vječna i nepokvarljiva
hrana besmrtnosti.
Onima koji je primaju s vjerom
utiskuje iste svete učinke
preobražavajući njihovo biće
iz smrtnoga u besmrtno,
iz propadljivoga u nepropadljivo.