Često u Svetome pismo

svetopisci govore o kamenom

ili okamenjenom srcu.

To je srce tvrdo i tvrdokorno,

neosjetljivo na Božju riječ

i njegove svete poticaja.

To je srce zatvoreno za Boga,

a ni čovjeku nije dano pristupiti

do njegove unutrašnjosti.

Ali srce stvoreno Božjom rukom

kao svetište ljubavi i života

ne nastaje odjednom kamenim.

Ako čovjek dopusti da se u njemu

počnu hvatati naslage kamenca

ili taložiti naslage zakrčenja,

samo će najednom otkriti

da sloj na stijenci nije više

nezamjetljiv, fin i gladak,

već da je postupno oduzeo

sve životne funkcije

i učinio da srce usahne.

Tako čovjek još za života

duhovnom neozbiljnošću

pokopa sebe u vlastitom srcu

pretvarajući ga u hladni grob.

Samo je Isus moćan zapovjediti,

kao što je naredio da se odvali

kamen s Lazarova groba,

naše srce očistiti od kamenja

hladnoće, tame i smrti

i pretvoriti ga u svetište

uskrsnuća i života vječnoga.

Jedno od stručnih objašnjenja
nastanka potresa
jesu tektonski poremećaji
koji nastaju u unutrašnjosti zemlje
uzrokovani unutarnjim silama.
Točnije, pokretanjem ploča
u zemljinoj kori dolazi
do reakcija velikih razmjera
koji izazivaju podrhtavanja tla
i razorne učinke na površini.

Sličan poremećaj dogodio se
i još uvijek se događa grijehom,
te ima razorne učinke.
Grijeh doista uništava
konfiguraciju ljudskoga bića,
počevši od nutrine gdje nastaje
pa sve do izvanjskog obličja.
Osim narušavanjem bića
došlo je i do narušavanja
vitalnih odnosa prema svijetu,
a napose prema bližnjima
i samome Stvoritelju.
Zato je Bog poslao svoga Sina
na naše zemaljsko tlo
koje je još uvijek podrhtavalo
da u dubini čovjekovoj
sanira potresni poremećaj,
te donese izmirenje svemira.
No i on sam je morao
zbog toga proživjeti
smrtni strah i drhtanje,
dok nije naposljetku
krvlju i snagom svoga križa
izmirio sa sobom sve
i na zemlji i na nebesima.
Duboko je utisnuo svoj križ,
ne samo u zemljinu koru,
već i u ranjena ljudska srca
da ih obdari svojim mirom,
te da im zajamči onaj konačni
u svome nebeskom kraljevstvu.

Nakon zimskih hladnoća
i zemlja i ljudi
raduju se proljeću.
Dan postaje osjetno duži,
te sunce jače i veselije svijetli
zagrijavajući zemlju,
koja onda reagira
i počinje puštati
nove klice i mladice.
No snaga proljeća
kao bujanje novoga života
ne događa se samo
na biološkoj razini,
već i na onoj duhovnoj.
Naviještenje Gospodinovo
ili anđelova blagovijest,
svetkovina što se poklapa
s dolaskom proljeća,
istinsko je sveto proljeće
za cijeli ljudski rod.
Na ljudskome obzorju
pojavilo se Božje Sunce
koje je u prečistoj Djevici
pokrenulo novu klicu života
koju zemlja od sebe
apsolutno nije mogla dati.
Marija je spremno,
Božjom toplinom zahvaćana,
otvorila svoja njedra
u ime cijeloga svemira
i dala zemlji najuzvišeniji dar
– utjelovljenoga Sina Božjega,
Mlado Sunce s visine.

Arhitekti i građevinari
najbolje znaju važnost
nosive grede pri izgradnji
raznih zdanja i objekata.
Bilo da je vodoravna ili kosa,
drvena, čelična ili armirana,
bilo da služi za zgrade,
mostove ili vijadukte,
zadaća joj je prenositi
vertikalna opterećenja
na ležaje i druge oslonce,
raspoređujući ravnomjerno
goleme količine tereta.
Tim građevinskim umijećem
poslužio se i sam Gospodin
podižući zdanje spasenja.
Premda ga je pritiskao
golemi teret grijeha
po svome križu imao je
i čvrsti potporni stup
i nosivu vodoravnu gredu
premosnicu nad bezdanom
između smrti i života.
Tako je snagom svoga križa
sagradio uzvišeno zdanje
savršeno usklađeno
do nebeskih visina,
po kojemu pristupamo
sa svom sigurnošću
u vječno kraljevstvo
ljubavi, spasenja i milosti.

U svijetu medicinske
i farmaceutske znanosti
bilježe se veliki pomaci.
Čovječanstvo je napredovalo
u tolikoj mjeri da
korak po korak otkriva
lijekove za sve vrste bolesti.
No još uvijek ne uspijeva,
što bi bilo poželjno,
pronaći univerzalni lijek
za sve vrste bolesti.
Ono što ne postoji
za tjelesne bolesti,
postoji za duhovne.
I što nije otkrila
ljudska medicina,
otkrila je ona Božja.
Jer njegova je ljubav
jedinstveni, čudesni lijek
za svaki naš grijeh.
Bez obzira na količinu
ili vrstu grijeha i slabosti,
ili intenzitet pojedinoga,
neizmjerna ljubav Božje
je savršeno rješenje
koje otklanja svaki grijeh
i iscjeljuje svaku slabost.

U zračnom prometu
izuzetno velike gustoće
nezamjenjiva je uloga
kontrolnoga tornja
bez kojega ne bi bilo
sigurnoga uzlijetanja
i slijetanja zrakoplova.
Iz kontrolnoga tornja
se prate na radaru
i usklađuju svi letovi,
tako da je putnicima
zajamčen siguran odlazak
i dolazak na željeni cilj
najkraćim i najbržim
mogućim putem.

Slično vrijedi za čovjeka,
za duhovne letove pojedinca
i cijeloga čovječanstva.
Bog je onaj koji ima uvida
u svaki ljudski uzlet,
te prati tijek leta.
Njemu su poznate
brzine našega kretanja,
ciljevi i dometi.
On nas prati savjetima
i svakom drugom pomoću,
pogotovo kod kvarova
i prisilnih prizemljenja.
Zato samo on jamči
sigurno kretanje
i usklađeno slijetanje.
Doista, za odvažne ljude
koji streme visinama
i koji su željni vječnoga cilja
podigao je kontrolni toranj
na križu svoga Sina.
Svakome letaču dovoljan je
jedan pogleda na nj
da se može orijentirati,
te primiti spasonosne upute
za daljnji tijek leta
do života vječnoga
u Kraljevstvu njegovu.

Glede prehrambenih namirnica
neophodno je pri kupnji
pogledati rok trajanja,
koji je obavezno utisnut
na svemu što proizvodi
za naknadno korištenje.
I kad bolje razmislimo,
vidimo da u organizam
ugrađujemo samo ono
što ima ograničeni rok trajanja.
A to prolazno i propadljivo
ne može nam jamčiti
besmrtni i nepropadljivi
život kojemu težimo,
život koji nema zalaska
ni ograničenog roka trajanja.
Ali to što ne može jamčiti
čovjek i zemaljska hrana,
može podariti dobri Bog
koji nas hrani svježom
nepropadljivom hranom
iz nebeskih spremnika ljubavi.
Na hrani koju nam daje
u Tijelu i Krvi svoga Sina
nije utisnut rok trajanja,
jer je vječna i nepokvarljiva
hrana besmrtnosti.
Onima koji je primaju s vjerom
utiskuje iste svete učinke
preobražavajući njihovo biće
iz smrtnoga u besmrtno,
iz propadljivoga u nepropadljivo.

I kada nam nisu pred očima,
ako su ostavili iza sebe
otiske prsta kao tragove,
ljude se može s lakoćom,
nedvojbeno i znanstveno,
raspoznavati i razlikovati.
Jer ne postoje, naime, na svijetu
dva čovjeka s istim otiscima
papilarnih linija prstiju.
Osim toga taj oblik linija
trajan je od rođenja
sve do raspadanja kože.
Ali ako iza sebe ostavljamo
samo ljudske tragove,
onda nam ne preostaju
nego podjele i razlike,
jer nas naša ljudskost
sama po sebi i slaboj naravi
više razjedinjuje nego spaja.
No ukoliko vjerujemo
da je u našem otisku
ostao utisnuti i otisak
svetoga Božjeg Prsta
onda u svakom našem otisku
postoji i crta zajedništva
svojstvena svakom čovjeku
kao Božjem stvorenju i djetetu.
Iz važnosti upravo te crte
izvire za ljude osjećaj bratstva
i snažna obveza zajedništva.
Te stoga kad se trudimo
živjeti božanski uzvišeno
onda iza sebe ostavljamo
ne samo ljudske tragove,
već i otiske Božje ljubavi.
Po njima postaje vidljiv
Nevidljivi koji je utisnuo
prstom svoje ruke
istovjetne tragove u naš život,
po kojima se raspoznaje
sve ono što ljude povezuje,
sve što im je sveto
i od zajedničke važnosti.

Rodivši svoga Sina u Betlehemu,
Marija ga je nakon toga
svečano prikazala u Hramu,
prema običajima svoga naroda,
ali i prema svom duhovnom iskustvu
i svijesti o svemogućemu Bogu
kojem je i sama bila prikazana.
U ovom događaju prikazanja
Marija ima nezamjenjivu ulogu
kao ona koja je ne samo
ispunila zakonske odredbe
već je ukazala na zakonitu prisutnost
Sina Božjega u svome Hramu.
Unoseći Isusa u hramsko svetište,
pretvorila je Hram naroda Izraelova
u svetište trojedinoga Boga.
Pri tome njezina prisutnost
nije sporedna ni zanemariva,
već svjedoči o prisutnosti
trojstvenoga Boga u Hramu.
Stoga nije pretjerana tvrdnja
da je u trenutku prikazanja
Hram bio i marijansko svetište.
Tim slijedom svaka obitelj,
ali i vjernik pojedinac,
koji časte Presvetu Djevicu
postaju marijansko svetište.
Jer Marija ne ugrožava
već jamči prisutnost Trojstva,
ne dovodi u pitanje radost,
već je dovodi do ostvarenja,
i osobnoga i obiteljskoga.

Uopće ne treba dvojiti
o korisnosti svijeće,
koja i u suvremenome svijetu
ima vrlo značajnu
liturgijsku i simboličku
ali i romantičarsku uporabu.
No svijeća uvijek traži
i pretpostavlja svijećnjak
na koji će biti postavljena,
kako bi njezin sjaj
imao veći domet i učinak.
Pa i samo Božje Svjetlo
kad je došlo među ljude,
s ciljem izgorjeti do kraja
da ih spasenjem obasja,
vodilo se istom logikom.
Među nama ljudima je htio
imati potporu i oslonac
s kojega svijetliti punim sjajem
sve do krajeva zemlje.
Isto poslanje danas
ostavlja svakome vjerniku
od kojeg očekuje
da kao božanski svijećnjak
prihvati teret odgovornosti.
Vlastitim životom nam je
ponijeti utjelovljenoga Krista
– Božje vječno svjetlo
omogućujući mu obasjati
i najtamnije zakutke
ovog mračnoga svijeta
što grca u tami.