Živi pijesak je prirodna pojava
koja nastaje na obali ili ušću rijeka
na način da se obični suhi pijesak
natopi podzemnim vodama.
Trenje među zrncima pijeska
tada postaje slabije,
te više ne podnose težinu tijela
koje se na njih osloni.
Tlo postaje poput svježeg cementa
u koji se s lakoćom tone,
a teško izvlači vani.
Jednom u toj situaciji,
što se više miču, to dublje tonu.
Tako i ljudima koji sebe
ne izgrađuju u kreposti
i ne grade život na Kristu,
tonu u pijesak ovozemaljskoga
svodeći sebe na prah
iz kojeg su nekoć stvoreni.
Uslijed životnih slabosti
i poteškoća lako potonu,
a poradi duhovnog neiskustva,
jer se pokušavaju izvući
samo svojim ljudskim snagama,
sve dublje zapadaju u blato.
Zato je među nas došao
i ruku nam pružio Sin Božji,
da nas izvuče iz blata
prije nego potonemo potpuno.
Stoga nam ne preostaje drugo
već pružiti ruke prema
onome koji dolazi s neba,
da nas smrtne ljude
izvuče iz zemnoga praha
i uzdigne do nebeskih visina.

U danima nadolazeće zime
dok studen steže prirodu i ljude,
neophodno je potražiti
izvore topline i grijanja,
pa makar običnu grijalicu.
A grijalica je posebna po tome
što radi na principu sebedarja.
Svu energiju koju prima
nastoji preko svoga bića
pretvoriti u dragocjenu toplinu
koja grije tuđe živote.
I vjernici su kao grijalice
na način da najprije
primaju toplinu od Boga
svoga glavnog izvora.
Potom tom vatrom ljubavi
zagrijavaju grijače svoga srca,
kako bi se onda iz njega širio
ugođaj božanske ljubavi.
Ona neodoljivo privlači
sve one hladne duše
koje uđoše u zimu postojanja
jer se udaljiše od svoga izvora.
Zato ne žali izložiti i založiti
svoje srce kao grijalicu
koja se natapa vječnom vatrom
i predaje sebe do kraja
kao goruću buktinju spasenja
od studeni ovoga svijeta.
 

Sjaj plamena svijeće
bio je prava dragocjenost
napose u vremenima
kad nije bilo električne struje.
U neosvijetljenoj prostoriji
tražiti potrebne predmete
ili pak otići do podruma ili štale,
do crkve ili do susjeda
nije bilo lako izvedivo po mraku.
No svjetlo svijeće bilo je
krhko da bi se oduprlo
strujanju zraka u pokretu
ili puhanju vjetra na otvorenome.
Trebalo je stoga sve učiniti
da se plamen svijeće ne ugasi,
jer bi s prestankom njezina sjaja
ljudski korak postao nesiguran.
Domišljatost ljudska sjetila se
zaštititi svijeću staklom,
pa su tako nastali fenjeri,
različitih vrsta i oblika,
ali svi s jednakom funkcijom.
U slične okolnosti života
dolazi i ono Božje svjetlo.
Toliko je krhko da ga
mi ljudi možemo ugasiti,
a opet toliko je snažno
da nam može obasjati cijeli život,
ako ga iskreno primimo.
Zato Bog od nas očekuje
da svoje srce pretvorimo u fenjer
koji štiti njegovo sveto svjetlo,
po kojem naš život svijetli,
ne samo nama već i drugima.

Da mi je tipka biti
pod rukom stručnom
umjetnika vješta,
da mi je tipka biti
po kojoj se širi
o ljubavi pjesma.
Da mi je tipka biti
što tonom zvonkim
u srce dira,
da mi je tipka biti
što zvučne note
radosti bira.
Zato snažno
dodirni ti me,
svemoćni Bože,
i rukom svojom
očinskom blagom
moje se krhke
dotakni kože.
Sad jasno ćutim
da ti ne tučeš,
a prst tvoj blagi
ranit me neće,
nek po meni igra
i skladbu piše
vraćajući radost
gdje tuga bješe.
Da mi je tipka biti..

Gnijezdo je ptičja nastamba
od koje i ljudi mogu učiti,
pa se služe slikom gnijezda
kad žele reći da su stupili u brak
i zasnovali vlastitu obitelj.
Zato se u narodu i kaže da su
svili obiteljsko gnijezdo.
Gnijezdo kao takvo nije
od plemenitog materijala,
niti je bitno kako izvana izgleda,
jer je od grančica, lišća i blata.
Važno je pak da je svrhovito,
to jest da iznutra grije i štiti,
kako jaja tako i mlade ptiće
dok se ne osposobe letjeti,
pa ga stoga ptice oblikuju
nježnošću, perjem i paperjem.
U tome bi ptice mogle biti
i uzor ljudskim obiteljima
u vremenu kad se sve više
gleda na ono izvanjsku,
a zanemaruje toplina i ljubav doma.
Jer da bi ‘ptić’ jednom postao
ptica nebeska što se
uzdiže i leti put neba,
treba imati toplo i uredno,
mirno i sigurno gnijezdo na zemlji.

Pojas je odjevni predmet
koji na prvi pogled
djeluje sasvim beznačajno,
no ipak ima značajnu ulogu,
kako funkcionalnu tako estetsku.
Tko je htio skladno izgledati
ili se brzo i vješto kretati,
pojasom je učvršćivao odjeću
da ga ne ometa u pokretima.
Zato je ubrzo pojas postao
i simbolom ćudorednog života,
te će se za razvratne ljude
reći da su raspojasani.
A kako su se najčešće
razvratu odavali ljudi
iz bogatih slojeva društva,
tako je nastala izreka:
Bolje dobar glas, nego zlatan pâs.
Upravo time se ističe
kako je neophodno imati
nezamjenjivi duhovni pojas,
bez kojega bi život bio
raspršen i nedorečen.
To će potvrditi i sveti Pavao
kad u jednoj poslanici uči
što je pravi duhovni pojas:
A povrh svega – ljubav!
To je sveza savršenstva.

Dobri Bog nije nas ljude
samo poslao na stazu života,
niti nas je uputio nekim
od zemaljskih putova
ne vodeći više računa o nama.
Naprotiv, toliko je brižan
da nas prati na svakoj
dionici i koraku puta.
I kao što su danas ljudi
na suvremenim prometnicima
predvidjeli brzu pomoć
u slučaju kvara vozila,
tako je i sam Bog od davnine
predvidio i uviđavno jamči
da nas neće ostaviti bez pomoći.
Ukoliko se na putu dogodi
neželjena nezgoda ili teži kvar
koji onemogućuje nastavak
i samostalni dolazak na cilj,
Bog pripravno šalje pomoć.
Za nama i uz nas poslao je
svoga Sina kao slugu patnika
koji je s križem na leđima
postao prava vučna služba.
On nas njime na svojim leđima
nosi do konačnog odredišta
preko brda spasenja
do zore vječnoga uskrsnuća.

Živimo u vremenu koje se smatra
vremenom pismenosti
samo zato jer su gotovo svi
naučili u školi slova i brojke.
Ali kad bismo provjeravali
koliko takvo znanje služi ljudima
da lakše dođu do dubljeg smisla
vlastitog identiteta i postojanja,
onda bismo se vjerojatno razočarali.
Jer prava pismenost je sposobnost
ispravnog mišljenja i rasuđivanja
o smislu i vrijednostima života.
Za nju, doista, nisu dostatne
ljudske abecede i matematike,
ljudske brojke, slova i jezici.
Pravu pismenost jamči, naprotiv,
onaj neponovljivi jezik Duha,
ispisan među ljudima Prstom Božjim,
to jest zapisan u njihovim srcima.
Polazeći od te činjenice
vidimo da postoje mnogi ljudi
koji nemaju puno škole
u glavi ili na papiru,
ali imaju snagu Duha u srcu.
Živeći vjernim i svetim životom
pokazuju kako njihova pismenost
nadilazi onu pismenost
suvremenih pismoznanaca
čija su srca zatvorena pred Bogom.

Rosa je prirodni fenomen
a nastaje u suodnosu vlage iz zraka
i zemaljskih bića ili predmeta.
Upravo radi toga nastajala je
tiho i neprimjetno, bez šuma i buke,
donoseći životno osvježenje
od biljaka do životinja i ljudi.
Tiho se spuštala na zemlju,
a i još tiše se dizala k nebu
nadolaskom sunčeve topline.
Zato je rosa i slika Božjeg djelovanja
prema čovjeku i za čovjeka.
Bog nikada nije djelovao nasilno,
već u suodnosu s čovjekom
na tako blag i naravan način
do mjere da je se i sam
utjelovio u ljudskoj naravi
kako bi bio trajna rosa svježine
u njegovu zapuštenom životu.
Božja milost je se tako blago
spuštala na potrebitog čovjeka
i donosila mu osvježenje Duha,
da bi ga potom taj isti Duh
uzdizao put neba i spasenja.
A na blagoslov osvježenja
čovjeku ostaje samo
zahvalno otvaranje srca
da ga Bog što bolje natopi
rosom svoje milosti.

Do nedostupnih planinskih uzvisina
do kojih pojedinac ne bi uspio
popeti se i uživati u visinama
u neizrecivim ljepotama krajolika,
ljudska inteligencija i sposobnost
uspjela je napraviti uspinjače.
Tako je razvukao čvrste žice
preko utvrđenih stupova
po kojima klize posebne kabine
u kojima nesmetano i sigurno
putuju ljudi do visinskih odredišta.
Nešto slično je prije čovjeka
Bog odredio za duhovne uspone
kad je između neba i zemlje
razvukao niti svoje ljubavi.
I dok je on s neba svojom rukom
čvrsto privlačio čovječanstvo
tim neprekinutim nitima,
kao osloncem na zemlji
poslužio se je križem svoga Sina.
Dovršena je tako za sve ljude
vrlo pouzdana uspinjača
od zemlje do nebeskih visina
na koju pristup stječe svatko
tko po vjeri prima Sina Božjega.
Ne preostaje nego poći njome
u visine koje sami od sebe
ne bismo nikada dosegli,
da nije po križu razapetih niti
njegove vječne ljubavi.