Pojas je odjevni predmet
koji na prvi pogled
djeluje sasvim beznačajno,
no ipak ima značajnu ulogu,
kako funkcionalnu tako estetsku.
Tko je htio skladno izgledati
ili se brzo i vješto kretati,
pojasom je učvršćivao odjeću
da ga ne ometa u pokretima.
Zato je ubrzo pojas postao
i simbolom ćudorednog života,
te će se za razvratne ljude
reći da su raspojasani.
A kako su se najčešće
razvratu odavali ljudi
iz bogatih slojeva društva,
tako je nastala izreka:
Bolje dobar glas, nego zlatan pâs.
Upravo time se ističe
kako je neophodno imati
nezamjenjivi duhovni pojas,
bez kojega bi život bio
raspršen i nedorečen.
To će potvrditi i sveti Pavao
kad u jednoj poslanici uči
što je pravi duhovni pojas:
A povrh svega – ljubav!
To je sveza savršenstva.

Dobri Bog nije nas ljude
samo poslao na stazu života,
niti nas je uputio nekim
od zemaljskih putova
ne vodeći više računa o nama.
Naprotiv, toliko je brižan
da nas prati na svakoj
dionici i koraku puta.
I kao što su danas ljudi
na suvremenim prometnicima
predvidjeli brzu pomoć
u slučaju kvara vozila,
tako je i sam Bog od davnine
predvidio i uviđavno jamči
da nas neće ostaviti bez pomoći.
Ukoliko se na putu dogodi
neželjena nezgoda ili teži kvar
koji onemogućuje nastavak
i samostalni dolazak na cilj,
Bog pripravno šalje pomoć.
Za nama i uz nas poslao je
svoga Sina kao slugu patnika
koji je s križem na leđima
postao prava vučna služba.
On nas njime na svojim leđima
nosi do konačnog odredišta
preko brda spasenja
do zore vječnoga uskrsnuća.

Živimo u vremenu koje se smatra
vremenom pismenosti
samo zato jer su gotovo svi
naučili u školi slova i brojke.
Ali kad bismo provjeravali
koliko takvo znanje služi ljudima
da lakše dođu do dubljeg smisla
vlastitog identiteta i postojanja,
onda bismo se vjerojatno razočarali.
Jer prava pismenost je sposobnost
ispravnog mišljenja i rasuđivanja
o smislu i vrijednostima života.
Za nju, doista, nisu dostatne
ljudske abecede i matematike,
ljudske brojke, slova i jezici.
Pravu pismenost jamči, naprotiv,
onaj neponovljivi jezik Duha,
ispisan među ljudima Prstom Božjim,
to jest zapisan u njihovim srcima.
Polazeći od te činjenice
vidimo da postoje mnogi ljudi
koji nemaju puno škole
u glavi ili na papiru,
ali imaju snagu Duha u srcu.
Živeći vjernim i svetim životom
pokazuju kako njihova pismenost
nadilazi onu pismenost
suvremenih pismoznanaca
čija su srca zatvorena pred Bogom.

Rosa je prirodni fenomen
a nastaje u suodnosu vlage iz zraka
i zemaljskih bića ili predmeta.
Upravo radi toga nastajala je
tiho i neprimjetno, bez šuma i buke,
donoseći životno osvježenje
od biljaka do životinja i ljudi.
Tiho se spuštala na zemlju,
a i još tiše se dizala k nebu
nadolaskom sunčeve topline.
Zato je rosa i slika Božjeg djelovanja
prema čovjeku i za čovjeka.
Bog nikada nije djelovao nasilno,
već u suodnosu s čovjekom
na tako blag i naravan način
do mjere da je se i sam
utjelovio u ljudskoj naravi
kako bi bio trajna rosa svježine
u njegovu zapuštenom životu.
Božja milost je se tako blago
spuštala na potrebitog čovjeka
i donosila mu osvježenje Duha,
da bi ga potom taj isti Duh
uzdizao put neba i spasenja.
A na blagoslov osvježenja
čovjeku ostaje samo
zahvalno otvaranje srca
da ga Bog što bolje natopi
rosom svoje milosti.

Do nedostupnih planinskih uzvisina
do kojih pojedinac ne bi uspio
popeti se i uživati u visinama
u neizrecivim ljepotama krajolika,
ljudska inteligencija i sposobnost
uspjela je napraviti uspinjače.
Tako je razvukao čvrste žice
preko utvrđenih stupova
po kojima klize posebne kabine
u kojima nesmetano i sigurno
putuju ljudi do visinskih odredišta.
Nešto slično je prije čovjeka
Bog odredio za duhovne uspone
kad je između neba i zemlje
razvukao niti svoje ljubavi.
I dok je on s neba svojom rukom
čvrsto privlačio čovječanstvo
tim neprekinutim nitima,
kao osloncem na zemlji
poslužio se je križem svoga Sina.
Dovršena je tako za sve ljude
vrlo pouzdana uspinjača
od zemlje do nebeskih visina
na koju pristup stječe svatko
tko po vjeri prima Sina Božjega.
Ne preostaje nego poći njome
u visine koje sami od sebe
ne bismo nikada dosegli,
da nije po križu razapetih niti
njegove vječne ljubavi.

Nakon napornog prijepodneva
župnik i mladi župni vikar
sjeli su blagovati i podijeliti
nedjeljni bratski stol.
Župnik u klasičnom stilu i odijelu,
a kapelan u nešto svježijem izdanju,
jer je umjesto uobičajene crne
stavio moderniju bijelu košulju.
Kad je, međutim, počeo ručak,
njegov izbor se pokazao odvažnim,
jer je bilo gotovo nemoguća misija
završiti ručak bez mrlje na njoj.
Ma koliko se dobro pazio ubrusom,
ipak je odnekud kapnula kapljica
što je na bijeloj košulji djelovala
kao golema ružna mrlja
koja je nagrdila njenu bjelinu.
Uz blagi osmijeh župnik je
ostavio sebi svojstven komentar:
Vidiš, dragi brate,
grijeh je sličan mrljama,
a duše košuljama.
Što je duša bjelja i čistija,
i onaj mali grijeh je na njoj
doista nametljivo uočljiv.
A što je duša zapuštenija,
kao crna košulja pri jelu,
da i nešto teže pogriješi,
uopće nije u stanju uočiti
koliko je onečišćena i ranjena
vlastitim postupcima i zlima.

U važnim trenutcima života
jednog naroda i društva,
kao što su parlamentarni izbori,
razgovara se o važnim temama
i nude se različita rješenja.
Jedan od prijedloga je bio
da se promjeni Ustav,
kao neophodna pretpostavka
daljnjih reformi u društvu
i bržeg napretka i boljitka.
Ne želeći osporavati odgovornost
odgovornih za važne promjene,
ipak valja reći da ne može biti
pravih društvenih promjena
bez unutarnje promjene čovjeka.
A za takvu korjenitu promjenu
neophodna je primjena
Božjega Ustava – Evanđelja,
kojim se jedino čovjek reformira
za neprolazne vrijednosti
dok ne primi obličje vječnosti.
Samo primjenom ovog ustava,
zajamčen je brzi uspjeh
svih ostalih društvenih promjena.

Hvala ti, Bože, naš Oče,
što si nas male smrtne ljude
do te mjere htio za svoju djecu,
da si nam poslao svoga Sina,
da nas zalutale privede
u tvoj očinski dom.
A kad si meni, svome djetetu,
nakon toga udijelio poziv
da budem odgojiteljica drugoj djeci,
dao si mi odgovornu obiteljsku zadaću.
Doista, povjerio si mi
da svojom rukom i srcem
skrbim o tolikim malenima,
pazeći na njih i odgajajući ih.
Daj da ih primam u tvoje ime
i ime tvoga jedinorođenoga Sina
koji ih je rado primao i blagoslivljao.
Daj da se sa svom ljubavlju,
pažnjom i strpljivošću
odnosim prema njihovu
anđeoskom životu.
Daj da nikad ne prigušim
sjaj svjetla u njihovim očima,
niti povrijedim iskonsku nevinost
u njihovim čistim srcima,
već da im budem poslužiteljica
svetosti, dobrote i ljepote života.
Neka me u tome pomognu
tvoji sveti anđeli, a njihovi čuvari
koji neprestano promatraju lice tvoje,
a nadasve neka me prati
zagovor naše zajedničke majke
i najbolje odgojiteljica, Marije.

Jedna svjesna i brižna majka,
učeći svoju djecu odgovornosti
u obiteljskome dome,
ostavila je između ostaloga
svojoj djeci zadaću
da operu suđe nakon objeda,
dok je ona izišla vani
obaviti druge obveze.
No djeca ko’ djeca,
nije im se dalo odmah
izvršiti majčin nalog,
jer svima teško padne
nakon ručka ići za sudoper.
Zato su se najprije odlučili
zabaviti pred televizorom,
odgađajući pranje za kasnije,
jer za posao ‘nema priše’.
A kad se već približilo vrijeme
da se mama mogla vratiti,
odlučiše se ipak pokrenuti.
Dadoše se na posao,
ali sada to više nije bilo lako,
jer se sva nečistoća skorila
na tanjurima, zdjelama i loncima.
Sad je trebao dodatni napor
i dobre spužvice da bi se
uklonila sva prljavština.
Dok su bili u velikoj akciji,
ušla je mama na vrata.
Očekivali su riječ prijekora,
ali ona se samo osmjehnula,
jer joj je odmah sve bilo jasno.
Samo je blago prokomentirala
znajući da bi im bilo lakše
da su odmah oprali suđe:
Što vrijedi za pranje suđa,
vrijedi i za pranje duše.
Kad je grijeh onečisti,
lakše ga je odmah ukloniti,
prije nego što se okori
i pretvori nas u tvrdokorne.
Jer kad se u nama stvrdne,
teško ga je sastrugati iz bića,
a da pritom ne bude bolan
proces njegova odvajanja
od osjetljivih stjenki duše.

S rane jeseni mnogi se
školarci se i studenti vraćaju
u svoje klupe i aule,
dok neki tek po prvi put
sjedaju na mjesta izborena
radom, željom i upisom.
Morali su zato dobro proučiti
uvjete upisa i zahtjeve
koje pred njih stavljaju
škole, fakulteti i profesori.
Da im se ne dogodi
da započnu školu ili studij
koji im se ne sviđa,
koji nisu željeli ili
za koji nisu sposobni.
Istaknuta upisna pravila,
te sadržaju pojedine struke
ili željenoga studija
trebala su im olakšati
pri kvalitetnom opredjeljenju
za ono što vole i što mogu.
Isto čini Učitelj Isus,
kad onima koji ga slijede
postavlja uvjete upisa
i okvirno upoznaje pristupnike
sa sadržajem gradiva
koje će se obrađivati u školi.
Ne može, dakle, biti njegov učenik
tko se ne odreče svega što ima
i tko ne prihvati da je
najvažnija disciplina za savladati
postojano nošenja križa.
Samo tako se stječe
najveći akademski stupanj
i diploma promaknuća
u blaženi vječni život.