Mislio je kako je lijepo i korisno
imati tako istančan osjet
za svaki dašak vjetra oko sebe.
No njegova časna zadaća
bila je ujedno prirodna mana
i osobna kobna nedaća.
No nije shvaćao koliko je
neprimjereno povodljiv i povitljiv
pred svim tim vjetrovima
što kruže oplošjem zemlje
i tjeraju nestabilne prevrtljivce
da im se bez opiranja klanjaju.
Okretao se na krovu kuće,
mada se često ponosno kočoperio,
a da nikad nije izgradio svoj stav,
ni shvatio koliko je ponižavajuće
izgubiti svoj ja i čvrstoću karaktera.

Poput vjetrokaza na krovu
i suvremeni je čovjek
koji se bez razmišljanja okreće
za svakim vjetrom ljudske misli,
uvjeren u intelektualnu tankoćutnost.
Ali ne samo da nema osjećaj
za šum Božjeg lahora s neba,
nego da se na nj spusti
i snažna oluja Božjeg Duha,
on bi radije izabrao
biti nošen vjetrovima ovoga svijeta,
koji će ga nemilosrdno otpuhnuti
s povijesne scene bez ikakva traga.
Pa ipak radije voli biti u vrtlogu
nestalnosti ljudske misli,
nego izgraditi čvrsti stav
kojem je polazište i uporište
Božja Misao i Vječna Riječ.
Šteta što je odbio otkriti
da je njegova prvotna zadaća,
za koju je stvoren i osposobljen,
trebala upravo biti ova:
otkrivati šum Duha Božjega
instrumentima svoga duha
stvorenog na sliku Njegovu.

Nema nijednog vrjednijeg predmeta
koji prilikom kupnje nije popraćen
ovjerenim jamstvenim listom
koji vrijedi određeno vrijeme.
Ali da bi jamstvo vrijedilo,
rukovanje napravom mora biti
u skladu sa svim uputama
sadržanima u jamstvu.
A ako netko nestručno upravlja
ili neovlašteno servisira,
onda ne može očekivati
da mu proizvođač jamči
dužnu trajnost proizvoda.

Sam Bog je podario čovjeku
ne samo ljudski život na zemlji
nego mu je dao i jamstvo
vječnoga života u nebu.
Ali njegovo jamstvo vrijedi
samo ako čovjek upravlja životom
sukladno uputama danim
na njegovu jamstvenom listu,
to jest ako živi vjerno
Božjoj riječi i zapovijedima.

Ljeto je vrijeme povećanog kretanja,
u domaćem i međunarodnom prometu.
Na cestama i graničnim prijelazima
stvara se velika vreva i prometna gužva,
jer dobar dio ljudi traži sebi prikladan,
premda ne uvijek i miran, kutak
za zasluženi godišnji odmor –
počinak od svih svojih godišnjih obveza.
No u tolikom protoku ljudi i roba,
nitko ne može prijeći granicu
bez valjane putne isprave.

Ako to vrijedi za ovo kratkotrajno,
zemaljsko i privremeno putovanje,
te godišnji odmor od obveza,
koliko tek vrijedi za ono nebesko,
gdje tražimo trajni počinak.
Ako za privremena putovanje
treba valjana putna isprava,
koliko tek onda za ono konačno,
gdje se prelazi važnija granica,
ona između vremena i vječnosti,
između zemlje i neba,
iz ljudskog u božanski život.
Koje nam sve isprave trebaju
mogla bi nam najbolje reći ona
koja  je prva prešla tu granicu
nakon svoga uskrsloga Sina.
To nam može posvjedočiti ona
koja  je dušom i tijelom
bila uznesena u nebesku slavu:
Bezgrešna Majka Božja
– Blažena Djevica Marija.

Uređaj je to za mjerenje temperature
bilo zraka, bilo ljudskog tijela
bilo naprava sklonih zagrijavanju.
Zahvaljujući njemu znamo se ravnati
prema klimatskim uvjetima,
procijeniti stanje organizma
ili radnu temperaturu motora.
Njegov nas nijemi govor –
tiho penjanje mjernog mehanizma
upozorava na sve promjene
i odstupanja temperature
od predviđene normale,
to jest optimalne vrijednosti.

U čovjeku postoji sličan termometar
za procjenu duhovnog stanja organizma.
On mjeri koliko smo studeni
ili vrući prema Gospodinu.
No najviše reagira na mlakost,
koju bi mnogi htjeli proglasiti
normalnim stanjem organizma.
Kad duša zapadne u stanje mlakosti,
onda njegov mjerač pali sve lampice
podižući najveću moguću uzbunu,
tražeći najviši stupanj pripravnosti.
Tko želi živjeti život
na pravoj radnoj temperaturi
na kojoj ostvaruje najbolje rezultate,
treba češće provjeriti
što pokazuje ovaj termometar.

Jedna od vrlo neobičnih i teških bolesti
je shizofrenija koja se definira
kao teški duševni poremećaj.
Obilježen je gubitkom veze sa stvarnošću,
krvim uvjerenjima i osobnom podvojenošću.
Bolesnoj osobi ona onemogućuje razlikovati
stvarne od nestvarnih doživljaja i iskustava.

Poput tog duševnog poremećaja,
postoji i onaj duhovni – zvan grijeh.
On suprotstavlja osobu samoj sebi,
svojim uvjerenjima i istinskom dobru,
te je potiče gubitak veze sa stvarnošću.
Jačanja u njoj razvoj krivih uvjerenja
i osjećaj prividnog dobra do te mjere
da se osoba zaražena grijehom
bori protiv svoga istinskog ja
i vlastitog identiteta u ime zamišljenoga.
Tako nastaje podvojena osobnost
koja nerijetko završava ‘ubojstvom’
i gušenjem samoga sebe,
to jest duhovnim samoubojstvom.

A bilo bi dovoljno prihvatiti identitet
kojim smo obilježeni stvoriteljskim
i otkupiteljskim Božjim činom,
umjesto da, boreći se protiv Boga,
uništavamo sami sebe.
Jer ne prihvaćajući Boga,
padamo u bezakonje grijeha
koje je najveća shizofrenija
koja čovjeka neumoljivo vodi
u nestvarni i krivi život.

Danas se ne može kupiti
ni najobičniji aparat ili proizvod
a da nije popraćen potrebnim
uputstvom za uporabu
i dužnim mjerama opreza
od strane proizvođača.
One odražavaju istinsku bit
kojom se odlikuje proizvod,
bez čega se ne može ostvariti
jamstvo na trajnost i ispravnost.
Na isti način je tvorac ljudskoga života
dao čovjeku svoje zapovijedi
kao iznimno uputstvo za uporabu.
Vršeći ih i živeći po njima
čovjek priskrbljuje sebi životnu zaštitu,
osiguravajući ispravnost i trajnost
‘funkcioniranja’ svoje ljudske biti.
Svako zanemarivanje i kršenje istih
dovodi u pitanje smisao života
sukladan odredbi darovatelja,
koji ipak najbolje zna
kako se njime spasonosno služiti.

Ljudi se rado koriste privjescima razne vrste,
počevši od dekorativno-modnih detalja
pa sve do predmeta koji nisu bez
stanovite praktične svrhovitosti.
Mnoštvo je takvih manje ili više
korisnih i zanimljivih predmeta,
koji u pravoj mjeri mogu dobro doći,
ali čije bi bespotrebno gomilanje
otežalo, umjesto da rastereti, življenje.

Ono što vrijedi za privjeske
kao svojevrsna pomagala,
vrijedi i za život kao takav.
Suvremeni čovjek je izmislio sebi
toliko korisnih životnih,
sadržaja, djelatnost i aktivnosti.
No ne znajući razlikovati uvijek
bitno od nebitnoga,
korisno od beskorisnoga,
o život je okačio toliko privjesaka
koji su onda postali utezi,
a ne korisna pomoć.
Nebitne i nenužne sadržaje i oblike života
proglasio je bitnima i neophodnima,
te se na njih do te mjere navezao
da se njima svezao,
ne želeći bez njih živjeti.
Vezujući se drugotnim i sporednim,
privezao se je za zemaljsko,
te ne vidi kako se sputao
niti kako se može osloboditi.
A onome koji je tako sputan
zamamnim zemaljskim privjescima,
da mu i ukažete na pravi životni ukras
koji bi si trebao priskrbiti,
opredijelio bi se radije za privjesak
jer mu je dostupniji i jeftiniji,
i ne misleći o pogubnosti takvog tereta.

Onim istim stilom i tehnikom,
kojim su Rimljani gradili mostove,
poslužio se i naš Gospodin
kad je gradio svoju Crkvu.
Podizao je u vis građevinu
mjesnih Crkava i biskupskog zbora.
Potom je sve utvrdio središnjim kamenom,
jamcem čvrstoće, sloge i jedinstva.
Kao Pontifeks Maximus
– Veliki Svećenik mostograditelj,
postavio je rimskoga prvosvećenika
u središte zdanja Crkve
da je utvrđuje sponom jedinstva.
Bez tog kamena zaglavnog
luk bi bio tek hrpa kamenja
složena jedan na drugi.
Učvršćen, međutim, Petrovom vjerom,
postaje jedinstvenim mostom
koji spaja zemlju i nebo.
I što već teret gazi po njemu,
to je zdanje čvršće i sigurnije,
te jamči nesmetan prijelaz
na obalu vječnosti.

Najčvršći je mineral u prirodi,
te mu na skalama pripada
najviše mjesto tvrdoće.
Ali ako ostane neobrađen
u sirovom stanju,
ne pokazuje pravi sjaj i ljepotu.
Stoga samo pomnim brušenjem,
uz dužnu žrtvu dijelova svoga bića,
pokaže pravi sjaj i ljepotu.
Premda je lakši nego kad je neobrađen,
njegova je vrijednost neusporediva.
Poput dijamanta je i ljudska savjest:
neizbrušena i neuglađena
ne sjaji na pravi način,
a izbočinama i neravninama
može nanijeti štetu
drugim predmetima oko sebe.
Samo kad je brušena riječju Božjom,
a odričući se samovolje,
stječe željeni oblik –
puninu čvrstoće i ljupkosti.
Postajući glatkom i prozirnom,
izložena zrakama Božjeg sunca,
preko vlastitih ploha isijava
neprocjenjivo čudesnu svjetlost.
Zato njezina vrijednost
postaje neprocjenjiva,
a prosudba nepogrešiva.

Kako bi se zaštitili od posljedica
nagle i prejake struje,
koja najčešće nastaje
udarom munje ili kratkim spojem,
ljudi svoja zdanja i postrojenja
zaštićuju sustavom uzemljenja.
Uzemljenje se stvara
izravnim spajanjem vodiča i zemlje,
tako da zemlja ‘usiše’ i poništi
provedeni visoki napon
izjednačujući ga svom naponu.

Takvo uzemljenje
na spas ljudskoga roda
bio je i Gospodin Isus
koji je izložio svoj život
kako bi ‘uzemljio’
sve štetne sile zla.
Prihvatio je svojim tijelom
biti vodič koji privlači
razornu moć zlokobnih sila
koje su se obrušile na ljudski rod.
Tako je on svojom mukom
prihvatio udar zlog naboja,
a svojom smrću ga je odveo
u podzemlje, u svoj grob.
On je potom slavno ustao
dok je zlo ostale
pod zemljom ‘uzemljeno’,
neutralizirano i pokopano.