Uslijed suženja ili začepljenja
koronarne arterije,
kad srce ne dobiva
dovoljnu količinu kisika
i hranjivih tvari,
liječnici pribjegavaju
zahvatu premošćenja
prije nego dođe
do kobnih posljedica
odumiranja srčanog mišića.

No ova medicinska tehnika
nije bila nepoznata
vrhovnom Liječniku ljudskoga roda.
Jer kad se je čovjeku
srce začepilo salom grijeha,
te više do njega nije stizao
redovitim ljudskim putem
kisik Božjeg Duha,
niti hranjivi sastojci njegova života,
on je izvršio isti zahvat.
Njegov Sin – Srce božanskog života,
ugradio je svetim križem
veliku premosnicu
spojivši srce čovjeka
izravno na svoje.
Sada ponovno ono ljudsko,
upokojeno i opskrbljeno
sastojcima života vječnoga,
kuca u ritmu božanskoga,
sukladno iskonskom Božjem planu.

U suvremenom svijetu osiguravajuća društva i kuće nude različite vrste osiguranja, za biljke i životinje, stvari i osobe, a jedno od tih je poznato kao životno osiguranje. Htio bi čovjek osigurati ono najvrjednije što ima
i dati mu stanovitu trajnost, no životu je cijena previsoka da bi mogao biti procijenjen i naći sigurnost u osiguravajućoj kući. Prevelika mu je vrijednost da bi bilo dostatno ljudsko jamstvo, pa i u najbogatijoj banci.
Stvarno životno osiguranje može dati samo Životvorac i biti jamac jedino Otkupitelj, koji osigurava čovjeku trajnost pretvarajući prolazno u neprolazno, a vremenito u vječno. A premije i bonuse ugovora, zajamčenog njegovom krvlju, možeš prihvatiti isključivo vjerom i nadom u ljubavi.

 
Suvremena znanost je otkrila
kako su zrak i voda vrlo ljekoviti
kad su obogaćeni kisikom.
Ali isto tako neki elementi
u određenim kemijskim procesima
u doticaju s kisikom oksidiraju,
jer nisu u mogućnosti
uklopiti ga u svoj sastav.
To je slučaj željeza
koje se ne zna obogatiti kisikom,
pa štoviše u doticaju s njime
gubi i sva svoja svojstva, te zahrđa. Slično se događa i s ljudima:
postoje oni kojima je vjera u Boga
kao obogaćeni zrak plućima
ili voda organizmu.
S njim se susreću prisno i neposredno,
kao da ga ‘udišu’ i ‘upijaju’ ,
čime postaje sastavni dio života,
pomoću kojega žive snažnije i punije.
Ali postoje i oni drugi,
nespremni na zajedništvo s njime,
krute duše i tupe savjesti
i zamrlog duhovnog života.
Izbacujući iz sebe bujicu
neshvatljivog bijes protiv Boga,
ne vide da nevjerom nagrizaju sebe
i vlastiti život pretvaraju u hrđu.

Idući svakodnevno
od vrata do vrata,
od pretinca do pretinca,
uredno obavlja važan posao
dostavljajući ljudima poštu.
Svoju zadaću vrši
pa i kad ga ljudi ne vide
na vratima osobno
ili ne sretnu na ulici,
no po pošti u sandučićima
znaju da ih je posjetio.

Poput ovih zemaljskih,
postoje i nebeski poštari
– glasonoše Božje volje
i navjestitelji radosti spasenja.
Nekada im je zadaća
dostaviti žuran nalog,
a drugi put preporučenu pošiljku.
Ali i bez toga oni su redovito
svaki dan u važnom pohodu
od vrata do vrata ljudskog srca,
podsjećajući na neugaslu prisutnost
i žarku ljubav i providonosnu skrb
koja neprekidno struji
od Izvora i Počela.
Primivši njegovu Riječ
imaju najdragocjeniju poruku
i najvažniju pošiljku
koju s radošću žele saopćiti
izgubljenom ljudskom rodu.
Žaloste se jedino onda
kad naiđu na tvrda i hladna srca
koja ih vraćaju s vrata srca,
odbijaju odbijajući priznati
da je njihovo ime na omotnici,
kao da su donijeli sudsku presudu
i nalog za uhićenje i kaznu,
a ne poruku oslobođenja i spasenja.

 
Premda je imao samo tri noge,
ipak nije bio nestabilan,
jer su bile dobro raspoređene.
Zato su ga i zvali tronožac.
Moglo se ipak pouzdati
u stabilnost drvenih nožica,
dobro uprtih u zemlju
u obliku trokuta. Poput drvenog tronošca
svaki čovjek ima na zemlji
tri bitne uporišne točke
čiji sklad ne smije poremetiti.
Ako bi slučajno zanemario
jednu nauštrb druge,
doveo bi u pitanje ravnotežu
i sklad vlastitog bića.
Ako bi mu jedna nedostajala,
izgubio bi čvrsto uporište
za zdrav rast na zemlji,
kao i za hod prema nebu.
A te tri ključne točke su:
zajedništvo obitelji,
ljubav prema Bogu
i poštivanje bližnjega svoga.

 
U skladu sa svim normama
i pravilima o sigurnosti leta,
u zimskim uvjetima hladnoće i leda,
prije uzlijetanja zrakoplova
potrebno je provesti odleđivanje.
Na zrakoplov se nanosi
posebna zaštitna smjesa
koja ne dopušta stvaranje mraza
i nakupljanje snijega,
čime bi se dovela u pitanje
manevarska sposobnost
i dužna sigurnost zrakoplova.

Ljudske su duše poput zrakoplova,
premda za let stvorene,
podložne hladnoći i zaleđivanju.
Korizma je milosni trenutak
koji nam pruža Gospodin
kao vrijeme odleđivanja srca
postom, pokorom i odricanjem.
Tako duša, rasterećena i sigurna,
može uhvatiti potrebni zalet
i zaploviti u nebeska prostranstva,
k svome vječnom cilju.
A Gospodinovo uskrsnuće
za koje se pripravlja odleđivanjem,
jedina je pista po kojoj može
uzletjeti do božanskih visina.

 
Shvatiti ljepotu, veličinu i bit života,
ne mali je izazov svakom čovjeku,
a napose misliocu, koji se osjeća dužnim,
ne samo radi sebe već i radi drugih
ponuditi idejna rješenja i odgovore.
Bilo bi mu lako da je sve satkano
od tvarne stvarnosti.
Krećući se u takozvanom CGS sustavu
čovjek se može diviti kako je sve
vrlo lijepo uređenom po svojoj mjeri
tako da se može svemu provjeriti količina i obujam,
da se može izmjeriti visina, širina i dužina.
A opet sam život sagledan u cjelini
izmiče svakoj mjeri i mjerenju vrste,
te se pitao dubokoumno zamišljen
ima li život svoju mjeru i svoj mjerač
prema kojem bi došao do dragocjene spoznaje:
koliko ga ima i koliko ga je bilo,
koliko ga je ostalo i koliko nestalo,
koje su njegove trenutne dimenzije,
a koje njegove razvojne mogućnosti.
Dok je tako umovao tražeći rješenja
koja ne će biti prekrajanje života
niti umanjivanje njegove stvarne vrijednosti,
zagledao se u zid ispred sebe
želeći da ga neopterećena bjelina
nadahne i potakne da dođe do odgovora,
koji kao da je visio u zraku.
Podigavši pogled da provjeri
visi li ipak što u zraku,
opazio je samo gdje na zidu visi križ.
Gotovo je ustuknuo pred nadahnućem
koje mu se nametalo dok je promatrao
njegovu visinu, širinu i dužinu.
Gotovo nije mogao povjerovati
da je rješenje tako jednostavno,
te da se količina života
mjeri mjerom i veličinom križa.

 
U bijegu od sebe i svoga identiteta,
ljudi se prekrivaju maskama
i drugim pokrivalima prekrivaju lice.
Kao da je najvažnije
kako se pokazati pred drugima,
kako skriti sve ono
što ne želimo dopustiti vidjeti.
Dok stavljamo maske
izlaze na površinu prikrivene strasti,
neostvarene želje i tajni snovi.
S maskom na licu daje se prostora
svemu grešnom i animalnom
što se danima taloži u nama.
Ali ni u kojem slučaju nije dostatno
prekriti nečisti obraz,
nego ga treba oprati,
jer treba živjeti tako
da si možemo pogledati u lice.
Stavljajući masku jedan dan u godini,
možda prije svega pokazujemo
što to cijelu godinu prekrivamo
maskama u svojoj nutrini.
Te tako vrijeme maskenbala
pokazuje pravo unutarnje lice,
a ne skriva ga karnevalskim maskama.
No jedino Bog nas oslobađa
maske lukavosti i grijeha,
najgore od svih maski,
tog unutarnjeg izobličenja osobnosti,
koje život pretvara u maskenbal.
Grijehom nam je narušena
dužna čistoća obraza,
a i bolan grč nam nakazi lice.
Skinuti nam je stoga masku
navučenu u sivilu svakodnevnice,
a zaodjenuti nam se
novim iskonskim čovjekom,
po Bogu stvorenom.
Umjesto da prekrivamo
nečistoću i izobličenja duše,
bolje nam je hoditi
putem preobraženja iz slave u slavu,
dok ne prispijemo u vječnu proslavu.
Tamo će pasti sve maske,
a mi ćemo se gledati licem u lice
s Onim koji nam je pripremio
vječni život bez maskenbala.

 
Običaj je graditi spomenike
s plamenom vječne vatre,
znanim i neznanim junacima,
što kao velikani dadoše živote
za spas i slobodu domovine.
Neugasivi plamsaj plamena
simbol je neprolaznog sjećanja
kojim zadužiše buduća pokoljenja,
te goleme slave među smrtnicima
stečene iznimnim junaštvom.
I dok plamen što se časti
na oltaru domovine
tek blijedo simbolizira
neumrli i neuništivi život,
dotle se zaboravlja na onu
nepatvorenu i vječnu vatru,
što gori na oltaru srca.
Zapaljeni plamen ljubavi Božje
koji je s neba sišao na zemlju
zahvatio je srca vjernika
vatrom vječnom, neugasivom.
Stavljena za svjetlo i znak
ne gasi se niti uzmiče
pred povijesnim mijenama,
nego bukti i blista
sjajem neusporedivim
što se stapa
s neprolaznom vječnošću.
Tako oltar srca postaje
oltar one prave domovine
koja je na nebesima.

 
Na zdanjima ljudskih prebivališta
postoje vrata koja čuvaju ulaz
i reguliraju izlaz iz njih.
Ako se ona ne otvore kad treba
ne ostvaruje se komunikacija
između onih vani i unutra.
A ako se otvore komu ne treba,
onda se prebivalište vrlo lako
može pretvoriti u pustoš.
Takva vrata postoje
između Boga i čovjeka
na svakom ljudskom srcu.
Tako su dobro čuvana
da ih nitko ne može
otvoriti na silu izvana,
nego se otvaraju iznutra
samo dobrom voljom vlasnika.
A cijela je ljudska povijest
satkana od naivnosti
kojoj prethodi lukavstvo Zloga
kojim navodi čovjeka
laskavim i zavodljivim riječima
da otvori vrata komu ne bi smio.
I dok se čovjek kocka vlastitom srećom,
dotle dobri i milosrdni Bog,
premda gospodar svih srdaca,
stoji ispred njegovih vrata
kao molećivi prosjak ljubavi,
čekajući da mu čovjek otvori
potaknut ljubavlju iznutra.
A kad se to dogodi,
njihovoj sreći nema kraja.