Onim istim stilom i tehnikom,
kojim su Rimljani gradili mostove,
poslužio se i naš Gospodin
kad je gradio svoju Crkvu.
Podizao je u vis građevinu
mjesnih Crkava i biskupskog zbora.
Potom je sve utvrdio središnjim kamenom,
jamcem čvrstoće, sloge i jedinstva.
Kao Pontifeks Maximus
– Veliki Svećenik mostograditelj,
postavio je rimskoga prvosvećenika
u središte zdanja Crkve
da je utvrđuje sponom jedinstva.
Bez tog kamena zaglavnog
luk bi bio tek hrpa kamenja
složena jedan na drugi.
Učvršćen, međutim, Petrovom vjerom,
postaje jedinstvenim mostom
koji spaja zemlju i nebo.
I što već teret gazi po njemu,
to je zdanje čvršće i sigurnije,
te jamči nesmetan prijelaz
na obalu vječnosti.

Najčvršći je mineral u prirodi,
te mu na skalama pripada
najviše mjesto tvrdoće.
Ali ako ostane neobrađen
u sirovom stanju,
ne pokazuje pravi sjaj i ljepotu.
Stoga samo pomnim brušenjem,
uz dužnu žrtvu dijelova svoga bića,
pokaže pravi sjaj i ljepotu.
Premda je lakši nego kad je neobrađen,
njegova je vrijednost neusporediva.
Poput dijamanta je i ljudska savjest:
neizbrušena i neuglađena
ne sjaji na pravi način,
a izbočinama i neravninama
može nanijeti štetu
drugim predmetima oko sebe.
Samo kad je brušena riječju Božjom,
a odričući se samovolje,
stječe željeni oblik –
puninu čvrstoće i ljupkosti.
Postajući glatkom i prozirnom,
izložena zrakama Božjeg sunca,
preko vlastitih ploha isijava
neprocjenjivo čudesnu svjetlost.
Zato njezina vrijednost
postaje neprocjenjiva,
a prosudba nepogrešiva.

Kako bi se zaštitili od posljedica
nagle i prejake struje,
koja najčešće nastaje
udarom munje ili kratkim spojem,
ljudi svoja zdanja i postrojenja
zaštićuju sustavom uzemljenja.
Uzemljenje se stvara
izravnim spajanjem vodiča i zemlje,
tako da zemlja ‘usiše’ i poništi
provedeni visoki napon
izjednačujući ga svom naponu.

Takvo uzemljenje
na spas ljudskoga roda
bio je i Gospodin Isus
koji je izložio svoj život
kako bi ‘uzemljio’
sve štetne sile zla.
Prihvatio je svojim tijelom
biti vodič koji privlači
razornu moć zlokobnih sila
koje su se obrušile na ljudski rod.
Tako je on svojom mukom
prihvatio udar zlog naboja,
a svojom smrću ga je odveo
u podzemlje, u svoj grob.
On je potom slavno ustao
dok je zlo ostale
pod zemljom ‘uzemljeno’,
neutralizirano i pokopano.

U novije doba se uspijeva
suvremenom tehnologijom stvoriti
trodimenzionalne filmove i slike.
Njihova posebnost je u tome
što na dvodimenzionalnom platnu ili ekranu
stvaraju privid i one treće dimenzije,
tako da se stječe dojam dubine,
premda se radi o ravnoj plohi.
I dok se ljudi dive moći tehnologije,
najčešće zaboravljaju da je i život
višedimenzionalna datost,
te zaboravljaju ili odbijaju živjeti
u svim njegovim dimenzijama.
Upravo nemarom prema vjeri
žive na plohi površnosti
odbacujući dimenziju dubine
za koju su stvoreni.
Upravo nju nam je dobri Bog
na poseban način utisnuo
uskrsnućem svoga Sina,
da ne budemo nemoćno roblje
pritisnuto zemaljskom spljoštenošću,
nego slobodna i ljubljena djeca
uzdignuta u novu dimenziju postojanja.

Osmoza je vrlo specifičan proces
ili sposobnost miješanja otopina
kroz polupropusnu membranu.
Ali otopine mogu prodirati
samo jedne strane na drugu,
dok se ne izjednači gustoća,
ali to nije slučaj i obrnuto.
Na svojevrsnom principu osmoze
Gospodin je zamislio svoju Crkvu.
Dao joj je zadaću da ide u svijet,
da prodorno naviješta istinu
i da mu udahnjuje Duha Svetoga.
S druge pak strane je htio
da ona bude nepropusna
za štetni utjecaj svijeta
i svjetovnog mentaliteta
na jasnoću spasenjske svijesti
i snagu božanskog žara.

U suvremenom svijetu
velike tjelesne pretilosti,
postoji i suprotna reakcija
na pretjerano gomilanje
viškova hrane u organizmu.
U čovjeku postoje apetiti
koje bi htio hranom zasititi,
no upravo time izaziva samo
suprotnu i štetnu pojavu.
Zato mnoge osobe,
misleći da su predebele,
sustavno se odbijaju hraniti,
obolijevajući od bolesti
zvane anoreksija.
Slično tome postoji
i duhovno oboljenje
kad čovjek odbija
hranu iz Očeve ruke.
Toj duhovnoj anoreksiji
podložan je svaki čovjek
uvjeren u duhovnu snagu
na tragu svoga ljudskog iskustva.
Smatrajući suvišnim
kruh i vino s Božjeg stola
ostaje bez bitnih sastojaka,
žrtva vlastite nedostatnosti.
A odbijajući nebesku ‘prehranu’,
jedinu u stanju nasititi
ljudsku glad za smislom,
dovodi sebe na rub smrti.
Čudan je rizik u koji ulazi,
a dovoljno je samo otvoriti ruku
i primiti jelo besmrtnosti.

Suvremena znanost
temelji svoje tumačenje
o nastanku svijeta
na teoriji velikog praska.
Svemir je se, naime,
počeo širiti iz točke
neizmjerne gustoće,
te nastavlja još uvijek svoj hod.

Ako je Gospodin i Stvoritelj
na taj način stvorio svijet,
onda ga je na identičan način
obnovio novim stvaranjem.
U Gospodinovu grobu
u uskrsno jutro
dogodio se veliki prasak života,
koji se još uvijek širi
i zahvaća cijeli svemir.
Oni koji ga razapeše mišljahu
kako se radi o točci tame i smrti,
ali je u Kristovu tijelu bila sakupljena
sva energija božanskog života
spremna za novi početak.
Tako je iz njega buknuo novi život
što svojim čudesnim sjajem
preporađa svako biće
čineći ga sastavnim dijelom
novog uskrsnog svemira.

Uslijed suženja ili začepljenja
koronarne arterije,
kad srce ne dobiva
dovoljnu količinu kisika
i hranjivih tvari,
liječnici pribjegavaju
zahvatu premošćenja
prije nego dođe
do kobnih posljedica
odumiranja srčanog mišića.

No ova medicinska tehnika
nije bila nepoznata
vrhovnom Liječniku ljudskoga roda.
Jer kad se je čovjeku
srce začepilo salom grijeha,
te više do njega nije stizao
redovitim ljudskim putem
kisik Božjeg Duha,
niti hranjivi sastojci njegova života,
on je izvršio isti zahvat.
Njegov Sin – Srce božanskog života,
ugradio je svetim križem
veliku premosnicu
spojivši srce čovjeka
izravno na svoje.
Sada ponovno ono ljudsko,
upokojeno i opskrbljeno
sastojcima života vječnoga,
kuca u ritmu božanskoga,
sukladno iskonskom Božjem planu.

U suvremenom svijetu osiguravajuća društva i kuće nude različite vrste osiguranja, za biljke i životinje, stvari i osobe, a jedno od tih je poznato kao životno osiguranje. Htio bi čovjek osigurati ono najvrjednije što ima
i dati mu stanovitu trajnost, no životu je cijena previsoka da bi mogao biti procijenjen i naći sigurnost u osiguravajućoj kući. Prevelika mu je vrijednost da bi bilo dostatno ljudsko jamstvo, pa i u najbogatijoj banci.
Stvarno životno osiguranje može dati samo Životvorac i biti jamac jedino Otkupitelj, koji osigurava čovjeku trajnost pretvarajući prolazno u neprolazno, a vremenito u vječno. A premije i bonuse ugovora, zajamčenog njegovom krvlju, možeš prihvatiti isključivo vjerom i nadom u ljubavi.

 
Suvremena znanost je otkrila
kako su zrak i voda vrlo ljekoviti
kad su obogaćeni kisikom.
Ali isto tako neki elementi
u određenim kemijskim procesima
u doticaju s kisikom oksidiraju,
jer nisu u mogućnosti
uklopiti ga u svoj sastav.
To je slučaj željeza
koje se ne zna obogatiti kisikom,
pa štoviše u doticaju s njime
gubi i sva svoja svojstva, te zahrđa. Slično se događa i s ljudima:
postoje oni kojima je vjera u Boga
kao obogaćeni zrak plućima
ili voda organizmu.
S njim se susreću prisno i neposredno,
kao da ga ‘udišu’ i ‘upijaju’ ,
čime postaje sastavni dio života,
pomoću kojega žive snažnije i punije.
Ali postoje i oni drugi,
nespremni na zajedništvo s njime,
krute duše i tupe savjesti
i zamrlog duhovnog života.
Izbacujući iz sebe bujicu
neshvatljivog bijes protiv Boga,
ne vide da nevjerom nagrizaju sebe
i vlastiti život pretvaraju u hrđu.