Uslijed udaraca i padova
zna doći do svakojakih prijeloma
i unutarnjih oštećenja organa
nevidljivih na prvi pogled.
Zato je doista neophodno
snimiti stanje organizma
posebnim tehnikama i napravama
kako bi se pouzdano ustanovilo
stvarno stanje stvari.
Jedna od tih metoda je
i rendgensko snimanje
na bazi nevidljivih x zraka
kojima se ozrači ljudsko tijelo
ili samo jedan njegov dio,
nakon čega se stvara zapis
kostiju ili drugih organa.
A kad se s preciznošću uoče
prijelomi, iščašenja i napuknuća,
može se s lakoćom odrediti
točna dijagnoza i terapija.

Kako u izgradnji osobnog života,
tako u međuljudskim odnosima,
dolazi do sličnih padova i lomova
što svjedoče o ljudskoj krhkosti.
Toliko je nevidljivih napuknuća
i nagomilanog nezdravoga tkiva
koje u nekom trenutku postaje kobno.
Samo ako se podlažemo
prodornom Božjem oku
da sagleda sve ono
što je nevidljivo ljudskome,
onda postoji preduvjet
za dobar snimak duše
i za ispravno saniranje tegoba.
Dok Božji pogled prodire
snimajući kosti, srca i bubrege,
njegovo liječničko zračenje,
za razliku od ljudskoga,
nije nimalo štetno,
nego je spasonosno i ljekovito,
jer nas ozračuje zrakama ljubavi.
A kako bismo iscijelili
dušu, srce i pamet
zrakama njegove ljubavi,
najsigurnije je poći
u ‘komoru’ oproštenja grijeha
gdje će biti oprošten i saniran
svaki pad, lom i iščašenje,
a mi privedeni zdravom djelovanju,
na spasenje sebi i drugima.

Poznata je velika važnost
ove bolničke naprave
za njegovanje nedonoščadi
i slabije novorođenčadi.
Izišavši iz majčina krila
djeca su još nesamostalna,
a mnoga i nemoćna
disati i hraniti se,
a da ne govorimo o tome
kako se zaštititi od zaraza.

Poput bolničkog inkubatora
postoji i duhovni inkubator
koji je Bog izgradio u srcu roditelja
dajući im vjeru u svojoj Obitelji,
da njome zaštite svoje,
a ujedno i njegovo, dijete
od zaraze ovoga svijeta.
Nezamjenjiva je njihova skrb
i inkubator obiteljskog doma
dok dijete ne očvrsne do kraja
i dok se samo ne uspije
snagom vlastite vjere odupirati
štetnim utjecajima okoline.
U ovom smo svijetu baš svi,
od najmanjega do najvećega,
doista prava nedonoščad
dok se vjerom ne osnažimo
i izgradimo za samostalan život
zrele i zdrave djece Božje.

Putujući zemaljskim putovima
prema željenim odredištima
nije lako odrediti točan položaj,
a uslijed toga i smjer kretanja.
Zbog toga je suvremeni čovjek
izradio posebne GPS uređaje –
sustave za određivanja položaja.
Oni s velikom preciznošću
određuju mjesto i vrijeme,
brzinu i smjer kretanja
zahvaljujući kontaktu sa satelitima,
omogućujući tako siguran hod
do unaprijed zadanog cilja.

Slično tome postoje precizni,
u nas ljude ugrađeni,
duhovni navigacijski uređaji,
koji funkcioniraju za nas
kao pravi Božji GPS sustavi.
Uvijek kad želimo provjeriti
gdje smo i u kojem smjeru putujemo
možemo se bez straha osloniti
na ispravne duhovne koordinate
koje nam daje satelit Božjeg srca.
Nismo više u bespućima
i neznanju ćudorednih odluka,
nego nepogrešivo izabiremo
put povratka u kuću Očevu
vođeni silnicama njegove ljubavi.
Jer kad smo s njim povezani,
omogućuje nam odrediti
sigurnu i brzu rutu,
pa i onda kad je to uski put,
koja vodi do nebeskog cilja.

Kad se ljudi upoznaju
onda traže sebi nekoga
sličnih nazora i uvjerenja,
sličnog odgoja i stavova.
S osobom kojom postoji
velika duhovna bliskost
može se najlakše sporazumjeti
i pronaći zajednički nazivnik,
očekivati poticaj i pomoć,
ostvariti životne planove.
Moderna psihologija je sklona
govoriti o takvim prijateljstvima
kao o srodnim dušama
koje se traže kroz prostor i vrijeme
određene za čarobni susret
i pripadnost jedne drugoj.

No naš ljudski život
nije fantastična fikcija
nego konkretna stvarnost blizine
sukladno onim vrijednostima
koje nam je Bog usadio.
Tako da nam je srodna duša
svaka osoba koja vjeruje
što i sami vjerujemo,
koja se nada ispunjenju
Božjih neprolaznih obećanja,
koja ljubi Božjom ljubavlju
sve što jesmo i želimo biti
sukladno Božjem planu.
Tako se potvrđuje istina
da nam je prava srodna duša
jedino živi i milostivi Bog
koji se u naš život utkao
utjelovljenjem svoga Sina
koji uze našu ljudsku narav.
Tim činom nam je postao
srodnikom i srodnom dušom
kako bi nam darovao život
srodan svojoj božanskoj naravi.

Ulazeći u mračnu prostoriju
prvo što je potrebno učiniti,
tako uhodano i vrlo spontano,
je da potražimo prekidač od struje.
Dovoljan tek jedan mali klik
da dopustimo da nas obasja
svjetlo iz užarene žarulje
koja je tu da posluži svrsi.

Vrlo često suvremeni čovjek
ne pozna i ne primjenjuje
ovu jednostavnu tehniku
i ne dopušta sebi ‘prosvjetljenje’.
On se ne sjeti pritisnuti prekidač
otvoreno uvjeravajući sebe
kako je i u mraku sasvim vidljivo
kad se na nj navikne.
Osim toga tješi se da pokazuje
i vrlo humano lice,
solidaran sa svima onima
koji su izabrali biti u tami.
Ne shvaća i ne prihvaća
da bi bilo mnogo korisnije
da one koji su u mraku
radije pouči živjeti u svjetlu
umjesto da se solidarizira
s tamom njihova života.

Postoji priča o magarcu,
nazvanom po filozofu Buridanu,
a koja govori o magarcu
koji se gladan i žedan
našao na jednakoj udaljenosti
između dva stoga sijena
pokraj kojih su stajale
dvije posude s vodom.
Magarac je bio toliko neodlučan
između jednog i drugo stoga,
da se nije uspio odlučiti,
te je crkao od gladi i žeđ,
prema tako blizu vode i sijena.

Ovo se priča izvrsno primjenjuje
na suvremenog čovjeka
koji je na istovjetan način razapet
između zemaljskih dobara,
koja ga privlače na sve strane,
te na posljetku umire duhovno
premda s velikom željom zasititi se.
Čovjek je, poput tog magarca,
rob velike neodlučnosti
i nemoćan opredijeliti se
između privlačnih zemaljskih ponuda.
Kad bi se samo dosjetio
podići pogled prema nebu,
odakle mu Bog pruža
neizrecivu nebesku hranu,
obilje svoga života,
onda ne bi gladan i žedan
obilazio zemljom kušajući jela
koja ne daju trajno zasićenje.
Opredjeljenjem za Boga
razriješio bi sve svoje dileme,
a on ostaje žrtva nezasitnosti,
sputan zemaljskim obiljem
i razapet ljudskim željama.

Kad se ljudi učlanjuju
u neku udrugu, klub ili zajednicu,
kao potvrdu i znak pripadnosti
dobivaju člansku iskaznicu,
valjano potpisanu i ovjerenu.
Kako iskaznica tako i članstvo
valjani su dok se podmiruju
neophodne članske obveze.

Na sličan način nam je omogućeno
učlaniti se u zajedništvu ljubavi
Oca i Sina i Duha Svetoga.
Članstvom u otajstvu života
i savršenstva Presvete Trojice
stječemo pravo na puninu dara
neizmjernog božanskog života.
Kao pristup u ovo zajedništvo
potrebno je predočiti iskaznicu vjere,
otisnutu u vlastitom srcu,
s vlastoručnim Očevim potpisom,
ispisanu krvlju njegova Sina
i ovjerenu žigom Duha Svetoga.

Ne može se svaka bolest
i nepravilnost u organizmu,
a napose unutarnjih organa,
poput srca, žuči, jetre i bubrega,
uočiti i dijagnosticirati običnim okom.
Za takvo što je potrebno
dubinsko snimanje
koje se najčešće obavlja
ultrazvučnom metodom.

Takav bi snimak nutrine
bio potreban i u duhovnom životu,
jer se ljudsko oko zadržava
uglavnom na površini
i ne može dobro propitati dušu.
Samo Božje oko poput ultrazvuka
opaža i ono što je čovjeku nevidljivo.
Prodirući kroz tjelesno tkivo
njegov pogled od valova ljubavi
nepogrešivo čita srce i dušu.
Tek nakon što Gospodin snimi
ultrazvukom svoje Riječi
stanje naše nutrine,
može se postaviti i dijagnoza.
Potrudimo se i požurimo se
izložiti spasenjskom pregledu
i spasonosnom zahvatu
njegove iscjeliteljske ljubavi.

U trenutku rođenja
stvorenje koje dolazi na svijet
prelazi u novi način života
– samostalniju razinu postojanja.
Prekidanjem biološke pupčane vrpce
povezanosti s majkom,
ljudsko biće postaje samostalnije,
ali mu je ipak neophodna
ona duhovna pupčana vrpca
koja se zove povjerenje.
Dijete i dalje živi
potpuno upućeno na majku,
koja i sama, skrbeći o njemu,
iskazuje povjerenje u njega
i njegovu sretnu budućnost.

Ovakav način povezanosti
– duhovna pučana vrpca
postoji između čovjeka i Boga,
a zovemo je vezom vjere.
Bog se je zato i objavio
kao skrbni otac i brižna majka,
odgojitelj i hranitelj ljudi,
koji potpuno vjeruje
u vječnu sreću svoje djece.
Iskazujući im puno povjerenje
i odgajajući ih s povjerenjem,
od njih nestrpljivo očekuje
da s vjerom odgovore
na njegove svete poticaje
i zauzetu roditeljsku skrb
A čovjek, čuvajući svezu jedinstva
i uzvraćajući vjerom na Božji dar,
ostaje čvrsto i neraskidivo povezan
duhovnom vrpcom zajedništva,
ispovijedajući da je u Izvoru života
ujedno i konačni njegov uvir,
kao i pravo i puno ostvarenje.

U dvadesetom stoljeću
harala je opasna bolest
zvana velike boginje.
Ova zaraza je sijala smrt,
a i ostavila iza sebe
milijune unakaženih lica
i oslijepljelih osoba.
Ali novovjekovno razdoblje
je pretrpjelo veliku epidemiju
i duhovnih velikih boginja,
kad se suvremeni čovjek
zarazio virusom samodostatnosti
proglasivši se moćnim božanstvom
i diveći se sam sebi
na pijedestalu ovoga svijeta.
Ovaj virus iznakažuje ljudsko lice
izobličujući ga do neprepoznatljivosti,
pa čovjek drskost i nepromišljenost
plaća gubitkom sličnosti s Bogom.

Jedini lijek koji ga može spasiti
jest cjepivo Božjeg života
koje je Krist Gospodin
uskrsnuvši dao ljudskome rodu.
Stoga bi bilo poželjno
da posegne za spasenjem
– koncentratom Božje ljubavi,
vraćajući narušenom licu i liku
iskonsku neprolaznu ljepotu.