U skladu sa svim normama
i pravilima o sigurnosti leta,
u zimskim uvjetima hladnoće i leda,
prije uzlijetanja zrakoplova
potrebno je provesti odleđivanje.
Na zrakoplov se nanosi
posebna zaštitna smjesa
koja ne dopušta stvaranje mraza
i nakupljanje snijega,
čime bi se dovela u pitanje
manevarska sposobnost
i dužna sigurnost zrakoplova.

Ljudske su duše poput zrakoplova,
premda za let stvorene,
podložne hladnoći i zaleđivanju.
Korizma je milosni trenutak
koji nam pruža Gospodin
kao vrijeme odleđivanja srca
postom, pokorom i odricanjem.
Tako duša, rasterećena i sigurna,
može uhvatiti potrebni zalet
i zaploviti u nebeska prostranstva,
k svome vječnom cilju.
A Gospodinovo uskrsnuće
za koje se pripravlja odleđivanjem,
jedina je pista po kojoj može
uzletjeti do božanskih visina.

 
Shvatiti ljepotu, veličinu i bit života,
ne mali je izazov svakom čovjeku,
a napose misliocu, koji se osjeća dužnim,
ne samo radi sebe već i radi drugih
ponuditi idejna rješenja i odgovore.
Bilo bi mu lako da je sve satkano
od tvarne stvarnosti.
Krećući se u takozvanom CGS sustavu
čovjek se može diviti kako je sve
vrlo lijepo uređenom po svojoj mjeri
tako da se može svemu provjeriti količina i obujam,
da se može izmjeriti visina, širina i dužina.
A opet sam život sagledan u cjelini
izmiče svakoj mjeri i mjerenju vrste,
te se pitao dubokoumno zamišljen
ima li život svoju mjeru i svoj mjerač
prema kojem bi došao do dragocjene spoznaje:
koliko ga ima i koliko ga je bilo,
koliko ga je ostalo i koliko nestalo,
koje su njegove trenutne dimenzije,
a koje njegove razvojne mogućnosti.
Dok je tako umovao tražeći rješenja
koja ne će biti prekrajanje života
niti umanjivanje njegove stvarne vrijednosti,
zagledao se u zid ispred sebe
želeći da ga neopterećena bjelina
nadahne i potakne da dođe do odgovora,
koji kao da je visio u zraku.
Podigavši pogled da provjeri
visi li ipak što u zraku,
opazio je samo gdje na zidu visi križ.
Gotovo je ustuknuo pred nadahnućem
koje mu se nametalo dok je promatrao
njegovu visinu, širinu i dužinu.
Gotovo nije mogao povjerovati
da je rješenje tako jednostavno,
te da se količina života
mjeri mjerom i veličinom križa.

 
U bijegu od sebe i svoga identiteta,
ljudi se prekrivaju maskama
i drugim pokrivalima prekrivaju lice.
Kao da je najvažnije
kako se pokazati pred drugima,
kako skriti sve ono
što ne želimo dopustiti vidjeti.
Dok stavljamo maske
izlaze na površinu prikrivene strasti,
neostvarene želje i tajni snovi.
S maskom na licu daje se prostora
svemu grešnom i animalnom
što se danima taloži u nama.
Ali ni u kojem slučaju nije dostatno
prekriti nečisti obraz,
nego ga treba oprati,
jer treba živjeti tako
da si možemo pogledati u lice.
Stavljajući masku jedan dan u godini,
možda prije svega pokazujemo
što to cijelu godinu prekrivamo
maskama u svojoj nutrini.
Te tako vrijeme maskenbala
pokazuje pravo unutarnje lice,
a ne skriva ga karnevalskim maskama.
No jedino Bog nas oslobađa
maske lukavosti i grijeha,
najgore od svih maski,
tog unutarnjeg izobličenja osobnosti,
koje život pretvara u maskenbal.
Grijehom nam je narušena
dužna čistoća obraza,
a i bolan grč nam nakazi lice.
Skinuti nam je stoga masku
navučenu u sivilu svakodnevnice,
a zaodjenuti nam se
novim iskonskim čovjekom,
po Bogu stvorenom.
Umjesto da prekrivamo
nečistoću i izobličenja duše,
bolje nam je hoditi
putem preobraženja iz slave u slavu,
dok ne prispijemo u vječnu proslavu.
Tamo će pasti sve maske,
a mi ćemo se gledati licem u lice
s Onim koji nam je pripremio
vječni život bez maskenbala.

 
Običaj je graditi spomenike
s plamenom vječne vatre,
znanim i neznanim junacima,
što kao velikani dadoše živote
za spas i slobodu domovine.
Neugasivi plamsaj plamena
simbol je neprolaznog sjećanja
kojim zadužiše buduća pokoljenja,
te goleme slave među smrtnicima
stečene iznimnim junaštvom.
I dok plamen što se časti
na oltaru domovine
tek blijedo simbolizira
neumrli i neuništivi život,
dotle se zaboravlja na onu
nepatvorenu i vječnu vatru,
što gori na oltaru srca.
Zapaljeni plamen ljubavi Božje
koji je s neba sišao na zemlju
zahvatio je srca vjernika
vatrom vječnom, neugasivom.
Stavljena za svjetlo i znak
ne gasi se niti uzmiče
pred povijesnim mijenama,
nego bukti i blista
sjajem neusporedivim
što se stapa
s neprolaznom vječnošću.
Tako oltar srca postaje
oltar one prave domovine
koja je na nebesima.

 
Na zdanjima ljudskih prebivališta
postoje vrata koja čuvaju ulaz
i reguliraju izlaz iz njih.
Ako se ona ne otvore kad treba
ne ostvaruje se komunikacija
između onih vani i unutra.
A ako se otvore komu ne treba,
onda se prebivalište vrlo lako
može pretvoriti u pustoš.
Takva vrata postoje
između Boga i čovjeka
na svakom ljudskom srcu.
Tako su dobro čuvana
da ih nitko ne može
otvoriti na silu izvana,
nego se otvaraju iznutra
samo dobrom voljom vlasnika.
A cijela je ljudska povijest
satkana od naivnosti
kojoj prethodi lukavstvo Zloga
kojim navodi čovjeka
laskavim i zavodljivim riječima
da otvori vrata komu ne bi smio.
I dok se čovjek kocka vlastitom srećom,
dotle dobri i milosrdni Bog,
premda gospodar svih srdaca,
stoji ispred njegovih vrata
kao molećivi prosjak ljubavi,
čekajući da mu čovjek otvori
potaknut ljubavlju iznutra.
A kad se to dogodi,
njihovoj sreći nema kraja.

 
Živimo u izazovnom vremenu
u kojem se ljudi natječu
u tolikim vještinama,
ili su pozvani raspisati,
sukladno pravnim odredbama,
natječaje za mnoge poslove
i pojedina zanimanja.
A tko se prijavi na natječaj
želeći ga dobiti,
kako bi potom uživao
pogodnosti koje pruža,
prikuplja potrebnu dokumentaciju
i predstaviti svoje sposobnosti,
te moguće planove i projekte .
No vrlo mali broj se prijavljuje
na onaj natječaj Gospodnji
kojim traži radnike u vinogradu
što žive za kraljevstvo Božje.
Pred njegovim uredom nema gužve
onih koji donose valjanu
dokumentaciju svoga života:
sačuvan ispis njegove riječi.
A još je manje onih,
i kad se zovu kršćanima,
koji kao vještine ističu:
neokrnjenu vjeru,
čvrstu nadu
i žarku ljubav.
No činjenica je ipak
da je samo to pravi
dobitnički životni natječaj.
Jer se vječno spasenje stječe
samo ako se ‘natječemo’
u božanskim vještinama.

 
Grčka mitologija pričao Narcisu –
čovjeku do te mjere
zaljubljenu u vlastitu ljepotu
da je, ugledavši svoj odraz u zdencu,
skočio da se s njom združi.
Naivno sebeljublje i sebičnost
stajalo ga je života,
te je i završio tragično,
jer je živio ograničeno.
Njegovoj samoubilačkoj ljubavi
sliči suvremeni narcisoidni čovjek
koji stvara društvo po mjeri
nerazumljivog i nerazumnog sebeljublja.
A uz to je slijep te ne vidi
kako ga to vodi prema samouništenju
poput Narcisova skoka u bunar.
Ljubomorno zagledan u svoj interes,
bez srca i pogleda za drugoga,
ni ljubi niti se dopušta ljubiti,
u strahu da mu tuđa ljubav
ne ugrozi blagostanje i raskoš.
Upravo će ga poguban stav
zaljubljenosti u vlastitu sliku
dovesti da će završiti život
nepovratnim skokom
u bezdanom zdencu.
Jer osim što je grčevito
zaljubljen u svoju ljepotu,
vezao si je oko vrata
mlinski kamen zemaljskih dobara,
koji će ga lakše pretegnuti
u dubinu propasti.

 
Užurbani poštari danas sve rjeđe
zastaju pred pretincima
donoseći pisma i pošiljke.
Sve rjeđe zvone tražeći potpise
o preuzetim vrijednosnicama
i preporučenim pismima.
Jer većina naših pisama
odavno već ne stiže
na adresu ulice i kućnog broja,
nego, prije svega, na elektroničku.
Neki revni nevidljivi poštari
na njoj nam isporučuju poštu
isti čas nakon slanja.
Uredno nam je isporuče,
bez obzira gdje mi bili,
jer ne trebamo biti doma
kako bismo je pročitali.
S bilo kojeg mjesta se možemo
preseliti u virtualni svijet
čarobnom napravom koja nas
‘ulogira’ na novu adresu,
u čijim pretincima su dostupne
sva elektroničke pošiljke.
Shodno ovome bilo bi poželjno
imati i duhovnu adresu,
i da se na nju često spajamo,
te da na njoj duže boravimo.
Preko nje nam se nudi
ona nevidljiva komunikacija
Božje Riječi i Pisma.
Kako bismo se spojili na nju,
ne treba ni mobitel ni računalo,
nego malo vjere i čisto srce.
A nakon toga Gospodnja je briga
da nam napuni pretince
najljepšim pismima
ispisanim vlastoručno
Prstom svoje Ljubavi.
Zato bi bilo poželjno
da nam duhovna adresa
postane ono pravo prebivalište.

Čvrsto stojeći nogama na zemlji,
bio je okrenut nebu,
prema kojem su bile usmjerene
prikladno zategnute niti osnove.
Kako bi tkanje uspjelo,
moraju biti čvrsto zategnute,
a opet ne preko mjere
da slučajno ne popucaju.
Tek tada može početi tkanje
i provlačenje vodoravnih niti
koje daje zadivljujući učinak
prema ljepoti zadanog modela.
Poseban tkalački stan
bila je nebeska majka Marija
u čijem prečistom krilu je otkana,
rukom svevišenjeg Boga,
ljudskost njegova i njezina Sina Isusa.
Zategnuvši strune svoga života
kao osnovu učvršćenu na vratilu
neizmjerne Božje ljubavi,
doživjela je da je sam Bog
utkao u nju zlatnu nit
svoga božanskog života.
Time je kao čudesna haljina,
satkana u komadu,
odozgo do dolje,
bila otkana ljudska narav
vječne Božje Riječi,
darovana u Betlehemskoj noći
grijehom ogoljelom svijetu
kao nebeski plašt spasenja.

 
Kad čovjek živi život
bez nadnaravne svijesti
o svom vrelu i poslanju,
živi kao u magli i bunilu,
kao u nekom polusnu.
Pa i kad je na suncu,
treba mu pravog dana,
a i kad je na javi,
još uvijek nije budan.
Budi se i razgoni maglu
tek kad neprekidno stječe
jasniju svijest o Bogu,
kad dolazi do dublje spoznaje
njegove svete prisutnosti.
Jer samo Bog može raspršiti
zlokobnu tminu i gustu maglu
ljudskog uma i srca.
Samo svevišnji Bog može
razbuditi svijest i očistiti savjest
skidajući s ljudskih očiju
ljuske neznanja o vječnome.
Sin se Božji zato i rodio
kao jedinstveno Svjetlo svijeta
što prosvjetljuje svakog čovjeka,
da ne bauljamo kroz maglu
nego da jasno vidimo
put do kuće Očeve.