Posljednjih godina Crkva je prvu nedjelju veljače proglasila danom života. U prvi mah djeluje čudno. Dok čuđenje izaziva pitanja, pitanje traži odgovor. Zar svaki dan nije i ne bi trebao biti dan života? Zar čovjek ne živi radi toga da mu život bude proslava života, kroz tihi rast, poput zrna što klija i razvija se, dok ne izraste u stablo života? Što se događa s današnjim čovjekom da mu još treba podsjetnik da se prisjeti života? Zašto mora sebi posvješćivati što znači živjeti i koji je smisao života? Zar je čovjeku draža smrt od života, kultura smrti od kulture života?
Doista, čovjek nije izabrao niti izabire smrt ni kulturu smrti, jer želi umirati i umrijeti. Nitko ne živi radi smrti, niti živi da bi umro. Premda zna, i ne bi trebao smetnuti s uma, da, dok živi, u isto vrijeme i umire. Kojeg li proturječja koje se može dogoditi samo čovjeku: birajući život, izabrao je kulturu smrti! Kako se to uopće moglo dogoditi? Moguće i dogodilo se kao posljedica neutemeljena izbora. U svojoj nesmotrenosti nakana mu je bila izabrati život oslobođen dodirnih točaka sa smrći, što ga je privuklo i privlači kao zamaman cilj. Tko još ne bi htio živjeti oslobođen spona i dodira smrti! Ali je li to ostvarivo?
Ne! Ovdje na zemlji takav život jednostavno ne postoji. Na zemlji takva varijanta ne prolazi. Ovdje na zemlji, u našem ljudskom stanju, postoji samo život što se natječe sa smrću, što sa smrću ide u korak. Radi se o životu koji ne zanemaruje da je smrt pored njega i da ga vreba, te da će ga se i domoći ukoliko izgubi korak.A kadgod čovjek izabire život koji briše svijest da u pozadini postoji smrt kao pratilja, kad izabire takav život u kojem ne će misliti na sjenu smrti, koja postoji kao pozadina na pozornici njegova života, vrlo brzo se gase svjetla koja su mu svijetlila, i on tone u potpuni mrak.
Dan života je stoga potreban, jer je moderni čovjek upao upravo u takav mrak života u kojem je htio biti svjetlo samome sebi, u kojem je htio ostvariti život, ne vodeći računa o sjenama smrti što ga prate, u kojem je htio ostvariti radost kao neposrednost užitka, a ne kao mukotrpni plod napora. Dan života je potreban da se čovjek prisjeti da na zemlji nema života bez smrti, ali da svaki dan mora biti dan života u kojem se vojuje i ostvaruje pobjeda nad smrću, dan u kojem smo napravili korak više od nje ostavivši je sebi iza leđa, kratkih ruku i rukava.
Plač novorođenčeta koje ulazi u svijet slika je ove činjenice da je život na zemlji u trajnom dodiru sa smrću, dok se ne oslobodi njezina zagrljaja, što se ne ostvaruje zaboravom vlastite smrtnosti, nego vjerom u pobjedu Kristova života nad smrću. I premda smo svaki dan bliži i smrti, jer nam prolaz u život vodi jedino kroz smrt, naš život je odbacivanje smrtnosti snagom vjere u uskrsnuće, dok ne prispijemo u onaj Dan Život koje je u isto vrijeme i tren i dan i godina i vječnost, u život gdje nema sjena smrti, jer smo ih sa sebe skinuli snagom i odricanjem vjere, da bismo mogli pjevati trajnu pobjedu života nad smrću.

Prigovaraju mi da sam nepostojan i prevrtljiv,
da čas rastem, čas padam,
da mijenjam izgled i mjesto boravka,
da ne svijetlim uvijek jednakim sjajem.
Dobrim dijelom ovi prigovori stoje,
kao znak moje krhkosti i slabosti,
a uz njih i štošta drugoga
može mi se predbaciti.
Ipak u svoj mojoj nesavršenosti
tješi me jedna stvar:
nisam nikad pokušao
svojatati za se nikakve zasluge,
niti sam si umišljao
da sam od sebe nešto značim.
Bit moga života je u tome
da se izložim sunčanim zrakama,
te sam toliko vidljiv
koliko suncu dopustim da me obasja.
Ako je nekada to malo i nedovoljno,
to je zbog moje slabosti i straha
da mu se prepustim potpuno,
ali i onda kada svijetli
samo jedan djelić moga bića,
ja svijetlim njegovim zrakama
koje preko mene nalaze put do zemlje.

Rađajući se kao dijete u Betlehemu Isus je ukazivao na to koliko je njegov dolazak i prisutnost u povijesti ovisna o čovjeku, a krštenjem na Jordanu poručuje koliko je ljudsko postojanje, pa i onda kad se čovjek drži zrelim i odraslim, ovisno o Bogu i potrebno njegove prisutnosti. Zato je poruka ovog događaja značajna i izazovna napose čovjeku u modernome društvu i vremenu koji se drži toliko emancipiranim da Boga smatra suvišnim, ako ne i štetnim za razvoj ljudskog društva. Isus, naprotiv, svjedoči da je čovjek, što ide stariji, to potrebniji Božjeg oproštenja. I što se pravi neovisniji od Boga, to ga u nekom trenutku postaje potrebniji.
Izražavanje potrebe Božje prisutnosti i ovisnosti o Bogu, iskazuje se prihvaćanjem pokore kojom se čovjek vraća na put ispravljanja krivina koje osjeća u svom biću, poradi kojih sebe, kad dublje i iskrenije zaviri u nutrinu, uvijek smatra potrebnim Boga. Prihvaćajući pokoru ujedno određuje i smjer svoga življenja, a to je oslobađanje iz stanja grešnosti i prelazak u stanje opravdanja, pri čemu mu postaje razvidno da nije moguće biti pravednik bez takvog prigibanja koljena pred Bogom. Prvo takvo prigibanje koljena pred Bogom događa se po krštenju kojim se prima osnovno Božje opravdanje od istočnoga grijeha.
Uz sve to, postoji ipak velika napast prisutna u mnogim glavama da, zagušujući ovaj zov opredjeljenja za pravednost, vjerski život proglase beskorisnim, ali da ipak, radi društvenih okolnosti, treba sačuvati izvanjsku formu religioznosti, pa i onda kad se treba pretvarati. Štoviše, ima onih koji su sposobni i zloupotrebljavati takvo pretvaranje stječući pozitivne ocjene i visoko mišljenje među ljudima, a u duši ne dijele vjerska uvjerenja niti posjeduju takva iskustva.
Kao što se Isus nije pretvara kad se dao krstiti na Jordanu, premda njemu osobno krštenje nije trebalo, nego je iskreno pristupio tom činu, dajući time putokaz kršćanima, kako će pristupiti svome krštenju i kršćanskom životu uopće, vjerski život mora biti prožet autentičnim štovanjem Boga i vođen najiskrenijim motivima, inače se ne može govoriti o vjerskom životu. Jer život kršćanina u svijetu, koji u sakramentu krštenja ima svoj temelj i bitnu odrednicu, nije samo obično djelovanje sukladno potrebama izvanjskoga svijeta, nego je ono ujedno i Božji poziv koji pretpostavlja odgovor kroz ispunjenje vjerničkog poslanja.
Vjernik pozvan na takvu zrelost pokore u svijetu i pravednosti pred Bogom zna da mu je nemoguće postići je bez milosnog dara Duha Božjega koji, kao što je bio svjedok Isusova krštenja na Jordanu, svjedoči i za svakog kršćanina da je krštenjem postao dijete Božje. Čovjek svoju zrelost može postići samo ako ostvari vjernički odnos s Bogom, a vjernik je zreo samo ako živi svoje postojanje po nadahnuću Duha, darovatelja svakog Božjeg dara.

Danja misa, Božić 2007.
Kad netko negdje putuje, onda njegovo putovanja ima svoje polazište i svoj cilj. Osim polazišta i cilja, ako se radi o dužem putovanju, putnik ima i usputne, prolazne postaje na kojima obnavlja svoje hodočasničke zalihe. Shodno toj logici ponaša se i nebeski Putnik, Božji Sin koji se utjelovio i rodio na zemlji i kao Sin čovječji. Neophodno je zaustaviti se i razmišljati o časti koju nam je Bog time iskazao. Jer premda je čovjek krhko i mijenama podložno biće, a zemlja u sebi nestalna i propadljiva, dok je Bog u sebi vječan i neuništiv, ipak ih Bog nije smatrao tek usputnim stanicama, nego ciljem svoga hodočašća. Bogu koji se rađa, oni su stvarni cilj. On nije htio samo doći i proći zemljom, nego je htio biti Emanuel – S nama Bog. Povijesna dionica njegova života nije mu nevažna stanica u životu, nego mu je bila ciljano odredište na kojem se trajno nastanio.
No tu se dogodilo i jedno proturječje. On kojemu je zemlja bila ciljano odredište, došao je nastanivši se trajno među ljudima, da ih do konca svijeta poučava koko je njima ciljano i trajno odredište nebo. Žrtvovao je sebe i svoju vječnu slavu, da bi čovjeka uputio prema njoj, nakon što mu objavi da se Slava Božja spustila i na zemlju.
Mi kršćani koji slavimo njegovo rođenje i koji ga svjedočimo (u) svijetu, imamo posebnu ulogu u Božjem planu. Kao što je njemu naš život i naša zemlja bila ciljano odredište, a ne usputna stanica, tako nama njegov život i «njegova zemlja» – nebo trebaju postati odredište prema kojem se ne upućujemo slučajno ili usputno, već ciljano, svjesno i gorljivo, kao što se ovih dana okupljamo oko njegovih svetih jaslica iz kojih nam je zasjalo očaravajuće svjetlo onoga koji je Put, Istina i Život.
Prihvaćajući njegovu logiku, nama kršćanima čovjek nije sredstvo do cilja, nije potrošna roba, nije prolazna, usputna beznačajna stanica, te jednostavno kroz nju prolazimo i idemo dalje. Kao i Njemu, i nama je čovjek i njegovo stvarno, vječno dobro središnji cilj hodočašća! Kao i njemu, tako i nama, čovjek nam je postao cilj, jer sebe podlažemo njegovu vječnom spasenju i usmjerenju prema nebeskoj domovini. I kao što se On nije htio čovjekom okoristiti, nego je čovjeku koristio, nije se njime htio služiti, nego mu je služio, ostavio je nas da živimo svoje poslanje u svijetu.
I ako ćemo se dosljedno služiti spomenutom slikom putovanja, u svjetlu božićnog otajstva možemo reći da je nas Bog pozvao da služimo svijetu, da mi založimo sebe postajući jedna vrsta opskrbne postaje svakom čovjeku, koji je na putu prema vječnoj domovini, ma koliko to moglo djelovati proturječno. To isto je učinio On postavši Put. Svaki čovjek koji bude s nama živio i koji nas bude susretao, treba se osvjedočiti da smo mu mi okrepa za nebo. Treba doživjeti da se zahvaljujući našoj vjeri i ljubavi opskrbio kvalitetnim namirnicama i drugim potrepštinama kojima se ostvaruju vječni dometi.
A mi to možemo biti samo zato jer smo i sami opskrbljeni prisutnošću Onoga koji je Bog s nama, nebeski Putnik koji se je odrekao svoje moći, slave i časti poradi ljubavi prema čovjeku, onaj koji je bio vječni cilj svakom čovjeku, kad je vidio ljudsko lutanje prema cilju, ponizio da svima pokaže i postane Put, da ne bi više lutali na putu prema vječnoj domovini.
Postavši Onaj koji dolazi, Krist pokazuje da mu zemlja i, nadasve, čovjek, nije usputna ni prolazna stanica u životu. Jer On dolazi neprestano, to jest ostaje, za razliku od svih drugih koji prolaze kroz naše živote kao kroz autobusni ili željeznički kolodvor koji se njime koriste u mjeri u kojoj on njima treba. Zato je Krist onaj Neprolazni u ljudskoj povijesti i životu, onaj koji nudi trajnu nadu i koji je svojim rođenjem iznova u nama obnavlja, onaj koji je djelotvornom ljubavlju pokazao da je razlog njegova dolaska vječno spasenje svakog čovjeka.
On je, kako svjedoči evanđelist Ivan, svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka, pravo svjetlo po kojem je sve postalo, a ipak se odlučio na pustolovinu ovakvog putovanja prema čovjeku, prema svojima koji ga ne primaju. A onima koji su ga primili dao je moć da u sebi prepoznaju iskonske temelje, iskonsku vrijednost i neprolazno dostojanstvo sinova Božjih.
Neka nas stoga Krist, Onaj koji dolazi, izobilno obdari svakim dobrim darom, jer od punine njegove svi mi primismo milost na milost. Neka nas osnaži da odvažno naviještamo njegov dolazak među ljude, te da, kao Crkva, Tijelo njegova, izvršavamo svoje poslanje na svim postajama diljem svijeta, na koje nas je njegova Providnost postavila, da bismo mi koji primismo moć da budemo djeca Božja i koji smo vidjeli njegovu slavu, svim ljudima pomogli da obasjani svjetlom novorođenoga Kralja i sami teže k istom cilju. Amen. 

Razmišljanje uz četvrtu nedjelju došašća
Četvrta svijeća, kojom se zatvara krug cjelovitosti, predstavlja posljednju dionicu adventske priprave za blagdan rođenja Gospodinova, koje nije samo sadržano u razumijevanju proročanstava i proročkom navještaju, već sada i u životnoj praksi koje je pokrenuta i vođena spasonosnim i spasenjskim spoznajama.
Da je došašće upalilo tri svijeće, to jest da je došlo do razine proročkog doživljaja i navještaja proročkih spoznaja, ipak bi bez ove četvrte ostalo nepotpuno. Jer ova dionica puta predstavlja prelazak na djela. Štoviše, predstavlja nadilaženje puta čišćenja od negativnosti, te dolazak na put izgradnje i rasta na pozitivnim temeljima. U svijesti jača osjećaj da za pravu pripravu nije dovoljno samo odbaciti negativna nagnuća u dušu, već je potrebno steći kreposti i učvrstiti se u svim pozitivnim nastojanjima.
Iščišćavajući se od negativnosti stvaraju se preduvjeti za duhovni rast, koji još ne predstavljaju sam rast. Tek očišćena, duša postaje osposobljena utisnuti pečat pravednosti svakom djelu koje čini, te onda prelazi iz razmatranja u djelovanje. Djelo na koje se spremala, djelo je pravednosti kojim pečati svoj savez sa Riječju koja joj dolazi u pohode na iznenađujući način. Pravednost o kojoj je riječ nije bilo kakva pravednost, već je to pravost vjere, budući da pravednik Božji od vjere živi.
Zato se posljednja dionica priprave sastoji od djela pravednosti, učinjenih u duhu Božje istine, koja nije baš uvijek lako razumljiva ni prihvatljiva. Duša koja se temeljitim čišćenjem spremala za susret s Riječju u punini, istinu koju treba provesti u djela prima u viđenju. Više nije vezana za zemaljsko ni ljudsko, već, uzdignuta iznad sumnje, u proročku viziju života, prepušta se intenzivnoj komunikaciji s anđelima, priprema se za objave u Duhu Svetomu. Premda s jedne strane djela pravednosti doživljava kao vrhunac svoga djelovanja, kao najveći domet koji ljudska djela mogu zadobiti, ipak zna da je još uvijek isključivo na terenu priprave. Vrhunac se ne ostvaruje po djelima, već u uživanju izravnog susreta s Riječju. Pravednik zna da je postao pravednik, jer je usvojio sve odlike koje su preduvjeti za susret, te u trenutku kad je Riječ stala preda nj, ma koliko djelovala neshvatljivom i nevjerojatnom, bio je sposoban prepoznati je i prihvatiti.
Tim prihvaćanjem prethodne dionice puta nisu ostale sterilne, nego su konačno bile osmišljene kao preduvjeti plodnog zajedništva u duši koja djelom pravednosti izgovara svoj da Istini. Zato ova svijeća, dok predstavlja ljudsku djelotvornost pred Božjim dolaskom, ipak ne predstavlja samo ljudsko djelovanje, već djelovanje koje čovjek čini u vjeri po nadahnuću Duha, u pravom smislu postaje djelovanje pravednika. Pravednik koji od vjere živi, nadilazeći svoje sumnje proročkim osjećajem prema Riječi, stupa s njom u neraskidiv savez do te mjere da je udomljuje u duši, dok ga ona zauzvrat ispunja puninom milosnog obilja.

Razmišljanje uz treću nedjelju došašća
Treća upaljena svijeća došašća predstavlja daljnji korak kojim se zakoračilo u dubinu otajstva pripreme za proslavu Božjeg dolaska među ljude. Naime, slutnja što prelazi u obraćenje, pretvara se u proročki navještaj. Dok čovjek nije obraćenjem pročistio dušu, još nije sposoban pravo govoriti ni o sebi, ni o drugome. Svaki govor prije toga bi bio nedorečen, kriv i neutemeljen. Obraćenje u njemu proizvodi početnu jasnoću životnog obzorja, poput sunca koje svojim zrakama rastjeruje maglu.
Zadivljen viđenim, ponukan je progovoriti o ljepoti obzorja koja mu se otvaraju, svjestan da time još nije ostvaren konačni susret, to jest punina onoga što mu duša žudi, ali se osjeća mnogo bolje, jer jasno vidi što mu je u nutrini. Isto tako, osposobljen upraviti pogled prema obzoru koji ga privlači i koji mu se nudi pun obećanja, duhom nazire u daljini i sadržaje koji mu nedostaja.
A stvarnost koja mu nedostaje, izvan je dohvata njegove moći i pogleda. No, on nedvosmisleno ćuti da ta stvarnost njemu dolazi, da mu se približava, da se stavlja u njegov vidokrug i na dohvat njegovih duhovnih moći. Ali kao što mu je rastjerivanjem magle podarila vid, tako mu je podarila u isto vrijeme i glas da o njoj progovori, da nagovijesti njezinu blizinu i njezin dolazak. Svjedočanstvom da vidi, jer mu je Netko osvijetlio pute u duši, da čuje, jer mu je Netko dao sluh, otvorio uši i poslao riječi, postaje navjestitelj, glasnik i prorok. Iz šutnje u kojoj je primio osnovne spoznaje, počinje proročki naviještati Božju blizinu. Dotičući i potičući srca slušatelja da se podlože istom spasenjskom procesu, ako žele doživjeti životne radosti Gospodnjeg dolaska, postaje blagovjesnik priprave puta Božjega.
Tako samo onaj tko je u šutnji hranio slutnju i preveo je u obraćenje, tko se othrvao napasti ravnodušnosti i dvoličnosti, pozvan je biti glasnik pred Bogom, onaj koji naviješta Božji dolazak pripravljajući put Gospodinu. Postaje time mali, ali značajni, kotačić u sklopu mehanizma Božjeg dolaska u ljudsku povijest. Zato, ponosan na činjenicu da je Bog, koji je mogao doći i dolazi među ljude na tisuće drugih načina, izabrao proročki navještaj kao povlašteni put govora ocima, da im navijesti dolazak svoga Kraljevstva po rođenju Betlehemskog Dječaka, ni pod cijenu života ne bježi od odgovornosti da kao glasnik služi toj radosnoj vijesti.

Razmišljanje uz drugu nedjelju došašća
Pa i onda kada čovjek u sebi prepozna slutnju o Bogu, kad joj prepusti prostora u svome srcu, svjestan je njezine krhkosti. S jedne strane kao da se nema za što čvrsto uhvatiti, jer mu materijalizirani svijet želi predstaviti Božju duhovnu prisutnost nestvarnom fikcijom, ljudskim umišljajem, mameći ga u isto vrijeme «konkretnijim» sadržajima života, vrlo opipljivima i stvarnima. Usprkos napasti takve «konkretnosti», on svejedno, stječući potvrdu o svojoj slutnji, osvjedočen o miru koji ona rađa u duši, ima potrebu u sebi zaštititi njezinu krhkost, te prijeći u veću sigurnost onoga što sluti, za što mu je potrebno mnogo snage i pravo umijeće.
Othrvavši se napasti, na slabašnoj, krhkoj slutnji nastavlja graditi život. Dajući prednost svojoj slutnji, čovjek stječe jasniju svijest o tome kako se on ne približava Bogu, nego se Bog približava njemu. Štoviše, on je u njemu, samo što ga uvijek ne uspijeva jasno vidjeti. Da nije tako, da mu On ne dolazi ususret, ne bi se ni dogodio susret slutnje. A dok se Bog približavao njemu, on sam je lutao od sebe i od svoje slutnje, od drugih ljudi i od svoga Stvoritelja.
Gradeći napokon na slutnji, iščekujući i osluškujući u šutnji, želeći u sebi iskristalizirati onu prisutno koju sluti, čovjek postaje svjestan sebe pred Naslućenim. U njemu to rađa nove spoznaje, te se osjeća pozvanim stati pred njega. Osjeća potrebu uskladiti svoju volju s njegovom, što nije moguće ako ne odluči zastati na trenutak, napraviti zaokret u samom sebi i sa samim sobom, svjestan kako nije dovoljno dobar, a ni dostojan slutnje što u njemu uzima maha.
Tako slutnja u njemu rađa plod koji on zove obraćenje, ali mu je jasno da bi ga mogao nazvati prosvjetljenje, pristajanje uz dosljednost svoga smisla i cilja ili čak nekim drugim imenom. Obraćenje je u njemu kao smirivanje vode u uzburkanom jezeru, jer dok se na njoj stvaraju valovi i valići, dok je bilo čime uznemirena, nikakav lik se u njoj ne može jasno nazrijeti. Obraćenjem smiruje svoje srce, da bi mogao vidjeti neslućeno lijep odraz u sebi naslućivane Slutnje koja je napokon dobila jasne obrise. Obraćenje je vijača kojom se odstranjuje pljeva iz duše, da bi ostao čisti plod koji hrani postojanje.
Ovaj rast u duhu došašća, predstavljen paljenjem druge svijeće, poziv je vjernicima da i sami pretvore slutnju u obraćenje, da bi mogli zadobili daljnju sigurnost Božjeg dolaska u njihov život. Trajno obraćeni pred Bogom, poput Ivana Krstitelja, stječu svijest i krepost vjerničke dosljednosti, bez koje je nemoguće doživjeti Božić. Zato za njih obraćenje postaje put čišćenja duše od vlastite nedostojnosti, čime dolaze još korak bliže Onome koji je i prije njihova obraćenja Emanuel – Bog s nama.

Razmišljanje uz prvu nedjelju došašća

U traganju za svojim sigurnostima, čovjek se hvata onog materijalnog i neposrednog oko sebe, misleći kako će time zadovoljiti i osmisliti svoje postojanje. No upravo time guši u sebi onaj iskonski osjećaj, onu slutnju koja ga upućuje prema uzvišenoj stvarnosti koja ga nadilazi, ali koja ga u konačnici ispunja i ostvaruje.
Slutnja Božje prisutnosti i djelovanja, Božje ljubavi i opraštanja utkana je u svako ljudsko srce, samo je pitanje je li čovjek u grudima ugušio ili zatrpao slutnju koja ga je vezivala s nebom, ili ju je obnavljao trajno živeći po njoj kao po principu svoga života.
Ukoliko ju je zatrpao, a mnogima i često se to dogodi, prva nedjelja došašća predstavlja se kao vrijeme buđenja u grudima zapretane slutnje. S njom se budi osjećaj nadnaravi ljudskog porijekla, smisla i cilja, te nosi poruku, kako vjernicima, tako i svim ljudima koji njeguju taj osjećaj u sebi. To je slutnja za nebom i slutnja neba u srcu, poput one koju je imao Noa kad je gradio korablju, te je postao sveopći simbol potrebe da se čovjek ne ravna po onom što po ljudskim kriterijima drži sigurnim i konkretnim u životu, kao što je jelo, piće, zabava, nego da svoj život uskladi po onoj nevidljivoj slutnji koja postaje sigurnija i od najjače sigurnosti, jer je jamac sam Bog.
Za život po slutnji potrebna je hrabrost, jer se moraš u sebi suprotstaviti svakoj svjetovnoj očevidnosti, jer moraš pobijediti strah od ljudi koji će te ismijavati i odbaciti iz svoje sredine. Nadalje, život po slutnji može se dogoditi samo u šutnji, iz koje Bog progovara i u kojoj se pokazuje blagoslovom onom tko se upustio u život po slutnji neba. U šutnji slutnje čovjek čuje kako nebo progovara do te mjere rječito da se nebeska vječna Riječ utjelovljuje u ljudsku stvarnost.
Prva nedjelja došašća potiče stoga svakoga da u sebi prepozna i otkopa slutnju, te da je postavi kao temelj svoga postojanja. Tko bude na njoj gradio, tko se bude njoj prepustio, imat će zvijezdu vodilju koja ga može dovesti do betlehemske štalice, do susreta s Kristom Gospodinom, koji je svojim tijelom sagradio korablju spasenja svima koji se spašavaju iz voda potopnih. Došašće kršćanima ima smisla upravo kao razbuđivanje slutnje, rastvaranje nebu svih iskonskih općeljudskih težnja, jer samo u takvo srce se onda spušta nebo, i u njemu Krist pronalazi svoj smještaj.