Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.

Iv 19, 33-34

Bijaše to vrlo neobičan kućedomaćin

što pozva mnoge sluge na svoje imanje

dajući im time Život.

Potom je napravio Put

točno do Vrata svoga doma

da kao prijatelji i ukućani

mogu sudjelovati na gozbi njegova Sina.

Tko zna zašto, u njima se rodi sumnja,

pa s nepovjerenjem zaziraše od toga.

Da bi ih razuvjerio, dosjeti se domaćin

i učini nešto vrlo neobično:

dao urezati zirak s vanjske strane vrata

da mogu izvana promatrati puninu Istine,

vidjeti obilje i ljepote za njih pripremljene,
te radosno ući na gozbu Jaganjčevu.

Želja za novim neistraženim područjima,
brzu promjenu mjesta u zamahu krila,
odvela su mladog i neiskusnog leptira,
da leti područjima kojima mu nisu savjetovali
oni koji su ga dobronamjerno upućivali
u svijet cvijeta i umijeće leta.
Nakon što je uspješno izbjegao neke opasnosti,
uz dozu neskrivenog ponosa, nastavio je letjeti
čuvajući se većih i snažnijih neprijatelja svoje vrste.
No u tom trenutku je osjetio da mu je krilo zapelo
za jednu gotovo nevidljivu nit,
nakon čega je izgubio ravnotežu.
Želeći se osloboditi, odskočio je u suprotnu stranu,
ali se nit jednostavno rastezala za njim,
dok mu drugo krilo nije zapele za još jednu nit,
pa onda za još jednu.
Što se jače pokušavao osloboditi,
to se više zapetljavao u elastične niti,
svakim trenutkom gubeći snagu
i udaljavajući se od oslobođenja.
Nije računao s time da njegov protivnik
koji uopće ne može letjeti,
pozna i njegovu brzinu i slabost,
te shodno tome namješta zamke.
Tako se ispostavilo da je opasnija nevidljiva opasnost
nego zastrašujuća sila vidljivog protivnika.

Između sreće i privida
Čovjeka kao biće možemo definiran bićem sreće. Jedna od najdubljih njegovih težnji jest težnja da bude sretan. Sve svoje čine i misli, želje i osjećaje upravlja i ravna prema toj želji. Što god da čini, čini radi toga da se usreći, da se ostvari i tako postane sretan. Svi, bez iznimke, žele biti sretni, samo svi ne idu istim putem i ne biraju ista sredstva sreće. Sreća je, gledano iz te optike, protegnutost želje prema ostvarenju. Zato neki drže da ne postoji potpuno sretan čovjek, kao što je to apostrofirao Gothe u svom Faustu, premda su svi u traganju za srećom. A i naš pjesnik reče: «Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije. Čim željenog cilja se dovreba, iz njeg odmah sto mu želja klije” (P. Preradović).
A govoriti o usrećenju kao ostvarivanju željenoga znači govori o dimenziji srca. Srce je ono koje želi, koje ljubi, koje se proteže prema ostvarenju. Srcem se osjeća zadovoljstvo ili nezadovoljstvo izabranim. Zato se u starini u tradicionalnoj filozofiji i znanosti govorilo, pa i Sveto pismo govori tim jezikom, da je sjedište ideja razum, glava, a da je sjedište želja u srcu, u volji. Nama će to poslužiti slikovito kao početna postavka, premda danas znamo da se srce i pamet, volja i razum ne mogu tako dijeliti. No, o željama je u svakom slučaju ovisilo potpuno ostvarenje čovjeka, jer on u sebi nalazi imperative koji ga guraju i vode da bude, da se ostvaruje. Osjeća da nije samo dan, kao kamen ili nešto neživo, već je u životu i zadan, te se trudi tu svoju zadanost ostvariti. Ukoliko se ponaša kao da nema nikakve zadanosti, takav čovjek je beživotan.
Mladi ljudi su u posebnom položaju. Oni najbolje osjećaju ljudsku zadanost, budući da još nisu završili svoj razvoj i razvidno je da iščekuju što će biti od njih. Odrastajući osjećaju da se nalaze pred različitim raskrižjima života. A nije svejedno kojim će putem poći. Na svakom raskršću i u svakom pravcu se nudi ili sreća ili njezin privid, te treba pogoditi pravi put kojim poći. Kad se netko odluči ići određenim putem, odlučuje se jer mu se na njemu obećava ostvarenje sreće. No, tko malo razmisli mora barem shvatiti da je između dvije suprotne stvarnosti samo jedan ispravan put. Kad su u pitanju vrednote duha, ne mogu biti ispravna dva oprečna stanja i pravca koja se nude. Između dobra i zla nema kompromisa ni trećeg puta, isto tako između istine i laži, zauzetosti i lijenosti, iskrenosti i neiskrenosti. A sreća se ne ostvaruje idući bilo kako, nego birajući vrednote. Nekad nije ni lako izabrati jer se na svakom raskršću i pred svakim izborom pojavljuje i privid sreće. I kad biramo pogrešno, uvijek biramo misleći da će to biti dobro za nas. I redovito za svoj izbor pronalazimo ‘valjane’ razloge koji nas navode na to da mislimo da smo izabrali dobro i da ćemo se svojim izborom usrećiti. Treba znati prepoznati i razlikovati stvarnost od privida da ne postanemo nesigurna lađa koju valovi života bacaju.

Životno iskustvo jednog Sveca

Iskustvo života jednog sveca, kojemu ćemo na kraju otkriti ime, kreće se otprilike u okvirima koje iznesoh, a on sam to opisa u svojim djelima. Rođen u jednom malom mjestu u provinciji, bio je mladić iz ugledne, premda ne tako bogate obitelji, ali ipak zdrave, u kojoj je mogao zadovoljiti sve perspektive i zahtjeve vremena. Njegov životni put i traženje pogledat ćemo u nekoliko ključnih elemenata kako ih vidi i on sam.

Prijateljstva: već kao mladić živio je bezbrižno. Nadaren kakav je bio, nije mu bilo teško steći prijatelja s kojima je dijelio mladenačke pustolovine. Prijateljstvo je obećavalo učiniti ga sretnim. Povezao se s veselim društvom. Svoje prijatelje je smatrao mladićima koji su imali duha i mašte, s kojima nije bilo dosadno. Znali su se zabaviti, podvaliti nekome nešto, ukrasti (čisto iz đira). «Guštali» su načiniti zlo radi zla, prijestup radi prijestupa, jer ništa od svega toga im nije bila potreba. A on je uživao da i u tome bude prvi, da bude glavni. Volio je praviti se važan, te da ga prijatelji priznaju šefom.

Obitelj i rodbina: Jedini problem mu je bio što je imao dosadnu mater koja mu nije dala mira. Gnjavila ga na svakom koraku, tražila da se popravi, da ne ide s lošim društvom. Držala je da je u opasnosti upropastiti svoj bogati talent za školu i knjigu, te da će mu promaći karijera koju su svi očekivali od njega. Kolikogod mu je s jedne strane smetalo što mora slušati roditelje i mora živjeti kako oni žele i biti ono što oni žele, ipak je i njemu godila ambiciozna pomisao na dobru karijeru. Da mu omoguće da ostvari svoje želje bilo je neophodno kvalitetno školovanje za koje nisu imali dovoljno novca pa su tražili su mecene – sponzore. I kad su već sve nade bile skoro pokopane, našao se jedan bogati rođak koji je bio spreman ekonomski pomoći da mladić dođe u velegrad i da nastavi studij.
A on, student, više od svega, pa i od samog studija, želio je doći u velegrad, želio je probati sve njegove kutke i ponude, slasti i užitke (kina, kazališta, bazeni, trgovi, restorani, raznorazni spektakli…). Išao je on i u crkvu, ali ne toliko iz uvjerenja. Više iz radoznalosti i radi druženja. A usput počeo je promatrati djevojke i o njima sanjariti. Put mu ipak nije bio tako ravan ni okolnosti sklone. Naime, u tom razdoblju umre mu otac, i ostane živjeti samo od mamine «mirovine» i od pomoći koju mu je pružao rođak. Nije mogao sebi dopustiti gubiti vrijeme, nego se morao prisiliti na marljivo učenje da što prije završi.

Ljubavni nemir: već prije kao srednjoškolac pokušao je svoje traženje ispuniti kojekakvim ljubakanjima, ljubavnim avanturama, zabavama, izlascima, lagodnim životom. Sad kad je to želio izbjeći, jer je morao odraditi studij što prije, odjednom je izgubio glavu za jednom djevojkom. I to da je bila ne znam što! Skroz prosječna, iz više nego skromne obitelji i skromnog statusa, a tako inteligentan mladić kojemu se smiješila karijera mogao je biti u poziciji i naći nešto bolje, držali su mnogi. No kako ljubav ne pozna granice, misleći da će ga to potpuno ispuniti i smiriti, a opet bio je premlad za ženidbu, odluči se na suživot s njom, a da uopće nisu sklopili ni crkveni ni civilni brak. Važno je bilo da su njih dvoje tvrdili da se vole. I da stvar bude gore, ona zatrudni i rodi mu sina, sina kojega nije želio jer se nije uklapao u njegove ambicije i planove. Na kraju ga je prihvatio jer je morao.
Kad se ovaj student vratio iz grada svojoj kući i majci, dogodio se pravi skandal: završio je doduše studije, ali bio je to mladić potpuno izmijenjenih moralnih i duhovnih pogleda i vidika u odnosu na ono što je primio u obitelji. A majka, tradicionalno usmjerene, naravno uskratila mu boravak u roditeljskoj kući, te je tek kasnije na nagovor jednog odličnika odlučila primiti ga pod roditeljski krov. Proživio je i tu fazu života, ali nije se mogao smiriti. Srce ga je vuklo da traži daljnje zadovoljenje svojih apetita.

Profesionalni nemir: Premda rođen u provinciji, glas o talentima i slava o pokazanoj sposobnosti doprli su i do europskih metropola, barem što se tiče profesionalnosti i stručnosti u zvanju i znanju, a za moralni život nitko nije pitao. Po profilu je bio intelektualac, nemiran dok nije postao najbolji u svojoj struci: profesor književnosti, govornik. Vukla ga je želja za dokazivanjem. Nemirno srce mu nije dopuštalo da se uljulja, da se zadovolji prosječnošću. Tražio je ideale, uzore, poznate ljude, pisce, govornike, svakoga od njih je nastojao nasljedovati, postati jednako dobar i poznat kao i oni, ako ne i bolji. I kad je sve to ostvario opet je osjećao da nije došao do kraja svoga istraživanja i ispunjenja. Karijera je bila privlačna i puno je obećavao, ali njegovo intelektualno poštenje mu je govorilo da ona nije mogla biti sve što je tražio. Nije mogla zadovoljiti njegov nemir, ispuniti njegovu dušu. Pogotovo nije mogao prihvatiti da mu naobrazba postane tek sredstvo do dobre zarade. Osjećao je da još ima što tražiti i raditi.

 Intelektualni nemir: A s intelektualne strane mučio ga je problem Boga i duše, smisla i besmisla, problem svemira, njegova nastanka i njegova uzroka. Gutao je knjige koje su mu dolazile pod ruku, strastveno je izučavao filozofiju. Pronalazio odgovore, ali su mu se namećala nova pitanja, pa je opet dolazio do odgovora i do novih pitanja. Toj igri skrivanja i otkrivanja nije bilo kraja.

Religiozni nemir: Nemirno srce je ostalo nemirno i u svom nemiru je tražilo doći do potpune istine, a grad u kojem se nalazio obilovao je raznim ponudama na ulicama i trgovima. Činilo mu se da bi moderne religioznosti, uvožene s istoka i zapada, mogle upotpuniti sliku i dati presudne odgovore. Djelovale su ozbiljnije, intelektualnije, stručnije nego religija u kojoj ga je odgojila majka. Sve mu se činilo bolje od njegove religije. Doživljavao je svoju religiju u kojoj je bio poučavan kao stereotipnu, otrcanu, nezanimljivu, jednom riječju religijom za djecu i žene, a on je tražio ozbiljnu istinu, istinu za muškarce. A svaki pokret koji mu se nudio na ulici, koji ga je mamio, obećavao mu je sreću, uspjeh, spoznaju istine…
I kad bi došao do nekih spoznaja, kad bi se upustio u religiozne eksperimente, ali do kraja iskren priznati sam sebi je li došao do onoga što je tražio, morao je priznati da ništa od svega toga nije ispunjavalo očekivao, bez obzira koliko ga «prodavači religioznosti» u to uvjeravali. Mogao je ostati članom kakve sljedbe samo iz inata da ne bude članom svoje vjere, jer se plašio da ga ne proglase staromodnim, zaostalim, da ne bude poput mase. Kolikogod je tražio neku elitističku religioznost, nijedna elita ga nije zadovoljila. Mogao je zavaravati sama sebe uvjeravajući se da pripada religioznoj eliti, a ne religiji za malene, ali intelektualno poštenje mu je govorilo da nije dotakao istinu koju je tražio, te da ne može biti miran dok je ne pronađe.

Pronađena sreća: Imao je mnogo elemenata, ali ne i cjelinu. Ono što ni uz najveće napore nije uspijevao složiti, odjednom je slučajno otkrio. Neki prijatelji s kojima je dijelio svoja intelektualna razmišljanja ponukali su ga da intenzivnije razmisli o Bogu koji se objavio, da upozna kršćanskoga Boga, te da s njim uspostavi savez prijateljstva. Na njegovo zaprepaštenje upalila mu se lampica: to je bio Bog i vjera njegova djetinjstva koju ju uporno odbijao i omalovažavao. Odjednom su svi fragmenti njegova života sjeli na svoje mjesto, uklopili se u cjelinu. Bog je tada prestao biti tek predmet istraživanja, intelektualno-filozofska fikcija, neosobni religiozni problem. Doživio je Boga kao prijatelja, oca i stvoritelja s kojim je u trajnoj osobnoj vezi i iz kojeg mu struje izvori radosti. Shvatio je da je i Bog tražio njega. I pronašao ga. Doživio je ispunjenje i osjetio se sretnim čovjekom. Proplakao je od sreće i izgovorio jednu veliku istinu: Ti nas potičeš da tražim radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.
Potom je krenuo nazad, svojim tragom, sagraditi porušeno, pronaći izgubljeno, okajati propušteno, rekapitulirati vlastiti život. Postao je novi čovjek, čovjek cjelovita srca koji je pamtio rane i promašaje da bi iz njih učio. Htio je da njemu budu trajna uspomena i opomena, a onda je napisao priču svoga života nazivajući je Ispovijestima, da ne bi i drugi bespotrebno lutali i riskirali, nego da uče od njegovih promašaja. Opisao je kako je tražio i upinjao se. Kako se upuštao u razne avanture. Dodirnu bi tu i tamo komadić sreće, ali bi nakon toga opet negdje raspršio što bi dobio, punio se i praznio. Sanjao bi mir i zadovoljstvo, ali kad bi pomislio da je sreća na pomolu, shvaćao bi da su mu ruke prazne.
Srećom, za nj se sreća pretvorila u traženje Boga: sam je priznao kako je mnogo tražio i posvuda tražio, a nije niti bio svjestan da je Bog u njemu, da se trebao samo vratiti u svoju nutrinu i pročistiti je od suvišnoga, nepotrebnoga, štetnoga. Trebao je počistiti ogledalo srca na kojem se zrcali slika Boga koji mu se osmjehuje. Postao je svjestan koliko je lutao i kako nije znao ljubiti. Osjetio se kao posuda koju je vlastitim izborima nagrdio, oštetio, izbušio, a Gospodin ga je samo pokušao zaštiti od njega samoga. Zato je i mogao žaliti i reći: O kasno sam te upoznao, ljepoto tako stara i tako nova, o kasno sam te upoznao, Bože moj!
Gospodin je pokušao zalijepiti pukotine i zakrpati rupe na njegovu srcu i popraviti štetu, Gospodin ga je držao nad provalijom i nad ponorom kad je nesvjesno hodio putem nesreće, dok ga nije izveo na put sreće. Njegov život je od toga trenutak pošao sasvim drugim tijekom, ne više isfrustriran vlastitim izborima, već putem čovjeka koji se iz dana u dan sve više ostvarivao i obogaćivao vlastitim ostvarenjem, te je postao velikan uma i duha, jedan od najvećih kršćanskih mislilaca – sveti Augustin.

 

Zajedništvo s Ocem,

Kristovo služenje i poslanje Duha Svetoga

Od samih početaka, od stvaranja Bog je komunicirao s čovjekom, štoviše živio je i istinsko, duboko zajedništvo s njime. Koristio bih ovdje latinski pojam communicatio i communio: Bog je bio u osobnom, stvarnom i živom odnosu s čovjekom, toliko jakom da mu je davao samoga sebe, da mu je bio blizak, gotovo neposredan, živio je istinsko zajedništvo s čovjekom, communio (= cum unire, sjediniti (se), združiti (se), povezati (se), biti jedno). Biblija kaže da se šetao s čovjekom u Edenskom vrtu. Po grijehu to je zajedništvo puklo, no ono što je donekle ostalo bila je communicatio, određena vrsta kontakta, komuniciranja, suradnje. S Božje strane ipak bez zadrške postojala je želja da primi čovjeka ponovno u svoje zajedništvo, zajedništvo božanskoga života. No, za to je trebao ljude da mu služe i izvrše poslanje, i ne samo ljude: “Više puta i na više načina, govoraše Bog nekoć ocima u prorocima, konačno u ove dane progovori nam u Sinu”.

A da bi Gospodin izvršio svoje poslanje trebao se njegov Sin poniziti, uzeti obličje sluge, postati ljudima sličan, On pravi Bog nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego oplijeni samoga sebe, kao što reče sv. Pavao, ili kao što kaže današnje evanđelje, trebao je doći služiti, a ne biti služen. To je Kristova diakonia nama. On je došao da bi raspršene sinove Izraelove sabrao u jedno, da bi ih priveo u zajedništvo s Bogom, da bi ih povezao (re-legare – ponovno povezao), od čega i pojam religija, sjedinio s Ocem.

Potpuno dovršenje Božjega plana zbilo se po poslanju Duha Svetoga: a kada dođe Duh, Tješitelj, uvest će vas u svu istinu. To je Duh istine koji izlazi od Oca, ali Duh kojega šalje i Sin. Ovo poslanje, missio, proslavnjeno je u punini u duhovskome događaju u kojem se veli da će na svako tijelo izliti svoga Duha.  

Euharistija kao communio, diakonia e missio

Današnji evanđeoski tekst lijepo kaže da će u Kraljevstvu nebeskom sjediti Kristu s desna i s lijeva oni kojima bude Otac dao. Otac je onaj koji priprema eshatološku gozbu, On je onaj koji je pripremio Euharistiju, predokus eshatološke gozbe, onaj koji nas poziva sjesti za stol, onaj koji nas želi zadržati u zajedništvu svoje ljubavi.

Ispunjenje Kristova služenje – diakonie dogodilo se u pashalnom otajstvu koje mi slavimo u Euharistiji. On se ponizio, postao poslušan do smrti, smrti na križu, ali ga je onda Bog zbog toga uzvisio, darovao mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno i svaki će jezik priznati Isus Krist jest Gospodin. Oni koji se poklone Jaganjcu na prijestolju, sjesti će na pripremljenu gozbu u Kraljevstvu Božjemu. U Euharistiji se Krist-Glava združuje s Tijelom-Crkvom, u Euharistiji se događa potpuna communio Crkve s Kristom koji je u potpunom zajedništvu s Ocem. Euharistija nije jedna od tolikih Božjih komunikacija, nego je communicatio par excellence koja vodi u cjelovito zajedništvo, communio među osobama koje se vole. Ja dođoh život da imaju, u punini da ga imaju, i ta punina života se ostvaruje u Euharistiji. Euharistija je punina duhovskoga događaja, punina poslanja Duha Svetoga, kao što kaže misni obrazac jedne od euharistijskih molitava: da on djelo njegovo dovrši i izvrši svako posvećenje. U njoj se izvršuje svako posvećenje jer Duh Sveti, kao nekoć u Mariji, izvodi Isusovo utjelovljenje u maloj bijeloj hostiji, kao što je on i Duh životvorac koji daje život, Duh snagom kojega je i Kristovo tijelo ustalo iz groba. U Euharistiji je sažetak, vrhunac i punina poslanja – missio. Duh je pozvan da nas uvede u svu istinu, da nam pokaže koliko nas Otac voli, da nas oživi, da nas pritjelovi Kristu, a to se događa upravo u ovom neizrecivom otajstvu.  

Svećenik – communio, diakonia i missio

Rekavši sve ovo dolazimo na nas svećenike. Na nama je prvima ovo razumjeti, živjeti i prenositi vjernicima, jer nama je povjerena presveta Euharistija da ‘činimo njemu na spomen na spasenje svijeta’. Nama je povjereno da u ovoj božanskoj žrtvi prepoznajemo hranu za svakog čovjeka i za sva vremena, nama je povjereno da današnjem svijetu ukažemo na potrebu ovog lijeka za sve ljudske bolesti. Danas svijet i narod, prostor i vrijeme nije ništa drugačiji od onoga kad je živo Jeremija, kao što vidjesmo, ili od onoga kada je Mojsije izvodio narod iz ropstva. Zadržimo se trenutak na ovom posljednjem jer je Euharistija novi i definitivni prijelaza iz ropstva u slobodu. “Quare, Moyses et Aaron, sollicitatis populum ab operibus suis? Ite ad onera vestra” (Izl 5,4). Ovo pitanje što ga je formulirao faraon Mojsiju i Aronu kad su tražili da bi poveli narod da ode tri dana u pustinju žrtvovati Jahvi, Bogu svome. Ovo pitanje odražava jedan perfidni mentalitet koji je na djelu kroz čitavu ljudsku povijest, kroz povijest svakoga naroda, a ne samo Izabranoga naroda. Nije li ovo pitanje i dio naše svakodnevnice? Ne postoje li danas moderni faraoni koju istu stvar govore slugama Boga živoga koji potiču svoje vjernike da žrtvuju žrtve Bogu svome i Bogu otaca svojih? Nisu li ipak pogodili sveti Oci, napose “alegoričari”, koji su u liku faraona vidjeli ulogu i lik đavla, kad su tumačili ove retke Svetoga pisma? Danas se jedino čini da je faraon malo lukaviji, kao da je i sam stekao povijesnog iskustva. Više ne drži ljude u robovlasničkom sistemu, više ih ne tjera silom da rade i da ugnjetavaju jedan drugoga i da ne zanemaruju svoga Boga. Danas je mnogo perfidniji. Pridobio ih je plaćom, standardom, novcem, ambicijama. Danas ugnjetavaju sami sebe. A Mojsiju i Aronu neprestano ponavlja: “Radite svoj posao i pustite da narod radi! Zar ne vidite kako se mora raditi? Zar ne vidite koliko je bitno da ima posla i zarade? Zar ne vidite kako moramo raditi da bismo unaprijedili društvo, zemlju? A vi se, svećenici nekog Boga nevidljivoga kojega držite Bogom živim, pozabavite samim sobom i svojim Bogom. Nemojte narod zamarati tim Bogom i nekakvim smiješnim žrtvama. Zar želite da narod ostane bez posla, da ga pregazi konkurencija, da izgubi u tržišnoj utakmici? Doista, stari bi Zavidnik htio da ljudi cijeloga svoga života skupljaju slamu, da umjesto blaga na nebu i u svojim srcima grade gradove i grobnice faraonima, grobnice u koje se polažu tijela faraona i duše graditelja. Htio bi Lažac da se zabavi pečenjem opeka na zemlji, umjesto da se ugrađuje, pečen vatrom Duha, kao živo kamenje u hram Božji na nebu, u nebeski Jeruzalem. Euharistija je trinitarna jer je kao takva djelo Presvetoga Trojstva. U njoj, žrtvi ljubavi, prepoznajemo zajedništvo života i djelovanja Oca, Sina i Duha Svetoga. Ona izgrađuje zajedništvo Crkve s Kristom, tj. preko ovoga posrednika zajedništvo svakog vjernika s Trojstvom. Stoga i svećenik koji se hrani Euharistijom postaje trinitaran, dio trinitarnog zajedništva. On u sebi živi nepodijeljenost srca i ljubavi = communio, potpuno zajedništvo koje ga tjera da i na vani, u odnosu s braćom svećenicama i sa svijetom, postaje kruh koji se lomi, koji se daje drugima, koji služi drugima, koji se osjeća poslanim za druge, kao što je i Kristovo tijelo “za vas”, “za sve”. Pozvani smo svakodnevno prevoditi one kontakte koje imamo jedni s drugima i sa povjerenim vjernicima u zajedništvo: Communicatio prelazi u communio, kontakti, suradnja, prelaze u intimno zajedništvo kao ono Isusovo: “ostanite u mojoj ljubavi…” Svećenik u svojoj osobi ostvaruje zajedništvo jer sjedinjuje molitve vjernika s molitvama Krista Glave, kao što nam to veli Drugi vatikanski sabor. Svećenik je kontakt-osoba Božjeg zajedništva Boga i čovjeka. On izvodi narod iz ropstva po onom ključu po kojem je Isusu to uradio. Što bi danas modernim jezikom, ratnim rječnikom rekli on “izvlači” ranjenike, opkoljene, one koji su u okruženju, putem koji je samo njemu poznat, On je vodič po vrletima života.Svećenik koji u Euharistiji prepoznaje najveći čin Kristova spasenjskog služenja svijetu, ne može a da i sam ne postane sluga, rob, posljednji u mnogim stvarima, da bi tako mogao spasiti mnoge kao što reče Isus u evanđeoskom odlomku kojega smo čuli. Iz euharistijskog “ite, missa est” izvire naše poslanje. Poslanje u svakom slučaju da služimo svijetu da bismo privodili ljude u zajedništvo s Ocem. “Evo šaljem vas kao ovce među vukove…”. Neokaljani Jaganjac, žrtvovan za naše spasenje, Jaganjac koji već sjedi na prijestolju, šalje nas kao ovce među vukove. Euharistije nema bez poslanja. U poslanju u svijet i djelovanja u svijetu susreće se i isprobava naše služenje. Poslanje postaje jedna vrsta zajedništva.

Euharistija i naše međusobno communio, diakonia i missio

I na kraju još samo da se zapitamo kakvo je i na čemu se bazira naše životno zajedništvo, zajedništvo nas svećenika koji radimo na istoj njivi Gospodnjoj, koji “skupljamo” tj. pripravljamo istu hranu za puk Božji. Da li smo ispresijecali tu njivu na tisuće malih parcela, pa trošimo mnogostruko više snage u njenom obrađivanju, ili smo kadri ne gledati svoje mrginje, zajednički raditi susretati se…Da li je naše zajedništvo samo kad treba zaigrati nogometa ili na balote ili smo kadri utjecati jedni na druge, biti zajedničar tuđih ideja, planova, incijativa, tuđih rješenja?? Da li je naše poslanje kao ono poslanje Duha da svako tijelo primi dar Duha, kao ono autentično euharistijsko da svi ljudi i narodi sjednu za očev stol, ili smo zadovoljni da imamo svoju parcelu, a ne želimo pogledati da li netko drugi ima neko bolje sjeme, neko bolje sredstvo obrađivanja, navodnjavanja… Da li je naše zajedništvo kao ona reakcija majke sinova Zebedejevih, pa i sama reakcija ostale desetorice, ili je naše zajedništvo nešto duboko čvršće, kao ono zajedništvo koje je Isus u apostolima izgradio uskrsnim iskustvom, iskustvom koje svakodnevno slavimo u Euharistiji?Ne rijetka pojava je klaniranje, što je u biti jedna vrsta kloniranja samih sebe, projiciranje svoje nutrine, stvaranje vlastitih istomišljenika za privatne interese, isključivanje iz zajedničkih crkvenih inicijativa. Klanove najčešća stvaraju samci-samotnjaci, ili tzv. privatnici u Crkvi. Takvoga klaniranja je bilo i u prvoj Crkvi i s njim se morao energično suočiti i Pavao. Vjernici su se dijelili na Pavlove, Petrove, Apolonove, ovisno od toga koji je od apostola prvi negdje prošao. Pavlov odgovor je cjelovito euharistijski: nismo li svi zajedničari jednoga kruha i kaleža (1Kor 10,17). Nismo li svi zajedničari iste žrtve. Mi se svi istim kruhom hranimo, istom krvlju pojimo, istim Duhom bi trebali biti ispunjeni…Da li dopuštamo da nas svijet tuče našim oružjem, kao što je bio slučaj u Jeremijino vrijeme? Da li danas govori o žrtvi i naučio je ljude žrtvovati se za skroz sporedne motive i razloge, a ona prava istinska žrtva i žrtvovanje je daleko od našeg načina razmišljanja? Danas se ljudi žrtvuju za ostvarenje ambicija, da steknu nešto imetka, da “se ostvare”, i ne žale truda. Nije li to ono iz Jeremije: udarimo ga njegovim oružjem, jer svećeniku neće nestati smisla za Žrtvu!? Najveći oblik zajedništva je onaj krvni. Zato je Bog sklapajući saveze s ljudima htio da oni te saveze na određeni način potvrde u krvi, doduše krvi žrtvenih životinja, da bi nas doveo do saveza u punini koji je sklopljen u krvi Kristovoj, o čemu je mnogo napisao pisac poslanice Hebrejima. Živjeti Euharistiju ne znači samo slaviti sv. misu. Istina to je vrhunac, ali vrhunac koji je s drugu stranu najsvetiji trenutak života i dana svakome od nas. To je trenutak slavlja za koji se treba pripremati, prema kojem treba usmjeriti sve ostalo vrijeme, koje postaje vrijeme pripreme. Ako nije tako, ne živimo stvarnim euharistijskim duhom. Da li mi stvarno svakodnevno dajemo ovu važnost sv. misi? Da li smo svjesni onoga što ona u nama stvara, da li joj dopuštamo da ona u nama bude ono što je?

Kakvo je naše služenje jedan drugome? Kažemo da smo braća svećenici, znači da nas veže neka krvna veza. Da li je naše služenje samo priskočiti u pomoć kada treba reći misu, ili je naše služenje ono što kaže Krist i što ostvaruje u Euharistiji: dati život, položiti život jedan za drugoga? Euharistija je davanje krvi, infuzija zdrave krvi u organizam svakoga od nas, da nas pročisti. Da li polažemo život, da li dajemo krv jedan za drugoga ili širimo zlu krv? Da li dajemo život dajući krv za druge, ili drugima oduzimamo život stvarajući od njih klonirane osobe, bez osobnosti i vlastite krvi u sebi, bez Kristove krvi u sebi? Da li su, na kraju krajeva i ove rekolekcije znak i oblik služenje i zajedništva, ili dolazimo pro forma, ili pak iz drugih sporednih motiva? Apostoli su bili postojani u bratskom zajedništvu, razlamanju kruha i molitvama. Danas moramo i mi biti prepoznati po tome. Nije dovoljno zamijeniti kolegu u nekoj prigodi, jedan drugome preuzeti feštu, tehnički priskočiti jedni drugima u pomoć, da bismo se smatrali nasljedovateljima apostolskoga zajedništva i štovateljima euharistije. Ako nema cjelovitoga euharistijskoga zajedništva koje objedinjuje naše vrijeme i prostor, naše energije i snagu, našu molitvu i naše djelovanje, ne možemo se pohvaliti da smo svećenici koji žive svoje poslanje šireći duh zajedništva i služenja.