3. vazmena nedjelja – B

Više puta za Isusova boravka među apostolima dogodilo se da ga nisu prepoznali. I to ne samo nakon uskrsnuća, već i prije kao što je bilo dok je za vrijeme jedne oluje hodio po uzburkanom jezeru. Prestrašeni apostoli su pomislili da vide duha, to jest utvaru. To se ponovilo i nakon uskrsnuća, s time da su okolnosti bile sasvim drukčije, jer su u međuvremenu doživjeli bili Učiteljevu muku i smrt, te im nikako nije bilo logično da ga vide živa, a bio je raspet i umro na križu. Zato su bili zbunjeni i prestrašeni u trenutku kad im se ukazao uvečer na dan uskrsnuća, kao što će im se potom dogoditi i u Galileji. I dok im upravlja riječi smirenja i ohrabrenja, on uočava stanje njihova duha, pa im zato i veli: “Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.” Prema Lukinu izviješću, oni su doista bili uvjereni da vide duha, ma koliko to zvučalo proturječno. Jer da je Isus bio samo duh, bio bi nevidljiv, ili da je bio neka utvara, bio bi nešto nepostojeće. No oni su, premda je proturječno, reagirali u domeni svojih iskustava. Nisu imali iskustvo uskrsnuloga čovjeka, pa im se svaka druga varijanta činila ispravnijom od te. Zato su pomišljali da je riječ o duhu ili utvari, a ne o Isusu koji je uskrsnuo u svome tijelu, to jest uskrsnućem proslavio svoje ljudsko biće.

Upravo to je razlog zašto ih Isus vraća u stvarnost učeći ih da je doista on taj, te da nije riječ o prividu niti o previdu, već o stvarnom uskrsnuću. Zato im daje prigodu da ga dotaknu i osjete da je to on i da je živ i stvaran. Pokazujući im samoga sebe, Isus im je dao milosnu prigodu i dar da otvore oči za božansku stvarnost koje je s jedne strane duhovna, ali isto tako uvijek je konkretna i utjelovljena u ljudski život i potrebe. Otvorio im je oči da otkriju Boga koji ljubi čovjeka, te ga iznenađuje mjerom svoje ljubavi i dobrote, no u isto vrijeme pozivajući ga da i sam učini taj napor otvaranja očiju, pameti i srca za neizmjernu mjeru dobrote Božje.

Naviještenje Gospodinovo

U trenutku kada Gospodin šalje anđela Gabriela Mariji u Nazaret, ona je iznenađena tim susretom i riječima koja su bile izgovoreno. Anđeo je pozdravlja vrlo znakovitim pozdravom: „Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!“ Marija je zbunjena njegovim pozdravom i željom da ostane u Božjoj prisutnosti, to jest da se ne da smesti, već da nastavi biti u Gospodinu koji ga je poslao kao svoga glasnika da joj otkrije svoje naume i nesaglediva otajstva svoga života. Ali ne samo da joj otkriva svoje naume, već joj objavljuje da njegovim naumi imaju veze i s njome, to jest da računa s njezinom suradnjom. A njegovi sveti naumi su naumi utjelovljenja njegova Sina koji je trebao biti iz loze Davidove i zasjesti na prijestolje Davida, oca njegova. Uz to, što se tiče njegovih nauma s njome, rečeno joj je da je našla milost u Boga, te da će ona biti ona koja ima začeti i roditi onoga koji će ujedno biti i Sin Svevišnjega. I na samom završetku, nakon što je anđeo objasnio kako se ima dogoditi ovo veliko otajstvo, Marija je prihvatila ponijeti teret ove nove odgovornosti koju joj Gospodin stavlja na leđa: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“

Marijina spremnost

Marija je spremno prihvatila služiti Bogu i izvršiti njegov sveti plan. Ali njezina spremnost nije samo na razini spremnog odgovora i izgovorenih riječi. Njezina spremnost je prije svega pripravnost života. Jer je bila puna milosti, bila je spremna izvršiti što Bog od nje očekuje. A puna milosti je značilo i da je puna poniznosti, osoba potpuno prema Bogu okrenuta i na Boga oslonjena. Marija je bila toliko ponizna da nikada nije ni razmišljala o tome koliko je sveta i uzvišena. U njezinim očima samo je Bog bio svet i uzvišen, a čovjek je pred njim trebao biti skroman i jednostavan, svjestan njegove veličine i svoje malenosti.

2. vazmena nedjelja – B

Postoji jedna narodna izreka koja glasi: „U strahu su velike oči.“ Moguće da se sličnom izrekom služio sveti Toma u trenutku kada su mu drugi apostoli rekli da su susreli Gospodina u nedjelju njegova uskrsnuća u večernjima satima. Oni su mu pokušali dokazati da si vidjeli Gospodina, a on je odbijao vjerovati pozivajući se na pravo i potrebu da bilo koju tvrdnju dokaže provjerom vlastite ruke: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“ Bio je uvjeren da su pogriješili, jer su bili u mraku iza dobro zatvorenih vrata, a uz to su bili i u strahu. Zbog toga su, prema njegovom mišljenju, vidjeli ono što su htjeli vidjeti, a ne ono što je stvarno bilo. Jer čovjek u takvim uvjetima vidi dvostruko, ili pak od nečega vidi nešto nepostojeće. Zato se i je tako odvažno ponudio da će vlastitim rukama provjeriti to što oni kažu da su vidjeli. Moguće, po njemu, da su imali neko priviđenje u polumračnoj prostoriji u kojoj su bili skriveni, što zbog slabog osvjetljenja u što zbog straha u kojem su bili.

To je bio razlog da je odlučno odbijao vjerovati da su oni dobro vidjeli, što ga je navelo da odluči ostati zatvoren u svojoj nevjeri. Dok su ostali apostoli polako otvarali svoj um shvaćanju svega što se dogodilo, premda ni njima nije bilo jednostavno, on je radikalno odbijao prihvatiti njihovo svjedočanstvo.

Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjega

Danas na nedjelju uskrsnuća Gospodnjega čitamo odlomak iz Evanđelja svetog Ivana koji je jedan od dvojice učenika koji su prvi stigli na Isusov grob i tako, uz Mariju Magdalenu, bili povlašteni svjedoci uskrsnuća Gospodnjega. Sveti Ivan opisuje neke neobične detalja koje nitko drugi nije zabilježio ni opazio. Tako se prisjetio da su on i Šimun Petar trčali prema Isusovu grobu nakon što im je Marija Magdalena prenijela vijest da je kamen s groba dignut. Evanđelist ne propušta prisjetiti se ‘prestižne’ trke u kojoj je on prestigao Petra, premda je potom prepustio Petru da prvi uđe u grob. Neobičan je detalj i to da je, došavši do ulaza u grob spazio povoje gdje leže, a kad je Petar ušao u grob i on je ugledao „povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu“. Ovih nekoliko detalja iz Ivanova opisa su ujedno i vrlo znakoviti detalji koji su njemu dali razmišljati, jednako kao što i nama otvaraju oči duha prema istini Gospodinova uskrsnuća. Jer povoji koje je Ivan uočio označavali su posljednju sponu kojom je Isus bio ‘sputan’ nakon muke i smrti na križu. No Isus je se oslobodio upravo te posljednje i posebne spone koje se ne oslobađa lako nijedan čovjek. A oslobodio se na način da ih je ostavio iza sebe kao svjedočanstvo svoje pobjede, kao dokaz svoje snage i mira u kojem je izvršio planiranu pobjedu nad smrću.

Velika subota – vazmeno bdijenje

U Evanđelju ove svete noći čitamo kako su tri žene, Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma,  rano ujutro prvoga dana u tjednu išle na Gospodinov grob da pomažu njegove mrtvo tijelo. Osim žalosti, tjeskobe i tuge koja i je ispunjavala, bile se zabrinute i radi svoje nemoći. To otkriva njihov razgovor u kojem su se pitale: „Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih?“ Poštovanje i ljubav prema Učitelju ih vodi k grobu, ali one su pune konkretnih briga koje su nadilazile njihove snage. Jer i uz najbolju volju, nedostajala im je tjelesna snaga za takvo što, no one su svejedno išle na njegov grob s nadom da će na ovaj ili onaj način već nešto riješiti. Jer za otkotrljati kamen s grobnih vrata trebalo je nešto alata i par snažnih muških ruku, ali nijedan od apostola iz straha nije se usudio poći s njima.

No ovaj njihov upit: „Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih?“ nije samo njihov, već se tiče svakoga čovjeka, premda na nešto malo drukčiji način. Jer nema toga čovjeka tko ne postavlja ovo pitanje samome sebi: „Tko će mi otkotrljati kamen s vrata grobnih moga groba?“ i kolikogod se čovjek trudio, nikada ne može od sebe odagnati ovo pitanje, jer je ono utkano u njegovu bit i njegov smisao. Od trenutak kada osjeća da je primio život, ne može se ne pitati od koga je dobio život i na koji vremenski rok. Ne može se ne upitati što će biti s njime kada prođe taj vremenski rok, a ova zemaljska dionica života prođe ili se sruši kao kula od karata. Ne može se ne upitati ima li šanse da netko otkotrlja kamen s vrata grobnih i pusti u mračnu grobnicu onaj neumrli dašak života, da mu kosti ožive i iz praha se vrate u novo postojanje. Ne možemo ne poželjeti barem da nas netko pusti iz groba na konačnu slobodu i nepovratni život.

Veliki petak muke Gospodnje

U središtu pozornosti u obredima Velikoga petka je umiranje našega Gospodina kao njegovo uzvišenje na drvo križa na koje je bio osuđen. Zato dok čitamo izviješće o njegovoj svetoj muci uočavamo da je uspostavljana vrlo uska veza između Gospodinove muke i smrti i drveta križa na kojem je podnio tu istu muku i smrt. Ostvario se proročki nagovještaj proroka Izaije koji reče: „Gle, uspjet će Sluga moj, uzvisit će se, podignuti i uzdići veoma!“ A jer se njegovo uzdignuće imalo dogoditi na drvetu križa, zato u ovim svetim obredima ne samo da razmatramo Isusovu svetu muku, već častimo i drvo križa na koji je bio podignut, a on je to prihvatio kao vlastito uzvišenje. Zato mi ne častimo samo suhi križ kao sredstvo umiranja, već kao oruđe našega Gospodina koji je prihvatio da mu križ bude sredstvo uzvišenja i pobjede nad grijehom, smrću i Sotonom.

I dok je u jutro velikoga petka svjetina tražila Isusovo razapinjanje, mi se danas okupljamo oko njege da mu se poklonimo i zahvalimo za dar života i obnovljene svijesti koju nam je darovao po križu. Ne želimo biti ona pragmatična svjetina koji sa povija za voljom spletkara, koja zna povlađivati kome treba, ali isto tako i ucjenjivati na vrlo lukav način. To je bila svjetina koja je slijedila logiku velikoga svećenika Kajfe koji ih je zavodio savjetujući: „Bolje da jedan čovjek umre za narod.“ I oni su prihvatili tu paklenu logiku, sebe lišili ljudskosti i ljudskog dostojanstva, jer su sebi dopustili ubiti Božjeg pravednika, onog istinskog Čovjeka, o čemu prorokova isti Izaija: „Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja, da bismo se u nj zagledali, ni izgleda da bi nam se svidio. Prezren bijaše, od ljudi odbačen, čovjek obescijenjen.“ A narod kada prihvati logiku sitnodušnog čovjeka i izopačenoga politikanta koji nije mogao podnijeti istine Božje, postaje masa, a ne zajednica osoba, zrelih i odgovornih ljudi.

Veliki četvrtak – misa večere Gospodnje

U liturgijskom slavlju Mise večere Gospodnje spominjemo se prije svega Isusove posljednje večere sa svojim učenicima neposredno prije nego će biti uhvaćen i izložen mučenju, patnji i smrti. No za njega ova večera nije bila samo neka slučajnost, jer se njegovo uhićenje dogodilo u okolnostima blagovanja Pashe, već je on bio svjestan svega što se ima dogoditi, te je ovoj večeri dao dodatnu dimenziju, za razliku od svih ručkova i večera koje je blagovao sa svojim učenicima. Zato sveti Ivan u svome Evanđelju ističe: „Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio.“ Kako vidimo, za Isus je ova večera bila čin posvemašnje ljubavi prema učenicima, to jest prema svima koji će i nakon njih ostati u svijetu kao njegovi učenici i svjedoci. Do kraja ih je ljubio, pa im je htio predati samoga sebe kao najdragocjeniji dar koji su mogli ponijeti za život.

Učenici ništa od toga nisu slutili, premda im je on govorio što ga očekuje u Jeruzalemu. Nisu mogli sebi pojmiti što će se dogoditi s njime, te isto tako nisu s istim žarom i osjećajem dramatike tog trenutka ni ušli u slavlje u kojem je on osjećao svu težinu trenutka u kojemu je bio. Za njih je u tom trenutku blagovanje s njime trebalo biti jedno od redovitih pashalnih blagovanja od kojega nisu očekivali baš previše ili barem ništa neobično. Premda je i ono bilo izraz njihove vjere i očuvanja tradicija, ipak nisu ni u jednom trenutku mogli zamisliti što Isus sve s time namjerava. Dok je za njih pashalno blagovanje bio religiozni obred njihova naroda kojim su izražavali svoje nade u očekivani Mesijin dolazak, Isus je u to slavlje unio cijeloga sebe, jer je ono sadržavalo ispunjenje svih očekivanja. Dok su oni iz godine u godinu u pashalnim slavljima molili Boga za ispunjenje obećanja, za Isusa je ovo slavlje odražavalo Božji dar ljudima.

Cvjetnica – Nedjelja muke Gospodnje

Dok danas slavimo Gospodinov svečani ulazak u Jeruzalem gdje će podnijeti svoju muku i smrti, ali i slavno uskrsnuti. Današnjim obredima pripremamo se na ova velika otajstva vjere, te Isusa pratimo na njegovom putu u Jeruzalem, da bismo ga potom pratili i na križnome putu kojim će hoditi po Jeruzalemu. Prilazeći Jeruzalemu od Betfage i Betanije preko Maslinske gore, narod ga je pozdravljao kličući: „Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koji dolazi! Hosana u visinama!“ Iz njihova klicanja razabiremo da je puk iščekivao dolazak Mesije – onoga koji dolazi u ime Božje i koji će kao potomak Davidov uspostaviti Davidovo kraljevstvo u Božjem narodu. Štoviše, to kraljevstvo je trebalo biti uspostavljeno u izraelskom narodu, ali ticalo se cijele zemlje. Zato narod kliče, moli i iščekuje da Isus kao Mesija uđe u Jeruzalem i dovrši ostvarenje Božjega nauma sa svojim narodom.

Danas dok sa sličnim osjećajima pratimo Gospodina pri njegovu ulasku u Jeruzalem, i sami poput židovskoga puka molimo s istim osjećajima za svoj narod, društvo i državu. Jer moliti za ostvarenje ‘kraljevstva Davidova’, znači moliti za svoje društvo, za svoj narod i državu. Željeti da se ostvari i za nas kraljevstvo Davidovo znači željeti svojoj domovini slobodu, neovisnost, stabilnost i svako drugo dobro i pravo na zemlji. Moliti znači moliti za pravo na opstojnost, za dobrobit i svaki Božji blagoslov. Moliti znači suprotstaviti se destrukciji, samouništenju i svim krivim stavovima i lošim izborima koji nam se nude, a da nisu prosijani kroz sito ćudorednih vrednota, ma kako se promicali kao napredni i moderni među ljudima.

5. korizmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom odlomku sv. Ivan je opisao susret nekih Grka s Isusom koji su došli u Jeruzalem za blagdan Pashe. Riječ je bila o Židovima iz dijaspore koji su došli na hodočašće u Jeruzalem, te su od drugih hodočasnika čuli za Isusa i njegovo djelovanje u Palestini. Bili su radoznali saznati više o njemu, te su svoju zamolbu iznijeli Filipu iz Betsaide govoreći: „Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.“ No kada je Filip zajedno s Andrijom iznio njihovu zamolbu Isusu, Isus je odgovorio na vrlo neobičan način. Naime, kao odgovor na njihovo traženje Isus je uzvratio govoreći o svojoj proslavi kao o pšeničnom zrnu koje umire da bi dalo veći urod: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“ Potom je uslijedila pouka o tome kako treba mrziti ili ljubiti svoj život na ovome svijetu: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“

Ovakav Isusov odgovor kao da nema ništa s traženjem spomenutih Grka, no vjerojatno on pretpostavlja neka njihova očekivanja od tog susreta, pa je stoga i odgovorio na ovaj način. Po svoj prilici njihova očekivanja od ovog susreta i upoznavanja bila su mesijanska, no na drugačiji način nego je to pretpostavljao Isus. Oni su od mnogih ljudi koji su slušali i vidjeli Isusa bili uvjereni da bi on mogao biti Mesija, pa je to bio razlog da ga žele susresti. Jer pobožni Židovi su dolazili u jeruzalemski Hram s mesijanskim očekivanjima uvjereni da će jednom doći željena Pasha oslobođenja njihova naroda i tako konačno ostvarenje svih težnji i molitava. Vjerovali su u slavnoga i proslavljenoga Mesiju koji je svojom moću trebao uzvisiti i svoj narod.

4. korizmena nedjelja – B

Po nekom spontanom osjećaju za vjersku praksu, znamo da je korizma vrijeme ozbiljnosti. U vrijeme korizme sebi nastojimo predočiti mnoge istine i sadržaje koji nas potiču na odgovornost vjere koja nam je dana, da što ozbiljnije prionemo uz pokoru i molitvu, post i djela ljubavi. Jedna od istina vjere o kojoj razmišljamo je istina Božjega suda za koji znamo da je neizbježan svim ljudima, te da se za njega trebamo i pripremiti. Zato i činimo pokoru u ovome svijetu da možemo što lakše doći pred lice Božje i pred njegovo sveto sudište.

No danas živimo u svijetu koji je sklon minimalizirati tu istinu, te je zamišljati kao neku usputnu šetnju ili prijateljsko ćaskanje o našim ljudskim površnim temama. Pogotovo što se u novije doba mnogo govori o Božjemu milosrđu koje spašava sve ljude, pa se onda i ne trudimo bolje razumjeti i prodrijeti u dubinu istine o njegovu milosrđu. Upravo jer sebe uvjeravamo u njegovo milosrđe, a ne trudimo se pristupiti mu i zatražiti ga, upadamo u veliko proturječje. Osim tog uvjerenja koje se u posljednje vrijeme stječe kao da se Bog razbacuje milosrđem, pa je nemoguće da i nas ne zapadne barem nešto od tog milosrđa, ponekad se pozivamo na neke od svetopisamskih redaka kako bismo svoje uvjerenje i potkrijepili i nadahnutim tekstom. Jedan od tih redaka je i Isusova rečenica iz današnjeg evanđeoskog odlomka u kojemu Gospodin reče: „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“

Uistinu, Bogu nije stalo da osudi svijet, pa je zato dao svoga Sina da umre za svijet pribijen na križu. Ali to ne znači da on neće suditi svijet, jer on je istinski sudac cijeloga svijeta. I nijedan čovjek ne može prijeći s ovoga svijeta na drugi, bez presude koja mu omogućuje prolaza i prijelaz na drugu stranu. Isto tako ova rečenica znači da on ovdje na zemlji nije htio izgovoriti konačnu presudu, već je htio dati još jednu priliku cijelom čovječanstvu.