Božić – danja misa

Dok smo u liturgiji Božićne noći slavili Božji silazak među ljude i njegove sveto rođenje, danas nas Božja riječ poziva da još dublje i iz nove perspektive razmišljamo o Božićnom otajstvu. Nakon početnog trenutka djetinje radosti pred božanskim Djetetom, pred Sinom Božjim koji je postao i pravi čovjek u krilu Presvete Djevice, danas je trenutak za novi korak. Danas je trenutak za dublje promišljanje i za nove upite, danas je prigoda za daljnji hod u slavlju božićnoga otajstva. Sin Božji je došao među nas ne samo radi toga da on postane čovjekom, već da nas učini djecom Božjom. No i osim toga ne možemo se zadovoljiti samo tom činjenicom da smo se po njegovu rođenju rodili i mi za novi život, već da hoće da rastemo pred Bogom kao djeca njegova. Želja mu je da idemo korak dalje i da se učimo hoditi ovim svijetom kao njegova djeca svjedočeći milosno obilje koje nam je priskrbila njegova dobrota.

Zato danas razmišljamo o snazi učinaka Kristova rođenja za nas, jer ne možemo ostati nijemi pred činjenicom da se vječna Očeva Riječ učinila nijemim djetetom koje uči naš ljudski jezik. Ne možemo ostati nepomični da se Bog pomakao iz svoje vječnosti i sišao k nama. Ta činjenica od nas zahtijeva da mi sami učimo Božji jezik i da se mi pokrećemo i hodimo prema Bogu živomu i životu vječnomu. Božić je događaj koji se širi od Isusovih jaslica i zahvaća svu ljudsku stvarnost.

Božić – misa ponoćka

U ovoj svetoj noći osjeća se kao neka napetost i neizvjesnost poradi toga što su ćuti ispunjenje nečega čemu je ljudski rod i svaki čovjek u dubini bića težio. Jer otajstvo rođenja Sina Božjega koje slavimo u ovoj svetoj noći, otajstvo je koje je toliko očekivano. Jer nema toga tko ne ćuti potrebu za Bogom u svome životu, pa i onaj tko od njega bježi ili mu se suprotstavlja. Jer i onaj tko u tami hodi, upravo on želi svjetlo, a onaj tko se smrzava u studeni ljudske hladnoće, želi toplinu kojom će dušu ogrijati, a onaj tko se zamorio hoda pod bremenom nevolja, želi odmora i onaj tko se izmučio u ropstvu želi oslobođenje. Ako itko žeđa za spasenjem i spasiteljem, onaj je tko je postao žrtvom grijeha. Doista, nitko ne želi život toliko kao onaj komu se smrt približila, pa se želi izvući iz njezina zagrljaja i nitko svjetlo kao onaj tko je u tami, niti itko slobodu kao onaj tko je u ropstvu.

O tome svjedoči i proročanski navještaj proroka Izaije koji govori o narodu koji hodi u tmini, koji obitava mrkli kraj smrti, o narodu koji nosi teški jaram ropstva i muči se u neslobodi svoje povijesti. I starozavjetni Božji narod slika je svakoga naroda koji traži oslobođenje, koji vapi za svjetlom, koji žeđa za životom. A sve to što čovjek i narod žeđa, ne može sam sebi dati, već čeka da mu to Bog gospodar povijesti podari i da on s visine zahvati u ljudsku povijest i svaki život, da ga preobrazi i učvrsti svojom moću i ljubavlju. Zato i mi kršćani dok sa svim ljudima iščekujemo ostvarenje univerzalnih vrednota i vjernosti, ipak mi jasno znamo da ne iščekujemo da se dogodi nešto, već da dođe netko. Iščekujemo da dođe sam Bog, jer se ništa oko nas ni za nas neće dogoditi samo od sebe, već samo snagom Boga živoga i njegove ljubavi.

4. nedjelja došašća – A

U postupnom hodu kroz liturgiju došašća i Božju riječ koja nas je približavala otajstvu utjelovljenja i rođenja Sina Božjega, došli smo do 4. nedjelje došašća koja predstavlja posljednji veliki korak priprave za svetkovinu rođenja Sina Božjega. Kao ključna osoba koju nam današnje bogoštovlje nudi za razmišljanje,  iz tišine i skromnosti izranja sveti Josip, zaručnik i muž presvete Djevice Marije. No osim što je bio čovjek u svetom zajedništvu s Marijom, njegova svetost je došla bila na kušnju, te ju je morao pokazati u vrlo konkretnim i jako zahtjevnim stvarima. Taj trenutak kušnje bio je onaj kada je otkrio da je njegova zaručnica Marija trudna, te je trebao nadići sve bolne osjećaje koji su pratili tu spoznaju. Štoviše, morao je zatomiti i moguću vlastitu povrijeđenost, jer je njega taj događaj sigurno morao povrijediti do srži.

Možda bi netko mogao reći da sveti Josip nije bio gorljiv, jer je gotovo prešutio taj događaj. Nije reagirao burno, premda mu je bilo bolno. Nije prozvao Mariju pred svima i nije je prokazao poradi grijeha, što je bila njegova dužnost, već je smišljao kako da je potajice otpusti. A mnogi bi je u ime gorljivosti, i da dokažu pred drugima svoju vjeru u javnosti, dali kamenovati i bili bi ponosni da su iskorijenili jednog grešnika iz naroda. No Josip ne čini tako. Josip u svojoj poniznosti i skromnosti svoju kauzu prepušta Gospodinu. A Gospodin je njega pripustio toj kušnji, jer nema nijednog kreposnog čovjeka koji je stekao krepost bez kušnje. Tako isti i Josip ne može biti svet, ako mu Gospodin ne daje prigodu da pokaže svetost u konkretnoj situaciji u kojoj treba pokazati da se ponaša kao svetac i tako pred Bogom živi. A da nije bio prokušan kao Božji čovjek, teško bi mogao potom prihvatiti i odgovornost koja mu je trebala biti povjerena i teško bi bio pouzdan zaštitnik utjelovljenome Sinu Božjemu.

3. nedjelja došašća – A

Nakon što je poruka prve nedjelje došašća bio poziv na budnost, a druge nedjelje da se u korijenu sasiječe sve zlo koje se čini, ova treća nedjelja se logički naslanja na prethodne poruke te ide korak dalje. Kao što je sasvim logično, nije dostatno samo probuditi se i odbaciti od sebe zlo, već je neophodno biti izgrađen u dobru, to jest duhovno izgraditi čvrst karakter i osobni identitet. Primjer takve duhovne izgradnje je osoba Ivana Krstitelja. On je bio osoba izgrađena karakter i osobite čvrstoće u Bogu i vjernosti njemu, njegovoj riječi i odredbama. To se razaznaje iz Isusovih riječi u trenutku kada Gospodin izgovara svoj sud o Ivanu: „Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka.“

Kako vidimo iz Isusove izjave, riječ je o čovjeku nepoljuljanih stavova koji se odlikovao odricanjem, umjerenošću i skromnošću. A Ivan je dobro znao da odricanje i žrtva izgrađuju karakter, a ne život u blagostanju i obilju, ili pak onaj u raskoši koji vodi prema razvratu. On nije živio kako drugi žive, već onako kako je osjećao ispravnim pred Gospodinom, a to je značilo da je bio spreman otići u pustinju i izgrađivati se slušajući i razmatrajući Božju riječ. Nije išao za tim da se skupocjeno i raskošno odijeva ili pak da se hrani biranim jelima i delicijama. Nije bio mekušast, čovjek koji gleda samo

2. nedjelja došašća – A

Riječ Božja koju čitamo danas na poseban način je usredotočena na potrebu obraćenja i iskrenog života pred Gospodinom. Središnju poruku prenosi sveti Ivan Krstitelj u svom propovijedanju s pozivom na obraćenje svega puka Božjega: „Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko.“ No propovijedajući obraćenje, sveti Ivan je uputio vrlo oštre prijekore farizejima koji su došli primiti njegovo krštenje, ali nisu ozbiljno računali s obraćenjem. Zato ih oštro kori vrlo prijetećim riječima: „Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenje. (…) Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca.“ Ivan njima predbacuje, dakle, neplodnost, to jest neplodnu duhovnost i sterilan vjerski stav pred Bogom. Ne drži ih dovoljno iskrenima, niti njihov ponašanje drži ozbiljnim duhovnim stavom, već samo prividom, te im zbog toga i prijeti ‘sjekirom’.

Iz ovog događaja i Ivanova duhovnog iskustva, kao i iskustva s farizejima, otkrivamo koliko je važno ozbiljno pristupiti pitanju svoga obraćenja kao jednog od temeljnih stavova pred Bogom. A počesto se i nama događa kao i farizejima da nismo spremni odlučno se suočiti sa svojim manama i slabostima. Dobro ih uočavamo, ali preko činjenice da bismo se trebali duhovno boriti, prelazimo s lakoćom i ne stvaramo ozbiljne duhovne odluke. Počesto se nećkamo i ne reagiramo odlučno kako bismo trebali, kao da i ne shvaćamo da mane i slabosti, grijesi i poroci nagrizaju nas i naše biće.

1. nedjelja došašća – A

Današnjom nedjeljom započinje sveto vrijeme došašća kao jedno od jakih liturgijskih vremena u kojima se vjernici intenzivnije pripremaju za proslavu najvećih otajstava svoje vjere. U ovom slučaju riječ je o otajstvu dolaska Sina Božjega na zemlju za koje se doista treba pripremati posvemašnjom ozbiljnošću. Ako bi izostala priprava, onda bi zacijelo i slavlje otajstva Božjega bilo vrlo osiromašeno. Zato s pozornošću treba meditirati Božju riječ i primati k srcu sve poticaje koji dolaze od nje, jer nas ona vodi u dubinu duše i biti vlastitog postojanja pred Bogom.

A ove prve nedjelje došašća Božja riječ nam otkriva način na koji Bog dolazi među nas, što je vrlo važno znati ako mu želimo ići ususret, primijetiti ga i susresti ga na način na koji se daje otkriti i vidjeti. A Božji dolazak među ljude je takav da ne plijeni veliku pozornost javnosti kao što je plijene ljudski događaji, zabave, utakmice i slične stvari za koje ljudi odvajaju mnogo vremena i snage, mnogo strasti i energije. To nije događaj koji privlači mase koje se strče kod zemaljskih događaja i slavlja, kao kada dolaze i nastupaju zvijezde i poznate javne osobe. Naprotiv, on je događaj kada se u duši obuzdaju svi takvi podražaji, a duša pronađe mir i osjeti se slobodno od svih površnih težnji. Događaj Božji je zato događaj Božje tišine i jednostavnosti, ma koliko se Izaijino viđenje moglo krivo protumačiti. Doista, moglo bi se pomisliti da će onaj koji dolazi sa Siona kao Zakon i kao Riječ Gospodinova, biti neki moćnik ili da će doći u sili očitoj svim ljudima. No dolazak Sina Čovječjega je drukčiji.

Krist Kralj

Ljudima je uvijek trebao netko tko će biti na čelu, jer su se tako osjećali sigurnije pred izazovima svijeta i života. Bez obzira na naslov koji nosio, bio on kralj ili car, vođa ili predsjednik, on je obnašao svoju odgovornu službu. Iskustvo izraelskog naroda u Starome zavjetu to potvrđuje, kako smo čuli u prvom čitanju. Narodu je bilo važno imati nekoga tko će stajati na čelu i tko će ‘upravljati svim pokretima’, kako rekoše starješine Davidu. Onaj tko je na čelu i upravlja narodom morao bi biti jamac vrlo važnih životnih sadržaja, kao što je sloboda, spas, dobrobit, blagostanje, te nadasve treba biti jamac budućnosti, za što je morao znati odabrati ispravan smjer kojem upraviti brod svoga naroda. Onaj tko vodi narod trebao je biti ne samo na čelu, već licem okrenut prema Bogu. I samo tako je mogao biti na ispravan način na čelu naroda, jer je iz Boga trebao crpiti svjetlo i snagu za povjereno poslanje. I što je više bio svjestan da nije primio samo ovlasti od naroda, već prije svega poslanje od Boga, to je mogao biti bolji kralj, car, vođa, itd. O tome govori i prvo čitanje, premda naoko se čini da naroda traži od Davida da bude kralj i da mu narod daje kraljevske ovlasti, no više je nego očito da je njega izabrao Gospodin i da ga je on postavio za kralja. Zato David s njima sklapa savez pred Gospodinom u Hebronu.

U današnje vrijeme smo otišli daleko od tih vrijednosti i tog ideala. Nerijetko se događa da vođe naroda kao da se natječu u tome tko će biti bezočniji i bezbožniji. Kao da žele pokazati ne samo da se narodima može, već da se i mora upravljati bez Boga, te zato ignoriraju njegov Zakon ili rade izravno protiv njegovih nauma i odredbi. Danas se pitanje poglavara koji vodi narod tako rascjepkalo i razvodnilo, da malo tko više ima svijest o tome kako ispravno upravljati jednim društvom i narodom. To je i radi toga što se sve teže pronalazi suglasje oko vrednota koje narodni poglavar mora prepoznati za dobrobit svoga naroda, te onda i smjera kojim treba ići na temelju istih vrednota. Ali i onda kada nema i ne želi poglavare koje bi slijedio jasnim i određenim smjerom, suvremeni čovjek slijedi neke druge vođe i idole u tolikim sporednim stvarima života. Ima hrpe samozvanih vođa koji ga vode od jednog do drugog zemaljskog odredišta ili cilja,

33.  nedjelja kroz godinu – C

Vrlo je zanimljiv događaj opisan u današnjem Evanđelju. Dok su se jedni divili slavi jeruzalemskoga Hrama, Isusove riječi o propasti tog istog Hrama, a time i cijeloga Jeruzalema, djeluju zastrašujuće i prijeteće: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti kamen na kamenu nerazvaljen.“ Isus u ovome trenutku ne govori o uzrocima, ali mi ih možemo naslutiti. On je vidio duhovno stanje svoga naroda, sve njegove slabosti, te veliku udaljenost od Boga i od njegovih ciljeva, te je jasno slutio, a i božanski vidio, da takav život lažnoga sjaja nema svoje budućnosti, te da mu predstoji krah i kraj. No ljudi kao ljudi, opijeni izvanjskim sjajem i moću koja stoji iza toga, ostaju uljuljani i ne vide one istinske sadržaje na kojima trebaju graditi svoj život i svoje društvo. Ljudi zaborave da trebaju budućnost graditi na Bogu, jer on je stijena i hridina njihove. Te što je više onih koji čvrsto vjeruju i božanski žive, društvo je sigurnije, a narod je zaštićeniji. A Isus je dobro poznavao slabosti vjere svoga naroda, koji nije otkrivao da je došao Mesija, Božji Sin, i nije se tome veselio, već je mimo Boga tražio druga uporišta i postavljao sebi druge ciljeve, uvjeravajući sebe da oni odgovaraju Božjim planovima. No snovi o ljudskoj slobodi i samostalnosti, o vlastitoj državi i zemaljskoj moći ne odgovaraju biti Božje poruke i njegovih nauma s narodom. Zato je Isus, ne bez tuge u glasu, najavio propast i rušenje Hrama.

Tako je Gospodin svojim riječima definirao ono što je bila kasnija opasnost kršćanima svih vremena, a to je život između dva ekstrema: s jedne strane opuštenost i uljuljanost u zemaljski sjaj i slavu, a s druge strane kao reakcija na to zastrašivanja svijeta propašću i kaznama. S jedne strane je mlakost i nebriga za bit istinske duhovnosti, a s druge strane fanatično pretjerivanje i neutemeljena i nepromišljena gorljivost koja se afirmira u prijetnji svijetu Božjom vatrom i propašću.

32. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem Evanđelju čitamo kako su saduceji postavili Gospodinu pomalo neobično pitanje o životu vječnome navodeći neku moguću, premda ne stvarnu situaciju o ženi koja je mogla pripadati sedmorici muževa. Pitanje je bilo: Kome bi ta žena trebala pripadati u vječnosti od te sedmorice. No ovo pitanje je moglo izgledati kao čisto teorijsko pitanje od trenutka kada nije odražavalo stvarnu, već samo zamišljenu situaciju. No saduceji su na temelju takvih i sličnih argumenata koji su se temeljili i na odredbama Mojsijeva zakona dokazivali da nema života vječnoga. I kao što je njihovo pitanje bilo na dvije razine, teko je i Isusov odgovor na dvije razine. Kao prvo poučio ih je o sadržaju i smislu života vječnoga koji je sasvim drugačiji od zemaljskog života. A onda ih je potom poučio o istini uskrsnuća od mrtvih stavljajući im pred oči istinu o Bogu kao onome koji je Bog živih i kojemu svi žive. U protivnom ne bi ga Mojsije zvao Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim, da nije to Bog živi od kojega dolazi sav život.

Kao što je očito na primjeru saduceja, za neke ljude važna životna pitanja su doista svedena na čista teorijska pitanja, na naklapanja i natezanja bez smisla i zaključka. Takvi ljudi se ne žele susresti sami sa sobom i svojim ponašanjem, pa se onda ne žele susresti s istinom o Bogu, a niti s važnim činjenicama života. Zato, umjesto da zaokrenu vlastiti život, izokreću svaki ozbiljan razgovor pretvarajući ga u isprazne jezične zamke i smicalice. Jer nemaju nimalo snage ni volje postaviti vlastiti život na ozbiljne temelje, premda osjećaju da žive neuredno i bez pravoga temelja, zbog toga

Spomen svih vjernih pokojnika – Dušni dan

Među neupitnim istinama ljudskoga života koje neizostavno svaki čovjek iskusi postoji ona istina o smrti. Jer nema ljudskog života kojemu smrt nije kao sjena ili naličje, kao neizbježna vjerna pratilja. Svakome čovjeku smrt je činjenica s kojom se ima suočiti, ma koliko u sebi nosio žeđ i želju za životom. Upravo mu smrt ne dopušta da život shvaća kao zemaljsku idilu, već daleko drukčiju zbiljnost pred kojom ne može zatvarati oči. Smrt koja u svojem pohodu ne zaobilazi nijednoga čovjeka, svakome daje dovoljno poticaja da se ozbiljno pozabavi činjenicom da nam nije dano na zemlji živjeti beskonačno, do kraja isplanirano i isprogramirano, već vrlo konačno i neizvjesno. Ako išta, onda nas smrt upozorava i doziva nam u svijest da nismo neograničeni i besmrtni u ovome svijetu, već bića podložna raspadljivosti i u svojoj konstituciji krhka.

Iza granice smrti

I dok se kao ljudi nalazimo pred tako važnom i snažnom činjenicom smrti, s druge strane, onome koji vjeruje u živoga Boga, smrt ne govori ništa bitnoga, što mu već nije Bog svojim životom, riječima i djelima poručio. Štoviše, smrt ne može čovjeku ostaviti takvu i toliku pouku i poruku koju mu može ostaviti sam Bog. Tko je primio dar vjere i s vjerom promatra život, pa i onda kada je pun neizvjesnosti i zagonetki, on ipak dobro zna da smrt ne izgovara istinu, barem ne cjelovitu, o čovjeku i njegovu životu. Smrt može izgovoriti samo djelomičnu istinu, za razliku od istine koju izgovara Život.