14. nedjelja kroz godinu – A

Naš Gospodin je bio svjestan do koje mjere ljudi mogu sebi zakomplicirati život koji može biti tako jednostavan, ili pak do koje mjere mogu sebi otežati život koji može biti tako lagan za živjeti. Promatrajući život ljudi oko sebe, ali i dijeleći njihove brige i poteškoće, a vjerojatno slušajući i njihove uzdahe i jadanja, nastojao je dati im pravu pouku i pomoći im u životu savjetom i usmjerenjem.  A nadasve, izgrađivao ih je svojim primjerom, jer nije samo govorio i teoretski upućivao određenim smjerom i putem, već ih je poticao prenoseći im sadržaje iz vlastitoga iskustva. Sve što je sam živio, to je i drugima prenosio kao neupitnu istinu života. Upravo tako odjekuju njegove riječi: „Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.“ On ne govori svojim učenicima da od njega uče samo teoriju, već očekuje da uče iz njegova primjera. Jer kao što je on uzeo svoj jaram na sebe, tako i njima govori da čine, da ne uzimaju drugoga jarma, već njegova. Jer da ga on sam nije nosio, ne bi im rekao da uče od njega jer je krotka i ponizna srca. Doista, kao Božji Sin došao je među nas i u poniznosti i krotkosti ponio jaram spasenje našega. Zato je rekao da se uče od njega jer je krotka i ponizna srca, to jest sam je nosio jaram i iz iskustva im rekao da trebaju i sami uzeti taj jaram jer je bitan za spasenje.

Osim toga, ne samo da je primijetio da čovjek ne može bez jarma, nego je znao da čovjek sebi na ovaj ili na onaj način natovari određeni jaram. Kao i u njegovo vrijeme, tako je i u naše vrijeme, ljudi sebi tovare jarmove napravljene od zemaljskih želja i potreba, ambicija i stremljenja, tako da sve svoje životne snage potroše dajući se ujarmiti u poslove i obveze od kojih duša ne živi, već pod kojima se troši i skapava. Uočio je tako da su ljudi umorni i opterećeni, ali da se ne znaju odmoriti i pronaći spokoj dušama svojim.

13. nedjelja kroz godinu – A

Riječi koje Isus izgovara u današnjem Evanđelju mogle bi s jedne strane djelovati nezrelo i posesivno, kao neka vrsta nedopustivoga potraživanja koje ugrožava druge uvjetujući ih u njihovoj slobodi i izborima. Doista, moglo bi se učiniti da je riječ o nezrelom narcisoidnom adolescentu koji ne dopušta nekom svom prijatelji da poštuje i ljubi ikoga voli više od njega. Nezrela ljubav se onda realizira kroz prizmu posesivnog privlačenja ljubljene osobe kojoj se ne dopušta niti da samostalno diše, misli ili živi. Osim što je neodrživa, oni koji uđu u takvu u takav odnos kasnije se poprilično namuče da se oslobode jedno drugoga, to jest da se oslobode spona, grča i pritiska u koji nastaje uslijed posesivnosti. Na žalost, dogodi se da bude i tragedija do kojih se ljudi dovedu takvom nezrelom ljubavlju.

Isusove riječi doista mogu djelovati vrlo oporo, kao riječi onoga postavlja uvjete na bezuvjetnu ljubav svojim učenicima, a današnji je čovjek navikao da samostalno bira uvjete po kojima će živjeti i po kojima će izabirati. Može biti čudno što on tako postavlja uvjete na bezuvjetnu ljubav ne ostavljajući njima prostora da proturječe, da umanje ili već što drugo suprotno naprave, no u konačnici ne može biti drugačije. Jer uvjete postavlja onaj koji zna što je bezuvjetna ljubav, te je najveći uvjet ljubavi da bude bezuvjetna i bez granica. A kada se ostavi ljudima na volju da izabiru ljubav, pa čak da joj ne postavljaju svojih ljudskih uvjeta, već je žive kao slobodnu ljubav, uvijek se pokaže da je takva ljubav prepuna ograničenja koja je ne samo sputaju, već je i potpuno unište.

12. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Gospodin Isus hrabri svoje učenike da se ne boje ljudi, već da postojano naviještaju radosnu vijest, bez obzira kako to prihvaćali i odbijali oni kojima se naviješta. No pozadina ovih riječi je sigurno malo složenija, te je treba ipak objasniti, pri čemu dodatno pomaže i prvo čitanje iz Knjige proroka Jeremije. No prije svega valja reći da postoje dvije vrste skrovitoga govora: skroviti i utišani govor onih koji se boje naviještati evanđelje iz straha od ljudi, te skroviti govor onih koji ne žele biti razotkriveni kao neprijatelji vjere i protivnici Crkve, pa onda u tajnosti kuju urote protiv Krista i vjere, protiv Crkve i protiv pojedinih njezinih članova.

Naime, dok ih upozorava da se ne boje ljudi, on dodaje i jednu zagonetnu rečenicu koju treba posebno razmotriti: „Ne bojte se ljudi! Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati.“ Isus je svjestan da protivljenja i progoni ljudi započinju najprije u nekom prikrajku i zakutku, započinje ogovaranjima i klevetama koje potom prelaze u otvoreno protivljenje, a onda i u progon. Zato on kao da htjede reći svojim učenicima da će jednom i te klevete i potajno kovane zavjere doći na vidjelo, jer prije ili poslije sve se sazna. U konačnici tako se njemu dogodilo, te je htio na to pripremiti i svoje učenike. I njega je njegov učenik Juda najprije izdao onima koji su ga klevetali i zlo mu snovali, te je kasnije dovršio svoju izdaju u vrijeme posljednje večere.

11. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Matej opisuje s jedne strane Isusov stav pred problemom pastira, a s druge strane daje i rješenja za taj problem. A zanimljivo je da je Isusu polazište propitivanje stanja naroda. Promatrajući stanje naroda, shvatio je što mu nedostaje, jer je uočio da je mnoštvo koje ga je slušalo bilo ‘izmučeno i ophrvano kao ovce bez pastira’. U tom trenutku on odlučuje povući i potez, i to u nekoliko koraka. Najprije svoje učenike upozorava na problem koji uočava. Zatim očekuje od njih da ‘mole gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju’. Naposljetku ih izabire i šalje da oni idu u žetvu Gospodnju. U svakom slučaju, Isus je ukazao na poveznicu koja postoji između stanja naroda Božjega i pastira ili radnika u njegovoj žetvi. Naime, stanje naroda ne može biti dobro, ako pastiri nisu revni i brižni, to jest ako nisu zauzeti radnici u žetvi, već nemarno vrše svoje poslanje. Rezultat njihova rada ili nerada vidi se na ovcama, a ne samo na njima, te stoga loše stanje naroda pokazuje da narod ima loše pastire.

Iz toga se zaključuje da su pastiri izravno odgovorni za narod, te će Gospodin od njih jednom tražiti račun. Istina, nisu samo oni odgovorni, jer je odgovoran i svaki pojedinac za svoju duhovnu dobrobit i rast pred Gospodinom, ali ponašanje i sigurnost povjerenoga stada ovisi u dobroj mjeri i o budnosti pastira. Uvijek se neka ovca može svojeglavo udaljiti iz stada i tako riskirati vlastiti život, ali ne bi smio biti pastir taj koji je udaljava iz ovčinjaka svojim neodgovornim ponašanjem. Uvijek može biti onih koji će dvojiti ili čak odbacivati nauk koji pastiri u Crkvi poučavaju, ali ne bi smjelo biti pastira koji daje loše savjete i usmjerava na zao put ovce kojima je kao pastir nadređen.

10. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku opisan je poziv carinika Levija, to jest svetog Mateja. Ali isto tako Evanđelist opisuje okolnosti kao i popratne reakcije na sve što je se dogodilo tom zgodom. U središtu pozornosti je, osim što je Isus pozvao njega – carinika, bila i činjenica da su se tom zgodom oko stola okupili mnogi carinici i grešnici, a Isus nije imao problema s njima sjesti i blagovati. To je izazvalo reakciju farizeja koji su počeli prigovarati zašto Isus čini takvo što. Iz njihove reakcije iščitavamo da nisu razumjeli što se dogodilo, te da nisu znali cijeniti obraćenje jednog carinika, pa ni dobrobiti onih koji su slušali Isusove pouke i mijenjali vlastiti život. Oni su u svemu tome tražili izgovor da se ne približe Isusu, jer on se družio s carinicima i grešnicima. Time su se udaljavali od Boga, jer Bog nikad nije zazirao od ljudi koji su ga iskreno tražili i koji su, prije ili poslije, dolazili u njegovu blizinu i uspostavljali zajedništvo s njime. Za Boga nikada nije bilo kasno, pa ni pozvati jednog starca Abrahama i podići mu potomstvo, kao što nije prezao pozvati carinika Mateje i bilo kojeg drugog grešnika. Tim više je reakcija farizeja bile ne samo smiješna, već žalosna. Tražili su izgovor da bi se odmicali od ljudi i od Boga, te su u ime svoga čistunstva bili dežurni kritičari ljudi i pojava u društvu, ali ljudima nisu donosili Boga, već samo odredbe i propise. Boga nisu mogli donijeti, jer su oni sami bili daleko od Boga i nisu znali uspostaviti pravi odnos blizine i zajedništva. Njemu nisu dopuštali pristup usvoje srce, a od njega su se odmicali jer je on pokazivao milosrđe prema grešnicima

Tijelovo – svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Zajedništvo je jedna od bitnih sastavnica ljudskoga života. Sam Bog koji je zajedništvo i ljubav stvorio je čovjeka da teži prema zajedništvu u ljubavi. Štoviše, utisnuo mu je i želju da se ne zadovoljava površnim i ograničenim zajedništvom, već da teži za onim punim i savršenim, to jest za onim koje pretpostavlja veliki sklad i suglasje života. Upravo zato što zajedništvo pretpostavlja savršenstvo i puninu, valja primijetiti kako ljudi ne drže do njega na takav način na koji je Gospodin predvidio da se živi i ostvaruje. Jer danas među ljudima postoji zajedništvo koje je samo formalno ali ne i stvarno, ono koje je biološko ali koje ne dotiče osjećajnu i misaonu razinu. Ima i ono tjelesno, ali da uopće nije duhovno, te ljudi i ne vode računa da bi jedno trebalo pretpostavljati i drugo ako žele biti s nekim u pravome zajedništvu, to jest moralo bi pretpostavljati jednodušnost i zajedničke vrednote.

Ako među osobama nije isti duh i vrijednosti, onda je njihovo zajedništvo ograničeno, a može biti i vrlo interesno i uvjetovano. No to se onda protivi bezuvjetnom, bezinteresnom i slobodnom zajedništvu za koje je Bog stvorio čovjeka. Osobe koje nemaju ispravno poimanje zajedništva često stupaju u odnos zajedništva poradi potraživanja, a ne iz potrebe nesebičnoga darivanja. U duhu svega rečenoga zajedništvo može biti zasluženo ali i nezasluženo, službeno kao i neslužbeno, ovisno već kako se ljudi postave.

Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Svetkovina Duhova je uzvišena svetkovina kojom se završava uskrsno vrijeme, to jest kojom se kruni Isusovo uskrsno otajstvo i djelo otkupljenja. Središnja dimenzija ove svetkovina je proslava Isusova sebedarja učenicima koje se dovršuje darivanjem Duha Svetoga, kao što čitamo u današnjem Evanđelju u kojem sveti Ivan opisuje Isusovo očitovanje učenicima u večernjim satima na dan uskrsnuća. Nakon što je nad njih zazvao svoj mir, dahnuo je u njih rekavši im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“ O izljevu Duha Svetoga na dan Pedesetnice govori i sveti Luka u Djelima apostolskim, jednako kao što ga i sveti Pavao u odlomku iz Poslanice Korinćanima predstavlja Darom nad darovima, jer je on izvor, jamstvo i ključ ‘funkcioniranja’ svih darova.

Više je nego očito da je Duh sveti onaj nasušni dar apostolima, te da je vezan uz Gospodinovo uskrsno otajstva i njegovo predanje apostolskoj zajednici koja od njega živi i po njemu djeluje. No postavlja se veliko pitanje zašto je on toliko važan zajednici i koja je korist od njega za konkretnog čovjeka i društvo. Osim toga vrlo je upitno kako ga doživljavamo mi vjernici koji smo dio ovoga svijeta u kojem mu se ne ostavlja dovoljno prostora za djelovanje i nadahnuće. Koja korist za nas i za čovjeka može biti od nekog nevidljivog i neopipljivog dara u svijetu u kojem se vrednuje samo ono vidljivo i opipljivo? Koja korist od ove duhovne moći i prisutnosti u svijetu koji doživljava i prihvaća samo onu tjelesnu?

7. vazmena nedjelja – A

Nakon proslave Gospodinova uzašašća nalazimo se u danima kada intenzivno razmišljamo o apostolima koji se nalaze kao u nekom raskoraku ili zrakopraznom prostoru. Jer Gospodin je otišao u nebesku slavu s desne Očeve, a oni još nisu primili snagu Duha Svetoga da bi mogli odvažno propovijedati svijetu slavu njegova uskrsnuća. Doduše, oni još nisu znali što ih sve čeka, što će se sve dogoditi, što trebaju činiti, to jest što će im Isus povjeriti i na koji način će trebati vršiti poslanje. No to je znao Gospodin. Zato osim što je on dovršio svoje poslanje smrću, uskrsnućem i uzašašćem, znao je da to nije dovoljno. Jer njegovo poslanje nije bilo samo u tome da on nešto učini za njih i za spas čovječanstva, već da njih osposobi da oni nastave dalje činiti što je on činio.

Zato je njegova uloga bila posebna, kao što je u životu mnogih ljudi koji nose odgovornosti u životu, jer nije bila uloga ni zadaća koja se tiče samo njegova osobnog života, već je bila važna i za širu zajednicu. Doista, nije svejedno kakvo će stanje ostaviti iza sebe netko tko je upravljao nekim poduzećem ili društvenom ustanovom. Nije nebitno koga će ostaviti iza sebe netko tko je glava u obitelji, predsjednik neke udruge ili čelnik neke ustanove.

Uzašašće Gospodinovo – Spasovo

Ne samo čovjek našega vremena, već je čovjek svih vremena imao u sebi usađeni imperativ da nadiđe samoga sebe i njemu zadane granice prostora i vremena. Štoviše, mogli bismo reći da se trudio nadići granice svoje ljudskosti, te biti i više od čovjeka. Sveto pismo opisuje već na prvoj stranici da je čovjek pao u napast koju mu je servirao Sotona da poželi biti poput bogova, te da sam određuje što je dobro a što je zlo. U tom slučaju bi prestao primati od Boga upute i odredbe, već bi sam za neko svoje navodno dobro i napredak određivao svoje granice i mogućnosti. Takve težnje i stremljenja postoje i danas vrlo izazovni, kada određeni intelektualni i kulturni pokreti ‘zagovaraju i podržavaju uporabu novih znanosti i tehnologija za poboljšanje ljudskih mentalnih i fizičkih sposobnosti i prirođenih vještina, te poništenje onoga što se smatra nepoželjnim i nepotrebnim vidom ljudskoga stanja, kao što su glupost, patnja, bolest, starenje i neželjena smrt’. Dakle, postoje ljudi koji misle da se ljudski napredak, to jest razvoj i poboljšanje njegovih stanja može dogoditi razvojem određenih tehnika i tehnologija, pa stoga podupiru bezrezervnu uporabu istih, ne želeći postaviti radikalno pitanje o etičnosti i zakonitosti istih. Ovakve težnje koje govore o čovjekovu nadilaženje vlastitoga stanja, pa čak i same ljudskosti, naziva se transhumanizam, kako to i sama riječ kaže. I dok jedni u tom pokretu vide udruženje onih koji utjelovljuju najizazovnije, najhrabrije, najmaštovitije i najidealističkije težnje čovječanstva, dotle s druge strane njegovi protivnici u njemu vide jednu od najpogubnijih ideja u svijetu.

Bilo kako bilo, s obzirom na ovaj pokret, valja reći da danas ljudi zaboravljaju da ideje i težnje da nadiđe svoje stanje i da iziđe izvan granica i okvira postoje u svakom čovjeku kao Bogom utisnuti dar i težnja. No s druge strane, Bog je čovjeku skrenuo pozornost i na put kojim treba ići da ostvari svoje zakonite težnje.

6. vazmena nedjelja – A

Prije svoje smrti i uskrsnuća Isus je svojim učenicima navijestio što se ima s njime zbiti, to jest kako treba biti ubijen, umrijeti i uskrsnuti. Na poseban način to čini na posljednjoj večeri, neposredno prije svih tih događanja koja je naviještao, što smo čuli i u današnjem Evanđelju: „Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti.“ S jedne strane im govori o svome odlasku, ali s druge strane im govori o tome da će biti s njima zauvijek jer će im dati drugoga Branitelja. Ne želi da se osjećaju usamljeni i obeshrabreni, jer ih neće ostaviti siročad, premda neće više s njima živjeti na isti način na koji je živio do tada. Jednostavno želi ostati s njima premda neće više biti u istoj dimenziji u kojoj su i oni, već će se uzdići na novu razinu postojanja koja nadilazi prostor i vrijeme. Štoviše, ne samo da za sebe naviješta da će se uzdići u novi način i novu razinu postojanja, on želi i njih povesti za sobom. Zato ih svojim poukama na to priprema, jer uzdignuće ljudske naravi u nebesku slavu ne tiče se samo njegove ljudskosti, već se tiče svakoga čovjeka.

No osim što ih poučava da želi da i oni dođu gdje je on, njegova je želja i plan da već sada na zemlji osjete blagodat zajedništva s njime po vjeri i ljubavi. Unatoč toga što će za njih postati nevidljiv i nedodirljiv jer živi novim načinom života, ne želi ih napustiti i ne želi da ostanu sami i siročad u ovome svijetu. Stoga im pokazuje i pravi put i način na koji se može ostvariti njihovo zajedništvo dok se nalaza u različitim dimenzijama života. Taj pravi put povezanosti i zajedništva je ljubav, jer ona ne priznaje ni prostorna ni vremenska ograničenja. Ona ljude uzdiže u novu dimenziju postojanja, kao što je njega ta ista ljubav po uskrsnuću uzdigla u novi život. Uzalud bi bilo sve što je učinio, da to nije učinio iz ljubavi, pa je zato svojim učenicima ostavio zadaću da ga ljube kao najveću zadaću života. Ona je bila ključ pravoga zajedništva i njihova duhovnog napretka koji im je nagovijestio.

Zato im kaže da ga svijet neće više vidjeti, jer svijet ne ljubi. A onaj tko nema iskonske Božje ljubavi, doista je slijep za bitne sadržaje života. Tko ne ljubi ne vidi pravu dimenziju života u kojoj živi sam Bog, te onda ne znaju niti kamo usmjeriti vlastiti život. Tko ne ljubi, ne vidi niti kamo treba ići i što od svoga života ostvariti. Zato je ljubav sredstvo kojim se prelazi u novu dimenziju života već sada. Ljubav je onaj veliki korak kojim se već sada može zakoračiti put neba u onaj bolji i kvalitetniji život. No kako bi se to moglo, Isus nas poučava da svaka ljubav nije prava ljubav. onaj tko bi za se tvrdio da ga ljubi, a ne čuva njegovih zapovijedi, ne bi ga istinski ljubio, te bi time izgubio pravu podlogu za ljubav, a i pokazao da mu nije stalo do ljubavi. Jer ako netko ljubi, onda je motiviran činiti ono što zna da se sviđa ljubljenoj osobi. Tako i u ovome slučaju, onaj tko kaže da ljubi Isusa, treba to dokazati ljubeći sve ono što on ljubi i traži od onih koji ga ljube. Onaj tko ljubi Isusa, ne može previdjeti njegovu pouku i riječ, njegove odredbe i zapovijedi, već ih, naprotiv, zdušno vrši svom snagom ljubavi svoje.

Jer samo onaj tko na taj način stvara sebi solidnu podlogu kvalitetna života, kao neki temelj na koji se može osloniti ljubav. Ako bismo hod prema nebu usporedili s penjanjem po skalama ljubavi, onda slušanje zapovijedi postaje temelj na koji se može nasloniti te skale i po njima se potom penjati na veću, uzvišenu razinu. Vršenje zapovijedi je pretpostavka koja svjedoči da je ljubav o kojoj se radi vjerodostojna. U tom duhu razumijemo Isusove riječi: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati“, te potom: „Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi, a tko mene ljubi, njega će ljubiti moj Otac, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati“. S time da Isus ovdje ne misli na neki kruti katalog zapovijedi, već na cjelinu svoga nauka i svojih odredbi koje je prenio svojim učenicima kao odredbe života. Onaj tko istinski ljubi, jasno vidi potrebu da čuva svaku Isusovu riječ u svome životu, a onaj tko ne ljubi istinski, taj samo selektivno prihvaća Isusov nauk pozivajući se samo na ono što mu odgovora, a najčešće je uvjeren da Isus pred ljude ne postavlja nikakve konkretne zahtjeve života, već ih prepušta da oni sami izabiru što i kako činiti, što i kako ljubiti. No iz Isusovih riječi razaznajemo da ljubav postaje spona istinskoga zajedništva između njega i učenika. Ali i u njihovu životu spona između sadašnjeg života i budućeg života, između temelja svakodnevnoga življenja Isusovih smjernica i budućeg života koji će biti kruna naše vjernosti Gospodinu. Ljubav učvršćuje, drži u zajedništvu i daje smisao svim našim svakodnevnim činima, a s druge strane spona je savršenoga zajedništva s Ocem, Sinom i Duhom Svetim koji su izvori istinske ljubavi.

Neka nas Isusova ljubav stoga ponese do nove razine života, a ta nova razina života je uskrsni život. Primajući njegovu ljubav i čuvajući je vršeći njegove zapovijedi, osposobljeni smo već sada vidjeti ga, s njim komunicirati i ostati savršeno povezani snagom njegova Duha. Njegova ljubav je za nas i obveza, ali ne trebamo se strašiti jer on nas ljubavlju i osposobljava, te po njoj postajemo sposobni ispuniti sve svoje zadaće i doći do cilja svojih stremljenja. Zato je Isusova ljubav snaga da možemo sada živjeti uskrsnim životom, a isto tako i spona preobraženoga zemaljskog života s njegovim vječnim ostvarenjem. Ljubimo stoga njega i ljubimo njegovom ljubavlju sebe i braću ljude, kako bismo jednom u punini uživali neizmjernu ljubav Presvetoga Trojstva.