5. vazmena nedjelja – A

Iz razgovora koji Isus vodi sa svojim učenicima vidimo da učenicima nedostaje osnovno znanje o otajstvima života u koja ih on želi uvesti. Tako Toma pokazuje da ne zna kamo Isus planira ići, te jednako tako ne zna niti kamo se sam usmjeriti, pa i uz pretpostavku da želi ići za Isusom. Filip pak pokazuje da nije usvojio bit Isusovih pouka o Ocu nebeskome i o zajedništvu Oca i Sina, što u konačnici potvrđuje da nije dobro upoznao samoga Isusa. Doista, ovo se postavlja kao temeljni problem Tome i Filipa, a za pretpostaviti je da ni i drugi apostoli nisu bili na boljem stupnju razumijevanja Isusova života i istina kojima ih je učio. Bilo je lako nešto naučiti o njemu, te prihvatiti pouke razumljive ljudskoj pameti i razumijevanju, ali vinuti se iznad toga bio je prevelik napor za njih, jer nije bila riječ samo o tome da nauče nekoliko novih stvari, već da potpuno drukčije dožive život prihvaćajući onaj o kojem im je Isus govorio.

A to i danas ostaje vrlo zahtjevan posao svakome čovjeku, koji se prema Isusu i njegovu nauku ne postavlja bolje od primjera koji pokazaše Toma i Filip. Zato i za današnjega čovjeka vrijedi izjava svetoga Tome: „Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?“ Nismo dovoljno upućeni u smisao Isusova života za nas, te slobodno možemo reći da ne znamo kamo odlazi. Još uvijek ne znamo dobro, a nismo to životom iskusili, zašto je došao među nas, zašto je uskrsnuo i zašto je uzašao k Ocu.

4. vazmena nedjelja – A

Danas na nedjelju Dobroga pastira Isus poučava pastire i vjernike onom vjerodostojnom i ispravnom životu, u zajedništvu vjere svete Crkve. Služeći se jezikom svoga vremena, to jest slikama iz pastirskog života, on progovara o vršenju svećeničke službe koju će povjeriti svojim učenicima. Jasno mu je da zajednica njegovih vjernika Crkva ne može bez pastira, bez obzira na njihovu slabost i ograničenost. Isus nije bio slijep da nije mogao ne uočiti da su njegovi apostoli kojima povjerava svoju pastirsku službu, samo slabi i ograničeni ljudi. Nijedan od njih nije bio bez mane i zamjerke, no to nije bio razlog da ih ne izabere, da ih ne posveti svojom prisutnošću i da ih ne pošalje da naviještaju radosnu vijest Evanđelja. No jednako tako ih je upozorio da postoji onaj zakoniti način da vrše svoju službu, te im ljudska slabost ne može biti izgovor u tome. O tom zakonitom načinu vršenja službe Gospodin govori slikovito kada im govori o ulasku u ovčinjak na vrata: „Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas.“

Gospodinu je jasno da nijedan čovjek sam po sebe nije dostojan službe pastira, te jednako tako nijedan čovjek nema pravo na nju, ma koliko se o tome danas govorilo kao da je riječ o činovničkoj službi o kojoj ljudi raspravljaju kao o razdiobi društvenih poslova ili zadaća. Osim toga, bilo mu je jasno da i među onima koji budu izabrani da je vrše ima onih koji se prema njoj ne ponašaju s dužnom odgovornošću i doličnim poštovanjem života, pa je zato i skrenuo pozornost da takvi koji to čine nisu pravi pastiri, već kradljivci i razbojnici. Svatko tko bi pokušao vršiti pastirsku – svećeničku službu na proizvoljan način ne trudeći se ‘ulaziti na vrata’, a vrata su Krist, zaslužio bi prijekor i osudu. Tko prihvaća pastirsku službu, a ne odgaja se da sliči Kristu, to jest da bude po mjeri tih vrata kroz koja se ulazi u ovčinjak, zavarava sebe i druge, te čini štetu i sebi i stadu koje mu je povjereno. Dakle, nije samo riječ o onima koji uzurpiraju pravo poučavanja kao kradljivci i razbojnici, to jest krivovjerci i raskolnici, već se to odnosi i na one koji su zakonito u Crkvi, ali nisu pravi pastiri jer svojim ponašanjem ne sliče Kristu.

3. vazmena nedjelja – A

Jedan od najvećih problema ili jedna od najvećih poteškoća duhovnoga života je mlakost. Ili biblijskim jezikom rečeno, sporost, tromost ili tvrdoća srca u odnosu prema Bogu i njegovu djelovanju za čovjeka. Čovjek je tako spor i hladan da prihvati Božje djelovanje. A najčudnije od svega da je to djelovanje Boga koji skrbi oko njegove dobrobiti i koristi, a on to ne prepoznaje. I onda se teško opredjeljuje vjerovati odvažno i jasno, s lakoćom i s poletom, već radije ima svoju zadršku, kao da se radi o nekome tko ga ne voli ili tko ga želi iskoristiti i sebi podčiniti. U njemu se stvara kao neka racionalna sumnja ili mehanizam ‘razumskog’ propitivanja koji mu ne dopušta biti do kraja prepušten neposrednom odnosu s Gospodinom, te se onda njegov stav hladi, a zajedništvo dolazi u pitanje. Doista postaje zanimljivo kako čovjek ne sumnja u ništa toliko koliko sumnja u Boga i njegov odnos prema ljudima, dok nisu tako kritični prema vlastitoj sumnji i vlastitoj mlakosti i nedosljednosti.

Upravo je ta naša sumnja prema Bogu znak i dokaz da nismo dovoljno dobro iskusili njegovo djelovanje , te nismo osvjedočeni u njegovu dobrotu i ljubav. Ako smo sumnjičavi glede svega što dolazi od Boga, znak je da nismo jasno i izravno doživjeli njegovu prisutnost, već smo se radije zaustavili na vlastitom poimanju,

2. vazmena nedjelja

Svojim uskrsnućem Isus je otvorio novo poglavlje odnosa prema ljudskome rodu, što se očitovalo već u odnosu koji je pokušao ostvariti sa svojim učenicima, koji su svim tim događanjima ostali osupnuti, to jest nesposobni primjereno reagirati. Primjer takve loše reakcije je bio apostol sveti Toma koji na dan uskrsnuća nije bio s drugim apostolima zatvoren u dvorani, ali je zato bio prisutan osam dana kasnije na istome mjestu. Toma nije mogao povjerovati da je Isus, nakon što je mučen, raspet na križ, umro i pokopan, mogao biti živ i ukazati se svojim učenicima. Odbijao je vjerovati svojim kolegama i prijateljima uvjeren da su vidjeli neku utvaru, da im se pričinilo jer su trpjeli zbog velikog nedostatka njegove prisutnosti. Od velike želje i potrebe da ga imaju uza se kao živoga, počeli su imati priviđenja o njegovu uskrsnuću od mrtvih. Smatrajući sve to prividom ili nekom utvarom, Toma je postavio uvjet da će povjerovati samo onda kada svojim rukama provjeri radi li se doista o Gospodinu.

Pokušavajući izvesti neki zaključak iz spomenute situacije, moglo bi se reći da je sveti Toma bio jedan sasvim normalan čovjek koji je u ovoj situaciji postavio pred Isusa, ali i pred svoje prijatelje, sasvim normalan zahtjev. Vjerojatno bi tako učinio i svaki od nas u želji da dođe do što je moguće veće sigurnosti. Takva sigurnost je svojstvena danas i čovjeku našega vremena i uljudbe, jer se, poput Tome, opredijelio za ono čvrsto i opipljivo. Priznaje samo ono što može rukom dohvatiti i čvrsto stisnuti, te stoga naslova osporava vjeru ili je smatra nekom nesigurnom kategorijom.

Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjega

U uskrsno jutro dogodilo se čudo nad čudima koje je čovjek pripremio za čovječanstvo, a to je da se kotač smrti neočekivano zaustavio, to jest njegov je pakleni stroj zapeo na Kristovu grobu. Doista, to sile zla i grijeha nisu mogle ni u snu slutiti da će se pronaći načina da se ovaj nezaustavljivi smrtonosni pohod zaustavi, jer nije bilo čovjeka koji bi bio u stanju to učiniti. Zato nisu očekivali niti da će se to dogoditi u ovome slučaju, to jest da će im se ispriječiti jedan čovjek kojega su dokrajčili na križu u najtežim mukama. No dogodio se upravo to što je nekoć prorokovao Psalmist u Ps. 118, a što pjevamo u današnjem uskrsnom slavlju: „Kamen koji odbaciše graditelji, postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo, kakvo čudo u očima našim.“ A taj čovjek koji se ispriječio silama zla koje su despotski vladale nad ljudskim rodom, bio je Isus iz Nazareta, Božji Pomazanik koji je prošao zemljom čineći dobro i otimajući iz sotonskog zagrljaja čak i one kojima je već bio ovladao đavao. Štoviše, njega je Bog uskrisio treći dan i dao mu da se očituje, kako je sveti Petar navijestio u Djelima apostolskim. Upravo Isus, jer je bio Božji Sin, iznenadio je sotonu zaustavio ga u njegovu smrtonosnom pohodu protiv čovječanstva uništivši njegovo najmoćnije oruđe, a to je smrt. On na kojega više nitko nije računao nakon što je položio život na križu na veliki petak, on je uskrsnuo i sve je iznenadio svojim životom.

To što rekosmo da se dogodilo u trenutku uskrsnuća, zorno možemo iščitati iz evanđeoskog odlomka u kojem čitamo kako Marija Magdalena dolazi na Isusov grob i opaža da je kamen s groba dignut. Osim što je silno iznenađena, ona tu vijest javlja i dvojici učenika: Petru i Ivanu, te i oni trče na grob osvjedočiti se da je kamen odvaljen, a da Gospodina nema u grobu. I upravo u Isusovu grobu oni počinju shvaćati da je Isus bio onaj koji je stavio točku na smrt, te je na nju navalio svoj kamen, dok je on izišao živ noseći život svijetu.

Velika subota – vazmeno bdjenje

U posljednjih nekoliko godina i kod nas u Domovini imali smo iskustvo razornih potresa, ali jednako tako pratimo i kad se takve nedaće dogode negdje u svijetu. Potres nam redovito ostavlja poruku straha i ukazuje na ljudsku nemoć nad silama koje su iznad njega, te pomalo čovjek strepi da se ne dogodi i još nešto teže i pogubnije. Ovi potresi koji dolaze od tektonskih poremećaja iz utrobe zemlje, upozoravaju nas na našu zemljanost, to jest zemaljsku nestabilnost na koju se nikad do kraja ne možemo osloniti i pouzdati, premda smo dio nje i ona dio nas. A kao plod njihove razorne snage ostaju mnoga razaranja, poginuli, ranjeni i pod ruševinama zarobljeni.

No možda bi nam takvo stanje i ‘potresne okolnosti’ mogle pomoći da bolje shvatimo događaj i poruku Kristova uskrsnuća. Jer kada sveti Matej opisuje Gospodinovo uskrsnuće, između ostaloga će reći da je se u osvit prvoga dana u tjednu dogodio žestok potres na njegovu grobu. No ovaj potres je bio drugačiji od zemaljskih potresa utoliko što nije pokrenut ni došao iz zemlje, kako to redovito biva kada je riječ o potresima, već ga je pokrenuo anđeo Gospodnji koji je sišao s neba. Dok oni zemaljski potresi nastaju u utrobi zemlje, te su izraz i plod njezine nestalnosti i nestabilnosti, ovaj potres je došao iz neba kao pokazatelj da je Bog Gospodar i neba i zemlje. Dok zemaljski potresi dolazeći iz zemlje ruše sve što se izdiže iz zemlje prema nebu, sve što nije dobro učvršćeno ni solidno izgrađeno, dotle ovaj potres silazeći s neba potresa sve do u dubinu zemlje. Dok zemaljski potres donosi rušenje i smrt, dotle ovaj nebeski vraća život i obnavlja ga u svoj njegovoj ljepoti, premda je i on zastrašujuć za protivnike i mrzitelje života, za sve one koji odbacuju božanski život i Boga pokušavaju ubiti i gurnuti u grobnicu zaborava.

Veliki petak

Vrlo je znakovit razgovor koji naš Gospodin vodi s Pilatom u trenutku suđenja, neposredno prije same osude. Pilat ga ispituje o njegovu djelovanju, a na poseban način o optužbi glavara i pismoznanaca koji ga optužiše i predadoše na sud s optužbom da se pravio kraljem. Isus ne opovrgava ovu istinu koju su oni izrekli i nesvjesno, s time da on svoju kraljevsku službu nikada nije ni pomislio vršiti u smislu zemaljske časti i vlasti. Zato on Pilatu govori da je kralj, ali da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijet: „Isus odgovori: ‘Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.’ Reče mu Pilat: ‘Što je istina?’“

Gorki kompromisi

Takav upit na koji nije čekao odgovor, a Isus mu ga je doduše već bio dao, mogao je izgovoriti čovjek koji je u ustima nosi okus gorčine kompromisa koje je u životu radio. Bio je podložan ljudima iznad sebe, te je u ime to podložnosti, a i potrebe da se održi na vlasti, morao toliko puta pogaziti očevidnost i činjenice. Nakon toliko kompromisa i oportunizma vjerojatno mu nije više nije ni padalo na pamet vjerovati u istinu i misliti da može biti toliko jaka da išta promijeni u životu čovjeka i društva. To se dogodi ljudima kada žive u svome relativizmu, to jest apsolutiziraju okolnosti svoga života i kompromis kao način življenja. Zato im ostaje okus gorčine u ustima nakon svakog od takvih kompromisa za koji znaju da nije ispravno rješenje, ali sebe su doveli u takvu situaciju da nemaju snage za zaokret i poći putem na kojemu svijetli istina.

Veliki četvrtak

Dok večeras u ovom slavlju slavimo Isusovu pashalnu večeru koju zovemo i posljednjom, jer je to bila posljednja pashalna večera koju je blagovao na zemlji sa svojim učenicima, ne možemo zaobići niti događaje koji su se dogodili više od tisuću godina prije u vrijeme kada su Izraelci izišli iz Egipta. Od toga vremena su Izraelci imali Božju odredbu da se prisjećaju izlaska iz zemlje egipatske blagujući pashalno janje, gorko zelje i beskvasni kruh.  To sjećanje je moralo ostati živo jer nije bilo samo sjećanje, već je bio spomen na događaje koji su ih otvarali budućnosti. Stoga su Izraelci, prisjećajući si Božjih čudesnih djela i oslobođenja iz kuće ropstva, živjeli u nadu budućeg Božjeg konačnog zahvata kojim će se ispuniti sva Božja obećanja dana narodu. Pashalno janje je bilo simbol oslobođenja iz Egipta, ali i znak mesijanske nade da će se sam Bog očitovati na neopoziv način i izvesti konačno spasenje svoga naroda.

Upravo takvu narav ima Isusovo slavlje kojeg se večeras spominjemo. Ono je s jedne strane bilo kao i svako drugo pashalno slavlje jer je uključivalo sjećanje na Božju osloboditeljsku moć, kada je Gospodin po krvi zaklanoga janjeta izveo svoj narod iz ropstva. No s druge pak strane je bilo posebno i drukčije, jer nije više bilo slavlje protegnuto i usmjereno prema nekom budućem ostvarenju, već je bilo slavlje tog istog Božjeg ostvarenja koje se stoljećima iščekivalo. U tom smislu je Isus i izmijenio postojeći obred, usredotočivši ga na riječi vlastitog predanja svojim učenicima koje večeras čitamo iz Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima. U darovima kruha i vina koji su bili na stolu za ovu prigodu, Gospodin je darovao samoga sebe svojim učenicima. Za kruh je rekao da je to njegovo tijelo, a za čašu vina da je to njegova krv.

Cvjetnica – nedjelja muke Gospodnje

Danas na nedjelju Cvjetnicu spominjemo se Gospodinova javnog i svečanog ulaska u Jeruzalem nekoliko dana prije nego će podnijeti svoju muku. Dok je u svim svojim prethodnim dolascima dolazio otvoreno, ali ne i svečani i službeno, za ovaj dolazak on se priprema na poseban način. Jer je odlučio dovršiti djelo spasenja, sada ulazi svečano i želi pokazati da dolazi s poslanjem. A to poslanje je kraljevski ulazak najavljen po prorocima koji su prorokovali da će doći krotki kralj jašući na mladom magarcu. Zato je Isus i poslao učenike pred sobom da mu pronađu i dovedu to magare na kojemu je ušao svečano i javno u Jeruzalem. I doista, mnoštvo mu je mahalo, klicalo i pozdravljalo ga kao Sina Davidova koji dolazi u ime Gospodnje. Dakle, pozdravljali su ga kao potomka iz kraljevske loze Davidove koji će sjesti na prijestolje Davidovo, kako je anđeo svojedobno rekao presvetoj Djevici, s obećanjem da će kraljevati nad domom Jakovljevim uvijeke i da njegovu kraljevstvu neće biti kraja. Tako je on došao kao kralj i prorok naočigled cijeloga naroda, jer poslanje koje je imao izvršiti bilo je javno mesijansko poslanje i javno proročko-kraljevsko služenje narodu.

Iz njegova javnog poslanja pred Bogom i ljudima, proizlazi i potreba da ga i narod javno prepozna i počasti kao svoga Mesiju, kralja i proroka. Zato mu je mnoštvo klicalo i slavilo ga, a on je primio kao krotki kralj to iskazivanje počasti jer je znao da je došao njegov čas da preda život za spasenje ljudi. No iz njegovog javnog služenja i poslanja koje ostaje trajno, ostaje trajna obveza i naroda da ga javno slavi i časti kao Mesiju. To javno čašćenje i slavljenje događa se danas u ophodu i svečanim pjevanjem i ulaskom u crkvu kao što je on ušao svečano u Jeruzalem. Ali to nije sve, jer samo izvanjsko slavljenje nije dovoljno, jer Isusa slaviti znači slaviti ga vlastitim životom živeći kreposno i sveto. Javno slaviti Isusa pretpostavlja unutarnji duhovni život i unutarnju svjedočanstvo vjere i zajedništva, te prisni odnos s Isusom. 

Ljudi kojima je u društvu povjereno upravljati i presuđivati, ali eventualno i poučavati, redovito su imali posebna mjesta ili sjedišta na kojima bi se pokazivali i s kojih bi vršili službu. Takva povlaštena mjesta na koja su mogli sjesti samo spomenuti pojedinci zvala su se prijestolja. Njima je u prvom redu bila svojstvena vlast upravljanja, a jer se za takvu vlast predviđa i određeno znanje i umijeće, onda su im ljudi povlađivali i davali im titule umnika i mudraca, premda to po sebi nisu morali biti. Bilo je poželjno da vladar ima ne samo krutu ili sirovu vlast, već i znanje. Kako bi se upravljalo društvom, carstvom ili kraljevstvom, nije dovoljna samo vlast, već je potrebno i znanje, dužno i sposobno donositi ispravne odluke, procjene i prosudbe, pa je utoliko s likom vladara bila povezana i mudrost, to jest prijestolje je postalo slika ne samo onoga koji vlada već i onoga koji poučava.

Starozavjetne mudrost

Zato je već kralj Salomon, kao kralj mudrac, kada se išao pomoliti Bogu nakon što je trebao preuzeti kraljevsku službu od svoga oca Davida, nije tražio ni duga života, ni vojne moći, ni ekonomske snage, već je tražio mudro i pronicavo srce. Time je pokazao da je ona vrjednija od svega što je mogao kao kralj imati i steći. Važnija je od bogatstva i slave i svake druge ljudske stečevine. Tko posjeduje mudrost može sve to steći i sačuvati, a tko nema mudrosti, vrlo lako izgubi i to što misli da ima. Tko ima mudrost i razboritost, njegova vladavina ostaje trajna, jer ima misao koja je postojana i u Bogu ukorijenjena. O tome govori i Knjiga mudrosti 9,1-6 kada prenosi riječi Salomonove molitve: „Bože otaca naših i Gospode milosrđa, ti koji si riječju svojom stvorio svemir i koji si sazdao čovjeka mudrošću svojom da vlada nad stvorovima tvojim i da svijetom upravlja u svetosti i pravednosti i da sud sudi dušom pravičnom: daj mi mudrost, prisjednicu svoga prijestolja i ne odbaci me između djece svoje. Jer sam sluga tvoj, sin sluškinje tvoje, čovjek slab i malovjek, nesposoban shvatiti pravdu i zakone. Jer ako bi tko od sinova ljudskih bio i savršen, ali bez mudrosti koja od tebe dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio.“

Ova Salomonova molitva ispovijest je velike istine o mudrosti Božjoj koju Bog daje ljudima, i za koju se Salomon kao kralj opredijelio, podredivši sva druga dobra ovom vrhovnom dobru. No opredjeljujući se za mudrost, Salomon je potvrdio da sluti i da vjeruje u Mudrost Božju, pa i kada nije sve do kraja mogao pojmiti. No ipak je vjerovao da je to posebna Božja snaga i poseban dar bez kojega se ne može upravljati ni svojim životom, a kamo li kraljevati nad drugima i voditi cijeli narod.

Mudrost se utjelovljuje

A ova istinska Mudrost o kojoj u slutnji svjedoči ovaj, a i više drugih starozavjetnih tekstova je Božja Mudrost koja se utjelovila. Ona je bila pri Božjem sjedištu, te je došla s nebesa među ljude. Te je za nju Bog pripremao mjesto i način da pred ljudima zasja i zablista u punome sjaju. No ako kralj koji vodi narod zavrjeđuje sjesti na prijestolje jer je mudar, razborit i pravedan, to jest jer se dao poučiti Božjom mudrošću koju doživljava ‘prisjednica Božjeg prijestolja’, što li je tek zavrijedila na zemlji ta ista Mudrost Božja koja stoluje na nebeskom Božjem prijestolju? Kojom počašću je treba počastiti i kakvo joj prijestolje pripraviti?

Doista, čovjek nije mogao pripraviti dostojno sjedište za Božju Mudrost, pa je zato sam Bog odlučio pripremiti sjedište, to jest prijestolje na koje može njegova Mudrost doći i sjesti, te tako izvršiti naum spasenja poučavajući svijet svojom istinom i vodeći ga svojim sudovima i odlukama.

To prijestolje bila je presveta Djevica Marija. Ona je bila prijestolje Mudrosti, one Mudrosti za koju je Stari zavjet najavio da će se utjeloviti, to jest ušatoriti u Božjemu narodu. No kako je Mudrost Božja toliko dostojna, tako je trebala imati dolično prihvatilište, to jest prijestolje, sjedište, katedru na koju doći i s koje poučavati. Tako da je naš prijevod prijestolje prijevod latinske riječi sedes – što označava uzvišeno sjedište na koje je sjeda samo netko tko je dostojan tog prijestolja. Mariju zato i zazivamo u litanijama kao „Sedes Sapientiae – Prijestolje Mudrosti“, uvjereni da ju je Gospodin pripravio za to djelo.

Ona je to sveto sjedište, ponizno prijestolje dostojno Božje mudrosti, jer je ona svoj um potpuno njoj podredila, svoju pamte potpuno njemu otvorila i izložila njegovu sjaju. Zato je i molimo da nam kao prijestolje Mudrosti isprosi onu pravu božansku mudrost, mudrost koja nije prolazna i hirovita, koja nije ljudski isprazna, već trajna, čvrsta i do kraja božanska.