Bogojavljenje –  Tri kralja

Stojeći pred otajstvom današnje svetkovine, a polazeći od opisa koji nam je donio evanđelist sveti Matej, ne možemo ne uočiti čudesnu Božju dobrotu koja je izišla iz okvira i granica jednoga naroda i počela se objavljivati svijetu. Jednako tako valja uočiti i napor Mudraca koji na sebi svojstven način otkrivaju Božju blizinu, te joj se veoma raduju, ne žaleći truda da dođu do konačnoga susreta, do susreta s Bogom koji je rušio granice i izlazio iz okvira ljudskih. Isto tako valja uočiti da je za susret bio potreban i iskorak razuma prema Bogu koji se nesebično daruje i ne prestaje objavljivati svoj život i dobročinstva, milost i spasenje svim narodima.

Gdje se izgubio razum?

Dajući se voditi Božjoj zvijezdi repatici, trojica Mudracu su potvrdila pravilo da je vjera svjetlo razuma. Štoviše, nakon što su čuli tumačenje Svetoga pisma o mjestu rođenja novorođenoga kralja, dodatno su bili utvrđeni u svojim traženjima i prosvjetljeni u nastojanjima. To što se dogodilo s njima, trebalo bi uvijek biti s iskrenim tražiteljima kojima Bog ne uskraćuje svoje pomoći ako ga zdušno traže.  No problem nastaje ako nema razuma, to jest spremnosti dosljednog razumskog promišljanja, onda vjera ne može ništa prosvijetliti.

2. nedjelja po Božiću

Ako ozbiljno pratimo sebe i ako nam je stalo do kvalitetne komunikacije s drugima, onda ćemo primijetiti kako su naši razgovori vrlo često površni. Ne izgrađujemo pravo povjerenje niti se bogatimo razgovorima s drugima jer su ‘izgrađeni’ na vrlo siromašnim argumentima. Zato nam svima nedostaje iskustva susreta koji dušu ispunjaju i obogaćuju ljepotom i smislom življenja. Naši razgovori i rasprave sliče razgovorima gluhih ljudi koji jedni druge ne čuju, te onda i ne razumiju. Kad razgovaramo, najčešće slušamo samo sebe, te se i ne trudimo čuti drugoga. Trudimo se eventualno oko toga da mu nametnemo svoje mišljenje, a da se pred Bogom i njegovom Istinom ne pitamo o ispravnosti svoga mišljenja. Umjesto da se trudimo otkriti prave preduvjete razumijevanja i prihvatiti pretpostavke kvalitetnog razgovora, najčešće se ukopamo u svoje rovove, ne želeći niti tražiti mogućnost susreta koji se može dogoditi samo polazeći od pretpostavke da postoji Riječ koja nas povezuje, Istina koja nas prosvjetljuje, te da se možemo čuti i susresti s drugima zahvaljujući njezinu sjaju.

Doista, nerazumijevanje se događa najčešće radi toga što svatko za sebe misli da sve zna, te se grčevito drži svojih uvida u život i ne pitajući se što Bog govori o životu. Hvatamo se svoga znanja i ne pitajući se o Mudrosti. Ponosimo se svojim spoznajama i ne žudeći za Istinom. Uznosito se busamo u svoje riječi i ne želeći čuti Riječ. Doista, u trenutku kad zanemarimo ili ne želimo čuti da je Bog Riječ, to jest da je Božji Sin Logos – Riječ, Mudrost, Istina, Znanje i Spoznanje, onda poimanje istine i mogućnost komunikacije spuštamo na privatnu ljudsku razinu, čime je u biti time i dokidamo.

Gotovo da nema nikoga među nama tko se ne trudi nešto steći i postati netko i nešto, kako se to kaže u svakodnevnom govoru. Međutim, između želja i ostvarenja dug je put do cilja, to jest do ostvarenja. Ali ne samo što je taj put dug, već nije svaki put kojim ljudi hode ispravan. Ne vodi svaki put do cilja koji je zacrtan kao svima isti, premda bi svi htjeli doći do ostvarenja svoga života.

Zaborav majčinstva

Najčešće ljudi traže ostvarenja u stjecanju zemaljskih dobara ili ljudske slave. Ljudima se sviđa biti poznat, prisutan u javnosti i medijima. Drago im je ako se zabilježe njihove aktivnosti i ako ih ljudi po nečemu pamte. Zato se danas i kaže da se nešto nije ni dogodilo ako se nije zapisalo. Mnogi se ponašaju sukladno toj izrezi koja svjedoči o izokrenutim vrijednostima u životu. Posvećeni su isključivo onim aktivnostima koje privlače pozornost, koje se ljudima sviđaju i koje su plod ljudskih životnih procjena. Zato danas mnoge žene bježe od majčinstva ili ga promatraju isključivo zemaljskim očima. O njemu imaju svoj sud i prihvaćaju ga u mjeri u kojoj same želi. Tako vidimo da je ovo naše vrijeme u biti vrijeme zaborava i odbacivanja majčinstva u ime ženstvenosti i ženske samosvijsti. Štoviše, postoje moderni pokreti u udruge u društvu koje se otvoreno bore protiv toga, a pogotovo što je prešlo u ljudski mentalitet da se majčinstvo prihvaća ne kao bitno poslanje i ostvarenje žene pred Bogom, već samo kao rezultat i plod ljudskih želja i projekcija. U društvu i u javnosti postaju popularne one osobe koje zagovaraju da majčinstvo bude kao neka vrsta vlasništva, bilo nad samom sobom bilo nad plodom vlastite utrobe.

U konačnici, oni koji uvjeravaju svijet da je začeto dijete tek dio tijela majke, dokidaju majčinstvo kao istinski odnos između dvije osobe, točnije između nje i djeteta. Takve osobe prave grubi previd protiv otajstva života, te sebi uskraćuju dar da se nazovu prihvatiteljicama i čuvaricama života.

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Slavimo danas Svetu obitelj, to jest obitelj Isusa, Marije i Josipa. Ovaj događaj koji se zbio Isusovim rođenjem, kada je on kao Sin Božji ušao i u ljudsku obitelj, ima višestruko značenje i za nas danas, a napose za sve obitelji i obiteljski život kao takav. Premda događaj u vremenu, on je nadvremenski, jer nije događaj samo za neko vrijeme u ljudskoj povijesti, u ljudskom životu ili možda u godini. Naprotiv, on je događaj za sva vremena, za sve ljude, za ljudsku povijest svakoga čovjeka. Kao takav on nadilazi vrijeme i vremeniti smisao ljudskog obiteljskog života. Upravo po tome se čovjek razlikuje od životinjskih vrsta, jer one imaju svoja legla, svoja vrsta zajedništva i općenja, ali nemaju obiteljsku zajednicu koja nadilazi prostorne i vremenske okvire, a time i ograničenja, već je protegnuta vječnosti.

U tom smislu je i vječni Božji Sin, ulaskom u ljudsku obitelj najprije pokazao da ona nije ljudska tvorevina, premda se, na žalost, prema njoj mi ljudi često ponašamo kao da je naš ‘izum’ ili naših ruku djelo, pa se onda ponašamo da od nje možemo činiti što je nas volja. No istina je sasvim drukčija. Obitelj je stvarnost kojom je Bog od početaka zadao čovjeka, te je ona dio Božjeg vječnog plana. Zato Isus dolazi u obitelj, ne samo što mu kao čovjeku ona treba, već da on kao Bog obnovi svijest o njezinu identitetu i da je učvrsti u njezinu poslanju. I bez obzira što je ljudi svode na vremenitu kategoriju, bez obzira što o njoj mislili, ona je ono što je Bog zacrtao u svome naumu. Prisutnost vječnog Sina Očeva u ljudskoj obitelji vraća samu obitelj na izvore vječnosti. Zahvaljujući Isusu obnavljamo istinu da je izvor obitelji u Bogu koji je ljude obdario ljubavlju, te ih je blagoslovio i pozvao da se plode i množe živeći ne samo za vrijeme, već i za vječnost.

Božić – rođenje Gospodinovo (misa ponoćka)

Dok opisuje okolnosti Isusova rođenja sveti Luka ukazuje na to kako je sveti Josip iz Galileje, iz Nazareta, išao u Judeju u Betlehem “da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna”. Ne znamo jesu li rimske vlasti popisale i još nerođenoga Isusa, ali valja imati na umu da je njih zanimalo stanje Josipove obitelji kako bi i u budućnosti pravili projekcije i planove sa stanovništvom, te provodili sveobuhvatni nadzor nad njim u svoje društvene svrhe. No unatoč njihovim ciljevima i planovima, Josip se sa svojom obitelji podvrgava tom popisu, te je sveti Luka imao potrebu posvjedočiti o građanskoj podložnosti rimskoj vlasti. Tim više je njegov čin uočljiv zato što je Marija bila trudna, te je takvo putovanje za nju bilo i naporno i riskantno. U svakom slučaju Božji Sin je ušao u svijet u kojem je znao da ga čeka i neka vrsta ljudskog prebrojavanja kojem se podložila njegova obitelj. Tim činom podložnosti svoje majke Marije i poočima Josipa i sam je bio obilježen, te mu je to bila jedna vrsta ‘dobrodošlice’ u svijet ljudske stvarnosti pred kojim ne treba zatvarati oči, već treba računati s tim, kao što je računao i on. U svijetu u koji je došao nisu ga svi promatrali istim očima, niti su mu svi na jednak način željeli dobro.

Ali glede podložnosti koju je prihvatio nisu samo Josip i Marija njemu ostavili primjer i nisu samo oni njega tome poučili i time obilježili, već i on njih. Mnogo je ispravnije zaključiti da je on koji kao Božji Sin silazi s neba u poniznosti i poslušnosti volji Očevoj, njima bio učitelj poniznosti i podložnosti. I to ne samo one ljudske koju dugujemo ljudima i na ljudski način. On je njih poučio, dok su razmatrali Božju riječ i ostvarenje Božjih obećanja, da on dolazi najprije izvršiti volju Očevu. Ovaj put ne na način vječnog Sina, već u ljudskom životu i kroz ljudski život,

4. nedjelja došašća – C

Događaj koji nam je ponuđen na razmišljanje u odlomku iz Lukina Evanđelja stavlja nam pred oči, ove četvrte nedjelje došašća, susret je Marije i Elizabete u Judejskome gorju u Elizabetinoj kući, u gradu gdje je živjela blizu Jeruzalema. Da je netko prosuđivao ljudskim kriterijima po izvanjskoj dimenziji susreta, teško bi mogao uočiti nešto izuzetno što bi poželio prenijeti javnosti, to jest nešto što mu je moglo izazvati osobitu pozornost da bi to poželi saopćiti drugima. U njihovu susretu nije bilo ni pompe ni blještavila, nije bilo usiljenog dokazivanja izvanjskom ljepotom i odjećom. Njihov susret nije plijenio po tome što su na njemu pali neki svjetski planovi o slavi i uspjehu, velike riječi o napretku i ljudskim pravima, o probijanju u društvu i ostvarivanjima. Njih dvije nisu izgovorile ništa od onoga što žene svakodnevno izgovore kad se sastanu, jer u njihovim riječima nije bilo nikakvih sitničarenja ni usiljenog koketiranja, nije bilo površnosti ni naklapanja, nije bilo ogovaranja i pretresanja svakodnevnih događaja. Među njima nije bilo ni samohvale ni nadmetanja, ni oholosti ni umišljenosti. Naprotiv, njihovim susretom je dominirao osjećaj radosti i mira, jer je atmosfera bila ispunjena prisutnošću Duha Svetoga. Jedino što je bilo u njihovim srcima, bila je božanska ljubav i vjera koja im je bila dar od samoga Gospodina. Jedino o čemu su govorile bio je Bog i njegova vjernost koja je dolazila k svome vrhuncu. Jedino što ih je zanimalo bila su Božja obećanja kojima su nazrijevali ispunjenje, a jedini cilj njihova srca i duše je da se na svijet izlije Božji blagoslov. Njima nije bilo na pameti stvaranja mita o sebi, ni izgradnja lažne veličine, već jedino što su željele otkriti sebi i drugima veličina je Boga Svevišnjega koji ulazi u svijet kao istinski mir čovječanstva i čovjeka. Nije im bilo ni u primisli govoriti o vladavini ljudskoj, o pravima i demokraciji, o slobodama i oslobođenjima bez kraja i konca. I doista, govorile su o Bogu koji dolazi vladati

3. nedjelja došašća – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Luka prenosi i vrlo konkretne situacije s kojima se susretao sveti Ivan Krstitelj kad je započeo svoje propovijedanje i pozivao narod da se pripravi na dolazak samoga Mesije. Njegov ton nije bio nimalo blag, već je bio doista prijeteći. Njegove riječi su poticale u ljudima mnoga pitanja koja su pojedinci konkretizirali pred Ivanom svjesni da je on kadar razriješiti njihove dvojbe. U ovom odlomku na poseban način su istaknute dvije skupine koje su imale nejasnoće i dvojbe glede svoga života i djelatnosti kojom su se bavili: carinici i vojnici. No njima dvojbe nisu dolazile samo iz Ivanova propovijedanja, već iz okruženja u kojem su živjeli i od stalnih pritiska koje su doživljavali. Poznato je bilo da su im njihovi duhovni vođe spočitavali to što su surađivali s osvajačkom rimskom vlašću. Kasnije su ti isti ‘duhovnici’ i Isusa htjeli uvući da odgovara na pitanje odnosa prema toj istoj vlasti kad su ga pitali treba li plaćati porez caru ili ne.

A ovdje su pred Ivanom bili oni koji su ubirali porez za potrebe tog istog sustava koji je bio osvajački i držao židovski narod u pokornosti. Jednako tako i vojnici koji su dolazili po savjet, imali su problem savjesti, ili im je barem netko pokušao nametnuti to kao problema savjesti, što su služili u rimskoj vojsci. Dakle, služili su za tu istu vlast koja je njima oduzela političku slobodu, te ih je usput nastojala globalizirati i integrirati u svoj sustav.

2. nedjelja došašća – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Luka opisuje početak djelovanja svetog Ivana Krstitelje koji je počeo pripravljati narod za Gospodinov dolazak. Sve što je činio bilo je u duhu starozavjetnih smjernica koje su ostavili proroci kad su prenosili Božje riječi narodu. Upravo su proroci razumijevali bit poruke i na njoj inzistirali, jer se je narod lako povodio za polovičnim rješenjima koja nisu bila pravi odgovor na zahtjeve Božje i potrebe naroda. I dok je narod uvijek tražio neke vanjske neprijatelje i protivnike protiv kojih se htio boriti, proroci su isticali da je upravo narod najveći neprijatelj samom sebi. Dok je većina naroda bila uvjerena da su politički vođe krivci za stanje naroda, proroci su se rijetko služili takvom retorikom. Pogotovo što nikada nisu smatrali da je rješenje u eliminiranju zamišljenih ili izmišljenih vanjskih neprijatelja, već u posvemašnjoj vjernosti samoga naroda svome Bogu.

Tako se i u ovome odlomku spominju politički vođe i upravitelji država koji su vladali u trenutku kada nastupa sveti Ivan Krstitelj, ali njegova riječ nije bila niti protiv cara Tiberija, niti protiv upravitelja Judeje Poncija Pilata, kao što nije bila niti protiv tadašnjih lokalnih vladara Heroda, Filipa i Lizanije. Ta činjenica je jako zanimljiva, jer je na njihov račun mogao koješta reći, a narod bi ga slavio poradi hrabrosti i odvažnosti da ih proziva, te bi se lažno tješio da je time siguran i zaštićen jer ima prave i odvažne proroke na čelu.

1. nedjelja došašća – C

Čitamo danas na prvu nedjelju došašća vrlo ozbiljne Isusove riječi iz Lukina Evanđelja koje zvuče čak pomalo i prijeteće. No u konačnici njegove riječi su pune nade i utjehe za one koji ih ispravno razumijevaju. Naime, Isus govori svojim učenicima da se pripreme za buduće događaje, a opet im s ostavlja jasnu poruku da paze na svoj život u sadašnjem trenutku. S jedne strane ih potiče da se pripreme za konačni nevolje koje imaju zadesiti svijet: „I biti znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati.“ Međutim, taj strašni i presudni trenutak ljudske povijesti, kada će povijest doći pred vječni Božji sud, ima i onaj utješni trenutak za one koji su bili pozorni i odgovorni pred svime što se u povijesti događalo važnoga, to jest za one koji su povijest promatrali i živjeli kao povijest Božjega spasenja. Taj utješni trenutak je trenutak slave Sina Čovječjega koji dolazi u moći kako bi do kraja izvršio spasenje svoga puka: „Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kada se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.“ Doista, kako se razaznaje iz Spasiteljevih riječi, njegov slavni dolazak bit će dolazak utjehe i ponosa za sve koji su ga častili i iščekivali da se pojavi u slavi kao otkupitelj čovjeka i čovječanstva čija će riječ i pravorijek na koncu svijeta biti konačni i neopozivi.

Isusove riječi, međutim, ne ostaju sama na prijetnji/utjesi koja se ima zbiti jednom u budućnosti. Naprotiv, on to što se ima zbiti jednom u budućnosti povezuje izravno sa sadašnjim trenutkom u kojemu treba živjeti spremajući se za dane buduće utjehe i ponosa pred Sinom Čovječjim. To je sasvim jasno iz njegova poziva da se paze da im srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama. Doista, ako je prije pozvao učenike da se usprave i podignu glave, a potom upozorava da paze da im srca ne otežaju, znači da on te dvije situacije povezuje. Onaj tko pazi u vremenu svoje sadašnjosti da mu

Svetkovina Krista Kralja

U ljudima postoji kao neka prirodna potreba za moći. Što je i sasvim naravno ukoliko su slika Boga koji ih je stvorio, kao i cijeli svijet, iz ničega, čime je očitovao svoju božansku svemoći. Stoga oni, premda su s jedne strane ništavilo i nemoć, s druge pak strane Stvoritelj ih je obdario svojom moću i želio je za njih da žive s tom moći upravljajući svoj život. Služeći se jezikom onoga vremena kad je nastajalo Sveto pismo i dogodio se razgovor između Isusa i Pilata opisan u današnjem evanđeoskom odlomku, Gospodin Bog je htio da čovjek gospoduje nad svim stvorenjem, to jest da se ponaša kao istinski kralj i upravitelj svega stvorenoga. Gospodin je nadasve htio da čovjek  bude biće koje sa sigurnošću i snagom upravlja svoj život prema njemu, svome Stvoritelju, ali isto tako da ga upravlja prema istinskim vrijednostima i konačnom cilju, to jest spasenju.

Na žalost, grijehom je čovjek izokrenuo ovaj božanski red koji je Bog odvijeka htio da bude pravilo po kojem se čovjek ravna. Grijehom je čovjek izgubio snagu da s lakoćom i sigurnošću upravlja vlastitim životom u svjetlu Božje istine te da se darovanim moću služi u onom smislu u kojem mu je dana. Od tog trenutka je prestao priznavati Božju vlast nad sobom, te se je u samovolji htio domoći te vlasti, ne znajući da će je upravo tim činom izgubiti. Od tog trenutka mu se pomračila i istina, te je postao žrtva zabluda koje su ga gurnule u sve veću tamu. Nadalje, jedna od posljedica je da je i prema braći počeo iskazivati moć na krivi način, te ju je koristio kako bi ih