21. nedjelja kroz godinu – A

Današnje Evanđelje nam donosi dijalog Isusa s apostolom Petrom, a ovaj je odlomak poznat kao Petrova vjeroispovijest. Petar je, naime, ispovjedio vjeru u Isusovo božanstvo, te je nakon toga dobio Isusovo obećanje da će mu dati ključeve kraljevstva nebeskoga. Služeći se slikom ključeva, Isus Petru obećava dati vrlo vlast koju nemaju smrtni ljudi, a to je vlast nad spasenjem drugih ljudi. Takva tvrdnja da Bog daje vlast nekom svom apostolu, koji je između ostaloga ribar, nad ulaskom u život vječni zvuči gotovo nevjerojatno u našem individualističkome svijetu u kojemu k tome pretpostavljamo da je spasenje plod i osobnih zasluga, te stoga neki Petar s time ne bi trebao imati ama baš ništa. Sve se pomalo držimo tako kao da s naši spasenjem nema veze nitko treći osim nas i Gospodina, te isključujemo svaku pomisao o nekoj trećoj strani koja bi trebala imati značajniju ulogu pri tome.

No pri svemu tome Isus je bio prilično jasan: Petru i Crkvi je dao posebnu vlast nad vratima spasenja, jer je njima, a u prvom redu Petru, povjerio ključeve, kako sam reče.

Uznsenje Blažene Djevice Marije – Velika Gospa

Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo je veliko otajstvo kojim Bog krijepi vjeru i nadu svoga naroda, te postaje neiscrpno vrelo nadahnuća za kršćanski život. Premda ima onih kojima ova istina vjere djeluje čudno, ipak je ona nešto najnaravnije djelovanju milosti i milosrđa Božjega u korist nas ljudi. To možemo vidjeti i iz svjedočanstva svetoga Pavla koji je razmatrao učinke otajstva Kristova na nas ljude i na naše spasenje. Iako sveti Pavao ne govori izravno o Mariji, njegovo promišljanje se može primijeniti na otajstvo njezina uznesenja.

Antropološki zaokret

Naime, sveti Pavao u 2. poglavlju Poslanice Efežanima u više točki tumači promjene koje su se s Kristom dogodile za nas ljude. Najprije podsjeća Efežane da su bili mrtvi zbog prijestupâ i grijehâ u kojima su “nekoć živjeli po Eonu ovoga svijeta, po Knezu vlasti zraka, po tom duhu koji sada djeluje u sinovima neposlušnima” (2,2). Osim toga, Pavao smatra da su svi ostali živjeli “u požudama tijela svoga, udovoljavajući prohtjevima tijela i ćudi” zbog čega su bili “djeca gnjeva kao i drugi” (2,3).

No s Kristom se dogodio veliki preokret, jer je po njemu Bog iskazao svoje veliko milosrđe ljudima koje je uzljubio velikom ljubavlju. Učinci Božjeg milosrđa su neprocjenjivi: one koji su bili mrtvi (a svi su bili mrtvi!), oživio je zajedno s Kristom: “nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupâ, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni!” (2,5).

20. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem odlomku opisan je jedan Isusov susret s nepoznatom ženom Kanaankom koja ga je molila da joj izliječi kćer od teškog opsjednuća. Odbijajući to učiniti na prvo traženje, Isus zapodijeva s njom razgovor, jer želi jasno čuti njezine razloge i uvjerenja glede njega. Ako je bila voljna zamoliti za uslugu njega – čovjeka iz prezrenog židovskog naroda, onda je za to očito imala dobre razloge. Nevolja u kojoj se našla, a koju je on dobro znao, nije bila dovoljan razlog da njega zamolio za pomoć. Zato je on htio čuti zašto baš njega moli za pomoć, to jest zašto se baš njemu obratila. Za takvo što morala je imati dovoljno razloga i to uvjerljivih. Upravo prema tome Isus navodi razgovor kad joj u prvi mah odbija uslišiti zamolbu. Znao je da mu se nije obratila tek tako, jer je za njima vikala i vapila, ali je htio čuti točne razloge. Nije dovoljan razlog bio taj što se on tu zatekao i tuda naišao, koliko je moralo biti presudno što ona vjeruje o njemu. Njega je zanimalo smatra li ga ona jedinstvenim pomoćnikom u nevolji, a ne slučajnim.

19. nedjelja kroz godinu – A

U ovom događaju u kojemu Petar ima ‘glavnu ulogu’ kao malovjerni tragičar, a mogao je postati heroj zapamćen za povijest, iščitavamo svu dinamiku čina vjere i što bi trebala biti prava vjera za one koji pristupaju Isusu. Naime, kad je Petar vidio da Isus dolazi k njemu hodeći po vodi, htio je i sam okušati to jedinstveno iskustvo za koje je znao da ne može poći za rukom nijednome smrtniku. Zato se ponudio Isusu da dođe po vodi do njega, umjesto da pričeka da Isus dođe do lađe koja se mučila u valovima. Isus mu je ispunio tu želju i pozvao ga da krene hoditi po vodi, što je Petru u prvi mah i pošlo za rukom. No nakon početnog uspjeha nastupa strah i nesigurnost, te Petar počinje tonuti zapomažući: Gospodine, spasi me! Znamo kako mu je Gospodin pružio ruku, ali nije propustio prekoriti ga za malovjernost: Malovjerni, zašto si posumnjao?

Petar je htio isprobati nešto novo, okusiti novo pustolovno iskustvo, no nije ni mislio u prvi mah da će mu to biti test

18. nedjelja kroz godinu – A

Jedna od bitnih ljudskih zadaća je priskrbiti sebi i svojoj obitelji kruha, koji je inače sinonim za sve egzistencijalne potrebe. Čovječanstvo se oduvijek nalazilo pred izazovom prehrane, te su ljudi uvijek morali skrbiti kako da iz dana u dan osiguraju sebi hranu za život. I ma koliko poboljšavali svoje proizvodne kapacitete i uspijevali proizvesti više hrane, problem je i dalje trajno prisutan, pa čak i na globalnoj razini. A koliko je važno imati kruha, pokazalo se i u vrijeme pandemije koja još traje, jer su se mnoge države našle i u neprilici zbog toga što nemaju dovoljno dobre prehrambene zalihe. I kao što su nekada kućedomaćini trebali skrbiti kako na ispravan način stvoriti i rasporediti hranu tijekom godine, tako i danas oni koji vode državne poslove trebaju paziti da stanovništvo ne ostave bez osnovnih namirnica, jer bi to moglo biti pogubno mnogima, pogotovo danas kada većina ljudi se ne bavi obrađivanjem zemlje, već drugim vrstama rada skrbi o svojoj egzistenciji. Osim toga u mnoge se uvukao strah pred budućnošću, te odbijaju i rađati djecu jer navodno ne znaju hoće li ih moći prehraniti.

17. nedjelja kroz godinu – A

U svijetu u kojemu živimo nije rijetkost doživjeti sukob između starih i mladih, ili pak između ljudi koji imaju takozvane konzervativne ideje i onih koji imaju napredne ideje. Pa čak i na području vjere postoji gotovo identičan scenarij: Postoje ljudi koji se drže običaja, te od njih ne odstupaju, pa čak ni onda kad im ne znaju smisao ni vrijednost, čak ni onda kad ih ne mogu uklopiti u živi život, ali ih drže pod cijenu života kao da je bit života sadržana u čuvanju običaja, a ne u ispravnom življenju života. Zato se i u Crkvi događa spor tradicionalista i progresista, pri čemu je opasnost da i jednima i drugima promakne ono bitno, a to je sam Gospodin Isus Krst. Dok se prepiru oko principa i odredbi, opasnost je da ne dožive i ne shvate njega koji je život, te nije ni princip ni odredba koju treba očuvati ili koju se može odbaciti.

Nešto slično što se događa danas kako na razini društva, tako i na razini vjere i stava prema vjerskim vrijednostima, događalo se i u Isusovo vrijeme. Bilo je onih koji su pošto poto htjeli očuvati običaje,

16. nedjelja kroz godinu – A

Drugu nedjelju za redom slušamo Isusove pouke u prispodobama uzete iz poljodjelskog seoskog života, a kojima je Gospodin opisivao važne duhovne stvarnosti. Dok je prošle nedjelje naglasak više bio na osobnome primanju sjemena Božje riječ i plodnosti, ovisno o mjeri i raspoloživosti primanja, dotle ove nedjelje slušamo prispodobu koja daje sličnu pouku, ali upravljenu za život društva. Jer o plodnosti ili neplodnosti pojedinca ovisi također i plodnost i neplodnost društva u cjelini. Doista, gotovo da nema nekoga od nas koji nije imao nešto što bismo mogli nazvati neobičnim iskustvom. Naime, kad se baš svojski potrudimo da sve činimo dobro, kad se založimo da sve što činimo bude na slavu Božju i sukladno njegovoj volji i odredbama, upravo tada prolazimo kroz velike kušnje i nailazimo na velik prepreke u životu. To nas tjera da se pitamo odakle i zašto se događa tako da upravo onda kad radimo sve kako treba, dođu kušnje i nevolje, razne protivštine i dodatne poteškoće? Ili pak to možemo vidjeti jasno i u odgoju djece. Nema toga roditelja koji ne želi dobro svojoj djeci i koji ne teži k tome. Potom ima i velik broj onih koji se trude do kraja prenijeti sve vrijednosti, odgojiti ih kao prave kršćane i vjernike. Koliki su se samo pitali kako je to moguće i zašto se događa da dijete kojemu se da sve najbolje

15. nedjelja kroz godinu – A

Isus je vrlo aktivno promatrao ljudski život na zemlji, jer je, uostalom, radi toga i uzeo ljudsku narav i postao utjelovljeni Božji Sin. Bilo mu je stalo do čovjeka, ali je toliko puta morao otkriti da se sam čovjek ne ponaša na način dostojan svoga imena, niti svojim življenjem odražava onaj bitni smisao svoga postojanja. Štoviše čudio se neobičnoj pojavi koja je za mnoge ljude bila svakodnevnica, a to je da nijedno biće ne može tako živjeti i djelovati na svoju štetu kao čovjek. Nerazumna bića živeći po prirodnoj sili vlastite naravi i instinkta skrbe oko vlastite cjelovitosti i dobra, a čovjek kao razumsko biće koristi svoj razum za nerazumno življenje. I to je golemo proturječje ljudskoga života, pa čak neka vrsta samoubilačkog djelovanja kojim čovjek sam u sebi guši i ubija duhovni život.

A najveća ljudska nerazumnost sastoji se u tome da ne prepoznaje

14. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem Evanđelju čitamo dvije kratke Isusove izreke, ali tako prodorne i duboke da se pred njima treba zamisliti. I ne samo to, već ih treba uzeti u obzir u praktičnom životu, jer su one nastale kao plod njegova promatranja života, te vrijede kao trajno pravilo. A Isusovo pravilo nije nikada neka lijepa teorija poput filozofskih teorija, već je riječ o nauku života koji je njemu tako jasno poznat, jer pozna božanske vrijednosti i domete ljudskoga života. S druge pak strane, kao utjelovljeni Bog promatrao je i život ljudi, te je jasno uviđao da njihov život počesto ne odgovara vrijednostima koje je Bog dao ljudima.

Upravo kao takav uočio je jednu zakonitost: Što su ljudi sebe smatrali pametnijima i samosvjesnijima,

13. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus daje dvojake preporuke. S jedne strane su to preporuke apostolima i svima koje šalje da naviještaju njegovo ime, a s druge strane riječ je o preporukama za one koji primaju njegove poslanike. S učenicima je više nego jasan kad im tumači kakva treba biti njihova ljubav i vjernost ako žele biti njega dostojni. Nije im dopušteno ljubiti ni oca ni majku, ni sina ni kćer više nego njega, jednako kao što im nije dopušteno grčevito čuvati svoj život, već biti spreman izgubiti ga poradi vjere u njega. No njihov takav stav pred njim nije važan samo za njege, već je na dvostruk način važan za one kojima su poslani. S jedne strane vjernosti i ljubav prema Gospodinu pretpostavka su i temelj vjerodostojnosti navjestitelja, a s druge strane omogućuju i onima koji ih primaju zavrijediti istovjetnu nagradu.

Naime, Isus je rekao apostolima: “Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku.”