12. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom tekstu Isus želi osnažiti svoje učenike i osposobiti ih da budu hrabri pred ljudima kojima se neće uvijek svidjeti sadržaj koji oni naviještaju: “Ne bojte se ljudi. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.” Sudeći prema ovim Isusovim riječima, Isus je uočio bojažljivost i ustručavanje svojih učenika da naviještaju ono čemu ih je on poučavao. Uočio je zbunjenost i ustručavanje svojih učenika kojima nije bila nepoznanica moguća reakcija javnosti na učenja njihova Učitelja. Oni su jako dobro znali da se njegov nauk nije uopće sviđao onima koji su dominirali društvenom i vjerskom scenom njihova naroda, te su stoga bili na mukama kako se postaviti i što govoriti. Htjeli su biti vjerni Učitelju, ali bilo ih je strah suprotne reakcije, jer oni koji raspolažu moću, redovito ne prežu od drastičnih mjera i progona da zadrže probitke i utjecaj na ljude.

11. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem Evanđelju Isus pred svoje učenike stavlja tešku zadaću, a to je zadaća da mole za vrijedne radnike u žetvi Gospodnjoj: “Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.” Tim riječima htio im je skrenuti pozornost na goruće pitanje Crkve, od onoga vremena pa do danas: imati vrijedne radnike na duhovnom polju Božjemu koji će predano raditi za dobro naroda Božjega. Pogotovo jer je sam uočio i iskusio da je narod bio ‘izmučen i ophrvan kao ovce bez pastira’. No ovaj Gospodinov vapaj je višestruko problematičan, pa ga valja dobro propitati i pronaći pravi odgovor.

Kao prvo, problematičan je jer je riječ o narodu koji je imao svoje pastire. Narod Božji je imao svećenike i pismoznance koji su u njemu djelovali, no očito nisu imali potrebnu vještinu i trud da djeluju kao pravi pastiri i pravi radnici u žetvi Gospodnjoj. Ili nisu znali čuvati ovce Gospodinove da ih dovedu do života vječnoga, ili nisu znali žeti da skupe žito u Božju žitnicu, to jest u hambare vječnosti. Svakako, stanje naroda je govorilo o tome da nešto nije bilo u redu,

Tijelovo- svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Zaborav Boga je jedna od najpogubnijih bolesti naše uljudbe i suvremenoga čovjeka. I to ne samo zato što zaboravlja Boga, već što sebe vodi do pravoga apsurda: to čini svjesno i sustavno. Proturječje da netko želi svjesno zaboraviti Boga, da ga želi odbaciti, jer ga tim činom želje da ga zaboravi i učini nevažnim u svom životu ipak priznaje. To nije običan zaborav, već izopačen i grešan zaborav kojim suvremeni čovjek svjesno ulazi u suprotstavljanje i sukob s Bogom. Zaborava Boga se događao od početaka čovječanstva, u većoj ili manjoj mjeri, bilo na razini pojedinca bilo na razini cijeloga naroda ili društva, no naše vrijeme kao da je prevršilo mjeru otaca i njihove nevjere i bezboštva. Zato smo čitali u prvome čitanju kako je Mojsije poticao izraelski narod da se sjeća puta kojim ga je Gospodin Bog vodio, te napose upozorava: “Nemoj zaboraviti Gospodina, Boga svoga, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva; koji te proveo kroz onu veliku i strašnu pustinju, kroz zemlju plamenih zmija i štipavaca, suhim i bezvodnim krajem; koji ti je izveo vodu iz stijene tvrde kao kremen; koji te u pustinji hranio manom, nepoznatom tvojim ocima, da te ponizi i da te iskuša te da na kraju budeš sretan.”

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Čitali smo u prvom čitanju današnje svetkovine Presvetoga Trojstva da je se Bog objavio Mojsiju kao Onaj koji je jest. Premda neizreciv, dopustio je Mojsiju da ga zaziva u onom obliku u kojem je ljudima dano da se Bogu obraćaju. No nadasve, Bog se objavio kao Bog “milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću”. Onaj koji jest i ne može biti drugačiji. Jer uistinu jest milosrđe i milost, ljubav i vjernost. Da milosrđe i milost nisu bitna obilježja Boga, onda Bog ne bi ni stvarao ni opraštao ljudima njihove grijehe i prijestupke. Da ljubav i vjernost nisu obilježja njegova bića, zar bi i ljudi mogli postojati i razviti međusobno zajedništvo ljudskoga roda koje počiva ne na mržnji i nevjernosti, već upravo na ljubavi i vjernosti. Čovječanstvo počiva na darovima koje prima od Boga, to jest na sličnosti koju ima s Bogom po stvarateljskom činu. Čovjek je kao slika Božja, slika njegova milosrđa i milosti, a nadasve slika njegove ljubavi i vjernosti koje su bit njegova božanskog života.

Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Danas na svetkovinu Pedesetnice, kada se spominjemo silaska Duha Svetoga na apostole i prvu kršćansku zajednicu, čitali smo Božju riječ koja nam je ispripovjedila da se dolazak Duha Svetoga očitovao kao dar jezika. Tako sveti Luka u Djelima apostolskim zapisa: I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. Kako vidimo, Duh Sveti se i u svome silasku na Apostolsku zajednicu, a kasnijem očitovanju preko učenika, pokazuje kao dar jezika, to jest govora. A u drugo čitanju sveti Pavao govori Korinćanima da nitko ne može reći ‘Gospodin Isus’ osim u Duhu Svetom, čime i on ističe da je naš govor bitno upućen na Duha Svetoga. Ništa drukčiji naglasak nije niti u Evanđelju u kojemu sveti Ivan opisuje Duha Svetoga kao dar uskrsloga Gospodina koji dahnu u svoje učenike govoreći: Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.

7. vazmena nedjelja – A

Isusove riječi koje slušamo u današnjem Evanđelju djeluju malo čudno i diskriminirajuće barem u nekom svojim dijelovima. On, naime, moli samo za one koje mu je Otac dao, a ne za sve ljude. A bilo bi za očekivati da moli za sve budući da znamo da ljubi sve, pa prema njemu stvaramo i tako dobrohotan dojam čovjekoljupca koji gotovo zatvorenih očiju hoda svijetom i naviješta univerzalnu ljubav. I ne samo prema ljudima, već prema svim bićima. No iz ovog odlomka se ne stječe takav dojam, to jest možemo nazrijeti takvu sliku. Jer dok upravlja Ocu molitvu za apostole, on otkriva da je samo njima objavio ime Očevo, te čak izričito kaže da moli za njih, a ne za svijet. Čak i neupućenom promatraču upala bi u oko ta nelogičnost, pa ne činili se i nama da bi bilo logičnije da moli za svijet da se obrati, da ljudi u svijetu postanu bolji, pogotovo što su apostoli i tako već Očeva svojina i njemu pripadaju. Ne bi li bilo bolje da moli za one nepokorne, nego za ove koji su i tako prihvatili Oca i podvrgavaju se njegovoj volji i odredbama?

Svetkovina uzašašća Gospodinova

Svetkovina uzašašća Gospodinova jedna je od nosivih Gospodnjih svetkovina. Uzašašće na nebo s desene Očeve bila je kruna Gospodinove tjelesne prisutnost na zemlji, te dovršetak Isusova poslanja među učenicima. Ova svetkovina nam ujedno pokazuje i smisao, cilj i rezultat uskrsnuća, jer je nedjeljivo vezana upravo s tim događajem kojemu postaje dosljedan nastavak. Razdoblje koje je Isus proveo na zemlji u tijelu, ukazujući se prigodno svojim učenicima, bilo je posebno milosno razdoblje u kojem im je dao one posljednje sigurnosti o svom uskrsnuću, te također i upute o tome što im je činiti nakon njegova povratka Ocu kada ga više neće moći tjelesno promatrati. Doista, već na dan uskrsnuća otkriva se kao stanovito proturječje: on im se ukazuje u tijelu, ali isto tako im daje naslutiti da će to biti još za jedno kratko razdoblje. Naime, dao im je mogućnost i da mu opipaju ruke i noge, jednako tako je i jeo s njima da im pokaže da nije utvara, no s druge strane je rekao Mariji Magdaleni: Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.

6. vazmena nedjelja – A

Nakon što je na posljednjoj večeri Gospodin sebe objavio svojim učenicima kao Put, Istinu i Život moglo se činiti da je njegova objava i poslanje završeno. Međutim, on je neposredno nakon toga imao potrebu objaviti im još i Branitelja – Duha Istine kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Više je razloga ponukalo Isusa da im progovori o Duhu Istine, jer se često dogodi da ljudi istinu shvate na vrlo površan, to jest jednoznačan i isključiv način. Doista, mnogo je onih koji istinom drže samo zaključke svoga ograničenog razuma, te se njih drže slijepo i ne popuštaju niti milimetra od svega što su sebi stavili u glavu, kao da je istina njihova privatna svojina. Mnogi to čine kada brane svoje pozicije, svoj nećudoredan život kao nešto ispravno, razložno ili vlastito pravo. Osim toga, ima i onih koji intelektualno dođu do ispravnog logičkog zaključka, ali on nije jamstvo da će dotični znati taj zaključak pretvoriti u Božju Istinu, te je potom posvjedočiti dajući život za nju, umjesto što istinu koriste kao oružje za prozivanje i ponižavanje neistomišljenika.

5. vazmena nedjelja – A

Riječi koje čitamo u današnjem Evanđelju Isus je izgovorio za vrijeme posljednje večere. Kao njihov učitelj i pastir, osjetio je da su učenici uznemireni zbog onoga što im je govorio nagoviještajući svoj odlazak s ovoga svijeta. Njemu koji je čitao njihova srca nisu bili nepoznati njihovi osjećaji, pa i činjenica da su još uvijek razmišljali samo kao ljudi, to jest više razmišljali nego vjerovali, dok ih je on učio da vjeruju. Više su ‘vjerovali’ sebi i svome shvaćanju, nego svemu onome čemu ih je on učio. Dakle, još uvijek su bili više uvjereni u zbilje, nego što su vjerovali njemu. Još uvijek su se više držali zemaljskog prebivališta, nego što su vjerovali u ono nebesko za koje ih je on pripremao.

Počesto se slično događa i nama. Htjeli bismo do spasenja svojim snagama, bez čvrste i jasne vjere kojoj nas uči Isus. Dajemo kao razumljivo samo po sebi da je neminovan naš dolazak u kraljevstvo nebesko. Kao da je dovoljno nešto malo našeg umovanja, dobre volje i vršenja Zakona i dobijemo kao rezultat život vječni. Isus je glede toga bio izričit:

4. vazmena nedjelja – A

Četvrta uskrsna nedjelja slavi se kao nedjelja Dobroga pastira, jer se redovito čita neki evanđeoski tekst koji nam doziva u pamet Isusovo pastirsko služenje. No nije cilj da ove nedjelje produbimo samo neke povijesne vidove o teologiji Dobroga Pastira, naslova kojim je Gospodin bio štovan već od samih početaka Crkve, već smjera i k tome da argument artikuliramo i za naše vrijeme. To jest ova nas nedjelja napose potiče progovorili o pastirima našega vremena, biskupima i svećenicima, potičući ih na pastirsku revnost koju je imao naložio Vrhovni Pastir koji je život svoj dao za ovce svoje. Isto tako je svrha ovoga slavlja dati do znanja mladima da ih želimo oduševiti za našega Gospodina i privući u duhovni poziv služenja njegovu narodu, jer nam je doista nasušna potreba imati revnih i predanih pastira.