3. vazmena nedjelja – A

Nakon Gospodinove muke i smrti, uočljivo je da su apostoli i drugi Isusovi učenici potonuli u mrak i beznađe. Oni, naime, nikada i nisu došli do onog stupnja gledanja na život za koji ih je osposobljavao Isus svojom prisutnošću, naukom i djelima. Točnije, nisu nikada došli do te točke da ga sa sigurnošću otkriju kao Sina Božjega, već su ga promatrali, što je sasvim razumljivo, svojim ljudskim očima. I za njih se može reći da su bili slijepi pored zdravih očiju ili da su bili nesposobni vidjeti oni bitno što nadilazi okvire ljudske svakodnevnice i ljudske predodžbe. Apostoli su imali svoje ljudsko shvaćanje i pokušali su u to svoje shvaćanje staviti Isus, dok je on s druge strane njima pokušao ukazati da trebaju drukčije gledati i dobro otvoriti oči. Jer svojim su očima mogli vidjeti njegovu ljudskost, to jest mogli su ga staviti u svoje shvaćanje  ukoliko je on bio i čovjek, ali da bi razumjeli da je Božji Sin, to jest utjelovljeni Bog, u tom slučaju su oni trebali preispitati svoj pogled i svoje spoznajne mogućnosti.

2. vazmena nedjelja – A

Iz događanja vezanih uz muku i smrt našega Gospodina poznato je da je apostolski zbor Dvanaestorice bio načet i okrnjen. Pokazala se sva njihova krhkost i ranjivost. Juda je izdao Isusa i potom se objesio. Petar ga je zatajio, a i svi ostali su se razbježali tražeći sigurnost one noći nakon što su blagovali posebnu pashalnu večeru – Isusa našu Pashu. Oni pojedinačno bili su na velikim iskušenjima, a kao zbor bili su u raspadu. No na dan uskrsnuća Isus ponovno okuplja kao svoju braću, poučava ih, obdaruje svojim mirom i želi učvrstiti i zaštiti od raspada. A najsnažnije zaštitno sredstvo kojim se učvršćuje i štiti zajedništvo njihova zbora je vjera u uskrsnuće. Štoviše, vjera u njega Uskrsloga! Jer vjera u uskrsnuće nije apstraktni pojam, već konkretni živi događaj u Isusu. Isus im daje snagu svoga Duha, te očekuje da nastave ispunjavati svoje poslanje u svijetu.

Ali ne mogu poći u svijet ako ne zacijele zajedništvo koje je Gospodin za njih htio, to jest ako ne postanu složni i snažni svjedoci njegova uskrsnuća.

Velika subota

U ovoj velikoj i svetoj noći koja se zove majkom svih bdijenja, slušali smo svetopisamske izvještaje o različitim trenutcima povijesti spasenje. A sve je usredotočeno na očinsku ulogu Boga koji kao pravi otac stvara, skrbi i ljubi sve stvorenje, a napose čovjeka. Bog u punoj slobodi čini čudesno djelo stvaranja, te s puno ljubavi ga održava, te brižno zahvaća u povijest i spašava svoj narod i svakoga čovjeka. Zato je poruka ove noći posvemašnja sloboda Božja, sloboda u kojoj djeluje provodeći svoj plan stvaranja i spasenja. No njegova sloboda se vezala uz našu dobrobit i spasenje. Nije bila sloboda bez odgovornosti za sve ono što će se dogoditi, već je bilo nevjerojatno velika sveta sloboda koja prihvaća odgovornost za sve što on sam čini, ali i za svako zlo koje će biti povezano i s njegovim stvorenjem, premda ga nije ni želio ni učinio.

Zloporaba slobode

Na ovakav milosni dar cijelom stvorenju koje je stvoreno iz čiste slobode, i dovedeno do toga da u lepezi bića Bog stvara i ona koja će biti njegova slika, to jest slobodni na njegovu sliku, pa i kad to nije u onolikoj mjeri u kojoj je on, ta ista slobodna bića uzvratila su nezahvalnošću.

Veliki petak

Obredi Velikoga petka vraćaju nas svake godine iznova da promišljamo o događajima onoga petka kad je Gospodin Isus nakon večere sa svojim učenicima bio uhićen, mučen, suđen, razapet i naposljetku umro na križu. Patnje kroz koje je Isus tada prošao bile su doista neljudske i nepravedne. I upravo zato što ih etiketiramo i osudimo kao nepravedne, imam osjećaj da se mi vjernici vrlo lako od njih distanciramo. To jest ne usvajamo njihovu poruku na način na koji je to Isus htio. Zato nam valja uočiti kako se Isus prema njima postavio i što je on u svemu tome htio. A dok čitamo i razmišljamo evanđeoske tekstove, upada u uči jedna zanimljivost: Isus je za sve unaprijed znao. Znao je što ga čeka kada dođe “njegov čas” i da će se na njemu ostvariti starozavjetne proročanstva od kojih je najupečatljivije ono proroka Izaije o Sluzi Jahvinu u kojemu je gotovo do u tančine bilo unaprijed nagoviješteno što će trpjeti Božji Mesija. No ono što je najvažnije u svemu tome, on je sve dragovoljno prihvatio, pa čak i to da umre nečasnom smrću na križu, “među zlikovce ubrojen”, kako kaže Izaija. Prihvaćajući dragovoljno osudu i križ, muku i smrt, to jest posvemašnje poniženje patnjom i bolima, Isus ipak to ne prihvaća kao nametnutu nužnost od koje ne može pobjeći, već svjesno i dragovoljno kao Očev plan spasenja po kojemu će izvojevati pobjedu.

Veliki četvrtak – misa večere Gospodnje

Oni koji običavaju praviti gozbe znaju kako je to odgovoran posao koji zahtijeva mnogo truda. Najprije treba pribaviti sve što je potrebno, pa zatim pripraviti i postaviti jela na stol. Uz toliko posla može se dogoditi da zaboravi pravi smisao i cilj okupljanja, to jest onaj pravi povod radi kojega su uzvanici okupili. A kad zaborave ili ne misle na pravi povod, onda je moguće da zaborave i na sebe, to jest da uzvanici dođu neprikladno pripremljeni za događaj zajedništva koje se kruni obiteljskim stolom i blagovanjem. Opasnost toga je onda da se slavlje pretvori samo u jelo i piće, umjesto da bude istinsko zajedništvo u kojem je blagoslov i bogatstvo imati osobe koje te mogu svojom prisutnošću i obiljem duše razveseliti i obdariti.

Nešto slično se događalo i vezano uz pashalnu večeru koju je Isus namjeravao blagovati sa svojim učenicima u Jeruzalemu. Naime, znamo kako su ga učenici pitali: Gdje hoćeš da ti pripravimo te blaguješ pashu? Na neki način oni su se osjećali odgovornima za onaj materijalni to jest tehnički dio priprava, što im je Isus i prepustio, što su oni i napravili. No pripraviti pashu nije bilo moguće ni dostatno ako sebe ne priprave za taj događaj i obred. A oni su to uzeli zdravo za gotovo, vjerojatno kao jednu formalnost u kojoj su htjeli sudjelovati vjerojatno s religioznim uvjerenjem i osjećajima, ali to sve skupa bi prošlo kao još jedno od slavlja u nizu koje ne donosi nešto novoga ni sadržajnijega.

Cvjetnica – nedjelja Muke Gospodnje

Nedjelja Cvjetnica je dan kada se spominjemo Isusova slavnog ulaska u Jeruzalem nekoliko dana prije nego će podnijeti svoju muku i smrt za spasenje nas grešnika. Gospodinov ulazak u Jeruzalem nije ipak bio stihijski ili slučajan, već je bio ulazak koji je on pomno isplanirao u duhu starozavjetnih proročanstava, kako bi skrenuo pozornost onima koji će biti dionici njegova ulaska. Zato je svojim učenicima i dao vrlo jasne upute: “Pođite u selo pred vama i odmah ćete naći privezanu magaricu i uz nju magare. Odriješite i dovedite ih k meni. Ako vam tko što rekne, recite: ‘Gospodinu trebaju’, i odmah će ih pustiti.” Njegove upute učenicima višestruko su značajne, kako za razumijevanje njegova mesijanskog poslanja, tako isto i za naš duhovni život. Naime, već je evanđelist Matej uočio da je Isus dao takve upute kako bi se na njemu ispunilo mesijansko proročanstvo iz Knjige proroka Zaharije koji je navijestio da će krotki Kralj, osloboditelj Siona, doći ‘jašući na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu’. A kao što je prorok nagovijestio, tako je Isus ostvario, izabirući magare kao životinju koja nije služila za rat, već je pokazivala veliku krotkost i spremnost strpljivog nošenja bremena života.

5. korizmena nedjelja – A

Božja riječ koja nam je ove nedjelje dana za razmišljanje opisuje Lazarovo uskrišenje u Betaniji. Naime, Lazara se teško razbolio, te su njegove sestre Marta i Marija poslale poruku Isusu da ga dođe vidjeti. Isus je najprije svjesno ostao dva dana na tom mjestu gdje ga je zatekla poruka, da bi tek onda pošao put Judeje do svojih prijatelja u Betaniji. Dopustio je da Lazar umre, kako bi očitovao svoju božansku moć i vratio ga iz mrtvih u život. Time je svojim učenicima ostavio očit znak mesijanskoga poslanja, jer su po tom događaju mogli povjeravati u njega da je on onaj najavljeni Mesija koji otvara grobove i izvodi svoj narod iz njihovih grobova, kako je to najavio prorok Ezekiel. Ezekielovo proročanstvo se na određen način, premda ne i na onaj konačni ostvarilo već na Isusovu prijatelju Lazaru koji je bio predokus i pokazatelj budućega uskrsnuća. No osim ovog načina ostvarenje kojem je ovo uskrišenje poslužilo da učenici i ostali prisutni povjeruju u Isusu da je on Mesija, ovo proročanstvo se trebalo ostvariti i na konačan način na svima onima koji vjeruju i koji primaju za svoju vjeru nagradu života vječnoga. U ovoj situaciji Lazarovo uskrišenje je bilo vidljivi znak i dokaz Isusove moći, koja je trebala obuhvatiti cijelo čovječanstvo izvodeći ga iz groba i dovodeći ga u vječni život. Lazar, Isusov prijatelj, samo je predokus pobjede i blaženstva koje je Isus pripremio za svoje prijatelje.

4. korizmena nedjelja – A

Kad se ljudi nađu pred velikim problemima i nedaćama, ili pak teško razumljivom situacijom, pitaju se o uzrocima koji su doveli do toga. Ali osim što se pitaju i traže uzroke, nastojat će ih i verbalizirati i naglas izgovoriti. Nadalje, kako je redovito riječ o neželjenim situacijama, onda redovito otklanjaju mogućnost ljudskog uzroka. A ako čovjek nije uzročnik, onda nema tko drugi biti uzrok, pa i krivac istih, nego sam Bog. Tako mi ljudi mislimo kako Bog možda ima neke svoje razloge da određene nedaće pripusti na čovjeka, ali rijetko kada dovodimo sebe u pitanje i upiremo prstom u sebe kao mogućeg uzročnika bolesti.

Sličnu situaciju doživio je Gospodin Isus u Jeruzalemu sa svojim učenicima pored kupališta Siloam. Naime, prolazeći onuda spazio je čovjeka slijepa od rođenja. A jer je doista bila velika zagonetka kako i zašto je taj čovjek morao trpjeti takvu bolest i biti zakinut za očinji vid, učenici su pokušali od Isusa ishoditi odgovor, s time da su već imali načelno uvjerenje. Bolest je, naime, prema njihovu shvaćanju bila kazna za grijeh, samo nisu konkretno znali tko je sagriješio

3. korizmena nedjelja – A

Razmišljamo danas o Isusovu susretu s jednom Samarijankom na Jakovljevu zdencu kod grada Sihara, o događaju koji opisa sv. Ivan u svome Evanđelju. Isus je oko podneva žedan sjedio na zdencu dok su učenici otišli kupiti hrane. U tom trenutku je došla je jedna žena zahvatiti vode te je Isus iskoristio prigodu da je upita piti, jer on nije imao čime zahvatiti. Nakon što se žena začudila da on kao Židov traži od nje Samarijanke piti, Isus joj je odgovorio jednom znakovitom rečenicom: Kad bi ti znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive. Upravo ova rečenica je pobudila dodatno zanimanje u ove žene, te je tražeći daljnja pojašnjenja otkrila da je Isus Mesija koji ima doći na svijet.

Svojom otvorenošću dodatnoj spoznaji, ova žena predstavlja svakoga tko iskreno traži Boga,

2. korizmena nedjelja – A

U današnjem Evanđelju čitamo kako je Isus pošao na visoku goru u osamu sa svojim učenicima i pred njima se preobrazio, o čemu nas izvještava sv. Matej u kratkim crtama: Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegove, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. Isus je izabrao njih trojicu da budu posebni svjedoci ovog događaja, te ih je poveo da idu s njim. Nakon što su došli na mjesto koje je Gospodin izabrao, njihova je prisutnost bila nagrađena vizijom nebeske slave koju im je Gospodin pokazao. A pokazao im je slavu svoga lica za koje znamo da je bilo “odraz slave i otisak bića” Očeva. U svakom slučaju njihova vjernost je bila nagrađena takvim izuzetnim prizorom kao što je bilo njegovo preobraženje.

No preobraženje je plod i njihova hoda za njim, jer Gospodin kruni našu vjernost njegovoj volji i riječima. Kad susreće čovjeka Bog od njega traži da se odvaži ići putem koji Gospodin pozna i koji je on zacrtao za dobro čovjekovo.