2. nedjelja kroz godinu – A

Sveti Ivan Evanđelist kao očevidac zabilježio je u svom Evanđelju neke detalje vezane uz odnos Ivana Krstitelja i Isusa, koje drugi Evanđelisti nisu spomenuli. Tako je Ivan zapisao da je Isus potražio Ivana Krstitelja dan nakon krštenja, što istaknu uvodnom rečenicom: Sutradan Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta. Ovaj Isusov ponovni dolazak do Ivana bio je prigoda za dodatno Krstiteljevo raspirivanje svijesti o Isusu kao Mesiji i biti njegova mesijanskog djelovanja. Ivan kako vidimo nije bio ravnodušan prema Isusovu poslanju, nego je nakon onog prvog začuđujućeg susreta pri krštenju, imao prigodu izreći koju riječ više i pokazati koliko je dobro razumio tko je Isus.

No uz ovo snažno Krstiteljevo svjedočanstvo o Isusu, neobično pogađa činjenica da je Isus potražio njega, a ne on Isusa. Isus je doista došao njemu ususret, kao što je Evanđelist i zapisao: Sutradan Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu. Evanđelist Ivan ne navodi razloge koji su naveli Isusa da ponovno potraži svoga preteču, ali svakako ističe kako je taj ponovni dolazak bio vrlo učinkovit. Možemo čak zaključiti da je Isus Krstitelju iskazao neizmjernu čast i radost da je došao do njega. Jer ako se Krstitelj radovao u utrobi majke kad im je Nazaretska Djevica došla u pohode noseći u krilu začetoga Mesiju, koliko se više morao obradovati sada kad je Isus ponovno došao k njemu, nakon što je već bio kršten. Ako je Isusov dolazak Ivanu na dan krštenja imao i nekih službenih razloga, ovaj put je posjet bio neslužben i nemotiviran obvezama i poslom. Vjerojatno je Isus imao potrebu još jednom pokazati koliko cijeni Ivanovo djelovanje, te ga je htio susresti oči u oči, srdačno i bratski kao što se susreću dva brata ili dva iskrena Božja poslanika. Možda mu je htio i zahvaliti što je činio toliko toga da ga očituje svijetu kao Jaganjca koji oduzima grijeh svijeta, kao Mesiju i Božjeg Sina.

To je bio izraz potpore i ohrabrenja samome Ivanu, te još jedan neobičan potez Božjega Sina koji se nije postavio kao nedodirljiva veličina, već kao onaj koji doista služi i ne usteže se prvi pristupiti ljudima na području njihova djelovanja. Isus je tako spontanim posjetom potvrdio valjanost Ivanova života i smisao svih njegovih nastojanja pred Bogom i ljudima. To je bila i dodatna milost Ivanu koja je u njemu razbuđivala daljnju svijest o Isusu, te uspostavljanje još iskrenijeg i čvršćeg odnosa prema njemu. Ujedno je bio i novi trenutak koji je Ivan iskoristio da dadne još otvorenije svjedočanstvo o Isusu. Bio mu je istinski dar kad je shvatio da Isus ne samo dolazi iza njega, kako je sam govorio, već dolazi k njemu.

U ovakvom duhu i sami trebamo razbuditi vlastitu svijest o Isusovu dolasku i djelovanju. Isus nije samo došao poradi nas, već je došao k nama. On se želi susresti s nama osobno i izravno, prijateljski i bratski. Dolazi k nama i od nas ne traži ništa, nikakvu protuuslugu, već jednostavno želi nas susresti kao ljude u našoj čovječnosti pokazujući koliko mu je stalo do nas i našega života i spasenja. Želi nas susresti bez ikavke formalnosti, bez ikakvoga protokola, jednostavno dolazeći k nama kao onaj koji je svjestan da njegova prisutnost izgrađuje, krijepi i hrani našu ljudskost i daje nam snagu djelovanja.

No nakon toga i na nama ostaje davati svjedočanstvo o Isusu, a to znači da ćemo ih naučiti susretati kao ljude, bezinteresno i u njima izgrađivati, podizati i poticati ono vjerodostojno ljudsko. Trebali bismo znati i više htjeti kao kršćani pričati s drugima o životu i spasenju, a ne samo o poslu i obvezama. Trebali bismo pronaći više vremena i zaustaviti se pred činjenicom da premalo pričamo o važnim stvarima i premalo se susrećemo bez obveza i interesa, premalo pričamo o vjeri i vrijednostima u odnosu na ono koliko pričamo o novcu i zaradi. Dopustimo stoga da nam se Isus približi, da dođe do nas i da nas nauči obnoviti jednostavnost prijateljskog susretanja. Ali susretanja koje neće biti provođenje vremena u naklapanju, već u istinskom svjedočenju iskustva koje nam je on prenio. Za takvo što neophodno je da budemo s njime neposredni, te da ga primimo iskreno i srdačno kao Jaganjca Božjega i Božjeg Sina, a sve ostalo je njegova briga, jer će on naći načina da nas obnovi i obogati u našoj ljudskosti, u svjedočenju i služenju drugima da i sami dođu do spasenjskih spoznaja i iskrenoga zajedništva s Bogom.

Krštenje Gospodinovo – A

U kratkom odlomku iz Matejeva Evanđelja koji smo čuli opisano je krštenje Gospodinovo. Isus je naime došao iz Galileje gdje je odrastao i proveo mladost u Judeji u krajeve gdje je Ivan Krstitelj krstio krštenjem obraćenja. U trenutku kad mu Isus dolazi, Ivan odbija krstiti ga, svjestan da Isusu ne treba krštenje obraćenja, jer je on Božji Sin i Mesija za čiji dolazak je on pripravljao srca vjernika svoga naroda. No Isus ga ipak uvjerava da to treba učiniti, jer je to dolično poradi pravednosti, kako reče: Pusti sada! Ta dolikuje nam da ispunimo svu pravednost!

Ovo Isusovo obrazloženje je vrlo značajno, te ga je potrebno podrobnije razumjeti i iz njega izvući pouku za naš vjernički život. Naime, Isusovim krštenjem stavljena je točka na Ivanovo služenje i naviještanje puta starozavjetne pravednosti koja je upravo imala smisla kao priprava Spasiteljeva dolaska. No Isus svojim krštenjem ne pravi potpuni raskid sa starim, već samo ukazuje na to da je staro došlo do svoga cilja i ispunjenja. Ako Isus nije došao odbaciti starozavjetni Zakon, već ga ispuniti, tim više nije došao odbaciti starozavjetnu pravednost koja je bila još uzvišeniji stupanj života od života po Zakonu. Isus je stoga došao i kao ispunjenje puta pravednosti, te je to jasno rekao i Ivanu, koji je onda i sam došao do ispunjenja svoga poslanja. Zato je Isus rekao u množini da dolikuje da ispune svu pravednost. Isus se dakle podložio pravednosti koju je prakticirao Ivan, kako bi pokazao da je ona bila vjerodostojan put pravednosti pred Bogom, te je u isto vrijeme omogućio Ivanu da vidi ispunjen smisao i cilj svoga djelovanja.

No ovdje valja istaknuti da put pravednosti o kojemu govori Isus, te hvali Ivana i omogućuje mu da ga ispune, nije put legalizma i formalnog izvršavanja propisa. Tim putem su išli pismoznanci i farizeji, ali starozavjetni pravednici i proroci nisu išli njime, kao što njime nije išao ni Ivan Krstitelj. Pravednost o kojoj govori Isus, a koja je bila takva da je ukazala na njega i njegovo mesijansko poslanje, nije bila tek obično vršenje Zakona, već život u Božjoj prisutnosti. Uostalom, da ovaj put pravednosti nije bio obično ispunjavanje Zakona jasno je i po tome što u Zakonu nije nigdje stajalo da treba krštavati. No ovaj put pravednosti je bio preduvjet da se može ispravno odnositi prema Zakonu i vršiti ga na vjerodostojan način. Jer put pravednosti je bio put hoda s Bogom i put istinske svijesti da je Bog živ i prisutan u životu. Zato je na ovom putu pravednosti postojala istinska svijest o potrebi obraćenja, jer se čovjek svjestan Boga ne može nego osjećati skromnim i poniznim, što je doista vjerodostojni put k pravednosti.

Zato ni Ivan nije bio prekršitelj Zakona, nego Božji prorok i pravednik koji ga je vršio na onaj način na koji je Bog htio da se vrši njegov Zakon. A to je s dubokim osjećajem za Zakonodavca i njegovu prisutnost u životu, a ne samo kao odredbe koje treba odraditi. Samo ovakva pravednost ima smisla i samo ovakva pravednost može dočekati svoj cilj, a to je da ugleda Božjeg Pravednika, izvor svake pravednosti i utjelovljenu Pravednost. Zato je čovjek velike pravednosti poput Ivana znao da je Isus trebao njega krstiti, a opet, jer je znao da duguje posluh Božjem Pravedniku, prihvatio je svoju trku dovesti do kraja u vjernosti Bogu i njegovu Mesiji. Doista, sva starozavjetna pravednost je imala smisla da puku Božjemu očituje Isusa – Mesiju kao istinskog Božjeg Pravednika koji je ispunio sve što je predviđao Stari zavjet, što je Ivan i učinio.

Ovaj događaja je bio stanovita prekretnica u Isusovu životu, jer će nakon toga on započeti svoje djelovanje, to jest on će svojim naukom i djelovanjem započeti krštavati drugačijom snagom i drugačijim učincima. Mi smo kršteni njegovim krštenjem, ne više samo obraćenja, već krštenjem oproštenja grijeha. Zato je Isusovo krštenje prekretnica i našega života koja nam nosi jasnu poruku. Njegovo krštenje ne znači da za nas prestaje obveza živjeti u pravednosti, već naprotiv, živjeti u još većoj pravednosti od starozavjetnih pravednika. Jer smo mi izravnije i osobnije upoznali Božjega Pravednika koji je ispunio put svake vjerodostojne pravednosti, i koji je svima koji žive istinski pravedno otvorio vrata neba. Zato su se nebesa i otvorila nakon što je Isus bio kršten, jer se i tim znakom željelo ukazati da je cilj pravednosti dolazak do otvorenih nebesa. Neka stoga i nas Krštenje Gospodinovo potakne da i sami ispunimo svu pravednost, čega se nije ustezao ni naš Gospodin, ali da u duhu te iste pravednosti živimo život s pogledom na otvoreno nebo, gdje ćemo jednom i doći u vječnu slavu.

Bogojavljenje – Tri kralja

Današnja svetkovina od starine je jedan od najvećih kršćanskih blagdana. Slavljen je vrlo svečano i radosno u velikoj zahvalnosti Bogu koji je ljubio sve ljude do mjere da je sve ljude htio spasiti i učiniti dionicima svoje ljubavi i dobrote. A mogao je spasiti sve ljude samo ako je se svima objavio, to jest učinio dostupnom svoje očitovanje, kako u izabranom narodu, tako isto i po svome Sinu. Upravo u ime toga, želeći ljude obdariti spasenjem, poslao je svoga Sina na svijet. A njegov jedinorođeni Sin koji u skrovitosti dolazi utjelovljen, ipak nije potpuno skriven, već se otkriva onima koji su jednostavni i čista srca, sposobni prihvatiti njegovu objavu. Zato je Bog ne samo dopustio da ga utjelovljena nađu iskreni tražitelji, već je to i sam želio i njima omogućio.

U tom smislu čitamo kako su trojica mudraca s Istoka došla do Jeruzalema, jer su i sami u svojoj zemlji imali neku vrstu objave o novorođenome kralju židovskome. Zato su se i raspitivali u gradu: Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti. Mudraci su, dakle, posvjedočili da su vidjeli zvijezdu Mesijinu. Zvijezda je bila simbol jednog života koji dolazi na pozornicu povijesnih zbivanja, te s te pozornice mijenja tijek povijesti i svakog ljudskog života. Nitko do tada, doista, nije mogao svoj život sa sigurnošću i jasnoćom upraviti prema vječnosti, dok nije došao onaj čija zvijezda svijetli mnogo jasnije od ijedne druge zvijezde naznačujući smjer vječnost. Šaljući svoga Sina u obličju ljudske naravi Bog je onima koji su istinski tražili spoznati otajstvo Božje dao znak – zvijezdu koja ih je vodila u otajstva neba.

Ta ista zvijezda i nama je znakom neba koje treba motriti i promatrati pozorno. Jer nebo nikada ne zakaže dati nam znak, ako iskreno tražimo. Sami od sebe razumijemo određena otajstva života ako pozorno promatramo nebo, to jest stvoreni svemir. No napose ako promatramo nebo koje nam je stvoreno u duši i koje nam se na njezinim obzorjima objavljuje. Zato je istinsko Božje djelo otkriti govor neba koji se očituje u duši, kad duša sluti Božju istinu, kad sluti u savjesti što je sveto i ispravno, to jest kad je spreman živjeti otvoreno pred onim višnjim Bićem, koje potom nazivamo imenom Bog. Upravo zato su ovi ljudi s Istoka koji se pokloniše Kristu Gospodinu mogli biti nazvani mudracima, jer su živjeli otvoreno za Boga i pred Bogom sluteći da on svojim svjetlom ljudima dolazi ususret. Tada im je i samo nebo progovorilo, u vidu zvijezde koja ih je vodila, a koju im je Bog poslao. Živjeli su toliko otvoreno pred Bogom da im je on znakom s neba pružio pouzdan putokaz za odvažno putovanje u judejsku zemlju. Uistinu, onome tko sluša nebo, onda zvijezde rječito progovore u duši i dovedu ih do samoga Boga.

A to nije prvi put u povijesti spasenja da je Bog progovorio po ljudima i ljudima koji nisu imali nikakve krvne veze s Božjim narodom. Upravo je jedan takav čovjek, Bileam sin Beorov, pozvan da prokune Izraelce nadošle iz Egipta pod Mojsijevim vodstvom, odgovarajući mopaskom kralju Balaku izgovorio jedno proročanstvo koje se odnosilo na Isusovo rođenje, a ima veze s otajstvom koje danas slavimo: Proročanstvo Bileama, sina Beorova, proročanstvo čovjeka pronicava pogleda, proročanstvo onoga koji riječi Božje sluša, koji poznaje mudrost Svevišnjega, koji vidi viđenja Svesilnoga, koji pada i oči mu se otvaraju. Vidim ga, ali ne sada: motrim ga, ali ne iz blizine: od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže. I Bileam je, dakle, trinaest stoljeća prije nego se Gospodin rodio, motrio njegovu zvijezdu i slutio njegovu kraljevsku vlast. Upravo sve ono što su osjetili i mudraci s Istoka koji su također bili ljudi pronicava pogleda i zacijelo su poznavali mudrost Svevišnjega, barem u onoj mjeri u kojoj im je bilo dano. Ali su bili otvoreni toj mudrosti koju kao ljudi stječemo uz trud i napor, te su za nagradu dobili dar da stanu pred utjelovljenu Mudrost Božju. Zvijezda ih je dovela do Zvijezde Danice koja sjaji kao nepogrješiva Mudrost, vječna Istina i Spasitelj ljudskoga roda.

Poput mudraca s Istoka i sami smo pozvani otkriti zvijezdu Kristovu, to jest samoga Krista kao zvijezdu. Ako su mudraci s Istoka, a i Bileam, otvorenošću Bogu mogli nazrijeti njegov spasenjski naum u Isusu Kristu, nama je dano istražiti dubine tog istog otajstva, te još lakše doći do mjesta njegova rođenja. U Isusu, kao što učiniše mudraci, otkrivamo puninu svakoga dara, jer je on prava Zvijezda Božja koja se pojavljuje na obzorju našega života. Ako je naraštajima prije Bog davao zvijezde i druge znakove da ih uvode u mudrost koja je svoje ispunjenje pronašla u Kristu, kolika je tek milost nama dana što se klanjamo Kristu – utjelovljenoj Mudrosti od koje i sami crpimo. Ako su mudraci osjetili radost jer ih je zvijezda dovela do dječaka Isusa u Betlehemu, koliko tek mi trebamo osjetiti radost što smo njegovi učenici i sljedbenici. Doista, ako ovo nisu razlozi da mu se istinski i duboko poklonimo, kao što učiniše mudraci, jer nije dopustio da živimo u neznanju njegove mudrosti i ljubavi, onda teško pronađemo pravi razlog radovati se u njemu i pred njim poradi Zvijezde koju je poslao u naše živote da nas vodi do života vječnoga!

Veliku je istinu izgovorio sveti Ivan Krstitelj dok je propovijedajući obraćenje pripremao Mesijin dolazak u srcima ljudi. Naime, kritizirao je farizeje i saduceje koji su dolazili k njemu ali u dvoličnosti, nespremni obratiti se, te im je, između ostaloga, govorio: I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Ako je Bog mogao i može iz kamenja podići djecu Abrahamovu, onda je tim više mogao i sam doći na svijet među ljude na bezbroj načina koje mogla izvršiti njegova svemoć. Njegova dobrota, mudrost i ljubav, odredile su pak da taj način na koji će doći na svijet u narodu koji je izabrao za svoju baštinu bude onaj do kraja naravan. Htio je postati čovjekom izabirući rod Abrahamov u kojem je i sam postao potomkom Abrahamovim po tijelu, to jest, još preciznije rečeno, potomkom Davidovim.

Izabrana Djevica

I dok se tako prebire starozavjetna proročanstva, otkrivamo da je Bog objavio veliko čudo svoga dolaska među ljude na tako neprimjetan način koji će biti do kraja ljudski. Ali neće zbog toga biti manje čudo, već, naprotiv, postaje tim veće čudo. Bog je odredio svesti se na mjeru ljudskoga, te je izabrao put da i sebi sagradi prebivalište među ljudima na isti naravan način na koji je svaki čovjek dolazio na svijet, pa tako i sinovi Abrahamovi. No ovaj izabrani put je ujedno bio i nadnaravan, čime je bio znakovit i poticajan ljudima, jer su i sami trebali razumjeti da za biti čovjek nije dostatna ljudska narav, već je neophodna usmjerenost prema nadnaravnome. I kao što za djecu Abrahamovu nije bilo dostatno da su tek rođeni tjelesno od potomstva Abrahamova, već su trebali prihvatiti i njegovu vjeru u Boga, tako je i sam Bog izabrao put do kraja naravan, a u isto vrijeme nadnaravan.

Ovaj put je bio naravan jer je izabrao roditi se kao čovjek od žene, ali je ujedno bio i nadnaravan jer je ta žena bila djevica. No njezino djevičanstvo nije bilo tek samo biološko, već je bilo djevičanstvo potpune okrenutosti Bogu i potpune posvećenosti njegovoj volji i riječi. Ono je bilo i tako istinski naravno i ljudsko jer se ticalo jednog čistog ljudskog bića, ali nadnaravno ukoliko je bilo potpuno opredjeljenje za Boga i za službu njemu. Bilo je nadnaravno i radi toga, a i Marija je dobro to znala, što je Marija bila čista i okrenuta nadnaravnom i milosnom životu ne sama po sebi, već po Božjem daru. Bila je izabrana da bi izabirala do kraja Božju volju i posvećivala se na način na koji je on htio da njegovi vjernici žive okrenuti prema njemu.

Od Božjeg čovjekoočinstva do Marijina bogomajčinstva

A kao što je Marija sebe potpuno predala Bogu, tako je i Bog dovršio proces predanja čovjeku po njoj, te se potpuno predao do mjere utjelovljenja. Bolje rečeno, Bog se ne može drukčije ni darovati ljudima nego cjelovito, ali je tražio osobu koja će se njemu potpuno posvetiti prihvaćajući poticaje njegova Duha i biti do kraja vjerna njegovu primjeru. Jer Bog je ljubav koja se daruje do kraja, čiji život je predanje, te je zato i podigao ljudsku osobu koja će sudjelovati u njegovu božanskom planu posvemašnjim darom srca i ljubavi.

Zato je Marija imala snaga potpuno se predati kao njegova službenica jer je njega spoznala kao Boga koji služi ljudskome spasenju. I nije mu bilo dosta što je sebe ponizio do mjere da se nazove Ocem ljudi, već se ponizio do mjere da je dao svoga Sina da se rodi od ljudskoga bića, kako bi među ljudima i sam imao roditelja. Dok je sebe zatomio kao svemoćnoga Boga ulazeći u neposredan odnos s malim, zemnim stvorenjem, dotle je dao prigodu čovjeku da se uzdigne do uzvišenih razmjera. Biti stvoritelj i otac ljudi njemu nije uvećavalo uzvišenost, ali je u dobroti svojoj htio biti i prema ljudima u istom odnosu kao što je bio u svom božanskom životu prema svome Sinu i Duhu. No tim činom je dao prigodu ljudskome biću, točnije Nazaretskoj Djevici, da stekne neizrecivo časni naslov bogorodice i bogomajke koji nije mogla sam sebi dati. Izabrao je takvo biće koje je svojim poniznim služenjem nasljedovalo njegovu poniznost kojom se darivao ljudima, te je u tom duhu Marija prihvatila roditi ga kao čovjeka svijetu. No to je mogla samo zato što je cijelim bićem bila okrenuta onom uzvišenom božanskom vječnom rađanju Sina od Oca, pa je mogla Božjemu Sinu pružiti dolično rođenje na zemlji. Jer je bila sačuvana od grijeha, mogla je Božjega Sina roditi i kao svoga Sina, te mu dati sve što joj je bilo u moći – cijelu i savršenu ljudsku narav, kao što mu je i Otac predao na savršen način božanstvo. Dala mu je u vremenu svu svoju ljudskost, kao što mu je Otac odvijeka dao savršeno božanstvo, te stoga doista zaslužuje da je častimo kao Bogorodicu.

Božić (danja misa)

Dok nam čitanja u božićnoj noći govore o tome što se zbilo u trenutku samoga rođenja Gospodinova, današnja čitanja otvaraju nam obzorja razmišljanjima svetopisaca o značenju tog događaja u sveobuhvatnom opsegu ljudske povijesti. Čitanjem iz Evanđelja po svetom Luki mogli smo na misi polnoćki čuti kako je u trenutku Isusova rođenja slava Božja obasjala pastire, te kako su oni osjetili radost kad im je bilo navješteno Spasiteljevo rođenje u gradu Davidovu, a u današnjim čitanjima čitamo koje su sve posljedice njegova rođenja za ljudski rod i cijeli svemir. Doista, sveti Ivan govori o značenju ovog događaj za sve one koji su Božjeg Sina upoznali kasnije, a nisu bili prisutni prilikom njegova rođenja. Jer njegovo rođenje nije bilo zatvoreno u betlehemski događaj, već je njegovo rođenje u Betlehemu bilo početak konačnog i cjelovitog Božjeg očitovanja ljudskome rodu.

Rođenje Sina Božjega u Betlehemu judejskome doista je tako snažan događaj da je zahvatio cijelu ljudsku povijest pokazujući razloge i smisao svih onih naraštaja koji su živjeli stoljećima prije naviještajući iskonski Božji plan. Ali isto tako ovaj događaj bitno ulazi u svaku poru i urezuje se u ljudsku povijest na vrlo poseban način, jer je ušao u sve sastavnice i tijekove života kako bi svemu vjerodostojnom dao značenje i smisao.

Samo kad bismo sa svom ozbiljnošću zastali pred činjenice koje nam ovaj događaj naviješta, bilo bi dovoljno da se obratimo i živimo dosljednim i gorljivim načinom života. A u današnjem slavlju se spominjemo kako nam je Bog konačno progovorio izravno po svome Sinu, nakon što je stoljećima prije govorio po prorocima. Te stoga u Betlehemskom Djetetu koje još nije izgovaralo riječi, progovara nam Bog i njegova neizmjerna ljubav. Nadalje Bog nas je u njemu obdario svojom slavom, da nas oslobodi isprazne ljudske slave kojoj težimo i kojoj se podlažemo. U njemu nam je darovan otisak bića Božjega, to jest po njemu ponovno primamo bogolikost. U njemu i u njegovu imenu darovana nam je moć da se vinemo iznad anđela, jer više nismo sluge, već smo djeca Božja.

Šaljući svoga Sina na svijet u našem ljudskom liku, Bog nam daje prigodu promatrati tvorca našega života, bez kojega ni sami ne bismo imali postojanja. Šaljući svoga Sina s nebesa u tamu ljudske povijesti, Bog nam daje prigodu primiti Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka vodeći nas u svjetlo vječnosti. Svaki onaj tko ima potrebu govoriti Božjim jezikom, po njemu je primio Riječ koja bijaše u Boga i koja bijaše Bog, te je u njom otkrio svu mudrost i smisao svega. Osim toga, svojim rođenjem na zemlji kao čovjek, objavio nam je istinu o nama: ne samo da smo stvorenja Božja, već smo po njemu primili poziv da postanem djeca Božja i vratimo se u kuću Očevu. Tako nam je dao ne samo ljudski život, već i onaj Božji je utisnuo u naša srca.

Dok slavimo njega rođenoga od Žene, zahvaljujemo Ocu koji ga je poslao k nama. Dok ga promatramo u krilu Majke Marije, zajedno sa svetim Ivanom se divimo Jedinorođencu Bogu koji je došao iz krila Očeva dajući nam vidjeti Boga nevidljivoga kojemu je on odsjaj Slave i otisak Bića. Po njemu, Riječi koja je postala tijelom, vidjeli smo vječnu slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca. On koji se ponizio silazeći u krilo Majke Djevice, posvetio je svako ljudsko krilo i svaki ljudski život usmjeravajući sve ljude na put koji vodi prema krilu Očevu.

I mi poput Ivana promatramo sa stanovitim odmakom događaj njegova rođenja u Betlehemu, ali opet na tako živ i prisutan način da se osjećamo izravno njime zahvaćeni, kako je već to osjetio i sveti Evanđelist. Izravno smo zahvaćeni po njegovu daru, premda smo od njega vremenski udaljeni dvije tisuće godina, kao što je i Ivan bio udaljen nekoliko desetljeća. A opet došao je na tako neprimjetan način da ga oni koji nemaju oči duha ne vide i koji nisu otvoreni njegovoj milosti ne osjećaju potrebu za njim. To su oni koji ne osjećaju potrebu biti djeca Božja ili pak ne osjećaju potrebu svoje čovještvo uzdići na razinu milosti i živjeti preobraženim životom koji graniči s Božjim. Takvi smo počesto i sami kad očekujemo da on zahvaća u svijet na ljudski način, umjesto da dopustimo da nas ljude preobražava i čini pokretačima njegove revolucije ljubavi koja se počela širiti već iz betlehemske štale njegova rođenja.

Ako mislimo da je malo to što je učinio u svojoj poniznosti, ako ne vidimo kolika je milost imati u svojoj sredini prisutnost živoga Boga, ako ne vidimo koji je dar biti prosvjetljen Svjetlom koje tama ne može obuzeti, ako ne vidimo kolika je moć biti djecom Božjom, ako ne vidimo koje je bogatstvo biti bogat Božjim životom, onda u ovome svijetu živimo kao slijepci, siromasi i nemoćnici. Onda nam proslava Božića ništa ne znači. No uvjeren sam da smo otvorili oči duha kojima ispravno vidimo, te da smo također otvorili duhovne spremnike svoga života u koje ulazi siromašno Betlehemsko Dijete. On obogaćuje naš ljudski život Bogom živim s ciljem da mi započnemo živjeti božanskim životom. Danas dok shvaćamo kako smo primili milost na milost kad nam je Bog darovao svoga Sina, trenutak je da ga istinski primimo i da od punine njegove počnemo živjeti noseći svim ljudima radosnu vijest – Boga koji ljubi sve ljude do mjere da im daje sebe samoga i cijeli svoj život. Prigoda je da svom dušom prionemo uz taj život posvećujući i prosvjetljujući sebe i svijet u kojemu živimo.

Božić – polnoćka

Ovim ponoćnim slavljem slavimo radosni događaj jedincatog Božjeg zahvata u ljudsku povijest kako bi izmijenio njezin tijek pretvarajući je u povijest spasenja, radosti i mira. Na žalost, ljudi, otpavši od Boga, zapadali su u sve veću tamu bezboštva, bezakonja i međusobnih nepravdi. Umjesto da ljudski rod bude narod braće i sestara, narod ljubavi i zajedništva, pretvorio se u mnoštvo naroda koji se međusobno mrze i gaze u povijesti. Umjesto da hodi u svjetlu Božje istine, ljudski rod se pretvorio u roba vlastite tame i vlastitoga ograničenog razuma. Umjesto da se pouzda u vodstvo Božjih savjeta, čovjek postaje sam sebi vođom i savjetnikom. Umjesto da se osloni na Božju silu koja je kadra spasiti ga, radije se oslanja na sile ovoga svijeta koje se potom najčešće konkretiziraju kao nasilje i ugnjetavanje koje jači provode nad slabijima. Umjesto da uspostavlja vječno zajedništvo života s Ocem od kojega dolazi sav život i koji daruje vječnost, radije voli sam sebi biti očuhom u vremenu. Umjesto da dopusti Bogu da on uspostavlja kraljevstvo nebeskog mira, radije voli oružjem i ratovima uspostavljati mir na zemlji.

Kao odgovor na tolike promašaje u ljudskom ponašanju, kojima je žrtva cijelo čovječanstvo, prorok Izaija je navijestio Božji zahvat na zemlji koji će biti u isto vrijeme moćan i nenasilan. Jer Bog koji zahvaća u ljudsku povijest skinut će jaram s ljudi, te će slomiti batinu i šibu s pleća svoga naroda. No to se neće dogoditi novim nasiljem, novim jarmovima, batinama i šibama, već darom Božjega Sina koji će biti spreman i sam podmetnuti leđa pod jaram ljudske muke i nevolje, pod teret grijeha, spreman se izložiti šibi i batini kako bi ljudima podario radost i mir novoga i drukčijega života. Prorok će doista jasno naznačiti da je Božji odgovor na kojem se temelji novi život je rođenje djeteta koje će biti kadro ispuniti sva Božja obećanja: Jer dijete nam se rodilo, sin nam je darovan.

Upravo večeras slavimo rođenje tog Djeteta, Sina Božjega, na čijim je plećima vlast pobjede nad grijehom i tamom. On je onaj koji je svojim rođenjem obasjao svijet Božjim svjetlom, izbavio ljude iz tame i podario im radost i mir duše i tijela. To je onaj koji je nas vjernike obdario darom besmrtnosti i vječnoga života, te nas je zadužio da njegovu slavu, radost i mir pronosimo svijetom svjedočeći ljepotu Božjega dara koji nam je po njemu darovan i slave njegove kojom smo obasjani. Na žalost još uvijek ga mi vjernici nedovoljno jasno i glasno svjedočimo i darujemo svijetu. A svijet kao svijet, kao što je nekada tako i danas ostavlja Boga u zapećku, na marginama povijesti ne želeći mu prepustiti mjesto koje mu pripada.

No ne smijemo se radi toga obeshrabriti, kao što se nisu obeshrabrili Marija i Josip ni onda kada za njih nije bilo mjesta u svratištu, već su završili u štali. To je bio pokazatelj kako se čovjek odnosi prema Bogu i kako Boga stavlja po strani, jer život i povijest svijeta želi upravljati sam bez Boga. A Bog je prihvatio i to poniženje, ne odustajući od svoga vječnog plana da svijetu podari svoga Sina. Nije odustao od svega što je po prorocima navijestio, da će iz loze Davidove dati Kneza mira, to jest Spasitelja i Mesiju. Ali da bi njegovo kraljevstvo donijelo promjenu u našem svijetu u kojemu i danas ljudi misle da bez Boga mogu zajamčiti mir, te su potrebu za njegovim kraljevstvom zamijenili demokracijom i pravom državom, civilnim i kojekakvim društvima. Rezultat je, međutim, više nego očit: i dalje se među ljudima nastavlja logika moći i sile, iskorištavanja i porobljavanja, logika vladavine oružja i novca, umjesto vladavine prava i pravednosti, ljubavi i zajedništva koje vode prema radosti i miru.

Večeras smo pozvani i mi osjetiti da je i nama upućen poziv kojim anđeli potiču pastire da idu do Betlehema. I sami smo ponukani tražiti i vidjeti novorođenče gdje leži u jaslama, jer je ono naš čudesni Savjetnik i Bog silni. On nam je i Otac vječni, jer je slika Očeva i objavitelj njegove ljubavi. On je Knez mira, jer nas je poučio putu nebeskog mira koji izvire iz srca puna Boga i njegove ljubavi. On je ta velika blagovijest i radost za sav narod i cijeli svijet, a mi smo večeras miljenici Božji koji na zemlji primamo mir njegovim rođenjem. Večeras je on za nas umnožio radost i uvećao veselje, a mi smo pozvani pred jaslama u kojima se rodio radovati se kao žeteoci plodovima svoje žetve, kao radnici zasluženoj plaći, kao sužnji primljenoj slobodi, kao oslobođeni utamničenici koji su došli na svjetlo dana, kao prognanici koji su se vratili u svoju domovinu, kao lutalice koji su napokon pronašli put iz bespuća.

Pristupimo stoga odvažno ovom velikom otajstvo. Slavimo Boga koji s visine siđe k nama na zemlju obasjati nas slavom Božjom i ispuniti svojim mirom. Dopustimo da nas prožme njegova milost i slava, kako bismo prema budućnosti hodili radosni noseći mir svijetu koji miriše miomirisom njegova rođenja. Primimo u svoj život njega – Boga radosti i mira, te postanimo nositelji radosti i mira noseći svijetu sva dobra kojima nas je obasuo. U tom duhu i sami s anđelima večeras radosno kliknimo: Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim.

4. nedjelja došašća – A

Liturgijska čitanja četvrte nedjelje došašća u središte pozornosti stavljaju lik svetog Josipa koji se nalazi pred iskušenjem kad saznaje da je njegova zaručnica trudna. Josip se nalazi u procjepu kolebanja između odbacivanja i prihvaćanja osobe u čiju čestitost je vjerovao onda kad ju je zaručio i odredio s njom stupiti u brak međusobnog poštivanja, ljubavi i slavljenja Boga. I dok je on u svojoj zdvojnosti ipak odlučio da je potajice otpusti ne želeći je izvrgnuti sramoti, ukazao mu se anđeo Gospodnji noseći mu duhovno prosvjetljenje i vrlo jasne upute glede onoga što mu je bilo činiti. Anđelova riječ ga je osnažila da ne bude kolebljiv i nesiguran, već da nastavi odvažno putem odgovornosti za Mariju i zajedništva s njom. Njemu je sigurno bilo bremenito čuti poticaj iz usta nebeskoga glasnika: Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju.

Možda bi se i nama mogle pojaviti dvojbe ili zadrške pred Božjim djelom u povijesti spasenja, jer ga Bog izvodi na neobičan način, silazeći u krilo Djevice, ali onome tko želi doživjeti Božju blizinu, preporučen je isti put kao i Josipu. To je put prihvaćanja proročanstava o Božjem Sinu Emanuelu koji nam dolazi kao Dijete rođeno od Djevice. Upravo ta istina je raspršila svaki strah i odagnala svaku sumnju iz njegova srca. Postao je svjestan proročke riječi koja se ispunja u Mariji i od tog trena mu je najsigurniji put bio prigrliti Mariju.

Zna se dogoditi da i pojedini vjernici budu zbunjeni ili u strahu od Marije, jer su čuli da bi ona navodno mogla ugroziti njihovo zajedništvo s Isusom, da bi možda mogla umanjiti njegovu jedincatost, spasenjske zasluge i božansko posredništvo. No kao što Marija nije ugrozila Josipa ni njegovu čast i pravednost, tako isto ne može ugroziti našu svetost i spasenje, već samo doprinijeti i pospješiti. Kao što je Josipu donijela pod krov utjelovljenoga Boga – Emanuela, tako da je imao čast biti mu skrbnikom u svome domu.

Uz ovaj mogući strah česta je pojava u današnje vrijeme, a jednako pogubna, i nemar prema Mariji u našim kršćanskim obiteljima. Kao da zaboravljamo na nju i gubimo onaj gorljivi kršćanski duh kojim je treba prigrliti kao donositeljicu Božjeg Sina u naše obitelji. Jer ukoliko nju ne prigrlimo i ne obnovimo svoje osjećaje i pobožnost prema njoj, Emanuel neće biti prisutan u našim obiteljima i pod našim krovom. Ukoliko naše obitelji ne budu oblikovane Marijinom blizinom i prisutnošću, u njima neće biti niti one istinske utjelovljene Božje prisutnost. Možemo možda zadržati neko poimanje Boga i smatrati se vjernicima i pravednicima, no ako nema žive Marijine prisutnosti, ako se ne njeguje pobožnost prema njoj, onda ostajemo u sebi i u svojim domovima opustošeni i zakinuti za istinske osjećaje koje bismo trebali njegovati i koji bi onda postali naše duhovno bogatstvo.

Stoga anđelove riječi upućene Josipu vrijede i za nas danas: Ne boj se uzeti k sebi Mariju! Što je u njoj začeto doista je od Duha Svetoga. A kao što nam Josipov primjer svjedoči ga Marija nije ugrozila i da nije umanjila njegovu pravednost pred Bogom, već, naprotiv, uvećala, takvo jamstvo onda postoji i za nas. Kao što se Josip nije prevario što je prigrlio Mariju, tako je i nama dana za najuzvišeniji znak Božje blizine i prisutnosti u našim srcima i obiteljima. Kao što je Josipu bila izvor najvećeg blagoslova i kruna pravednosti koju je prakticirao, tako može biti i nama zajedništvo s Marijom kruna duhovnog života i izvor blagoslova, jer nam donosi Emanuela u život. Štoviše, kao što je Josip upravo po Mariji stupio u izravno zajedništvo s Božjim Sinom, tako se i nama otvaraju čudesni prostori izravnog zajedništva upravo po Mariji.

Slijedimo, stoga, Josipov primjer i dopustimo da se u nama poveća žar ljubavi prema Bogu, te osjećaj svetosti na koju nas poziva dolazak utjelovljenoga Sina Božjega. Primimo stoga u svoje domove i svoje živote Mariju, ali ne kao obično ljudsko biće, već kao Djevicu koja nam donosi Emanuela, jer Bog je Bog s nama koji doista želi biti s nama cjelovito i potpuno. I nama je zablistati istim žarom ljubavi kojim je zablistao Josip kojem je neposredna blizina Božjega Sina raspirivala dodatne osjećaje odgovornosti u posvemašnjoj svetosti. I nama je s još više spremnosti prionuti na posao, te tesati sebe i svoj karakter, osjećajući se u isto vrijeme i malenima i nedostojnima utjelovljenoga Boga, ali ujedno i velikima i odgovornima za njegovu neprocjenjivu prisutnost pod našim krovom i u našem srcu. Ne bojmo se, dakle, uzeti k sebi Mariju, već prigrlimo nju i otajstvo Božje koje nam dolazi kao Emanuel – Bog s nama.

3. nedjelja došašća – A

Prošle nedjelje smo mogli razmišljati o Ivanu Krstitelju kao proroku iskrenosti koji je bez imalo zadrške naviještao istinu Božju, a u današnjem odlomku sam Isus nam nudi razmišljanje nad plodovima i rezultatima svih Ivanovih nastojanja. Krstitelje se, doista, nije ustručavao nikome reći bez imalo zadrške što je bilo neophodno, ali je zbog toga i završio u tamnicu, pa se postavlja pitanje koliko je imalo smisla izložiti život, a ne doći do kraja svoga poslanja, to jest ne vidjeti svojim očima vrhunac prema kojem je težio, a to je izvršenje Mesijina spasenjskog djela. Oni koji su promatrali sa strane, sigurno su postavljali pitanje je li se baš trebao tako energično zauzimati za Božju istinu, jer je potom završio u tamnici, a oni protiv kojih je nastupao nisu se nimalo promijenili. I kado o Ivanu i njegovu djelovanju je mogli biti mnogo nedoumica i upita, kad su mnogi pitali nije i promašio svoje poslanje, kad su pomišljali da ni sam nije u stanju dobro sabrati rezultate i vidjeti svoj uspjeh jer je završio u tamnici, tada u njegovo ime nastupa Isus.

Protiv mogućih upita i dvojbi o smislenosti takvoga života u kojemu nije vidio plodove svojih nastojanja, jasno Isus je nastupio pohvalnim riječima. Ne samo da nije smatrao promašenim Ivanov život, već je smatrao dokraja smislenim i ispunjenim do mjere da ga Isus uzdiže za uzor dosljednosti za nasljedovanje jer nije bio ne mekušast ni povodljiv, što je potvrdio svojim djelima. Svakog čovjeka, uistinu, odaju njegova djela, pa je to Isus istaknuo i u Ivanovu primjeru da nije trstika koju vjetar ljulja. A Gospodin je mogao to jasno izreći i očitovati jer je, za razliku od mnogih, znao kako treba vrednovati djela neporočnosti i istinoljubivosti, djela dosljednosti i pravednosti, pa i onda kad treba trpjeti radi toga. Njemu je bilo poznato što je trebao smatrati uspjehom, a što neuspjehom, tako da on Ivana nije nimalo držao neuspješnim, ma kako mnogima to moglo izgledati.

Ivanov uspjeh se, doista, nije mjerio ljudskom slavom, čašću ni moću, već djelovanjem na slavu Božju. Krstitelj nije živio tako da bi se hvalio gospodskom vlašću, već je naviještao blizinu kraljevstva Božjega i neposredni dolazak Mesije Kralja. Krstitelj nije ni vidio ni znao uzvišenijeg smisla života od ovoga da sve čini poradi Boga i na način kako to sam Bog želi. Zato je rezultat njegova djelovanja bio da je mnoge ljude usmjerio prema Kristu i doveo ih do njega. Pa čak i one svoje najvjernije učenike koji su mu do posljednjeg trenutka ostali vjerni, kako smo čuli u današnjem odlomku, Ivan je polako odvajao od sebe i otkrivao im Mesiju za kojim su trebali poći. Tu se očitovala Ivanova kreativnost. On ni u tamnici nije mirovao, već je i posljednje trenutke života iskoristio da posvjedoči za Isusa, to jest ukaže učenicima da je Isus onaj kojega su čekali.

A kao što je Isus hvalio Ivana koji je svojim djelima potvrdio tko je i što je, tako je isto znao da su i njemu djela istinska iskaznica na temelju koje su mu trebali povjerovati i Ivanovi učenici. Stoga na Ivanov upit je li on taj koji ima doći, ne odgovara s ‘da’ ili ‘ne’, već odgovara nabrajajući djela. A oni koje je Ivan pripremao na Mesijin dolazak trebali su iz spomenutih djela razumjeti da se doista ispunjavaju mesijanska djela najavljena po prorocima kojima se Mesija imao potvrditi u narodu. Tako Ivan dosljednim kreposnim djelima potvrđuje vjeru u Mesiju i pokazuje pravi put iščekivanja njegova dolaska, a Isus čudesnim mesijanskim djelima potvrđuje da je on taj kojega se čeka.

Iz svega rečenoga i nama vjernicima se jasno potvrđuje što nam je činiti, to jest da svojom djelotvornošću trebamo potvrditi koliko žarko vjerujemo u Mesiju, te da se djelima pripremamo za njegov dolazak. Ako su djela bila neophodna iskaznica za Ivana Krstitelja i za Isusa, onda sigurno vrijedi i za nas. Nije dostatno riječima samo svjedočiti da smo vjernici, već je neophodno djelima dobrote i ljubavi pokazati u koga vjerujemo. A počesto smo u djelovanju u raskoraku između Boga i ljudi. Redovito smo obzirni što će ljudi reći o nama, te se trudimo steći njihove simpatije, pa i mjeriti uspjeh u tome da smo im se približili i stekli njihovu naklonost. Volimo izbjeći njihove kritike i komentare, prosude i osude vlastitog ponašanja. Tako nam postaje važnije što ljudi kažu o nama i o našem djelovanju i ponašanju, od onog što kaže sam Bog. A jer je to važnije, onda se tako i ponašamo da najprije zadovoljimo ljudska očekivanja, umjesto da vršimo volju Božju i činimo djela Božja. Ivanu Krstitelju, međutim, bilo je mnogo važnije što Isus misli o njemu, nego kako ljudi vrednuju njegovo djelovanje i uspjeh.

Zato je Isus istaknuo da je Krstitelj djelima pokazao koliko vjeruje u Mesijin dolazak, te je životom pripravljao put onome koji je imao doći. Na nama također leži ista odgovornost. Samo djelima možemo pokazati koliko vjerujemo, te pred svijetom biti vjerodostojni kao Ivan Krstitelj, koji se nije brinuo za simpatije ljudi, ali mu je bilo neobično važno da je Sin Božji izrekao pohvale o njemu. Ako i sami želimo doći do Krista, te mu druge privoditi, ne možemo to činiti tek riječima, već i vlastitim djelima. Dosljedan život je najdjelotvornije navjestiteljsko sredstvo. Ako bismo mi kršćani bili prevrtljivi, te jedno govorili privatno, a drugo u javnosti, jedno u crkvi, a drugo na radnome mjestu, jedno pred običnim ljudima, a drugo pred moćnicima ovoga svijeta, jedno pred svećenikom a drugo na druženju s prijateljima, onda ne bismo bili na pravome putu dosljednosti. Isus nas poziva da u došašću budemo poput Ivana koji nije bio trstika na vjetru, već je bio čak i više od proroka, da i sami i riječima i djelima pripadamo kraljevstvu Božjemu na zemlji, te postojano svjedočimo Mesijinu prisutnost u svojim životima i cijelome svijetu.

2. nedjelja došašća – A

U ovom liturgijskom ciklusu Evanđelje druge nedjelje došašća stavlja nam u prvi plan propovjedničku aktivnost Ivana Krstitelja koji je djelovao u Judejskoj pustinji, te je svoje djelovanje krunio krštenjem pokore na rijeci Jordanu. Ivan je bio svjestan poslanja koje mu je povjerio Gospodin, te ga je revno provodio. Doista, bio je preteča i glasnik koji pripravlja put Gospodinu i ravna pred njim staze, kako je davno nagovijestio prorok Izaija, a prenio evanđelist Matej podsjećajući da je Ivan ispunjenje proročanstva o Mesijinom preteči: Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!

A Ivan je pak svoje poslanje u narodu vršio na sveopći način, jer riječi pouke i poticaja koje su mu dolazile od Boga nije uskraćivao nikome. Primao je bez izuzetka sve koji su mu dolazili da čuju naviještaj o dolasku kraljevstva nebeskoga, no to ne znači da je bio slijep ili da je za sve ljude imao istu riječ. Bilo bi doista preuopćeno da je svima govorio isto. Naprotiv, za svakog pojedinca i skupinu imao je biranu prikladnu riječ. Nije bio slijep da ne zna razlikovati običan priprosti narod koji mu je dolazio u jednostavnosti i iskrenosti srca, od farizeja i saduceja koji su dolazili u dvoličnosti, glumeći poniznost, a u biti puni oholosti i podcjenjivanja. No Ivan se nije dao zbuniti ni prevariti, već je nastupao u potpunoj iskrenosti, bez okolišanja i podilaženja, što je jedino imalo smisla. A uostalom, Božji čovjek i nije mogao drukčije. Nije imao straha ni pred kime, niti je mijenjao sadržaj svoga navještaja iz ljudskih obzira, već je govorio otvoreno i bez ustručavanja.

Prorok iskrenosti

Krstitelj je mogao tako govoriti zato jer njegovo propovijedanje nije bilo protiv nekoga, pa i onda kad je njegov govor bio britak poput oštre sjekire ili mača, pa i onda kad je zvučalo da ih kritizira i proziva njihove stavove. Doista, sve što je govorio, bilo je u njihovu korist, ako su htjeli dobro čuti i prihvatiti. Jer govorio im je za njihovo spasenje, pozivajući ih da se obrate od svoje dvoličnosti. Ukoliko su imali sluha za Božju poruku, te snage nadvladati vlastitu taštinu, mogli su iz njegovih riječi izvući golemu korist. A Ivan je kao prorok iskrenosti Božje od njih tražio ono što je sam proživio kao duhovno iskustvo, a to je posvemašnja otvorenost pred Bogom. On se pred Bogom potpuno ogolio i uklonio svaku zapreku, odmakao svaku dvoličnosti i neiskrenost da bi se dogodio susret s Bogom u dubini duše. Upravo je u iskrenom susretu s Bogom promatrao najljepši dar i iz njega crpio najveću snagu. Posvemašnju iskrenost koju je sam imao i u kojoj je prednjačio i drugima je nudio kao istinski put bez kojega nema pravoga susreta s Bogom. Samo na putu takve iskrenosti bilo je moguće pripremiti se za plodonosan susret s Mesijom. U protivnom je postojao veliki rizik da se ne prepozna onog istinskog Božjeg poslanika koji je imao doći u ruhu sluge.

Ivan stoga uči i njih da odlože maske svoje umišljenosti i neiskrenosti. Jer vjerski formalizam kojim su se branili, hranili i prekrivali samo je pokazivao da nisu bili iskreni, to jest da nisu ni Boga susretali dubinom duše i ozbiljnošću života. Njihov nedosljedan život je pokazivao da su ga susretali tek s pola snage ili tek na površnoj razini, jer su se tješili kako imaju Abrahama za oca vjere, ali se nisu usuđivali nasljedovati Abrahamovu vjeru. Vjerojatno im se činilo prezahtjevnim ići tako radikalno daleko u vjeri, a možda  im se činilo i fanatičnim poput Ivana ostaviti sve i Bogu se potpuno posvetiti u pustinji, u skromnosti života i oskudici. Nisu imali iskustvo Božje snage koje je imao Ivan koji se do kraja predao i iskreno Bogu otvorio dušu iz koje je onda Božja riječ snažno progovarala i jasno odjekivala. Zato je s jasnoćom upozoravao farizeje i saduceje da je došlo vrijeme kad se više neće moći biti na dvije sjedalice, jer sam Bog dolazi među svoj narod. Ukazivao im je da više neće biti moguće biti u Božjoj službi, a ostati na polovičnoj svijesti o Bogu i samo na izvanjskom odnosu s njime. Jasno im je poručivao da se neće moći spasiti od nadolazeće srdžbe Božje dvoličnim izmotavanjem i vjerskim formalizmom, već samo iskrenim obraćenjem i prihvaćanjem Boga koji traži svoj prostor, ne u palačama i dvorcima, već u ljudskim srcima.

Proroci iskrenosti

Svjedočanstvo koje je pokazao Ivan Krstitelj trebalo bi zahvatiti i nas kršćane koji bismo u svijetu trebali biti proroci Božje iskrenosti poput Mesijina Preteče. No počesto se ponašamo poput farizeja i saduceja bježeći u osrednjost i formalizam, u mlakost i polovičnost. Tako na žalost bježimo i od sebe i od Boga, a ne rađamo plodove dostojne obraćenja i pravednosti u svijetu, što bi trebala biti naša prvotna zadaća. Zato nas Božja riječ potiče da spustimo maske koje navlačimo na lice poradi kojih se ne možemo susresti s Bogom lice u lice, već tek na nekoj posrednoj ili usputnoj razini ili načinu.

Pustimo stoga Boga u vlastito srce u potpunoj iskrenosti. Tada će nas on preobraziti i učiniti novim ljudima kao što je bio slučaj s Ivanom. Pustimo ga do kraja, do onih dubina u kojima se prestajemo odupirati njegovoj svetoj volji i postajemo proroci iskrenoga naviještanja njegove riječi. Pustimo ga do onih dubina u kojima nas potpuno zahvaća i mijenja nam život svojom prisutnošću pretvarajući nas u navjestitelje njegova kraljevstva i preteče njegova Sina. Otvorimo mu vrata obraćenjem, ugostimo ga u iskrenosti i budimo plodni i oduševljeni navjestitelji koji će Bogu privoditi ljude ovog naraštaja do istog iskrenog susreta i do neizrecivih spasenjskih dubina.

1. nedjelja došašća – A

Na početku nove liturgijske godine, razmišljamo o još jednom početku, ali i o vremenu kao takvome. Jer ako je vjerovati onoj narodnoj da se po jutru poznaje dan, tada, kako ćemo živjeti svoje život, mnogo toga ovisi o tome kako ćemo započeti i kojim duhom ćemo pristupiti uopće otajstvu vremena koje živimo. A o tome nam jasno govori Gospodin u današnjem evanđeoskom odlomku. Naime, Isus jasno detektira da ima ljudi koji se prema životu odnose poprilično površno i olako. Dok žive bave se isključivo onim tekućim životnim pitanjima samo na biološkoj razini. Možemo ih usporediti s onim što Gospodin reče za naraštaj u vrijeme Noino: Jeli su i pili, ženile se i udavali do dana kada Noa uđe i korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije. Tom rečenicom gospodin kao da je htio opisati one ljude koji se ne žele opterećivati ili pak zamarati nekim dubljim pitanjima kao što je pitanje o Bogu i njegovoj ulozi u ljudskom životu. Pogotovo što iz spoznaje o Bogu izvire i odgovornost za vlastita djela i za intenzitet življenja u svijetu.

Vjerojatno su ljudi i Noinoga i Gospodinova naraštaja smatrali da dovoljno dobro poznaju život i bez Boga, da su dovoljno umješni i napredni, te da im se ne može ništa strašnoga dogoditi. Pouzdavali su se u svoju procjenu života, u razvijene tehnologije i ostvareni napredak, te su bili uvjereni da im to jamči mir i sigurnost. Uvjereni su bili da im se ne može dogoditi ništa lošega, pogotovo što su sebe smatrali dovoljno dobrima, sukladno svim kriterijima ljudske normale. Bili su jednostavno kao i svi ostali ljudi, ni manje ni više, pa su držali da nema razloga da se baš na njih sruči neko zlo. Nisu imali razloga posebno vjerovati u Boga ili se Boga bojati, jer su držali da su takve životne forme nadiđene. Zato nisu imali razloga iskoraknuti u ‘nenormalu’ traženja Boga i osobnog zajedništva s njime, jer većina ljudi se time nije opterećivala. Uostalom, bili su mišljenja da se može živjeti i bez takvog odnosa s Bogom, te je bilo nepotrebno dodatno se baviti tim pitanjem i praviti skok u nepoznato, kad zemlja pruža toliko ugodnoga i poznatoga.

Dobar dio ljudi danas doista želi u tom duhu živjeti navodno opušteno, bez dodatnih opterećenja i naprezanja, bez natezanja oko vjerskog života i vjerskih pitanja. Kao da nije dosta muke i bez toga, pa je trebalo još dodatna muka i forsiranje, neka dodatna ozbiljnost u životu. Zar je neophodno još glavu razbijati pitanjima oko neke nevidljive stvarnosti kad imamo dosta muke i s onom nevidljivom? Zar nam nije dosta onoga što imamo sada, da bismo morali misliti i na ono što će doći poslije? Zar nam nije dosta i ovoga zemaljskoga, pa bismo trebali misliti i na ono nebesko, na ono što je iznad nas? A upravo danas potrebno nam je više nego ikada opuštenog življenja.

Mnogo je takvih naših umovanja i pitanja, a većina je od njih netemeljita i neutemeljena, površna ili  ili isprazna. Najviše takvih stavova ljudi koriste kao obrambeni mehanizam kao zaštitu vlastite lijenosti i nemara. Upravo jer je život jedan i neponovljiv, treba ga dohvatiti u njegovoj punini već sada ovdje na zemlji, jer smo protegnuti prema ispunjenju, prema konačnom smislu i cilju. Valja nastupiti sa svom ozbiljnošću, a ne samo misliti na jelo i piće. Život ostaje površan i na površini ako ne posvijestimo sebi da je ovdje mjesto na kojemu gradimo korablju za prijelaz preko voda potopnih i ako zaboravimo da je ovdje mjesto na kojem se pripremamo za prijelaz prema onoj konačnoj proslavi.

Svojim poticajima Isus nam daje do znanja da neko novo razdoblje u životu pojedinca i svijeta može dati samo kvalitetniji odnos s Bogom, a sve ostalo ostaje već poznato i otrcano, svedivo na ono: Jeli su i pili, ženili se i udavali. Takvi ništa nisu slutili, jer ništa od bitnoga u životu nisu shvatili. A kao što je mnoge, sa svime što su imali, odnio potop, osim Noe čiji kapital nije bio u onome što je uživao na zemlji, već u onome što je ulagao za nebo, koji nije uživao u vremenitome, već se pripremao za vječno, tako će se dogoditi svakom naraštaju. Zato Isus i nas potiče na hod prema onoj budućnosti koja se ne stječe brigom oko toga što ćemo jesti i piti, kako se ženiti i udavati, već budnošću prema vječnim dobrima i zajedništvom s Bogom. Kao što je Noa ulagao u korablju, dok su drugi ulagali u jelo i piće, to jest u život koji su zvali ‘normalnim’ i ‘opuštenim’, tako i nas Gospodin potiče da živimo gradeći život siguran od potopa. Nikada nam vrijeme ne bi smjelo postati toliko ‘normalno’, a život na zemlji ‘opušten’ da zaboravimo Boga i da ne doživimo njegovu prisutnost u vremenu.

Vrijeme nam je, doista, dano da gradimo korablju spasenja, te da, dok živimo život u izvanjskom smislu identičan svim drugim ljudima, ipak taj život ne bude takav, već različit od života onih koji ne vjeruju. Dok smo svaki dan za našim svakodnevnim dužnostima, Bog ima pogled kojim proniče naše duše i kojim susreće pogled našeg srca, ako nam je okrenuto k njemu. I dok ljudi ne vide razliku zašto se od dvojica s polja jedan uzima a drugi ostavlja, ili pak od dvije u mlinu, zašto se jedna uzima a druga ostavlja, Bog ipak ima dobar uvid u naše živote i zna koga pripustiti spasenju.

Budimo stoga i mi pripravni, to jest ruku uzdignutih prema nebu, a srca okrenuta dolasku Sina Čovječjega i njegova dana, kako bismo mogli biti mirni i opušteni kao spašenici pred sudom. Posvjedočimo da dok i ovog došašća dižemo ruke prema nebu i Onome koji dolazi, da ne dižemo ruke od odgovornosti za zemaljski život, nego, naprotiv, da sve što jesmo i imamo uzdižemo u nebesku slavu, prema punijoj stvarnosti postojanja. Živimo normalno kao Noa koji je znao da mu treba korablja spasenja, te budimo opušteni kao oni koji su pripravni dočekati Sina Čovječjega, da nas Božja milosna prisutnost ne zaobiđe, već obdari nagradom života vječnoga.