2. nedjelja kroz godinu – B

Nakon krštenja na Jordanu, premda ga je Ivan Krstitelj označio kao onoga koji je jači od njega i koji će krstiti Duhom Svetim, Isus ipak nikakvim posebnim znacima ni djelima nije počeo privlačiti pozornost. Barem ne na način na koji su to ljudi eventualno mogli očekivati od budućega Mesije. Njegova snaga nije bila poput ljudske i zemaljske, kao što ni njegovo krštenje nije bilo u izvanjskom smislu ništa posebnije od Ivanova. On je došao među ljude svjedočiti cjelinom svoga života u ljudskom obličju, a ne praviti priredbe kojima bi se svijet divio, a on privlačio pozornost. On u svoj poniznosti nastavlja svoj svakodnevni život i svoje svagdanje aktivnosti, no ipak ne može ostati neopažen pozornom oku koje traži i prepoznaje očitovanje Božje prisutnosti u svijetu. Zato ga, unatoč svoj jednostavnosti i skromnosti u kojoj živi, Ivan Krstitelj prepoznaje i svojim učenicima ukazuje na njega, svjestan njegova otkupiteljeskog poslanja, govoreći: Evo Jaganjca Božjega!

A sveti Ivan Evanđelist kad opisuje ovaj događaj, onda jednostavnim riječima bilježi kako je Isus prolazio onuda, te potom kako su spomenuta dva Krstiteljeva učenika pošla za njim. Vidimo, dakle, da je Isus prolazio našim zemnim putovima na kojima susreće određene ljude. Pa i onda kad sam ne pokazuje namjeru da ih on prvi pohodi i da ih pozove za sobom, on ih povlači za sobom zahvaljujući naznakama koje oni primaju od drugih i zahvaljujući svojoj osobnosti koja je privukla njihovu pozornost. Na sličan način dolazi i među nas, presijeca naše staze koje se tako na neki način ukrštaju, kao što su se ukrstile njegove s Ivanom Krstiteljem i njegovim učenicima. Njegovi putovi, to jest njegov dolazak među nas ukrstio se s našim putovima, pa i onda kad nismo odmah toga svjesni osobno, nego tek onda kad nam netko drugi skrene pozornost na njegovu prisutnost među nama. Kao Stvoritelj i Spasitelj u ljudskom životu ostavio je prepoznatljiv trag koji ipak možemo uočiti i slijediti, pa ako ga u prvi mah ne zamjećujemo. Odatle razumijemo i Andrijino oduševljenje dok govori bratu Šimunu: Našli smo Mesiju! Andrija i Ivan su poslušali riječi svoga učitelja Ivana Krstitelja i odvažili su se slijediti Isusov trag, te su tako došli do velike spoznaje kako se ne radi o običnom, već o posebnom čovjeku. Točnije, došli su do spoznaje da se radi o Mesiji.

Shodno tome Isus je došao među nas da bi nam i svojim ljudskim životom, življenim u potpunoj ljudskoj jednostavnosti bio izazovan. Došao nas je privući kako bismo i mi ljudi mogli sa zanimanjem poći za njim i s oduševljenjem zaključiti kako smo pronašli Mesiju. Tragove koje je on ostavio na zemlji doista su izazovni, te se onda i dogodilo da su prvi njegovi budući učenici pošli njegovim stopama koje su ih već tada vodile u neizvjesnost, o čemu svjedoči njihovo pitanje: Učitelju, gdje stanuješ! Njegove stope su ih do te mjere zanimale da su htjeli otkriti gdje stanuje i kako živi. Ne znamo druge detalje njegova susreta s njima, no znamo da je nakon toga Andrija s oduševljenjem doveo svoga brata Petra k Isusu tvrdeći mu kako su pronašli Mesiju.

Dok razmišljamo o ovom događaju, pred nama kršćanima je dvojak izazov. Prvotna nam je zadaća otkrivati Isusove tragove na zemlji, jer cijeli svijet, a napose čovjek odiše tragovima koje je u njega utisnuo sam Gospodin naš Stvoritelj. Doista, kako u našoj svijesti, tako i u svijetu oko nas, utisnuti su tragovi koji svjedoče da je ovim svijetom prošao onaj tko posjeduje razumnost i koji je u svojoj dobroti i ljubavi stvori skladni i smisleni svijet. Ne znam samo koliko smo ozbiljno zauzeti oko toga da otkrijemo njegove tragove koje je ostavio oko nas i za nas da bi nas pozvao na svoj sveti put, to jest na put svoje svetosti. Otkrivajući njegove tragove, na koje nam lakše ukažu sveci koji božanskim pogledom promatraju stvarnost, pozvani smo ih nasljedovati poput dvojice Ivanovih učenika koji su bez oklijevanja pošli za Isusovim tragom istoga trena kad im je njihov učitelj Ivan ukazao na njegovu prisutnost. Isus doista nije htio da ovim svijetom hodamo nesigurna koraka, već je htio dati čvrstinu i sigurnost našem koraku. On hoće da i danas odvažno hodimo putem života vječnoga koji je Bog upisao u naše zemaljske staze.

Kršćanski život pojedinca, ali i svaka kršćanska obitelj je mjesto Isusove prisutnosti. O njegovoj svakodnevnici ne znamo mnogo niti iz ovog opisa, ali da je bila oblikovana Bogom, to je neupitno. Njegovim tragovima se moglo doći do Boga, a u njegovu prebivalištu je sam Bog prebivao. I nama je postavljeno pitanje: Da netko krene našim tragom, bi li ga naše stope dovele do Boga, ili bi se samo zapetljali u zemaljskim stazama i prizemljenim interesima. Kad bi netko za našim stopama došao u naše prebivalište, ne samo da vidi mjesto kako takvo, već i način života na tom mjestu, o čemu bismo mu svjedočili i čime bismo ga oduševili? Bi li uspio na tom mjestu otkriti Božju prisutnost i prostor otkupljenja? Iz ovih upita i odgovara sukladnih evanđeoskom opisu sada znamo koja je naša zadaća u svijetu, to jest u svakodnevnici: ići Kristovim tragom i dovoditi druge do spoznaje njegova mesijanstva.

Krštenje Gospodinovo

Liturgijski ciklus slavlja božićnog otajstva završava nedjeljom Krštenja Gospodinova kada se spominjemo početka Isusova javnog djelovanje, kako nam to predočava i evanđelist sveti Marko u današnjem evanđeoskom odlomku. Uistinu, tako stječemo uvid u cjelovitost otajstvene prisutnosti Sina Božjega među nama ljudima pri čemu je pokazao da je postao čovjekom poput nas i nama u svemu jednak osim u grijehu. Zato otajstvo krštenja Gospodinova s jedne strane postaje kruna cjelokupnoga Gospodinova života koji je prethodio događaju krštenja na Jordanu, a s druge strane označava prekretnicu na kojoj se našao Isus, jer je tada svome životu dao ono konačno usmjerenje, to jest uputio se putem ostvarenja Božjega nauma na zemlji. Kao što je krštenje na Jordanu za Gospodina bila prekretnica, tako isto ova nedjelja ne samo u liturgijskom, već i u stvarnom smislu riječi treba biti i za nas vjernike svojevrsna prekretnica, to jest iskorak prema ostvarenju svega što nam Bog povjerava da ispunimo. Kao što  već od sutra počinje liturgijsko vrijeme kroz godinu, tako smo i mi pozvani odmah staviti u praksu i život otajstva koja smo slavili i kojima je Bog ispunio naš život da bismo ih živjeli u svakodnevnici za sebe i za sve one s kojima se susrećemo.

Događajem krštenja Gospodinova na Jordanu postaje nam očito kako je otajstvo Božje prisutnosti raslo i razvijalo se u Isusu dok nije došlo vrijeme da se jednom posve očituje osobno i javno cijelom Božjemu narodu. Stoga ovaj događaj, a to razaznajemo i iz Evanđelja, nije bio čin koji je trebao Isusu na način na koji je trebao svima drugima koji su dolazili primiti Ivanovo krštenje. Naprotiv, sam Ivan je naviještao da nakon njega dolazi jači od njega kojemu on nije dostojan odriješiti remenje na obući, a koji će imati moć krstiti Duhom Svetom. Stoga ovaj čin nije bio potreban Isusu niti je mogao proizvesti one učinke koje je imao za sav drugi puk. No ipak, iz ovoga iščitavamo najprije veliku poniznost kojom se zaogrnulo otajstvo utjelovljenoga Sina Božjega koji ne izbjegava niti podložiti se Ivanu odajući time priznanje njegovu djelovanju u Božjem narodu.

Ali osim poniznosti koju pokazuje podložnošću Ivanu, ovaj događaj kao svojevrsna prekretnica u Isusovu životu jer sada započinje javno djelovati, označava i prekretnicu za narod Božji. Doista, od tada puk Božji više neće slušati Ivanov navještaj o onome koji ima doći, već će ga imati prigodu osobno slušati i gledati kao Mesiju koji vrši spasenjsko poslanje. Ovo je poruka od nesagledive važnosti i za sve nas krštenike koji smo kršteni ne Ivanovim krštenjem samo vodom, već njegovim krštenjem, to jest Duhom Svetim. Prihvaćajući njegovo krštenje, prihvatili smo i njegovu odgovornost za svijet. I kao što se on pojavio da krsti Duhom Svetim, tako je njegovo poslanje ostalo na nama, da mi, prihvaćajući dar krštenja Duhom Svetim djelujemo sukladno u svojoj svakodnevnici krsteći i sami druge snagom Duha Svetoga. On je prihvatio da njegovo krštenje na Jordanu bude očitovanje među ljudima, ali ne ljudsko, jer on ne prima potvrdi od ljudi, već očitovanje kojim je njega Otac očitovao kao Sina Ljubljenoga, u što su se mogli osvjedočiti svi prisutno, počevši od Ivana Krstitelja.

I nama je otkriti put Božjega nauma na zemlji. Po krštenju trebali bismo biti svjesni i znati što Bog želi s nama na zemlji, to jest koje nam poslanje daje. Čini se da smo mi vjernici u trajnome raskoraku između onoga što jesmo kao krštenici, snagom Duha Svetoga i Božjih darova i onoga što bismo potom trebali svjedočiti i ostvarivati kao djeca Božja na zemlji. To je dijelom i razumljivo poradi naše grješne i slabe ljudske naravi iz koje ne možemo pobjeći, ali opet s druge strane nedovoljno se prepuštamo Bogu i snazi poziva kojom nas je obdario. Njegovi milosni darovi u nama su neprocjenjivi, jer smo kršteni njegovom Silom, Duhom Svetim, te bi za nas vjernike u njegova prisutnost trebala rasti u skrovitosti srca i prisnoga zajedništva s njime do mjere kada počnemo otkrivati svijetu svu silu Božju koja je na nama. Naše svjedočenje u javnosti svakodnevnice treba biti svjedočanstvo novoga života u Duhu Svetom bez kojega bi naše življenje bilo presiromašno u svijetu. Na žalost, za nas ljude ovaj proces teče vrlo sporo i gotovo nikad nije cjelovit, jer počesto se u životu ne prepuštamo nadahnućima Duha, nego živimo sukladno ljudskim mjerama življenja.

Molimo stoga danas da nas prožme otajstvo Kristove prisutnosti među nama, te da po njemu i sami otkrijemo smisao i cilj vlastitoga krštenja. Trudimo se oko osobnoga posvećenja do mjere da postanemo ne samo na riječima, već i u stvarnosti, ljubljena djeca Božja. A onda potom kao posvećeni trudimo se i sami oko posvete svijeta. Jer kao što je Isus posvetio vode Jordana za naše posvećenje, tako smo i mi posvećeni krsnom vodom i milošću za posvećenje svijeta, pa vršimo dosljedno svoj sveti poziv i svoje poslanje.

Bogojavljenje – Tri kralja

Slavimo danas svetkovinu Bogojavljenja, ili kako je u našoj predaji uvriježeno reći Triju kraljeva. Evanđeoski tekst nam pripovijeda o Mudracima koji dođoše s Istoka pokloniti se novorođenome Kralju, premda nisu znali točno mjesto gdje se rodio. Njihov put je pretpostavljao sustavno i ustrajno traženje Kralja čiju su zvijezdu vidjeli da se pojavila, te se nisu bojali napora i puta do Jeruzalema i potom Betlehema. Osim toga oni su mu donijeli svoje darove: zlato, tamjan i smirnu jer su ga htjeli obdariti kao istinskog kralja. No upravo zahvaljujući takvom zauzetom i dobrohotnom stavu pred Kristom, oni su pronašli pravo blago svoga života u Istini koja im je zasjala u Betlehemu po utjelovljenome Božjemu Sinu.

S druge pak strane židovski kralj Herod je pristupio Kristovu traženju na drukčiji način, premda ni njegova zauzetost da ga pronađe nije bila mala. Herod, međutim, nije htio Isusa pronaći da mu se pokloni, već da ga ukloni. Ali osim što mu to nije pošlo za rukom, ostao je i zakinut za Božje darove koje je mogao primiti po Betlehemskim Djetetu. Herodu je, dakle, blago ostalo skriveno, jer se bojao da mu novi kralj ne ugrozi zemaljsko blago i interese, dok su Mudraci noseći svoje blago na dar pri poklonu otkrili ono neusporedivo veće bogatstvo koje dolazi od Boga i kojim je bio njihov život blagoslovljen. Herod je također imao savjete i dobio putokaze, pa je čak znao toliko informacija o rođenju novoga kralja da je i sam dijelio savjete Mudracima. No njegov problem je bio što nije bio voljan prihvatiti Boga, već se borio protiv njega i njegova otajstva. Herod je pošao od krive pretpostavke, te stoga nije ni mogao doći do pravoga blaga. Naime, htio je ukloniti onoga koji je došao da obogati ljudski rod božanskim životom, darom razuma i savjesti. Toliko je bio obuzet željom da ubije Isusa da je dao izvršiti pokolj nevine dječice kako bi se osigurao da je uspio u naumu.

Iz njegova stava možemo razumjeti otkuda i danas toliko gnjeva i mržnje na Isusa i na njegove sljedbenike. Jer dok je Isus živ, živa je i savjest i svijest o Božjem nauku objavljenom ljudima, a u kojemu se nalazi život. A dok Isus objavljuje božanski život ljudima, promiče i nedokidivi Božji zakon koji vrijedi za sve ljude, pa tako i za vlastodršce i za krugove moći ovoga svijeta. Zato toliko bijesa na njega u ovoj našoj zapadnoj uljudbi koja je stvorena na njegovu zakonu, jer su mnogi, poput Heroda, uvjereni da ih on ugrožava, te se otimaju od njegova zakona i s toliko bijesa i mržnje se obaraju na njega. No on nije došao ugroziti napredak ni bogatstvo ove uljudbe, već je došao donijeti pravo bogatstvo i pravi napredak koji nije jednostran, koji nije samo zemaljski, koji nije napredak pojedinačnih interesa već cijeloga čovječanstva. On postaje radosna vijest čovječanstvu jer je došao osloboditi, posvetiti i uzdići čovjeka, to jest poučiti ga istinskom i cjelovitom čovještvu, potičući ga da se odrekne pojedinačnih interesa, a prione uz opće dobro ljudi. A uljudba koja guši prava najmanjih, najslabijih i nezaštićenih, koju predstavlja Herod, nije dostojna zvati se uljudbom i nema prave budućnosti.

Isusa pronalaze samo oni koji su spremni svoju ljudsku mudrost podložiti njemu, položiti mu je pod noge kao što učiniše Mudraci ne samo donijevši darove pred njega, već i podlažući svoja ljudska istraživanja i želju za istinom upravo njemu pred noge, svjesni da od njega mogu dobiti svjetlo koje će naposljetku uzdići i uzvisiti sve ono što su imali. Zato su Mudraci s Istoka primjer tog uzvišenog traženja koje Bogu podlaže svoju ljudsku mudrost, kako bi Kristu dopustili da im otkrije onu neprocjenjivu nebesku mudrost koja je pravo svjetlo ljudima.

A ono izopačeno traženje, poput Herodova, nije uvijek bez argumenata, to jest bez djelomične podloge. Ono dijelom ima svoje razloge i djelomična pokrića za svoje stavove, te ima i moć doći do dijela istine, kao što je i Herod doznao od svojih pismoznanaca o tome što kažu Pisma o Mesijinu rođenju. Oni koji odbacuju Boga počesto u svim događajima i nauku iščitavaju samo neku političku pozadinu, i iskazuju  herodovske strahove i stavove. Ima onih koji uspijevaju doći do dijela istine, te im se otvara i put prema njezinoj cijeloj spoznaji, ali nemaju dostane volje da bi slijedili ispravne zaključke razuma. Ljudska volja je počesto izopačena grijehom, oslabljena strašću i izvitoperena slabošću, te onda i kad vidi ono što je ispravno, ne želi ići za njim. Zato počesto pravi kombinaciju istinitih i pogrešnih informacija, služi se poluistinama da dođe do krivog zaključka, a zlorabi istinu za nečasne ciljeve, to jest za bezbožno traženje upereno protiv Boga.

Svim time zlo nastoji zbuniti ljude i odvojiti ih od Istine, kao što je Herod pokušao Mudrace. Sve što postoji jasnoga o Bogu koji se objavio, uzima se samo kao atrakcija ili senzacija, a ne kao istina na kojoj bi se trebalo graditi život. Mnogi poput Heroda i sami pomno istražuju, ali ne s ciljem da se obogate na Božjoj istini, kao što učiniše mudraci, već da ugroze istinu. Ima ih potom koji pomno sve pretražuju, ali s ciljem da nađu slabu točku u Božjem nauku, kao što je i Herod tražio slabu točku u ljudskosti slabog i nezaštićenog djeteta hoteći ga ubiti. No Bog je bio spreman i na takvu nezaštićenost da pokaže ljudima da nije htio ugroziti ih niti im uzeti zemaljsko blago, nego dati ono nebesko, i to na način da im omogući da ga pronađu u njegovu utjelovljenom Sinu. Time je i postao laka meta onih koji su ga htjeli ukloniti sa zemlje, ali nije mogao drukčije jer je došao iz ljubavi a ne iz interesa.

Kako vidimo, ljudi traže tolike izgovore samo da ne podlože duh Gospodinu i njegovoj volji. Zato su Mudraci i Istoga pozitivan primjer kako se inteligencija i razum podlažu Gospodinu i u njemu otkrivaju uzvišen život. Ako ikada onda danas, bila bi nasušna potreba da ova naša ugrožena uljudba pronađe svoga Spasitelja u Betlehemskoj štali, te da mu se pokloni do zemlje i primi od njega blagoslov i pomoć. Zadaća nas vjernika je da mi prvi to učinimo iskreno i predano kako učiniše Mudraci s Istoka, da tako postanemo znakom našem društvu i cijeloj zapadnoj uljudbi.

Pitanje majčinstva je stvarnost koja obuhvaća cijeli proces od pripreme za majčinstvo, pa potom rođenje i sve do prihvaćanja zadaća koje čekaju majku nakon rođenja djeteta. Na žalost, uslijed neobičnog načina života i životnih okolnosti ovoga svijeta, dogodi se da se ova životna veza i upućenost majke na dijete ne ostvari u punoj mjeri, već samo u ograničenim dimenzijama. U praksi stoga bude tako da osoba koja je rodila dijete ne vrši majčinske zadaće, te dijete ostane uskraćeno za mnoge osjećaje koje djetetu može pružiti samo majka, kao što i majka ostane uskraćena za mnoge osjećaje koje njoj može pružiti i u njoj potaknuti samo dijete. Svjesno ili nesvjesno, mnoge majke to danas zaboravljaju. Nije obećavajuće kada u životu postaje važnije mnogo toga od samoga djeteta i zajedništva s njime koje ispunja dušu. Uglavnom, manje više takve majke čekaju kako se osloboditi takve brige i vratiti svakodnevnim poslovima i društvenom životu. Stoga je vrlo česta pojava da djeca provede više vremena s tetom u vrtiću, nego s rođenom majkom i članovima svoje obitelji. Kao posljedica toga je da se ne stvaraju one životne poveznice kao temelj kasnijoj bliskosti i ljubavi, napose između majke i djeteta koje su i prirodno tako jedinstvene i čvrste, ali i drugih članova obitelji.

Čuvarica sjećanja

Kad promatramo život i zadaću majčinstva iz tog kuta, vidimo zašto je onda tako znakovita rečenica koju zapisa sveti Luka u svome Evanđelju nakon što opisa događaj rođenja Gospodinova i dolazak pastira u Betlehem: Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Luka nas izviješta o tome kako je Marija budno pratila i čuvala uspomene o svemu što se ticalo njezina Sina, ukazujući tako na njezinu majčinsku odgovornost. A da bi mogla pratiti, ona je trebala i biti s njime i uz njega, te proživljavati zajedno kako lijepe, tako i tegobne trenutke života. A jer je s njim dijelila iskustvo života i iste izazove koje im je život donosio, mogla je stoga i u ime svog tek novorođenoga sina pohranjivati sjećanja u um i srce, te je mogla od njih živjeti prebirući ih, to jest nastojeći doći do dubljeg značenja i boljeg razumijevanja, kao i do sadržajnije njihove poruke. Jer sve što se ticalo njezina Sina bilo je od takve važnosti da se nije smjelo propustiti ništa da prođe nezapamćeno. Zato je, svjesna njegova božanstva i poslanja u svijetu, ona upijala sve što se oko njega zbivalo i njega ticalo. Prebirati u srcu znači također događaje razumijevati u njihovu iskonskom značenju, to jest u svjetlu Božjeg plana uočavajući one čudesne poveznice koje nam ukazuju da svaki život ima svoje ishodište u Bogu i odgovara njegovu svetom planu. Upravo snagom pozornog promatranja i razumijevanja sadašnjosti može se premišljati i o smislu, kao i o cilju istih poveznica.

I kao što se došašće, vrijeme priprave za blagdan rođenja Gospodinova, najbolje može izraziti Marijinim stavom djevičanskog iščekivanja, tako se i Božićno vrijeme najbolje razumijeva njezinim majčinskim stavom. Dok vrijeme došašća ukazuj na Mariju koja nas uči kako živjeti čiste duše i potpuno okrenuta prema Bogu, u božićnome vremenu nas uči kako potpuno upijati Božju prisutnost i pamtiti događaje. U vremenu došašća nam pokazuje kako vječnomu Bogu dopustiti da se utjelovi i dođe u vrijeme, a božićno vrijeme nam otkriva kako živjeti u ovoj punini vremena na zemlji koja nas vodi prema vječnosti.

Po tome što nam reče sveti Luka, vidimo da Marija, rodivši Sina Božjega, nije ostala samo na biološkoj razini majke, već je potpuno prianjala Božjemu planu i u njega uranjala izvlačeći iz njega dodatnu duhovnu korist uprisutnjujući Boga u svome sjećanju. Marija je ne samo ovila otajstvo neizmjernoga Boga u halju ljudske naravi, već je i svoju ljudsku narav do kraja držala prožetom tim otajstvom koje je od nje iziskivalo majčinsku brigu, ali ju je i dodatno ispunjalo svojom prisutnošću. Ona je bila Bogorodica, Majka Božja, ne samo zato što je Isusa rodila, već i zato što je prema njemu imala dužnu majčinsku odgovornost.

Primjer majčinstva

Na taj način nama je darovala Dar neba koji je primila kad ga je utjelovila i rodila, ali i koji je kasnije i dalje primala dok ga je kao majka pratila u djetinjstvu i odrastanju. Upravo to iskustvo želi prenijeti i kršćanskim majkama koje poput nje shvaćaju da po majčinstvu ostvaruju sebe i smisao svoga bića. Ona im svjedoči i potiče ih da i same idu putem duhovnog iskustva sa svojim djecom. Nadasve da prebiru u srcu sve što se događa, te da u životu vlastite djece nastoje otkriti Božji plan i Božju volju za njih. Marija pokazuje kako majke trebaju u svjetlu Božje prisutnosti sagledavati svoj život i život svoje djece, te nastojati utiskivati Božji život u njih, kao što su pozvane utiskivati njihov život u svoj prihvaćajući odgovornost za njih u svjetlu Božje volje, a ne ljudske proizvoljnosti.

Marija poučava kršćanske majke svojim majčinstvom da majčinstvo nije samo biološki čin, već je prije svega duhovna odgovornost pri čemu su pozvane i na duhovan način ostvariti odnos i zajedništvo sa svojom djecom, a to se može samo kroz zajedništvo u Bogu. I što majke ostvare veći stupanj zajedništva s Bogom, to će biti i veće i blagoslovljenije njihovo zajedništvo s njihovom djecom. Tada će i same u srce utiskivati njihovu prisutnost i shvatit će koje je bogatstvo međusobno iskustvo života življena u Bogu, te neće propuštati ni dovoditi u pitanje nijedan trenutak istinskog zajedništva sa svojom djecom, jer će u tome osjetiti milost i bogatstvo života.

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Svetkujemo danas, nedjelju nakon svetkovine Rođenja Gospodnjega, blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa. Ovaj blagdan je prigoda postaviti pitanje o smislu i cilju svake kršćanske obitelji, jer danas više nego ikada osjećamo da kršćanske obitelji nisu oblikovane prema svome istinskom milosnom modelu, već žive istovjetno kao i sve ostale obitelji. Mnogi se čak pitaju, kako na razini teologije tako i na razini svakodnevnoga života, kako obitelj Marije i Josipa može biti uzor kršćanskim obiteljima kad njih dvoje nisu živjeli bračnim životom. Pogotovo što se danas ne bi moga niti sklopiti valjani brak, a time i zasnovati obitelj, ako ne bi bili otvoreni bračnome činu i životu.

Doista, jednim dijelom takve primjedbe su i na mjestu. No ipak ne sagledavaju stvari iz pravoga kuta promatranja. Naime, kad promatramo samo prizemljeno, bez duha i osjećaja svetosti onda donosimo isključivo ljudske zaključke. Osobito što tada zaboravljamo da je obitelj ponajprije zajednica koja vrši volju Božju i njegov sveti naum spasenja, a uglavnom mislimo na one zemaljske dimenzije obiteljskoga života koje nisu bile svojstvene Svetoj obitelji. No sveta Crkva nam pred oči stavlja uzor i poticaj Svete obitelji uvjerena kako upravo Sveta obitelj ima mnogo više reći svakoj konkretnoj obitelji nego itko drugi na ovome svijetu i u ovome društvu. A te važne stvari su upravo odnos prema Bogu, o čemu našim obiteljima ne može nitko drugi dati bolje svjedočanstvo života niti biti primjer za nasljedovanje.

Na taj način Sveta obitelj sačinjava uzor prema kojemu živjeti odnos s Bogom, to jest prepoznati vlastito poslanje i vršiti ga. Po tome se i prepoznaje istinska kršćanska obitelj da je Božja obitelj, ako osjeća koje je njezino poslanje pred Bogom i ako ga dosljedno živi. A Sveta obitelj je vrlo dobro znala da je njihovo poslanje bilo da vrše volju Božju na zemlji, to jest da prihvaćaju sveti Očev plan i da ga provode kao naum spasenja. Bez obzira što je poslanje Marije i Josipa donekle različito u odnosu na svaku drugu obitelj, oni ipak predstavljaju uzor koji je Bog ponudio svim vjerničkim obiteljima na zemlji. Jer oni su razumjeli da je njihovo poslanje biti do kraja predani volji Božjoj u služenju Božjemu utjelovljenom Sinu kojemu su bili na raspolaganju kako bi izvršio naum spasenja. Zato oni svojim životom svjedoče da je obitelj zajednica u kojoj se muškarac i žena ljube snagom ljubavi Božje, te tom istom snagom vrše poslanje. Doista, svaka kršćanska obitelj ima poslanje ostaviti iza sebe isti trag Božje ljubavi i Božjega života na način da se najprije supružnici ljube božanskom ljubavlju. A kad obitelj postane zajednica ljubavi Božje, onda može i živjeti svoje poslanje jer ima snagu kojom provoditi Božji naum.

A prvotni naum koji je povjeren obiteljima jest da budu zajednice života, te tako imaju i svojevrsno naravno poslanje koje se potom razvija u nadnaravno. Točnije, svaka obitelj je pozvana biti vrelo života, ali ne samo biološkog, tjelesnog, već i onog nadnaravnog, milosnog. Po naravnom poslanju nema sličnosti između Svete obitelji i svake druge obitelji, ali po onom nadnaravnom Sveta obitelj postaje istinski uzor života, jer primjerom ukazuje na to da obitelji trebaju prihvaćati svaki život i činiti sve da život njihove djece bude život djece Božje. I kao što su Marija i Josip prihvatili skrb za Sina Božjega, tako je i svaka obitelj pozvana prihvaćati život i uzdizati ga u milosni život Božje djece. Mnoge kršćanske obitelji su kao i sve druge u društvu posrnule već na prvom koraku, budući da ne prihvaćaju kao svoje poslanje rađati djecu kao Božji dar, već kao svoj pristrani izbor, najčešće uvjetovan mentalitetom ovoga svijeta. Kao da bi taj mentalitet koji oblikuju vlastodršci svijeta bio bolji od poziva koji Bog upućuje i ponude života koju daje kao istinski blagoslov od postanka svijeta. Da su moćnici svijeta bili u pravu da će društvo riješiti svoje probleme ograničavanjem rađanja, onda bismo danas imali društvo koje cvjeta, a ne društvo koje prolazi golemu krizu.

Molimo stoga zagovor Svete obitelji da zagovara vjerničke obitelji i da im pomogne vršiti svoje poslanje u svijetu svjedočeći drukčiji pristup i svom naravnom pozivu da budu zajednice života sukladno Božjem planu. Po zagovoru Svete obitelji moliti je da se otvore Bogu i da prihvate njegov poziv, te da svoje naravno poslanje vrše snagom nadnaravne trojstvene ljubavi, a ne samo svojim ljudskim snagama i na tragu ljudskim promišljanja. I kao što su Marija i Josip bili do kraja posvećeni Bogu, a pokazali vjernost služeći Sinu Božjemu, isto poslanje, samo u drugim okolnostima, Bog ostavlja kršćanskim obiteljima. Oni svoju posvećenost Bogu i poslanju pokazuju prvotno u prihvaćanju života kao najvažnijoj zadaći obitelji. Molimo stoga da to čine s ljubavlju i zauzetošću kako bi ispunili svoje poslanje podižući naraštaj vjeran Gospodinu. Neka utjelovljeni Božji Sin a naš Gospodin Isus bude ne samo protokolarni, već stvarni i aktivni član svake obitelji, kao što je bio u obitelji Marije i Josipa, kako bi sve naše obitelji mogle razumjeti svoje nadnaravno poslanje, te kako bi mogle živjeti od ljubavi Božje i rađati djecu Božju.

Božić – danja misa

Svatko od nas je bio u situaciji pričati ili slušati priče ili događaje, ili pak mnogi od nas bili su u situaciji drugima pojašnjavati ili tumačiti. Znalo se dogoditi da smo zbunjeni, da ne znamo odakle otpočeti priču ili objašnjavanje da bismo mogli prepričati događaj kao smislenu cjelinu. Moglo se dogoditi da ne znamo kako se izraziti da bude tečno i jasno svima kojima se priča. Ili pak kad imamo nelagodu govoriti o nečemu što smo proživjeli, pa tražimo riječi i način kako izreći ono što nas tišti ili muči, u konačnici uvijek moramo pribjeći istoj tehnici. U svim takvim situacijama najlogičnije od svega je početi od početka, jer tada se može pratiti nit svega što se dogodilo. Pa ako može biti i poteškoća glede razumijevanja, one se mogu lakše otkloniti upravo na ovakav način. Ako pak ima i nečega što treba još dodatno dokučiti, kao što je nekad slučaj istražitelja, doista je vrlo važno propitivati sve detalje počevši od početka.

Možda u tome naziremo i odgovor zašto je sveti Ivan započeo svoje Evanđelje riječima: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Vjerojatno je da je i Ivan, kad je svojim vjernicima htio protumačiti otajstvo Kristova života, to jest utjelovljenja i rođenja, našao se u nedoumici što napraviti. Nije bilo lako u malo riječi ispričati kako to da se neizmjerni Božji Sin utjelovio i rodio na svijetu. Pogotovo što je bilo teško običnim ljudima u malo riječi prenijeti veliko otajstvo kojim se Bog očitovao svijetu kao utjelovljeni i rođeni Bog. Teško je reći mnogo toga smislenoga o tako velebnome događaju koji se ticao Božjeg naroda i čovječanstva, svijeta i svemira, a da se ne počne od početka, kako učini sveti Ivan.

I doista kako bismo razumjeli kako to da se Božji Sin utjelovio za nas ljude u vremenu, neophodno je bilo reći da je sve počelo od vječnosti kad je Bog svoju Riječ – svoga Sina učinio počelom i početkom svega. Božji Sin je doista je vječno počelo svega i po njemu je sve počelo postojati i bilo je stvoreno. I kao što ne može biti događaja bez početka i počela, tako ne može biti ni pravoga prepričavanja istoga bez smislenoga govora. Naše riječi nisu nabacana hrpa slova ni rečenice riječi, niti je naš govor nastao od nerazumnog mrmljanja. Naše riječi su smislena cjelina koja prenosi istinu koja se dogodila, te su stoga izuzetni dar ako prenose ono što se dogodilo od početka i ako svjedoče o počelo po kojemu je sve nastalo. U tom duhu je sveti Ivan zasvjedočio što se dogodilo u Betlehemu, povezujući betlehemski događa s onom temeljnom istinom koja stoji u pozadini svega svijeta, a to je istina o vječnom Svjetlu koje je stvorilo svijet i prosvijetlilo čovjeka, te je došlo i u svijet i vrijeme kako bi mu svjetlilo iz neposredne ljudske blizine. Ili pak vidimo da je posvjedočio o vječnoj Ljubavi koja od početka hrani taj isti svijet postojanjem, a napose čovjeka kao ljubljeno biće, te se iz te ljubavi htjede se roditi u Betlehemu kako bi njome i danas hranio svaki naraštaj onih koji ga primaju i postaju djeca Božja.

No znamo, ne samo iz daleke prošlosti i povijesti ljudskoga roda, već i iz ove naše blize i naših suvremenih događanja, da je čovjek, zavaran lažima Zloga, odbijao ovu istinu o vječnoj Istini i Ljubavi koje postoje prije svega drugoga i koje su obilježile sveukupnu stvarnost. I danas vidimo da ima onih koji se bore u društvu za ‘ravnopravnost’ zla s dobrom, mržnje s ljubavlju, grijeha s krijepošću. I u našem društvu mnogo je onih koji bi htjeli, u ime slobode izbora, da se izjednači tama sa svjetlom, mržnja s ljubavlju, laž s istinom, nepravda s pravdom, smrt sa životom. I ono što je proturječno, hoće u ime slobode izjednačiti ropstvo sa slobodom, duhovnu propast sa spasenjem koje od Boga dolazi, ludost s mudrošću, nered s redom, nerad s radom, besmisao sa smislom, poniznost s ohološću, interes sa služenjem. A mi vjernici počesto sve to promatramo nezainteresirani i dopuštamo ‘miroljubiv suživot’ kao da bi bilo moguće spojiti tolike suprotnosti u vlastitom životu.

I kada čovjeku nije bila dostatna ova svijest o neizmjernoj Ljubavi koja sve prožima i koja se hoće čovjeku uvući pod kožu, te je počeo koketirati sa zlom i tamom, nepravdom i grijehom, odlučio je sam Bog čovjekom postati, te je na osobit način pokazati i na zemlji, a ne samo na nebesima. Htjede je s nama podijeliti i u vremenu, a ne samo u vječnosti. Svojim dolaskom među nas ponovno je posvjedočio da je u temelju svega Bog i isključivo Bog. Taj isti Bog je svoga Sina, vječno Počelo po kojemu je sve stvoreno i njega koji je istinski Početak svega, u ljubavi poslao u svijet, u prostor i vrijeme, da nas lutajuće ljude ukrijepi u svojoj istini i obasja dodatno svojim svjetlom. Time nam je još jednom progovorio jezikom dobrote, sućuti i milosrđa s kojim se ne može mjeriti naš ljudski jezik slabosti i pomutnje. Došavši među nas još jednom je nedvosmisleno istaknu da nema nikakvog zajedništva između svjetla i tame, jer nema nikakvoga zajedništva između onoga što jest i onoga što nije. Rodio se kao čovjek da promatramo slavu njegovu, da se prepustimo sjaju njegova svjetla, da mu se divimo kao Jedinoređencu koji je pun milosti i istine, te da po njemu i sami postanemo djeca Božja.

Vratimo se stoga njemu svome Počelu, vječnoj Riječi i Mudrosti Očevoj koja nam je progovorila jezikom Božje ljubavi, dobrote i milosrđa. On je sva Punina Božja, pa primimo od njegove punine ni manje ni više nego pravi božanski život. I dok promatramo njegovo rođenje u jednostavnosti betlehemske štale, pričajmo drugima sve što nam je on objavio svojim dolaskom. Prenesimo sve što smo otkrili, ne samo o njegovu betlehemskom rođenju, već o punini istine njegove koju smo upoznali kao istinsko počelo našega života. I ako imamo potrebu za novim životom, za novim početkom, Božić je prigoda da to učinimo. Čeka nas Krist kao pravi i jedinstveni Početak, pa ga primimo i po njegovu životu dajmo svome životu novi početak, neopoziv zaokret za život u milosti i svjetlosti koju od njega primamo. Primimo ga tako u povijest svoga postojanja da bi on nas jednom primio vječno prebivalište na nebesima kad ćemo o koncu života napokon doći svome vječnom Počelu i od njega primiti svu puninu po sve vijeke vjekova.

Božić – ponoćka

Božja riječ koja nam je upravljena u ovoj svetoj noći proslave rođenja našega Spasitelja opisuje u kratkim crtama povijesne okolnosti u kojima se zbilo njegovo čudesno rođenje.  Kako smo čuli iz evanđeoskog izviješća ono se dogodilo u u vrijeme rimske vladavine nad Palestinom, kad je narod Božji hodio u tmini povijesne neizvjesnosti. No ako ćemo dublje prodirati u Božju poruku, tada ćemo zaključiti da narod nije bio tmini, sukladno riječima proroka Izaije, radi rimske vladavine, nego radi svoje udaljenosti od Boga. Jer dolaskom Božjega Sina na zemlju nisu vidjeli svjetlost u vidu pobjede nad Rimljanima i njihovim progonom iz Palestine, već su vidjeli svjetlost u trenutku kad je Bog došao na zemlju. Dakle, nije ima zasjala nikakva politička svjetlost niti ih je zahvatila euforična radost utemeljena na socijalnom stanju u narodu, već jedna druga vrsta radosti. Radost naroda nastala je, naime, zbog svjetlosti koju su vidjeli doći s neba, ali ta svjetlost nije donijela nikakva politička ni gospodarska rješenja, već je donijela radikalnu novost kojom je bila dotaknuta naša ljudskost. Kad je Bog dotaknuo čovjeka i obogatio ga svojom prisutnošću, tada je zasjala svjetlost i došla je neizmjerna radost.

S ovom radošću se doista ne može uspoređivati radost ovoga svijeta. Tako su se, naime, rimski carevi i upravitelji sigurno imali razloga radovati zbog političkih i vojnih uspjeha uslijed čega su podvrgli sebi razna područja i velika prostranstva pod svoju izravnu vlast. Mogli su se veseliti prebrojanom pučanstvu i gospodarskom moću kojom su raspolagali kad su podvrgavali sebi sve narode, ali se nisu mogli veseliti onom radošću kojom se veselio sam Bog što je ljudima donio spasenje. Rimljani su se mogli veseliti time da su mnoge ljude sebi podredili, zarobili i porobili, ali ne da su i ljudima dali pravu slobodu i istinski mir čovječanstvu. Mogli su se čak ponositi da je i sam Božji Sin bio prebrojan kao član njihova carstva, ali nisu se mogli radovati da bi omogućili čovjeku da bude ubrojen među građane kraljevstva nebeskoga.

Doista, sam Bog se daje prebrojiti u stanovništvo svijeta, postaje njegov građanin prihvaćajući sve njegove zakonitosti koje dragovoljno prihvaća postajući čovjekom. Prihvatio je logiku sile i moći koja vlada u ljudskom društvu, ali nije zbog toga paničario ni gubio prisebnost, već je, usprkos svega, svome narodu donio radost. Takva radost polazi od ljudskoga srca Bogom obdarenoga, što se dogodilo po njegovom rođenju. Zato se Isus ne boji i ne bježi od svoje odgovornosti. On ljude obdaruje mirom i preobražava njihova srca neprolaznom radošću koju ljudi ne mogu udijeliti. Zato će uvijek mali i jednostavni ljudi biti nositelji preobrazbe svijeta, jer će ga preobražavati Božjom prisutnošću, nasuprot svih obećanja ili prijetnji koje dolaze iz svijeta moći i politike. Oni koji se ne daju zavesti obećanjima i brojkama ovoga svijeta, te se ne dopuste svesti na brojke ljudskih prebrojavanja, premda znaju da ne mogu pobjeći iz ljudske kože, oni primaju Božju radost i postaju joj navjestitelji u svijetu.

To isto čini i Sin Božji – Bog naše radosti. Dolazi u svijet gdje su ljudi za vlastodršce i one koji su vjerovali samo u svijet moći, sile i gospodarske veličine bili samo brojke. Pa onda dok i sami promatramo oko nas ljude koji se vesele brojkama dobiti, moći i političkoj podložnosti, ako dobro poznamo život i slušamo Božji glas sa zanimanjem, dobro znamo da zemaljsko ‘prebrojavanje dobrih rezultata’ ne može biti izvor radosti ni pretpostavka bolje budućnosti, ma koliko se ljudi radovali i takvom napretku. Pravu radost zemlji donosi sam Bog, jer je prava radost na zemlji samo ona nebeska. No mogu je osjetiti oni koji su čista srca ili traže one Božje radosti kojima se hrani duša koja je u potrazi za neprolaznim dobrima, kao što je slučaj pastira. Zato su anđeli njima navijestili radost jer su oni bili spremni prihvatiti radost jer su u jednostavnosti života živjeli za radost neba koja se suprotstavlja brojkama ljudske logike i sile koja je dominirala zemljom.

Zato se i nama večeras nudi ova nebeska radost kojoj je izvor sam Bog da je primimo u svoje duše, te da polazeći od nje gradimo svijet u kojemu živimo. Isus nije dopustio da taj svijet ide svojim tijekom bez Boga, već je u nj unio nebesku radost koja je potom preobražavala taj isti svijet. I danas ostaje mnogo prostora za takvu radost koja se događa kad živimo vjerno Božjem daru. Njoj su svjedoci bili anđeli koji su je prenijeli na pastire, a pastiri su je primili kao blagovijest za sav narod. I večeras mi primamo ovu blagovijest za sebe i za sav narod. Koliko smo se sami učinili jednostavni poput pastira, toliko nam Bog dolazi večeras u dušu, dok smo poput pastira i mi napravili korak prema Betlehemu, nakon što nam je bila naviještena ova velika radost s neba.

Dok podvlačimo crte ispod vlastitih računa, slično kao što su to činili rimski carevi u svojim popisima, te počesto zdvajamo nad onom što slutimo kao vlastitu budućnost i budućnost svoga naroda, ne valja zaboraviti da je Bog kadar gospodarima povijesti poremetiti račune i računice od trenutka kad postoje oni jednostavni mali ljudi spremni primiti nebesku radost i njome ispuniti svijet navještajem Božje prisutnosti. Između društvenih obveze i nacionalne odgovornosti pronađimo i sami vremena za osobnu radost bez koje nema pravoga života i budućnosti društva. Smjenjuju se carstva i političke moći, no iza te pompe, a i iznad nje, postoji ono skrovito Božje djelovanje koje osvaja ovaj svijet donoseći tihu nebesku radost cijelom narodu. To nije radost koja donosi političku pobjedu nad protivnicima, već ona koja se događa kad Bog zahvaća duše koje ga žele i za njim žeđaju, te hrani njihovu svijest. Dopustimo da i nas osvoji ta radost. Neka i nas zahvati Isusova radost, jer on nije došao u svijet iz interesa u svijetu i od svijeta, već je htio obradovati svijet darom novoga života koji nam je udijelio. Ne budimo poput onih što radost mjere prebrojavanjem ljudske moći, već oni koji osjećaju dar neprocjenjive Božje radosti u duši, kako bismo i sami poput anđela pjevali: Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim.

4. nedjelja došašća – B

Dok nam još u uhu odjekuju današnja čitanja koja vode prema vrhuncu našu vjerničku pripremu za blagdan rođenja našega Spasitelja, uočavamo da nam predstavljaju lik Boga koji iznenađuje nadilazeći ljudska očekivanja kako sadržajem tako i načinom ostvarenja svojih vječnih božanskih nauma. Doista, kao što je iznenadio kralja Davida vrlo neobičnim obećanjima, tako je razvidno da je i Nazaretsku Djevicu iznenadio najavom da će po njoj biti ispunjena obećana dana Davidu. A da je Marija bila iznenađena i ponešto zbunjena, svjedoči nam sveti Luka koji nam je ostavio zapis o navještenju anđela Gabrijela. Štoviše, uočava se da je bila čak dvostruko iznenađena do mjere zbunjenosti. Ponajprije je bila zbunjena anđelovim pozdravom, kako čitamo u Evanđelju: Anđeo uđe k njoj i reče: ‘Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!’ Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. Osim što ju je zbunio naziv koji joj daje anđeo, drugo veliko iznenađenje je bilo to što je njoj bilo rečeno da treba roditi Spasitelja. A kako nije mogla razumjeti niti na koji se način ima to zbiti, pokazuje da je za nju taj navještaj predstavljao iznenađenje, kako svjedoče riječi Evanđelja: No anđeo joj reče: ‘Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišenjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.’ Na to će Marija anđelu: ‘Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?’

Kako vidimo, Bog iznenađuje nadilazeći ljudska očekivanja, pa i u slučaju one koja je bila potpuno predana izvršenju njegova spasenjskog plana. Ona je doista bila toliko skromna i ponizna da ni u snu nije pomišljala da će Bog izabrati nju za ostvarenje svoga vječnog plana. Istina, živjela je isključivo za ostvarenje tog plana i posvetila se u molitvi i vjernosti njegovoj riječi da se Božji plan ostvari a njegova sveta volja vrši. Svim svojim srcem je priželjkivala da njegovo spasenje dođe narodu, ali joj ni na kraj pameti nije bilo da će se Bog njome poslužiti da ga ostvari. I upravo to je prvo veliko iznenađenje kojim ju je Gospodin zatekao, jer ju je učinio milošću punom, te ju je tako izabrao da bude oruđe njegove ljubavi.

A drugo veliko iznenađenje je jednostavnost tog istog plana, koji nije bio plan ljudskog blještavila, moći i sile, već je bio plan o rođenju Djeteta koje će promijeniti tijekove ljudske povijesti. Marija je uistinu po drugi put bila zatečena, jer kao Bogu do kraja posvećena nije razmišljala o udaji i rađanju djece. Zato je Marija bila zatečena i načinom na koji je Bog odlučio izvesti spasenje, jer osim što ju je kao skromnu i jednostavnu djevojku izabrao za prihvatilište svoje milosti, odlučio je da čudesno začne i rodi ona koja nije planirala upoznati muža. Zato je čudo začeća i rođenja dječaka koje je trebao biti njezin Sin, ali i Sin Svevišnjega, to neizrecivo iznenađenje pred kojim je Marija ostala iznenađena do mjere da nije znala kako je Bog planirao spojiti ono što je njoj djelovalo nespojivo.

I kao što je Mariju iznenadio i ostavio začuđenom neizmjernom ljubavlju prema čovjeku koju je potom izlio na nju – obično ljudsko biće, i nama je uzdići srce razmatrajući tako uzvišeno otajstvo Božje ljubavi koja dolazi među nas. A to otajstvo nas ljude ne prezire i ne odbacuje, već, naprotiv, posvećuje i obdaruje svojim darovima. I što toga budemo više svjesni, to će nam biti Božić puniji, jer će nam došašće biti priprava, kao i Mariji, za njegov dolazak. Ako je iznenadio nju koja je bila potpuno predana njegovu planu, neka se to dogodi i nama. Ne budimo neosjetljivi na čudo Gospodinove neizmjerne ljubavi, već opustimo da nas on iznenadi čudesnim izborom svoga spasenja kojim pokazuje što je sve spreman učiniti za nas ljude. No isto tako koje ostvaruje u neposrednom zajedništvu s nama ljudima.

No da bi nas iznenadio kao Mariju, trebali smo i sami u ovoj pripravi za Božić odisati Marijinim duhom, a to znači da ne smijemo tražiti sebe već njega, jer je upravo to činila Nazaretska Djevica. Zato u ove posljednje dane priprave žarko tražimo i radimo na ostvarenju njegova spasenjskog plana, te ćemo tek tada otkriti koliko nas nadilazi njegovo iznenađenje kojim je spreman zadovoljiti sva naša traženja, želje i očekivanja. Spreman nas je iznenaditi do mjere potpunog predanja samoga sebe, kao što je učinio i s Marijom, jer njemu ništa nije nemoguće. Zato spremno poput Marije izgovorimo svoj: Neka mi bude!, kako bi nas mogao Bog iznenaditi svojim darom i obasuti neizmjernom radošću slavljenjem otajstva rođenja Gospodnjega.

3. nedjelja došašća – B

Današnji evanđeoski odlomak uzet iz Evanđelja svetog Ivana donosi nam, kao i Evanđelje od prošle nedjelje, svjedočanstvo o Ivanu Krstitelju kao Gospodinovu preteči. Točnije, u današnjem odlomku imamo opisan cijelu raspravu, to jest razgovor koji je Ivan vodio sa svećenicima, levitima i farizejima, jer su oni bili poslani istražiti njegov identitet i njegovo poslanje. Njih je zanimalo znati je li on Krist, Ilija ili neki od Proroka, te u kojoj mjeri mu povjerovati i poslušati njegove nagovore i upute, to jest u kojoj su ga mjeri mogli iskoristiti za svoje ciljeve, a nisu tražili ponizno slušati ono što im je naviještao. Krstitelj je, međutim, bio vrlo jasan i dosljedan sebe, te je priznao tko je, premda je bio u situaciji da je mogao i reći neistinu. Naime, uživajući veliku čast u narodu, mogao je sebe prikazati kao Krista ili kao neku znamenitu osobu, svakako većim nego je stvarno bio. No Evanđelist sveti Ivan zapaža da Krstitelj nije to učinio i nije sebe htio prikazati u boljem svjetlo od onoga što je bio, što će reći da nije podlegao napasti koja često prati ljude. Nije podlegao kušnji oholosti ili ljudske uznositosti, te si nije umišljao nikakvu ljudsku veličinu, premda je to mogao s obzirom na glas koji je o njemu kružio. No on je točno znao svoje mjesto i svoje poslanje, to jest svoju ljudsku neznatnost i malenost u odnosu na Krista, te nije dopustio da ga pretvore u samozvanu ljudsku veličinu ili pak moralnu vertikalu svoga vremena koja zaboravlja što je pred Bogom. Zato se nije hvastao ni uzvisivao, jer je znao koliko je isprazno ljudsko hvastanje i gradnja ljudske veličine pred Bogom koji se neizmjerno ponizio radi nas ljudi. Ivan nije gradio od sebe ljudsku veličinu, jer se prava ljudska veličina mjeri našim odnosom prema Kristu, a ne prema stvorenim veličinama koje mi ljudi određujemo.

Doista, svjedočanstvo koje je ostavio Ivan, tiče se i nas vjernika, jer je on uzor naše adventske priprave za svetkovinu Kristova rođenja. Dolazak Kristov među nas možemo svetkovati ispravno samo ako smo svjesni sebe i svoga poslanja pred Bogom. Upravo kao što je Ivan bio čovjek poslan od Boga, ali koji se nije uzoholio, već isključivo govorio istinu služeći Bogu, takva treba biti i naša priprava u poniznosti. Naime, naš identitet se određuje prema tome koliko smo blizu ili daleko od lica Gospodnjega, a naša veličina time koliko smo pred njim maleni. On je pravi orijentir i zrcalo u kojem se možemo ogledati. Kvaliteta došašća i priprema za Kristov dolazak mjeri se upravo tim odnosom. Došašće nam je istinsko došašće prema tome koliko smo poravnali put Gospodinu, koliko smo uskladili uho s njegovim glasom, pogled s njegovim sjajem, a srce s njegovom voljom.

Ne smijemo stoga zaboraviti da živimo u svijetu u kojem ljudi grade sebe kao veličine i autoritete drugima. Poznato je kako društvo sebi pronađe neke ljude i za moralne autoritete koji su dežurni tumači svih zbivanja i koji u javnom mnijenju iznose svoje stavove, navodno objektivne i univerzalne, jer moralne vertikale i ne mogu imati drukčiji stav od takvoga. No na žalost, redovito se radi o ograničenim ljudima kojima se daje prostora u javnosti i koje se uzima za moralne vertikale, a oni ne čine drugo nego zastupaju zemaljsku horizontalu. Uzima ih se za autoritete javnosti jer u biti predstavljaju ljudsku veličinu koja se suprotstavlja Božjoj istini i Božjim pogledima na svijet. Zato je riječ o samozvanim veličinama kojima nije stalo do iskonske veličine čovjeka, već im je zadaća čovjeka ostaviti na mjeri veličine obične grješne ljudskosti.

Danas bi, bez sumnje, i u našem narodu i društvu dobro došlo više Ivanovog stava i pristupa koji nam omogućuje ponizno učiti od Boga, te eventualno postati moralne veličine koje istinski svjedoče za Boga, a ne za zemaljsku horizontalu. Vjerojatno je i Ivan bio zaprepašten ljudima svoga vremena, napose onima koji su sebe nazivali ili predstavljali moralnim vertikalama koji znaju sve o moralu i Zakonu, o poštenju i jednakosti, ali ništa o Bogu, te ne uspijevaju prihvatiti njegov dolazak na svijet. Takvi su spremni drugima držati lekcije, a sami nikada nisu čuli za poniznost, niti imaju imalo straha Božjega. Nećemo pretjerati ako kažemo da živimo u vremenu u kojem se doživljava oholo uzdizanje čovjeka do mjere da ne vidi Boga iznad sebe, a brata čovjeka pored sebe.

No u vremenu u kojemu čovjek živi moralnost i dijeli pravdu, a odbijajući stupiti u zajedništvo s Bogom, Ivan nam pokazuje put poniznosti kad izjavljuje da Kristu koji dolazi nije dostojan odriješiti remenje na obući. Poput Ivana i mi iskoristimo vrijeme došašća kao vrijeme poniznosti pred Bogom, a ne za izgradnju ljudski vertikala koje, uostalom, nikada ne stoje ispravno okomito, nego se redovito naginju na stranu svojih ideoloških vizija života. Ne tražimo potvrde od ljudi, ni njihova priznanja, niti se dajmo navesti na to da branimo njihove zemaljske interese, umjesto da svjedočimo za Boga kao jedinu pravu okomicu života. Držimo se puta poniznosti i ovoga došašća, jer nam jamči da ćemo onda znati prepoznati poniznoga Boga koji nam dolazi vratiti autentično dostojanstvo i uzvišenu veličinu kako sada na zemlji, tako jednom i na nebesima.

2. nedjelja došašća – B

Evanđelist sveti Marko, započinjući svoje Evanđelje Isusa Sina Božjega, što čitamo ove druge nedjelje došašća, ističe prije svega lik Ivana Krstitelja kao Gospodinova preteče. Sam Krstitelj je stavljen u širi kontekst takozvane ‘knjige utjehe’ proroka Izaije koja se otvara pozivom da se tješi Božji narod, nakon čega prorok govori o glasu koji viče u pustinji kako treba pripraviti put Gospodinu. Taj glas koji viče u pustinji donosi utjehu narodu i poziva ga da se još malo strpi, to jest da napokon počne pripremati putove, jer je Božji dolazak neposredan.

Evanđelisti je jasno ono što je jasno i proroku Izaiji po Božjoj objavi, a to je da je narod u tuzi od trenutka kad Bog nije u njegovoj sredini. Tek s Bogom dolazi prava utjeha narodu, te stoga i sveti Marko povezuje dolazak najavljene utjehe s dolaskom Isusa Krista. No prije samog dolaska onoga koji je bio Utjeha Izraelova, dolazi i glas i glasnik koji naviješta skori dolazak. Dotični navjestitelj utjehe potiče narod da ustraje u svom iščekivanju jer je Božje spasenje blizu. Ivan je s pravom bio navjestitelj utjehe jer je i sam najavljivao Božji zahvat u povijesti kojim će biti okončano ropstvo naroda. Po spoznaji da je Mesija blizu narod doista prima utjehu. Ali Mesija očituje svoju utjehu samo onima koji su čista srca, te je zato Ivan bio glas i navjestitelj utjehe narodu. A narod je bio u stanju primiti utjehu samo kao narod čista srca koji okajava svoje grijehe. Njemu je se očitovala Božja prisutnost, te time i utjeha budući da Božja prisutnost donosi utjehu. Ona je prava snaga i pridiže klonuli duh. Samo Bog je u stanju biti snaga čovjekova. Samo njegov duh može pridići ljudski klonuli duh i donijeti mu istinsku utjehu. Ivan Krstitelj je bio navjestitelj upravo te utjehe, to jest dolaska  Sina Božjega kao Mesije i tješitelja naroda Božjega božanskom utjehom.

A Božja utjeha je narodu bila istinska nasušna potreba, što svi dobro znamo jer smo i sami mnogo puta imamo potrebu i prigodu tješiti ljude. Nijedno vrijeme, pa tako i ovo naše nije lišeno problema i zabrinutosti, muka i nevolja, ali na žalost u iskušenju smo tješiti ih na ljudski način. Mnogo je žalosti koje se sručuju na pojedince i narod u cjelini, te je doista svima potrebna utjeha. Ali ne lažna utjeha krokodilskih suza, već istinska utjeha Božja. Jer kad se mi ljudi tješimo, onda je to više prebacivanje krivice na ljude oko nas kao odgovorne ili dežurne krivce, pogotovo ako se radi o političkim vođama naroda. Ma koliko oni dosta mogli biti krivi i odgovorno za pojedine situacije u društvu i narodu, to bi bilo prejeftino prebacivanje krivice na druge, umjesto da svatko od nas iskreno potraži utjehu i zaštitu od samoga Boga, te se nastoji držati još odlučnije njegova puta.

Osim toga naše ljudsko tješenje ima i prizvuk ponavljanja ispraznih rečenica o tome kako će s vremenom biti bolje kad dođu drugi ljudi ili pak kad vrijeme učini svoje. Kao da bi nekolicina ljudi imala ključ budućnosti jednoga naroda u svojim rukama. To bi bio prejeftin način traženja utjehe ili pak odgovornih krivaca, umjesto da utjehu potražimo kod onoga koji nam je može jedini pružiti. Stoga je očito kako se Ivan nije dao zavarati glede toga, već je dobro znao da je ključ budućnosti u rukama Božjim. Pravu utjehu je pružao samo Bog, ali je i o narodu ovisilo koliko će utjehe primiti. Bog nije uskraćivao obilje svojih utjeha, pa je zato i poticao naroda da otvori srce i dopusti da se dogodi Božji zahvat u njemu. A po ljudima koji su mu otvarali svoja srca poput Ivana on je naviještao utjehu, te su oni surađivali s njegovim Duhom najavljujući dolazak njegova Sina na zemlju. Bog se služio otvorenošću njihovi srca da hrani nadu svoga naroda do trenutka kad će doći Tješitelj koji će narodu pružiti onu konačnu utjehu Duha Svetoga.

Stoga je ovo poruka i za nas danas da ne tražimo i ne iščekujemo utjehu na različitim stranama, a knjiga utjehe je zapisana u našim srcima. Zapisao ju je sam Bog koji nam dolazi ususret tješiti nas kao svoj narod, te u ovom vremenu došašća od nas očekuje da živimo kao narod koji ima predokus utjehe, to jest iščekujući dolazak utjelovljenoga Boga Tješitelja svjesni da on ne kasni, već da je na vratima našega srca i doma.

Budućnost i utjeha našega naroda je u Božjim rukama i u našoj vjerničkoj budnosti, to jest u utjesi koju od Boga primimo. Doista, naša budućnost je samo u našim rukama ako se njima držimo Božjih skuta, a nogama njegova puta. Slušajmo stoga glas koji nas poziva da mu pripravimo put, te da i u naš život dođe Gospodin, Utjeha Božja, koji nas obdaruje svojom snagom i krsti svojim Duhom Tješiteljem, da bismo i sami bili navjestitelji i nositelji prave Božje utjeha svome narodu.