25. nedjelja kroz godinu – A

Tumačeći istine o kraljevstvu Božjemu Gospodin je iznio i jednu neobičnu prispodobu koja uvijek nanovo izaziva. A ova koju smo čuli danas izaziva, jer zvuči neuobičajeno i gotovo neprihvatljivo i za naše ‘suvremene’ uši navikle na govor o pravednosti i zalaganje za ostvarenje iste u društvu i međuljudskim odnosima, kao što je izazivalo i reakcije Isusovih suvremenika. Doista, u današnjoj prispodobi Isus predstavlja kraljevstvo Božje kako neku vrstu nepoštenog dara koji, kad se daje jednima, kao da nanosi nepravdu drugima. Jer i da živimo u zemlji u kojoj se poštuju prava radnika i u kojoj poslodavci redovito isplaćuju plaće i zaslužena primanja, isto bismo svi zadržali dozu rezerve prema spomenutom gospodaru, uvjereni negdje u dubini duše kako je ipak bio nepošten prema radnicima, te bismo zadržali osjećaj da je ipak one prve iskoristio, a onim drugima išao na ruku.

Isus, međutim, ne kritizira njega, već stav i ponašanje radnika koji se bune na potez svoga gospodara. Stav koji zauzimaju spomenuti radnici iz prispodobe je vrlo neuviđavan. Njima nedostaje poniznosti u odnosu prema gospodaru koji im čini dobro i uslugu kad ih uzima u najam taj dan, te im daje zasluženu plaću onako kako se pogodio i kako im je obećao. Ta plaća je stigla bez kašnjenja tako da ih nije u ničemu zakinuo što im je obećao, sukladno i dogovoru na koji su pristali. A da im dogovor nije odgovarao, onda ne bi ni pristali na njega, tako da je ipak bila bezrazložna njihova ljutnja. Prema ispripovijedanoj prispodobi, nedostajalo im je poniznosti i bili su usredotočeni više na interes i svoju računicu, nego na ispravan stav pred onim tko im je dao posao i kruha taj dan. Njihov stav je bio pogrešan, jer su zanemarivali da bi bez gospodara koji im daje posao ostali besposličari. A sudeći prema njihovoj reakciji, da su potom morali i drugi dan ići na posao kod istoga gospodara, vjerojatni bi zabušavali i ljenčarili da mu se osvete što im nije dao po mjerama njihovih apetita, kako se to događa među nama ljudima, te je i to jedna od neželjenih pojava u našem društvu.

Isus ovu prispodobu, međutim, ne priča radi socijalnih problema i želje da ih on pomogne rješavati u društvu, već uzima socijalnu tematiku da dadne duhovnu pouku. On uočava da u našem odnosu prema Bogu postoji određena nepravilnost, te prečesto ne vidimo sebe pred Bogom. Više nam je u glavi naša ljudska računica, tako da niti ne vidimo njegovu dobrotu prema nama. Tako zaboravljamo da prije našeg truda i napora, postoji njegova želja da nas uključi u zajedništvo sa samim sobom. Pa i kad u sebi osjećamo želju za duhovnim rastom i djelovanjem, zaboravljamo da je taj imperativ plod njegova stvarateljskoga djela za nas. Dok mi očekujemo njegovu nagradu za zemaljski posao za koji primamo zemaljsku plaću, on nas odvijeka poziva da se duhovno angažiramo za svoje dobro kako bi nas mogao i nagraditi vječnim životom za suradnju s njime.

Stoga ako smo i sami neuviđavni i nemamo osjećaja za ono što on čini za nas, može nam se dogoditi da se pobunimo na njegovu dobrotu i prema drugima. Osim toga, u nedostatku poniznosti ne vidimo koliko smo mi mnogo manje angažirani oko svoga duhovnoga dobra nego što je on oko našega. Ako iskreno zastanemo pred samima sobom, vidjet ćemo koliko malo mi vodimo brigu o samima sebi i o onima o kojima bismo bili dužni voditi brigu, pa opet se počesto znamo žaliti na Boga kao da on ništa ne radi. A ne vidimo da mi radimo manje od njega, pa čak pitanje je bismo li išta radili da nije njegovih poticaja. Da nam on nije još dao izričite poticaje, da nas ne poziva na susret i zajedništvo, kako bismo tek onda bili udaljeni i od sebe i od njega. Pa ni ovoga susreta i zajedništva euharistijske ljubavi ne bi bilo da nas on ne poziva i ne okuplja, jednako kao što bismo ostali zakinuti za njegovu pouku i očinske poticaje ćudoredna života.

Zato bi bilo dobro najprije uočiti da smo svi skupa duhovni besposličari, i to prema samima sebi. A da ne govorimo o tome kako smo premalo zauzeti oko naviještanja kraljevstva Božjega. Činjenica je da bez Boga ne znamo niti što je za nas dobro i zlo, te se i ne trudimo oko vlastitoga dobra dok nas on ne potakne na to. Ako mislimo da je dovoljan samo naš jedan tjedni odlazak u crkvu, da bismo nakon toga mislili da smo mi radili od jutra do mraka oko svoga spasenja, te da bi nam Bog potom trebao biti dužan, onda se varamo i loše vidimo. Ako nismo angažirani sto posto i svaki dan, onda smo u opasnosti da ne uočimo ispravno pravo stanje stvari, te da kasnije u svojoj neuviđavnosti optužujemo Gospodina za sva razočaranja i neuspjehe našega života.

Neka nas ova prispodoba potakne da stvorimo dobro odluke, te da se do kraja potrudimo oko svoga duhovnoga dobra, bježeći od duhovne nebrige i besposličarenja. Tek tako ćemo znati potruditi se i oko drugih koji su potrebni da im pokazujemo put kraljevstvo Božjega. Radimo stoga pred Bogom u poniznosti i jednostavnosti srca trudeći se nadići duhovnu lijenost i besposličarenje. Neka nam trajno pred očima bude motivacija života vječnoga i svih njegovih vrijednosti, kako bismo jednom doživjeli da nas Bog za sav trud, koji nije samo naš već je i njegov u nama i za nas, nagradi životom vječnim. Budimo pred njim ponizni skrbeći oko duhovnoga rasta i svjedočenja, pa će nas on jednom uzvisiti za sva dobra koja smo za ovoga života primali iz njegove ruke.

24. nedjelja kroz godinu – A

Naš život se odvija u svijetu u kojem se živi brzo, te se sve planira i programira u vidu životnih ostvarenja i uspjeha. Svijet sa svojim ritmom i obvezama tjera nas da reagiramo trenutačno na svaki podražaj i da koristimo svaku mogućnost koja nam se na zemlji pruža. S time da moramo biti brži od drugih i prije njih iskoristiti taj sretni i prigodni trenutak. Tko kasni može izgubiti korak ili priključak s drugima, te sebi prouzročiti neuspjeh. Upravo radi tog brzog ritma, a i brzih promjena u društvu, živimo kao strojevi koji moraju ispuniti programiranu normu zemaljskih obveza. Zaboravljamo međutim da nismo svi kao ljudi savršeni niti jednaki, te da se ne mogu svi na isti način snalaziti u takvom svijetu trke i nadmetanja. Zaboravljamo da se može dogoditi neželjena nezgoda, da pored nas može zakazati netko ili nešto što može ugroziti ritam našeg isplaniranoga hoda i programiranoga života. A to nas može usporiti ili čak zakočiti na našem životnom putu.

U takvom svijetu izgrađenom na brzom ritmu razvoja, ulaganja, novčanih tijekova, može se dogoditi da nam neki naš dužnik poremeti planove. A kad kažemo dužnik, ne mislimo samo na one koji nam duguju novac, već i na sve one koji nas dovedu do toga da se bavimo njima, a mi imamo ‘važniji’ stvari za raditi jer se moramo baviti obvezama. Dužnik može biti svaka slabost nekoga pored nas iza koje se otvara potreba da mu priskočimo u pomoć rješavati njegov problem. Dužnik je jednostavno čovjek pored nas koji očekuje našu ljudsku pomoć i blizinu, netko tko je potreban našega strpljenja i razumijevanja. A kad se pored nas pojave takvi ‘dužnici’ koji nam oduzimaju vrijeme i energiju, onda se dogodi da reagiramo burno i naprasito, jer se osjećamo ugroženi u svojim planovima i nastojanjima.

Tako svi mi, manje ili više svjesno i spontano, ljude u njihovim ljudskim potrebama doživljavamo samo kao smetnju. To znači da smo ih svjesni samo funkcionalno, to jest u funkciji naših potreba, ciljeva i planova, a ne kao osobe čija nas ljudskost i prisutnost kao takva obogaćuje. Štoviše, ako ne služe tome da nam omogućuju uvećavati zemaljska dobra i ostvarivati takve ciljeve, smatramo ih smetnjom. Stoga se i u današnjem društvu, ali i na razini osobnih međuljudskih odnosa, događaju sporovi poput onoga opisanog prispodobom o dvojici dužnika u današnjem Evanđelju. Postoje ljudi koji znaju ponekad i na prijetvoran način ishoditi oproštenje vlastitih dugova, ali su bez razumijevanja za one koji su njima dužni. Takvi ne čuju vapaj svoga bližnjega, počesto prikliještena različitim nevoljama, koji mu govori kao i dužnik u Evanđelju: Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti. Kad smo mi dužni drugima, znamo se cjenkati i vapiti, ali nemamo uviđavnosti i ne čujemo vapaj svoga dužnika, to jest njegovu stvarnu potrebu. Računice koje nam se vrte u glavi poremete nam centar za ravnotežu ljudskosti poradi čega smo nepopustljivi i nepomirljivi prema slabostima ljudi oko sebe, jer usporavaju naš hod prema zacrtanim visinama.

Naravno da ova prispodoba pretpostavlja iskren odnos i dobru volju dužnika da vrati svoj dug, te da se ne poigrava s onim kome je dužan. Dužnik ne smije sebe dovesti u stanje lakrdijaša koji izigrava ljude posuđujući novac i izvlačeći se od obveze vraćanja duga. Pogotovo bi bilo neprimjerno ako bi on proračunato igrao na kartu evanđeoskog milosrđa. Time bi bio prevarant a ne čovjek potreban strpljenja, odgode duga ili čak oprosta. S pretpostavkom iskrenosti je bio formuliran i Petrov upit o kojem potom ovisi ova prispodoba, kao i Isusov odgovor i pouka. Vidimo, naime, da je bio kažnjen sluga koji se poigravao dobrotom svoga gospodara, proigravši ukazano povjerenje. Ako ga je smatrao vrijednim oproštenja, time ga je smatrao i vrijednim zaduženja da i sam ide i čini slično kao što je učinio i njegov gospodar.

U tom smislu Isus ne želi od nas svojih vjernika da budemo račundžije niti pred Bogom niti pred ljudima. Naše nije da se cjenkamo niti da mjerkamo koliko ćemo opraštati, već da svim srcem prigrlimo primjer koji nam pokazuje sam Bog, a koji nas iznutra obdaruje izuzetnim iskustvom slobode i čistoće. On nas potiče da praštamo uvijek i svima, iskreno i od srca, bez obzira kakvoga srca bio onaj tko nas je povrijedio i tko traži od nas oproštenje. A koliko ćemo uz nutarnje oproštenje od srca s drugima potom ostvariti i izvanjske komunikacije, ljudskoga zajedništva i prijateljstva ovisi i o njihovu srcu i iskrenosti. Ako imamo strpljenja s drugima, onda smo u prigodi razumjeti potrebe svoje braće, njihove mogućnosti i probleme. Govoreći nam da moramo uvijek i od srca oprostiti Isus nam ne dopušta da se cjenkamo sa svojom braćom, niti da njihovo ljudsko dostojanstvo mjerimo svojim interesom. Pa čak kad nas povrijede i nanesu nam rane, neophodno je oprostiti, jer samo oprostom liječimo rane. A povrijeđeni ponos ne može biti važniji od pravog unutarnjeg zdravlja, od čista srca i neopterećene duše. Samo takvo srce može imati strpljenja s braćom, može im opraštati i voditi ih do spasenja.

Kako vidimo, Isus u ovom odlomku nije govorio o opraštanju novčanih dugova, već uvreda i grijeha kojima nas drugi povrijede kao ljude. Naravno, povreda se može dogoditi i posudbom novčanih sredstava, pri čemu gubitak nevraćenoga novca u tom trenutku ne boli toliko koliko izgubljeno prijateljstvo i povjerenje.  Isus nas prije svega poučava strpljenju s ljudima, to jest na razumijevanje njihovih potreba, pa i rana, propusta, slabosti i grijeha. Onaj tko ima upravljen pogled u Boga, nikada neće previdjeti spasenjske potrebe svoga bližnjega. Na to nas i ovom prispodobom poziva Isus, koji nam ukazuje na Oca nebeskoga kao primjer strpljenja. Kao što je on imao strpljenja s nama i osjećaja za naše potrebe, tako i mi trebamo znati ophoditi se s drugima, baš zato što ni mi sami nismo savršeni i idealni. Nasljedujmo stoga primjer strpljivosti Oca nebeskoga koji ima strpljenja i s našim pogrješkama, kako bismo kao njegova djeca, bez ikakve zemaljske računice, strpljivo radili na spasenju svoje braće.

22. nedjelja kroz godinu – A

Nakon što je Otac nebeski u srcima apostola očitovao da je Isus njegov Sin i Mesija, a Petar to javno ispovjedio pred svima, Isus ih je počeo intenzivnije poučavati svome poslanju u svijetu. Tako im je naviještao da ima trpjeti i umrijeti, nakon čega je imao i uskrsnuti. No upravo Petar koji ga je prvi od svih učenika ispovjedio kao Sina Boga živoga burno reagira na takav njegov govor i pokušava ga odvratiti od naviještenoga plana, premda i ne zna dobro da nije riječ o nekom Isusovom proizvoljnom trenutnom planu, već o navještaju da će se dogoditi prema onome što je bilo prorokovano u Pismima o njemu. Iz toga zaključujemo da Petar u ime vlastitog osjećaja humanosti želi odvratiti Isusa od patnji i križa o kojemu je govorio: Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!

Poput toga Petrova stava i reakcije, danas se razvija novi humanizam u društvu u kojem se bježi od križa i patnje, a nastoji se osigurati lagan život. Ni sami ne vidimo koliko je to veliko zavaravanje i privid, jer nema izgrađena čovjeka ni stabilnoga društva bez križa, patnje i napora. Ovaj se humanizam često očituje u odnosima roditelja i djece, pri čemu roditelji drže svojom svetom zadaćom priuštiti svojoj djeci život i životna iskustva bez napora i križa. Tako se ravnaju prema određenim kriterijima humanosti i humanizma, no čine veliki previd, kao što ga učini i sveti Petar. Mnogi se čak zavaravaju prividnim i lažnim uvjerenjem da će se moći prije ili poslije stvoriti društvo bez patnje i križa, te im iz njihove humane i humanističke perspektive smeta i Bog koji je tako jasno govorio o potrebi križa i o nezamjenjivoj ulozi i koristi patnje u životu.

Danas se ljudi ne samo zanose, već i zavaravaju pomišlju da je moguć život bez križa, pa i kad to čine u najboljoj namjeri. Jer ni Petar nije imao nikakvu lošu namjeru, ali je bio u velikoj zabludi i pokušao je usmjeriti Isusa u krivom smjeru. U tom smislu i mi danas jedni druge odgovaramo od patnje, muke i križa. To jest kad tražimo vlastiti životni put, uglavnom se usmjeravamo prema onome koji držimo lakšim i jednostavnijim, to jest na kojem nas čeka manje muke, napora i žrtve. Tako da vidimo da i mnogi kršćani, pa i kad se ne bore otvoreno i ideološki protiv križa, ipak nisu upoznali njegovu neizmjernu snagu, pa ga onda isključuju iz svoga života. Kao da jedni druge želimo zaštiti od nedaća ovoga svijeta jamčeći sebi miran i spokojan život. A zaboravljamo da je to po sebi nemoguće. Jer život bez križa je kao zgrada bez nosivih greda. I ukoliko se netko odlučio živjeti bez križa, odbijajući potom slijediti Gospodina, samo je zdanje svoga života učinio nestalnim i nestabilnim. I ne samo svoga, nego i tolikih drugih života oko nas, jer svi smo udovi jednoga tijela – Crkve, svi smo potporne grede ili kamenje u istome zdanju Božje kuće. I ako popusti jedna greda ili kamen, tada je u opasnosti i drugi dio zdanja koji je oko te slabe točke.

Zato je Isus sa svom ozbiljnošću ukorio Petra, jer je o jednoj takvoj važnoj stvari imao ljudsko mišljenje, a ne Božje. I bez obzira što je to mišljenje bilo uvriježeno među ljudima kao normalno i što je njegova nakana bila sasvim ispravna, Isus mu je uputio vrlo ozbiljan prijekor, što bi i danas trebalo glasno reći cijelome društvu. Upravo jer je i današnji čovjek sebi umislio, kao i Petar, da čovjek može i treba živjeti bez muke, patnje i križa, današnje društvo se svjesno udaljuje od Boga i postaje bezbožno. Ideolozi ovoga svijeta ne žele prihvatiti takvoga Boga koji ne uklanja patnju i križ, već ih prihvaća i pretvara u oruđe svoje ljubavi. Zato ga svjesno kritiziraju i prekoravaju, jer smatraju da nije poduzeo sve što je u njegovoj moći da učini nešto tako humano kao što je uklanjanje patnje iz svijeta.

A kao što čovjek ne prihvaća da je human Bog koji ljubi križ, tako se i Bog ne može zadovoljiti čovjekom koji ne ljubi križa i ne ide putem Kristovim, jer to bi značilo da nije razumio put vlastitog spasenja. Pogotovo što ni današnji čovjek bez križa, ali vrlo teško prihvaća onaj Božji, duhovni križ, to jest križ našega Gospodina. Kao ljudi prihvaćamo počesto zemaljske patnje i poteškoće i svjesno im se izlažemo onda kad smo uvjereni da će nas dovesti do uspjeha i omogućiti nam zemaljsku plaću. Ali duhovni križ kojim nam Gospodin jamči izgradnju osobnosti i kao nagradu život vječni, ne prihvaćamo s toliko oduševljenja, jer je on suprotan zemaljskim stremljenjima i ostvarenjima. No upravo taj križ nam nudi Gospodin kao vlastiti duhovni projekt bez kojega nema spasenja, pa ga stoga i sami prihvatimo na način na koji nam ga je on navijestio, ne dajući se zavarati lažnom humanošću i humanizmom. Nikada ne smijemo smetnuti s uma da je samo križ autentično sredstvo očovječenja, jer ljude vodi do konačnog ostvarenja u životu vječnome. Neka je slava Gospodinu koji nas je tome ne samo poučio, već nam je ostavio i primjer nošenja križa.

21. nedjelja kroz godinu – A

Sveti Matej Evanđelist nam u današnjem evanđeoskom odlomku opisuje dobro poznati događaj kad je Isus dao svom apostolu Petru vlast – ključeve kraljevstva nebeskoga, kako se slikovito izrazi Gospodin. Uz to ga je proglasio stijenom na kojoj je odredio sagraditi svoju Crkvu koju vrata paklena neće nadvladati. Neupitno je značenje ovoga događaja i Isusovih riječi za primat koji Isus daje svetome Petru, te koji imaju u baštinu rimski biskupi kao njegovi nasljednici, no bilo bi korisno razmišljati o značenju ovoga teksta za svakodnevni život nas vjernika kojima Isus nije dao tako veliku milost i odgovornost. Pa i onda kad neće na nama graditi cjelinu svoje Crkve i ono bitno jedinstva povjereno Petrovoj skrbi, ne znači da ne želi računati sa svakim od nas, te i na nas nasloniti dio bremena odgovornosti za spasenje drugih. Stoga je moguće da i ovaj događaj i nama progovori i bude putokazom u našem vjerničkom življenju ako i sami želimo biti stijene Kristove.

Naime, taj putokaz možemo pronaći upravo u liku svetoga Petra, jer kao što je on zaslužio da ga Isus nazove stijenom, vjerojatno na isti način i mi trebamo postati većim ili manjim kamenom koji se ugrađuje u zdanje njegove Crkve i činije je cjelovitijom i čvršćom. Svakome bi od nas također trebala biti zadaća postati čvrstim osloncem Kristu koji se utjelovio među nama ljudima, te svojom stabilnošću trebamo omogućiti uspjeh njegovu spasenjskom djelovanju među ljudima po Crkvi. A kad potom promotrimo čime je to Petar zaslužio tako ozbiljne i uzvišene riječi, otkrivamo da se ne radi o nikakvim ljudskim zaslugama ili sposobnostima koje su ponukale Isusa da ga izabere za stijenu Crkve. Jer je on kao čovjek bio kao i svi ostali ljudi, slab i grešan, te samo svojom ljudskošću nije mogao biti temelj za Kristovu Crkvu. U tom smislu je Isus jasno istaknu da mu ne daje vlast zato što je po svojim ljudskim darovima bio bolji ili zaslužniji od drugih. Uostalom, takav dar se i ne daje na temelju ljudskih zasluga, već na temelju otvaranja Božjoj volji i nadahnuću. Zato će mu Isus i reći: Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavio tijelo i krv, nego Otac moj koji je na nebesima. Nakon toga će Isus dati Petru vlast i zadaću, što znači da mu ih daje zato što je bio otvoren Očevu nadahnuću da spozna Krista – Mesiju, a ne zato što je imao izuzetne ljudske zasluge i sposobnosti.

Na tom tragu vjerujem da svatko od nas može iščitati i Isusovu volju i želju da mu i svaki od nas postane stijenom na koju se može osloniti u ovome svijetu on – utjelovljeni Božji Sin. Ali ne može mu biti čvrstim osloncem naša ljudskost i ljudski darovi sami po sebi, bez obzira koliko mi bili snažni, pametni, sposobni. Postajemo stijenom na koju on računa i na kojoj gradi zdanje spasenja onda kad poput Petra prihvaćamo da Bog svojim Duhom pohodi i blagoslovi našu ljudskost nebeskim nadahnućima; da je osnaži i da je uzvisi do mjere da mu postane pouzdanim oruđem spasenja svih onih koji su povjereni našoj vjerničkoj skrbi i ljubavi. Postajemo stijenom spasenja drugima ako se otvaramo Duhu Božjemu da nas prosvijetli, te ozbiljno ispovjedimo da je Isus utjelovljeni Sin Boga živoga, Krist – Božji Pomazanik. U toj spasenjskoj spoznaji neprocjenjivo je vrelo duhovne snage koja nam daje životnu čvrstoću i jasnoću.

Molimo stoga od Gospodina taj dar, da u vlastitom djelovanju uvijek budemo postojani i čvrsti, da iz svake naše misli, riječi i djela proizlazi jasno svjedočanstvo za Isusa. Tada, kada mi dopustimo da nas Duh Božji nadahnjuje, te prihvaćamo Krista za svoju stijenu, tada i naš život postaje stijena na koju Krist može ozbiljno računati, te uz pomoć koje može učvršćivati tuđe živote. Neka riječi današnjeg Evanđelja u nama probude pravu odgovornost, jer nemamo pravo praviti se slijepi glede vlastitoga poslanja koje nam Gospodin daje u svijetu. A naše poslanje nije da živimo samo kao ljudi, slijedeći samo sadržaje koje nam objavljuje ljudski nagon ili ljudsko nadahnuće, to jest ‘tijelo i krv’ kako reče Gospodin, već nam je zadaća slijediti Očeva nadahnuća koja nas jedina mogu izgraditi do mjere našega Gospodina. Dopustimo mu da nam dadne stabilnost svoga života, kako bismo i sami bili njegove stijene u životu drugih ljudi, čvrsti i pouzdani suradnici Duha Božjega. Neka i nas učvrsti u našem nastojanju protiv vrata paklenih, kako bismo i mi imali u svojoj ruci, u zajedništvu sa svetom Crkvom Katoličkom, izgrađenom na Petru, ključeve života kojima otvarati drugima pristup Gospodinu i njegovoj milosti u ovome svijetu, te tako omogućiti i vječnu proslavu na nebesima.

20. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus daje naslutiti ljubav Božju prema svome narodu. Naime, služi se slikom brižnoga oca koji skrbi o svojoj djeci, svjestan da mu je to primarna zadaća u obitelji. Tako slikom iz svakodnevnoga života objašnjava svojim učenicima koji je prvenstveni naglasak njegova djelovanja – djelovati u izabranom Božjem narodu: Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima. Time je htio reći kako njemu ne priliči zanemariti potrebe svoga naroda, te svoju pozornosti i skrb usmjeriti prema drugima. Služeći se slikom svoga vremena Isus pokazuje ne povlašteni položaj, već povlaštenu potrebu svoga naroda da prihvati spasenje.

Jer slike kojima se služi iz svakodnevnoga života mu pomažu da opiše duhovnu stvarnost, to jest stanje svoga naroda. Slikom obitelji, djece i psića ističe veličinu i posebnost izabranog Božjeg naroda u odnosu na druge narode, ali isto tako i njihovu nedosljednost i neodgovornost glede tog istog položaja koji im je Bog bio odredio. Jer tijekom njihove povijesti Bog ih je obasipao darovima svoje ljubavi, a oni su redovito proigravali povjerenje. Zato ih Isus naziva ‘izgubljenim ovcama doma Izraelova’ naglašavajući da je poslan prvenstveno njima. Prema tome, htio je reći da nije priličilo njih zanemariti, te se usredotočiti na druge narode, već je dolikovalo najprije njima pomoći da se vrate sa svojih lutanja Bogu, jer je Bogu njima prvima upravio poziv spasenja po vjeri, te je se od njih trebao blagoslov i spasenje preliti na sve ostale narode.

Sliku kojom se Isus služi mogli bismo sebi predočiti na drugačiji način postavljajući s pravom jedno životno pitanje. Da se dogodi u nekoj obitelji da roditelji brižno pripreme hranu svojoj djeci, no da djeca iz obijesti ili protesta odbijaju uzimati tu hranu, prezirući roditeljsku skrb, nameće se pitanje kako bi dotični roditelji reagirali. Ako bi oni uredno pazili da njihova djeca imaju najbolju i najkvalitetniju hranu, a ukoliko bi se dogodilo da se djeca time neodgovorno razbacuju ili pak da naprave neku vrstu štrajka glađu, dovodeći u pitanje i vlastito zdravlje, ne vjerujem da bi roditelji gledali skrštenih ruku, već bi nešto poduzeli glede toga. Teško da bi se roditelji tek tako pomirili s time, te da bi pragmatično zaključili kako je najbolje tu hranu dati svinjama ili psima da jedu, kad već neće njihova djeca. Sigurno bi roditelj učinio sve što mu je moći da otkloni problem i da pomogne svojoj djeci da se vrate zdravoj ishrani. Doista, ako roditelj ljubi svoje dijete i ako mu je stalo do njegova zdravlja i dobrobiti, onda će sve učiniti da ih nahrani i održi u životu.

Isus je htio reći da se nešto slično dogodilo i s Izraelskim narodom. Bili su povlašteni primatelji Božje ljubavi i dobara pa Božjem daru i dobroti, ali su se ponašali kao djeca koja štrajkaju glađu odbijajući hranu iz Božje ruke. Nešto slično se događa i s nama vjernicima i našom vjerničkom dosljednošću. To se očituje najčešće u odgoju djece i mladih, kad vidimo kako roditelji uredno skrbe oko svoje djece kad je riječ o tjelesnom stanju, ali kad je riječ o duhovnoj hrani, onda izgleda da je stvar malo drugačija. Naime, počesto roditelji previđaju ili prelaze preko duhovnih potreba njihove djece. To jest kad ih vide duhovno neuhranjenima ili kad vide da odbijaju duhovnu hranu, mnogi tome ne pridaju veliku važnost, kao da je riječ o sasvim nebitnim stvarima u životu. Gotovo da se osjećaju nemoćnima ili da im nije stalo što se njihovo dijete odlučilo na duhovni štrajk glađu odbijajući vjerovati i upoznavati Boga i vječne vrijednosti. A mnogi roditelji zaboravljaju da su svojoj djeci upravo oni omogućili takvo obijesno stanje prema Bogu, vjeri i Crkvi. No ta ista stvar se može očitovati i u odnosu prema Gospodinu svakoga pojedinog vjernika u ovom svijetu materijalnoga izobilja. Onda kad zadržavamo samo formalni ili protokolarni odnos s njime, tada praktički i mi poput starozavjetnog naroda, umjesto da doživimo radost i zanos poradi Božje blizine i darova kojima smo kao djeca obasuti, mi se prema njima odnosimo neodgovorno, mlako i lijeno, te tako odbijamo i odbacujemo te iste darove, te sami sebe činimo nedostojnima istih. A naša zadaća bi bila da ih naviještamo drugima svjedočeći da smo prava djeca Božja, te da nas je Bog zadužio da i druge ljude uvedemo pod krov punog zajedništva s njime.

Neka nam ovaj događa i riječi Kristova Evanđelja budu poticaj na veću odgovornost i zauzetost glede duhovnih dobara koja svakodnevno primamo. Nemamo pravo na duhovni štrajk glađu ni na duhovno životarenje pored obilja koje nam je Otac nebeski pružio po svome Sinu. Da imamo vjeru žene Kanaanke onda bismo znali da Bog i mrvicama svoje ljubavi i milosrđa može nahraniti gladne duše i cijelo čovječanstvo, jer nas hrani neizmjernošću svoga božanskog života. Stoga preuzmimo odgovornost doslovno za svaku mrvicu s Božjega stola, te je blagujmo u zahvalnosti i poniznosti, svjesni da takvu duhovnu hranu života vječnoga ne možemo nigdje nabaviti ljudskom moću i sredstvima. Razbudimo u sebi žar vjere, te poniznošću ove žene molimo od Gospodina smilovanje, jer on istom brižnošću kao i nekada pripravlja, čuva i nudi duhovna dobra svome narodu.

Uvijek je bilo, pa tako i danas, da u društvu oni koji sebe drže uzvišenijima i značajnima, sebi mogu priuštiti i zaštitu sukladno svojoj veličini. No zaštita ne može biti samo u vidu tehničkih i tehnoloških pomagala, već su prava zaštita osposobljeni, vjerni i dobro plaćeni ljudi koji su se spremni izložiti za svoga poslodavca i platitelja, a koje zovemo tjelohraniteljima. Najčešće je riječ i o opasnim i delikatnim situacijama u kojima je baš neophodno imati nekoga tko će biti spreman i tijelo i život izložiti u zaštitu. Doista je takva živa i ljudska zaštita najkvalitetnija da se sačuva vlastiti život.

Bog Marijin tjelohranitelj

Glede čuvanja vlastitoga tijela mnogi potom previđaju neke važne stvari, a što je naša nebeska Majka Marija dobro znala. Naime, ona je jako dobro znala da ljudskom biću nije dostatna ljudska zaštita niti je moguće zaštiti sebe štiteći se samo na ljudski način. njoj je bilo jasno da je čovjek više od zemaljske stvarnosti, te stoga ni njegova zaštita ne može biti samo zemaljska. Pogotovo što je znala da stvarni protivnik ljudskoga bića nije onaj tko ugrožava našu tjelesnu cjelovitost, već stari neprijatelj koji nagrize onu duhovnu, nakon čega se tjelesna uruši kao kula od karata. Neophodno je, uistinu, znala je dobro Marija, imati onu nebesku zaštitu, te se štititi na način na koji nas štiti sam Bog koji nas svojom milosnom zaštitom čuva od grijeha i o Zloga, te potom i od smrti. Jer to su istinski uzročnici propasti i raspadljivosti ljudskoga bića. Od takve pogibelji nas ne mogu zaštiti nabildani i naoružani čuvari, već to može samo Bog svojom prisutnošću. Jer uostalom, njegova zaštita nije samo za ovaj vremeniti život, obojen našim sitnim interesima i ambicijama, već nas on štiti za onaj uzvišeniji život u kojem naše biće dolazi svome cilju. Tek ako prihvaćamo njegovu zaštitnu ulogu za vječni život, tada samo sebi omogućili i pravu zaštitu za ovaj. A onaj tko bi samo štitio zemaljski život, ne vodeći računa o vječnomu, napravio bi krupan previd jer bi se lišio one prave zaštite.

Ali ne samo da je Bog zaštita od izvanjskih pogibli, već je Bog zaštitnik i hranitelj ljudskoga bića, duše i tijela u pravom smislu riječi. On je doista tjelohranitelj ljudskoga bića, jer prožima to isto biće do najmanje pore svojim božanskim životom. Ne samo da nas štiti od pogibli i nedaća, već nas doslovno i hrani svojim životom, po čemu stječe pravo na naslov tjelohranitelja. Ne samo da je spasitelj i hranitelj duše, već je spasitelj i hranitelj cijeloga bića, a time i tijela, što je pokazao najprije na prečistoj Djevici. Zato je Bog Mariju, koju je štitio do kraja cijeloga života, kao nagradu i krunu uzdigao u nebesku slavu dušom i tijelom. Time nam je ponudio primjer osobe potpuno zaštićene, koja doduše nije imala nikakve ljudske zaštite, ali je zato uživala svu onu duhovnu nebesku zaštitu njegove moći i milosti. . Zato ako itko zaslužuje ovaj naslov tjelohranitelja, ali ne u ovom našem današnjem smislu, već u korijenskom značenju riječi, onda je to sam Bog.

Marija naša tjelohraniteljica

Ali upravo time što je iskusila Božju zaštitu i snagu njegove prisutnosti, Marija je imalo izuzetno iskustvo Božje tjelohraniteljske skrbi, te nam svojim životom upravo to iskustvo posreduje. Time nam postaje primjer kako tražiti Božju zaštitu, te kako hraniti vlastito tijelo Božjom riječju i njegovim životom. A utoliko ukoliko je zainteresirana nama kao Majka pomagati, utoliko možemo i nju nazvati tjelohraniteljicom jer i ona skrbi oko spasenja našega tijela kao izuzetna suradnica na Božjemu planu spasenja. Promatrajući stoga njezino slavno uznesenje na nebo imamo pravi primjer Božjeg zaštitničkog djelovanja. Uzdignuta je u nebesku slavu, jer je ovdje na zemlji živjela Bogom potpuno zaštićena i nahranjena, te je samo doživjela vrhunac proslave kojoj je cijeloga života žarko težila.

Časteći nju i slaveći njezino uznesenje svjesno smo da nam je ona tjelohraniteljica jer nas upućuje na Boga. Dok se njoj utječemo pronalazimo pravu zaštitu, kao što nam postaje jasno kako je doživjela vječnu proslavu cijelim bićem. A ona kao proslavljena u Bogu, ne svojom već Božjom snagom, može i nama biti svojevrsna tjelohraniteljica, jer nas upućuje na iste oblike zaštite koje je i sama iskusila. Zato nam ne prestaje već ići njezinim putem proslave, jer i sami smo pozvani na vječnu proslavu i radost u Božjemu kraljevstvu. No do te proslave dolazimo ako ovdje na zemlji ne težimo za zemaljskim lažnim zaštitama koje nam ne mogu jamčiti spas duše i tijela, već ako budemo uzeli Boga za zaštitnika i svoga tjelohranitelja na zemlji.

Marija nam također svjedoči da Bog nikada nije zakazao u svojoj vjernosti i ispunjenju obećanja, već da je uvijek dosljedno izvršavao sve što je ljudima obećao. No da bi se njegova zaštita na nama ostvarila, i mi poput Marije trebamo pokazati pravu poniznost koja nas čini vjernima njegovoj riječi kao što je bila ponizna službenica Marija. Poniznost i vjernosti njemu je preduvjet da se na nama dogodi njegova sveta zaštita, kojoj je za cilj sačuvati nas i dušom i tijelom za nebesku proslavu. Držimo se stoga Marije kao tjelohraniteljce našega bića, jer nam je onda pružila iz svoga krila Sina Božjega po kojem smo primili zajedništvo u Božjem životu, a čije nas sveto Tijelo i hrani i brani od svih štetnih utjecaja.

19. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem Evanđelju čuli smo događaj koji nam opisa sv. Matej evanđelist, a govori o tome kako se Isus za vrijeme jedne noćne oluje, koja je apostole zatekla na lađi dok su se prebacivali preko Genezaretskoga jezera, približio svojim učenicima hodeći po vodi. Ne uspijevajući odmah prepoznati da je to bio njihov Učitelj, učenici su se dodatno prestrašili. A u pokušaju da protumače što se to događa i o čemu je zapravo riječ, njihov zaključak je bio da se radi o utvari: A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: ‘Utvara!’ I od straha kriknuše. Tako su zahvaćeni strahom, a u nemogućnosti da u mraku ispravno utvrde o čemu je riječ, iznijeli pretpostavku koja im se učinila najispravnijom. Jer im nije bilo vjerojatno da bi čovjek mogao hoditi po vodi, a pogotovo kad su se u olujnim uvjetima mučili i oni koji su bili na barci. Njihovu neizvjesnost razriješio je, međutim, Gospodin koji im se predstavio i ohrabrio ih da se ne boje.

Koliko su mu ozbiljno povjerovali pokazala je naknadna scena s Petrom, koji se odvažio ispitati je li to stvarno Gospodin, te je onda i sam htio da mu Gospodin zapovijedi da dođe k njemu po vodi. Nakon početne odvažnosti, Petra je ipak obuzela malovjernost pa je počeo tonuti, nakon čega je u očaju zavapio Gospodinu da ga spasi. Isus je to i učinio pruživši mu ruku, a time i prigodu da povjeruje da onaj koji je hodio po vodi nije bio utvara, već da je to njihov Učitelj, to jest utjelovljeni Božji Sin koji ga je mogao rukom dohvatiti i izvući na barku, a barku potom učiniti sigurnom nakon što je smirio oluju.

Ovaj događaj je počesto obrazac onoga što se događa i u našem vjerničkom duhovnom životu. I u nama postoji potreba, kao i u Petru, uspostaviti čvrst odnos pouzdanja i povjerenja s Bogom. No događa se nerijetko da je Gospodin u našem životu utvara, to jest postoji samo imenom, ali ne i stvarnošću. Kad treba povjerovati do kraja i biti dosljedan njegovoj riječi, tada, kao i u Petrovu slučaju, nastaju problemi. Udaljimo ga svojom nevjerom i nepristajanjem uz njegovu riječ i život, te on za nas ne postoji kao živi Bog, već samo kao neka prikaza, utvara i proizvod naših misli ili eventualno potreba. Doista, svaki put kad se prema njemu nismo odnosili kao prema živome Bogu prema kojemu i s kojim naša duša stoji u izravnom zajedništvu života i ljubavi, mi smo ga pretvarali u utvari. Svaki put kad ne vjerujemo žarko i čvrsto, već ga doživljavamo, usputnim, stranim i dalekim bićem koje nema životnu važnost za naš, za naše stavove i postupke, za naša uvjerenja i nadanja, koje ne oblikuje naš svakodnevni život, pretvaramo ga samo u neku utvaru i privid, a oduzimamo mu stalnu i stabilnu prisutnost u našem životu.

Ali Gospodin nije utvara. On je jedina čvrsta i sigurna stvarnost života. Jedini neprolazni i vječni koji i nama može podariti mir i vječnost, koji nam može zajamčiti da nas neće potopiti valovi ovoga svijeta. A mi kad prema njemu nemamo stav i odnos istinskog povjerenja, kad ga ne osjećamo kao živoga Boga, onda ga u praksi stvorimo na utvaru, kao  što je to učinio i Petar. Samo ako je naš stav prema njemu čvrst i nadasve osoban kao sa živim Bogom koji nas neće nikada iznevjeriti i koji je utjelovljen u našu životnu stvarnost, tada se može reći da on za nas nije utvara, već Bog. Samo ako prema njemu nemamo odnos formalnosti i formalizma, on za nas postaje živa stvarnost koja nas zahvaća i preporađa, koja od strašljivih ljudi pred životnom neizvjesnošću i izazovima postaju ljudi osnaženi njegovom prisutnošću. Takav učinak ne može proizvesti utvara, već samo živi Bog, te nas na to Isus poziva da on za nas ne bude utvara, već da bude živa božanska stvarnost. Gospodin nije plod naše mašte, uma ili potreba, već je dar Očev nama koji trebamo njegovu svetu prisutnost bez koje nam nema spasenja.

Zato je neophodno da živoga Boga ne pretvaramo u utvaru svojim ponašanjem i stavom, jer takvo što je Boga nedostojno. On je onaj koji jest, jedina neupitna i stabilna životna stvarnost koja i nama jamči trajnost postojanja u svim neverama i nevoljama života. Dopustimo mu živu i djelatnu prisutnost u životu. Neka nas on pokreće i vodi iznad svih pogibeljnih voda našega života da nas ne potopi valovlje ovoga svijeta, već da nas njegova moćna ruka održi u sigurnosti od svake pogibelji ovoga svijeta i dovede nas do blažene vječnosti.

Preobraženje Gospodinovo

Ljudima koji žeđaju za nebeskom stvarnošću, napose onima koji žele otkriti otajstva neba, doista je izazovno razmatrati o Bogu i dolaziti do sve jasnijih zaključaka o njemu. No samo razmatranje o Bogu na ljudski način ne iscrpljuje onu iskonsku potrebu da Boga promatramo licem u lice držeći to izuzetnom povlasticom i srećom koja se ima ostvariti isključivo kao konačno blaženstvo u nebeskoj slavi. No promatrati Boga licem u lice, osim što može biti duhovna ili intelektualna želja, ne može biti ljudsko pravo niti u dometu njegovih moći. Ljudima je moglo biti dano da dođu do nekih razumskih zaključaka o Bogu, ali je to daleko od izravnoga gledanja Božjega lica. Pa i onima kojima je Bog u svome milosrđu otkrivao ljepote svoga lica kako bi to prenijeli njegovu narodu, uvijek je bila povjeravano samo duhovno viđenje u mističnom zanosu nakon kojeg su prenosili određene istine u slikama svojih vizija. O tome nam svjedoči prvo čitanje iz proroka Daniela koji je već nekada u viđenju vidio očitovanje Sina Čovječjega za nas smrtne ljude.

Ali Bog je stvorio čovjeka ne samo da razmatra lice zemlje i da otkriva zanimljivosti i znamenitosti ovoga svijeta. Nego je čovjek stvoren da bi već na zemlji razmatrao lice Božje i bio obasjan njegovom slavom. A kada je čovjek grijehom pobjegao od tog izuzetnoga Božjeg dara, Bog ga ipak nije napustio, već je odlučio povući dodatne poteze kako bi se taj plan ostvario usprkos čovjekove neopreznosti i grješne manjkavosti. Dodatni Božji plan sadržan je u utjelovljenju njegova ljubljenoga Sina koji je došao kako bi ljudima omogućio promatrati Boga licem u lice i tako doći do blaženstva i do vlastitog preobraženja. Predokus Isusova dara svim vjernicima bio je u događaju preobraženja na gori, kada je Isus trojici svojih učenika pokazao slavu svoga lica, to jest pokazao im božansku slavu koju je došao očitovati na zemlji. Petar, Jakov i Ivan su prvi od svih ljudi imali čast i milost da su kao smrtni ljudi promatrali neizrecivu slavu Božjega Sina na zemlji, o čemu će nakon uskrsnuća dati svjedočanstvo da i drugim ljudima omoguće isti milosni dar.

Međutim, u svom duhovnom odnosu prema činjenici preobraženja, koja sasvim odgovara i zahtjevima naše ljudskosti, mi vjernici smo počesto poput apostola iz događaja preobraženja koje je, kako zapisa Evanđelist, svladao san. Umjesto da razmatraju lice Božje izravno licem u lice, oči u oči, oni su podlegli ljudskoj slabosti i umoru. Poput njih, mi svojim slabostima i grijesima padamo u stanje obamrlosti gdje naša molitva nije razgovor s Bogom lice u lice, već odraz i znak pospanosti našega duha koji nije kadar stati s Bogom u izravnom razgovoru koji dotiče, mijenja i uzdiže dušu do neslućenih visina. Da su umnici ovoga svijeta imali dar koji mi vjernici imamo, gdje bi bio kraj njihovu oduševljenju i njihovom svjedočanstvu za Boga. A mi ostajemo poput apostola zaspali i nijemi dok nam se Bog očituje iz dana u dan izravno po svome Sinu, u čijoj su slavnoj prisutnosti oni zaspali.

Isus je doista svjestan da nama ljudima nije lako promatrati lice Božje, pa je zato došao među nas i uzeo lice ljudsko, lice Sina Čovječjega, kako bismo mi ljudi u njemu prepoznali Sina Božjega, odraz slave i otisak bića Očeva, te kako bismo kroz njegovu utjelovljenju prisutnost, zahvaljujući ljudskoj naravi mogli promatrati onu vječnu, nestvorenu, slavnu. Zato svojim preobraženjem nije otklonio niti one naše ljudske načine na koje dolazimo do spoznaja o Bogu i do promatranja Božjega lica. To znamo po tome što se u njegovoj slavi prilikom preobraženja na brdu pojaviše Mojsije i Ilija. Upravo njih dvojica predstavljaju dva najuzvišenija ljudska puta kojima se otkriva pokoji komadić lica Božjega i njegove slave i moći. Jer onaj tko razmatra Božji Zakon i daje se poučiti iskustvom proroka, doista prima Božje očitovanje, bez obzira što je to u manjoj mjeri nego ono izravno promatranje lice Božjega. No tko ozbiljno doživljava Božji Zakon i Proroke, dolazi k Isusu, te s vremenom otkriva u Isusu puninu svega čemu su ga učili Zakon i Proroci, to jest Mojsije i Ilija.

Ni za nas ovaj put nije suvišan, premda mu je Isus pretpostavio onaj konačni savršeni put spoznaje Boga, a to je promatranjem njegova lica i Božje slave koja u njemu svijetli. Isusova prisutnost, uistinu, nikada ne dokida Zakon i Proroke, premda ih ona nadvisuje. Mi ljudi u svojoj slabosti trebamo se čvrsto držati tog puta i načina dok ne naučimo otvorenog lica promatrati svoga utjelovljenog Gospodina koji je sada u slavi Očevoj, ali je isto tako i trajno prisutan među nama. Živjeti nam je odnos s Isusom sa svom neposrednošću, jer je on zato i došao da nam bude neposredan. No i u slučaju da ne znamo razmatrati njegovo lice ili da se udaljujemo od njega, uvijek postoje i ovi drugotni putovi, Zakon i Proroci, koji će nam ukazati kojim smjerom nam je ići dok ne stanemo pred Gospodina Isusa i dok na njegovu licu ne otkrijemo vječnu Božju slavu.

Neka nam blagdan njegova preobraženja bude istinski poticaj da uvijek intenzivnije razmatramo njegovo lice stupajući u neposredno zajedništvo s njime, po čemu ćemo ostvarivati smisao života već sada na zemlji, dok ne dođemo jednom do blaženoga gledanja kad ćemo potpuno i mi biti prožeti njegovom slavom po sve vijeke vjekova.

17. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem Evanđelju čuli smo tri Gospodinove prispodobe o kraljevstvu nebeskome, te njegove riječi tumačenja i pouke u mjeri u kojoj je trebao protumačiti učenicima otajstvo, to jest dublje značenje iznesenih riječi. A upućena pouka završi poticajem učenicima da budu upućeni u kraljevstvo nebesko, kao što svaki domaćin treba biti upućen u vlastitu riznicu, te ujedno na prikladan način zna iz nje iznijeti i staro i novo, već prema potrebi. U tom slučaju Isus i njih prispodobljuje pismoznancima upućenima u kraljevstvo nebesko, jer bez dobrog poznavanja Pisma ne bi ni sami mogli vršiti svoje poslanje. Stoga im reče: Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.

Kako vidimo iz ovoga teksta, Isus je imao duboko poštovanje prema službi pismoznanaca, prema je često i oštro kritizirao upravo njih. Nije ih dakle kritizirao zato što su bili pismoznanci, već zato što su svoju časnu službu degradirali lošim poznavanjem Božjega života. Stoga Isus i priča prispodobe o kraljevstvu nebeskome kako bi svoje apostole i ostale učenike, jednostavne i iskrene slušatelje riječi Božje iz njegovih usta, pretvorio u vrsne poznavatelje te iste riječi i Božjih nauma kadre drugima iznijeti obilja te iste riječi. U biti ističući da trebaju biti kadri iznositi novo i staro, Isus je tim riječima iznio misionarski plan da sve svoje učenike osposobi za spasenjski navještaj riječi drugima. A naviještaj drugim pretpostavlja njezino temeljito poznavanje, to jest oni prvi trebaju biti upućeni u kraljevstvo nebesko da bi mogli drugima navijestiti njegove ljepote i bogatstvo. Zato, ako je Isus rekao da bi svaki pismoznanaca trebao biti kao čovjek domaćin koji iz svoje riznice iznosi svoje blago, još više je htio reći svojim slušateljima da bi svaki od njih trebao biti poput takvog pismoznanca i domaćina.

Time što im povjerava službu pismoznanca i domaćina Isus stavlja osobit naglasak na iznošenje iz riznice, to jest na poslanje koje njegovi učenici imaju prema drugim ljudima, to jest prema svijetu. Oni, naime, trebaju iznositi blaga Božjega života i Božje riječi, kao što odgovorni domaćin zna iznositi iz svoje riznice blaga za svoju obitelj i prijatelje. A koliko je to neophodno vidimo na svakom koraku u našem društvu i javnosti. Toliko je ojađenih, ozlovoljenih i opustošenih ljudi koji iz sebe izbacuju gorčinu i bijes, ljutnju i nezadovoljstvo, zavist i ljubomoru, osvetoljubivost i netrpeljivost, nemir i zloću, podlost i požudu, pohlepu i neumjerenost, psovke i bogohuljenja. I to bez imalo stida i srama. Štoviše, drže sebe naprednima i slobodoumnima, borcima za prava i slobode, herojima javnog mišljenja i medijskoga prostora. A u biti su kao prazne tikve koje plutaju nemirnim morem ljudskoga života, bez sklada i stabilnosti, bez pravih temelja i jasnih ciljeva. Takvima je sve što izbacuju u javnost samo pokriće za unutarnji nemiran i nesređen život, a ne plod želje da drugima budu blagoslov i bogatstvo.

Iz svega rečenoga jasno nam je zašto je Isus očekivao od svojih učenika da budu domaćini koji daju iz riznice, ali ne svoje, već obilje koje kao pismoznanci prime od Boga koji ih upućuje u otajstva kraljevstva. Imajući u vidu Isusove riječi uočavamo da je neophodno znati više stvari, a koje mi ljudi počesto previdimo. Kao prvo trebali bismo znati što je životna riznica o kojoj Isus govori i čemu služi. Osim toga valja u životu znati prepoznati istinsku, neprolazne i neprocjenjive dragocjenost i njih skupljati u riznicu, jer samo što se skupi u riznicu, može se drugima dati. A kao treće, osim što valja prepoznati pravo bogatstvo, treba biti umiješan doći do njega, odlučiti se na ulaganje, poneki rizik i žrtvu, prije svega, jer u protivnom možemo ga promatrati samo izdaleka. Naposljetku, kad je netko došao do blaga, treba ga znati čuvati i osiguravati svoju riznicu od mogućih provala i pljački, da se ne dogodi da naglo izgubi sve što je stekao.

Dolazeći na konkretnu primjenu možemo reći da je prava riznica života o kojoj govori Isus naša duša, to jest naša nutrina. Njezino prikladno i povlašteno bogatstvo je sam Bog, a proces skupljanja tog bogatstva je iskreno zajedništvo s njime. Ovaj proces je proces stjecanja duhovnoga iskustva čime se priskrbljuje neotuđivo blago života vječnoga. To je proces koji nas odgaja da ispravno vrednujemo, da poštujemo ono što nam je darovano kao dar od Boga, da prepoznamo milost zajedništva s njime, te da u toj milosti ostanemo postojani do kraja. Tko nije stupio u istinsko zajedništvo s Bogom, taj nema pravoga duhovnoga iskustva, te nije ni dobar pismoznanac ni vješt domaćin. Njegova riznica je prazna ili je ispunjena nečim što nije pravo blago, a to je tako uočljivo po ponašanju, bilo da je riječ o govoru ili o djelovanju. Svaki onaj koji ne daje drugima Boga oko sebe, već širi neko drugo ozračje, zakazao je u nekom od ova tri sastavna dijela. Opustošio je vlastitu dušu, te nije kadar ni otkriti, ni pohraniti u riznicu pravo blago.

Zato nas Krist Gospodin poziva da sagradimo sebi pouzdane riznice, to jest da pripravimo vlastitu dušu čistoćom i svim drugim kreposnim uresima, da bismo u nju mogli prihvatiti Boga. Tada imamo neotuđivo bogatstvo i bisere u riznici vlastitoga duha, te u svakoj prigodi imamo što dati drugima kao pravi domaćini duhovnoga života. Molimo milost, a i sami se trudimo, da naša nutrina bude istinska riznica iz koje izvlačimo duhovno blago na spasenje sebi i drugima.

16. nedjelja kroz godinu – A

Gospodinove prispodobe duboko zadiru u otajstvo ljudskoga život u svakom trenutku i vremenu, pa tako ni danas nama nisu bez poruke. U tumačenju ove prispodobe Isus je pojasnio da je sijač dobroga sjemena on sam, a da je neprijatelj koji sije loše sjeme sam đavao. Ako i nije izravno govorio o odgovornosti, ipak je opisao okolnosti u kojima se događa da se na plodnom tlu Božje njive najednom nađe posijan kukolj. Isus, naime, reče da se to dogodilo dok su sijačevi ljudi spavali: Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posija posred žita kukolj i ode. Time nam na neki način tumači kako to da se zlo pojavilo na njivi čovječanstva koje je stvoreno kao dobro i u svijetu u koji je prvi Bog posijao dobro sjeme. Pod okriljem noći neprijatelj je posijao zlo i razdor, sumnju i nevjeru. No odgovornost imaju i oni koji su spavali dok je neprijatelj bio aktivan.

Ta odgovornost kršćana se preslikava i na današnji svijet u kojemu se militantni i grješni ateizam više ne skriva. On ne djeluje više pod okriljem noći, već djeluje javno i i javno sije kukolj. Više mu ne treba skrivanje u noći, jer se osjeća nadmoćno, te se onda i javno suprotstavlja nauku i životu koji je od Boga uspostavljen na zemlji. No i u takvim okolnostima se događa da mi kršćani spavamo, te time omogućujemo da kukolj nesmetano raste u našem okruženju. Jer okrilje noći pod kojim Zli djeluje nije isključivo noć kao dio dana od zalaza do izlaska sunca, već je to prije svega noć našeg kršćanskog zaspalog svjedočanstva. Militantni ateizam koji širi oko sebe i promiče grijeh pod krinkom slobode, koristi našu kršćansku zaspalost, našu neuvjerljivost. Koristi to što nam nedostaje duhovnoga žara i vjerničkoga ponosa da živimo do kraja dosljedno i korjenito svoj poziv pred Bogom. Takav poganski ateizam koji se širi našim društvom htio bi štoviše dokazati da je kukolj bolji od žita, te da ne treba sijati žito i ljudima nuditi njegove plodove, kad je moguće posijati i kukolj na istoj njivi. Pogotovo što je očima vidljivo da kukolj isto tako uspješno raste na istoj njivi i pod istim uvjetima.

Zli doista sije sjemenke gotovo istovjetne pravom sjemenu žita, koje se čak ne razlikuje mnogo niti dok raste. Tek se kasnije pokaže da je posijani kukolj besplodan, te da je iscrpljivao zemlju onemogućujući rast plodnome žitu. Mnogi ljudi, pa čak i s uvjerenjem služe njegovu planu u vidu ‘humanizirajućega’ poganstva i njegovih navodnih slobodoumnih i univerzalnih vrijednosti, te redovito prođe mnogo godina dok shvate da su u sebi neplodni, te da su onda i mnogim drugim ljudima oduzimali plodnost i ugrožavali prostor življenja. Koliko samo mladih života nastrada jer su se dali zavesti jalovim idejama svijeta i Zloga, a bili su uvjereni da su napredni i da upravo oni vode društvu u bolje razdoblje postojanja. Tek kasnije, kad dođe vrijeme plodova, pojedinci shvate da su prevareni i izigrani, te da su protratili život ne živeći za prave vrijednosti. A možemo samo zamisliti kakav je osjećaj nakon mnogo godina osjetiti se prevareno ili potrošeno. Kakav je osjećaj kad se ćuti praznina života koji nikoga nije obogatio, već je eventualno druge odvodio u isto takvu pustoš, prazninu i propast. Zato mi kršćani nemamo pravo na pospanost, već se trebamo trgnuti te dosljedno svjedočiti darove kojima nas je Bog obdario kao sinove kraljevstva da budemo plodnost ove zemlje.

Naša pospanost u vjeri nije samo u tome da nemamo vidljive militantne manifestacije kakve počesto održavaju oni koji promiču svoja poganska uvjerenja i grješne navade, već u tome da što ne živimo dosljedno, cjelovito i vjerno u svome skrovitom osobnom životu. Veći je problem što smo duhovno pospani, što nas neprijatelj čovjek i mentalitet ovoga svijeta zaraze svojim idejama i ponudama, slabostima i strastima, da mi prvi ne vidimo jasno uzvišenost i bogatstvo Božjega nauka koji je posijan u našim srcima. To je najveća pobjeda neprijatelja Božjega! Ako smo mi pospani i u sebi mlitavi, on likuje i lako širi svoje ideje, jer u nama nema obrambenog mehanizma. Zato nije pobjeda Zloga u tome što prkosno i pakosno maršira ulicama našega društva, što javno sije netrpeljivost, mržnju, bezboštvo, već što mnogi od onih koje je Krist pozvao da budu pšenica, pristaju biti kukolj. Nije problem u tome što zlo pokazuje svoju društveno-političku moć i nadmoć, već što mnogi od onih koje je Krist izabrao da budu sinovi Kraljevstva, dopuštaju da ih vrbuje i uvede u svoje redove. Doista, problem je što ima mnogo onih koji se zovu vjernicima, a svoje duše i svoj um stavljaju na raspolaganje da budu plodno tlo za bezbožne i ideje.

Stoga sukob koji se događa između sinova Zla i sinova Kraljevstva nije samo izvanjska pojavnost. Otajstvo borbe, doista, između sinova Zloga i sinova Kraljevstva događa se u svakom pojedincu. Tu je prva crta obrane, premda se konačni učinci vide najbolje u društvu, u javnosti gdje se vide plodovi našega života. Zato je bitno odnijeti pobjedu na poprištu srca. Ako nismo primili u svojoj nutrini s uvjerenjem Kristovu riječ, uzalud se nazivamo vjernicima, iza nas će niknuti kukolj uzrokovan našom pospanošću. Na to nemamo pravo jer svijet je njiva na koju nas kao svoje sjeme sije Gospodin Isus, to jest šalje da naviještamo njegovo kraljevstvo. Ali mi u sebi moramo najprije biti oslobođeni jalove plodnosti, to jest osjećaja da možemo graditi bolji svijet bez Boga i bez njegove prisutnosti. Tek tada postajemo pravi sinovi Kraljevstva koji grade bolji svijet ne svojim snagama, već Božjom mudrošću.