1. korizmena – B

Misna čitanja prve korizmene nedjelje donose nam kratki osvrt sv. Marka o početku Isusova javnog djelovanja nakon krštenja na Jordanu. Jedan od važnijih događaja koje je Evanđelist htio istaknuti svakako je bio Isusov boravak u pustinji gdje je doživio i jake sotonske kušnje, te zato zapisa: “Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.”

Ova rečenica, to jest ovaj događaj bi se mogao tumačiti na različite načine. S jedne strane se stječe dojam da je bilo neophodno da Isus ide u pustinju kako bi ga Sotona kušao, to jest dolazimo na pomisao da ga Sotona ne bi kušao da nije išao u pustinju. Stoga se s druge strane, kad se sjetimo da je Isus nama uzor prema kojemu trebamo živjeti, pitamo se o smislu i potrebi da se i sami poput njega izlažemo sotonskoj kušnji. Svjesni da mi nismo jako poput njega, lako možemo zaključiti da bi za nas možda bilo bolje ne ići u pustinju i ne izlagati se Sotoni da nas kuša, već ostati tamo gdje jesmo i živjeti običnim životom u koji se Sotona ne dira. Doista, valja postaviti pitanje, što je u tome potrebno, neophodno i pametno napraviti. Treba li vraga vući za rep i iskušavati, ako mu nismo dorasli, ili je bolje zavući se negdje u mišju rupu gdje se neće niti sjetiti tražiti nas? Je li moguće vjerovati u Boga i ne izlagati život kušnji, te tako provesti cijeli svoj vijek bez sotonskih uznemiravanja?

6. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju čitamo kako pred Isusa dolazi jedan gubavac i ponizno ga na koljenima moli za ozdravljenje: “U ono vrijeme: Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: ‘Ako hoćeš, možeš me očistiti’.” Kada ga je Isus vidio, to jest kad je vidio ne samo njegovo stanje, već i pristup i poniznu zamolbu, nije mogao ne doživjeti ganuće. Vjerojatno je Isus u njegovim molećivim očima pročitao umor od nemoći da traži pomoć, a nitko mu nije mogao pomoći. Vjerojatno je zaraženi čovjek bio umoran od svih pokušaja i traženja, od svih nadanja i razočaranje koja su ga pratila. Vjerojatno je bio i umoran od borbe s opakom bolešću koju nije mogao pobijediti, već je samo čekao kada će ga ona polako dokončati. Sve skupa je očito djelovalo na Isusa da je ostao ganut i da je tog čovjeka očistio od gube koja ga je bila zahvatila.

U ovom događaju možemo promatrati i sebe i ljude našega vremena koji su umorni od kroničnog duhovnog umora. Dok se s jedne strane osjećaju gospodarima života i izvanjskoga napretka, s druge pak strane osjećaju veliku duhovnu nemoć. Ona se očituje u nečistoći duše i tromosti kojom uočavamo tu istu nečistoći. Štoviše, očituje se i u

5. nedjelja kroz godinu – B

U ljudskome životu mnogo je nepoznanica na koje teško pronalazimo odgovor. Jedna od tih nepoznanica je i problem bolesti koji malo koje čovjeka mimoiđe. Svakoga čovjeka, na ovaj ili onaj način, manje ili više intenzivno, snađe neka bolest ili boljka s kojom se mora nositi. Bolest je jedna od tih nepoznanica koja čovjeka ne veseli i ne raduje, već neugodno iznenađuje i tišti, muči i ometa u redovitom životu i životnim planovima. Zato je čovjek često u nedoumici kako protumačiti bolest snađe njega ili nekog od njegovih bližnjih. Ako ima nešto na što bi želio naći ne samo pravi odgovor, već i prikladno rješenje, onda je to upravo problem bolesti. A kada bolest pokuca na vrata, onda se kasnije mnogi pitaju zašto je baš njega zadesila. U pokušaju da pronađe rješenja, čovjek se muči i pokušava naći krivca svemu tome. Tko je taj koji ljudima daje i zadaje bolesti i zašto to čini?

U svim našim promišljanjima, polazimo od nekih pretpostavki. Prva je da mi sami sebi ne želimo i nismo željeli bolest, te odmah sebe isključimo kao uzročnika iste.  Druga je pretpostavka koju uzimamo u obzir da je jedino Bog moćan otkloniti svaku bolest od nas, pa i one najteže koje ne može otkloniti ljudska medicinska vještina. Nakon tih pretpostavki, može se lako nametnuti zaključak da, ako smo bolesni, onda je to radi toga što Bog nije htio

4. nedjelja kroz godinu – B

Evanđeoski tekst koji nam danas Crkva stavlja na razmišljanje, svjedoči o događaju koji se zbio u kafarnaumskoj sinagogi u kojoj je Isus počeo poučavati prisutne. Mnoštvo je bilo zaneseno njegovim naukom i divilo se autoritetu s kojim je poučavao istine Božje, u čemu mu nitko nije mogao biti ravan ni uspoređivati se s njim. Pa ipak u sinagogi je bila i jedna neželjena reakcija, jer je bio prisutan čovjek opsjednut nečistim duhom. No premda sam, za razliku od tolikoga mnoštva, on ih je sve nadjačao svojom glasnom reakcijom na Isusovu prisutnost vičući: Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji! Srećom da su Isusova snaga i njegov autoritet bili daleko snažniji od vike demona koji je vikao iz opsjednutoga, te da je Isus mogao osloboditi čovjeka od njegove zle prisutnosti i obdariti ga novim životom okrijepljenim milošću, u protivnom on sam bi nadjačao sve one prisutne u sinagogi.

Prema ovom kafarnaumskom obrascu događa se inače i u redovitom životu. Gledano u društvu, uočavamo da postoji ona mirna i tiha većina koja se ne ističe svojom glasnošću, pa se možda čak može reći da

3. nedjelja kroz godinu – B

Kada razgovaramo o svojoj vjeri i opredjeljenju za Krista, često smo u napasti misliti kako smo se mi opredijelili za vjeru, kako smo se mi odlučili biti kršćanima. Uslijed toga postavimo se kao da smo mi izabrali njega, a ne on nas, čime sebi pripisujemo zasluge. Ponašamo se kao da je naša zasluga i naša inicijativa to što smo vjernici, a da je Gospodin tek onaj koji je prihvatio našu ustrajni hod i naše uporno nastojanje da dođemo do vjere. Uslijed krsne prakse krštavanja djece, po kojoj se krštenje dobije bez pravog hoda inicijacije i obraćenje, može se steći tako iskrivljen dojam o našoj ulozi u vjeri. Zato i imamo osjećaj da smo u tom procesu mi važniji od Gospodina, jer nismo imali prigodu verificirati kada se dogodio njegov poziv. Nemamo mogućnost provjeriti čime nas je on prethodio i koje nam je preduvjete postavio da bi nam dao krsnu milost i neizmjerne darove. Tako se izgubio osjećaj za Isusov primat i primat njegova djelovanja u našem životu.

U ranome kršćanstvu, naprotiv, jer su uglavnom odrasli pristupali krštenju, oni su osjećali poziv koji im Krist upravlja, te su se otvarali tom pozivu. Otvarajući se njegovoj riječi, prihvaćali su konkretnu pouku koju im je upućivao, te su prema njoj

2. nedjelja kroz godinu – B

Sveti Ivan Evanđelist u današnjem odlomku opisao nam je događaj koji se zbio dan nakon Isusova krštenja na Jordanu. Kad je Krstitelj vidio Isusa gdje ponovno prolazi na mjestu gdje je on krstio, dvojici svojih učenika je, pokazujući na Isusa, rekao: “Evo Jaganjca Božjega.” Nakon toga, privučeni Isusovim likom, a potaknuti Krstiteljevim riječima, pošli su za Isusom. Kad je Isus primijetio da ga slijede, okrenuo se i upitao ih: “Što tražite?” Ove izravne Isusove riječi od njih su tražile odgovor, izjašnjavanje i pojašnjenje. No, s druge pak strane, osjetili su da su u njemu našili što su tražili, te ne samo da nisu odustali, već su izravno i izričito zatražili da pođu s njim i da neko vrijeme proborave u njegovu društvu, što im je on i omogućio. Tako je njihova odlučnost traženje bila okrunjena susretom i zajedništvom s Božjim Sinom, Mesijom koji je došao biti Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta. I sam Gospodin je znao da je on vrhunac svih ljudskih traženja, te je stoga nakon svoga krštenje, čime je započeo svoje djelovanje, omogućio ovoj dvojici Ivanovih učenika da okrune svoje traženje, te time prekinu mesijansko iščekivanje.

No, ne samo njih dvojica, već je i svaki čovjek u svojoj biti tražitelj Boga, pa i onda kada ne zna dobro artikulirati svoje traženje. Mnogi za sebe tvrde da su tražitelji životnoga smisla ili da su tražitelji koji žele otkriti

Krštenje Gospodinovo – B

Svi znamo koliko je važno, kad se bavimo nekim poslom, pripremite se za posao koji će se izvoditi. A ta priprema mora biti višestruka. Kao prvo, sebe valja osposobiti za izvođenje takvog posla, ali treba izvršiti i sve pripremne radnje, to jest treba pripremiti teren za to što se planira napraviti. Te dvije stavke su jednako važne kao i sama izvedba radova koji će uslijediti nakon toga. Jer ne može se napraviti dobar posao ako nema dobre priprave ili ako nema stručnih osoba koje posjeduju potrebnu vještinu za izvođenje radova. Tko ne bi držao da svih ovih detalja, svom poslu bi pristupio neodgovorno, s rizikom da u kasnijem trenutku sve propadne. Tako vidimo da priprema za neki posao pretpostavlja više čimbenika. S jedne strane postoje oni materijalni, a s druge strane oni osobni koji su psiho-fizičke, to jest intelektualno-duhovne naravi. Što vrijedi za posao, vrijedi i za bilo koje drugo poslanje koje treba obaviti. Ono se može izvršiti ako je osoba potpuno spremna za izvršenje spomenutoga posla, te ako ima na raspolaganju potrebni materijal za posao. Jer i najvještiji inženjer ne može sagraditi kuću ako nema potrebni građevinski materijal, jednako kao i nevješt čovjek, ako ima hrpu materijala, a ako ne zna graditi, jednako mu je uzalud.

A što se tiče poslanja, to možemo primijeniti na događaj Isusova krštenja na Jordanu koji slavimo u liturgiji ove nedjelje. Nakon krštenja u Jordanu Isus će započeti svoje poslanje propovijedanja i spasenja ljudskoga roda, te razaznajemo da je dao do znanja da je potpuno spreman za taj pothvat. Pogotovo što je vrlo temeljito pripremao

Sveta Tri kralja

U svojoj neizmjernoj dobroti prema ljudima Bog se uvijek milosrdno i velikodušno objavljivao. Istina, na različite načine, sukladno njihovoj sposobnosti da ga prime, od govora u svijesti i savjesti, do onog posebnog govora kada se još izričitije objavljuje pojedincima tražeći od njih da to prenesu narodu. U tom smislu razumijemo ono što reče pisac Poslanice Hebrejima: “Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima” (1,1). Budući da je usredotočen govoriti izabranom narodu, ne spominje one objave i drugima, a za koje znamo iz Svetoga pisma koje nam opisa više takvih situacija u kojima se Bog objavio pojedincima poput Noe, ili pak vidiocu i vraču Bileamu tražeći od njega da ne proklinje Izraelce. Osim toga, čak i u Novom zavjetu u nekoliko situacija Isus hvali vjeru nekih pojedinaca koji nisu pripadali Božjem narodu (npr. kafarnaumski stotnik, žena kanaanka, itd.). njima možemo pribrojiti i sveta Tri kralja. Mnogim ljudima se Bog očitovao putem savjesti i u njihovom životnom traženju, a uz to se objavljivao i po izvanrednim zahvatima koji dosižu svoj vrhunac u Isusu.

Gospodinova Majka Marija može biti izvrstan sažetak i primjer Božjeg očitovanja, počevši od savjesti, pa sve do onog

2. nedjelja po Božiću

Božji Sin koji se rodio i došao je na svijet s ciljem, to jest s Očevim poslanjem. Otac je odvijeka ljubio čovjeka i planirao svoj naum spasenja. Došao je u svijet da nas do kraja osposobi za mudrost, jer smo i bili stvoreni za spoznaju mudrosti. Kad nas je Bog stvarao, onda nam je udijelio i smisao života, jer nas je učinio razumnim bićima. No naša ljudska razumnost je imala smisla samo ukoliko je otvorena božanskoj mudrosti na koju je trebala biti upućena i od koje je trajno trebala primati dodatnu mudrost. No na žalost ljudi su odbili božansku mudrost u korist svoje ljudske, te su radije stvarnost htjeli promišljati samostalno, te biti gospodari svoga ‘dobra i zla’, umjesto da posluhom primaju iz ruke Božje čistu dobrotu i ljubav. Zato su odbili piti s vrutka Božje mudrosti oni koji su bili stvoreni po toj istoj Mudrosti Božjoj. U svojoj neuviđavnosti odbili su živjeti od njega i za njega i po njemu, te su postali žrtve svoje ludosti.

No dobri Bog je unatoč svemu odlučio u svojoj dobroti spasiti ih i od njih samih i od Zloga kome su bili podložni, pa je svoju Mudrost, svoju svesilnu Riječ po kojoj je sve bilo stvoreno, poslao na svijet. No ni danas situacija

Sveta Bogorodica Marija

Dok danas slavimo svetkovinu Marije Bogorodice, sam naslov nas nuka početi razmišljati o Mariji ili počevši od Marije o otajstvu rođenja Božjega Sina na zemlji. No ako bismo mislili da je to ispravan pristup, razmišljati o tom otajstvu počevši od Isusova rođenja u Betlehemu, bili bismo sasvim u krivu. Bolje rečeno, više nego pogrešan takav pristup bio bi nedostatan. Počeli bismo, naime, razmišljati tek od završnih događaja, a njih ne razumijemo dobro ako ne razumijemo pretpostavke i sve što je prethodili ovom događaju koji je bio kruna Božjega plana. Ako već želimo razmišljati, onda trebamo znati što je bio stvarni početak i koji je korijen ovog otajstva koje je pred nama. Jer prvi korak je učinjen negdje davno prije. Riječ je o Božjem blagoslovu kojim on blagoslivlja one koje ljubi, a u ovom slučaju to je bila Marija. Nju je Bog prije blagoslovio, pa je onda ona mogla biti Bogorodica. A blagoslovio ju je od vijeka u svome planu providnosti i ljubavi.

Potvrdu za to pronalazimo i u Božjoj riječi koju slušamo danas na ovu svetkovinu čiji teološki temelji sežu još u razdoblje prve Crkve, to jest u 5. stoljeće. Čuli smo kako u prvom čitanju iz Knjige brojeva Gospodin daje upute Mojsiju da pouči Izraelce kako će blagoslivljati jedni druge. Iz blagoslovne molitve koju su trebali koristiti ne proizlazi da blagoslov ovisi o ljudima, već o Bogu. Bog je onaj koji blagoslivlja Izraelce. On ih čuva, obasjava ih svojim licem, on im je