Veliki petak

Obredima Velikoga petka spominjemo se muke i smrti našega Gospodina koji je bio lažno optuže, osuđen, mučen i naposljetku pribijen na križ na kojemu je izdahnuo polažući svoj život za nas. Nakon svega što je podnio u noći s četvrtka na petak, te na sam petak, skinut je s križa i položen u novu grobnicu blizu mjesta razapinjanja, te je na taj način pošao na počinak za koji su mnogi mislili da će biti vječni počinak, kao što se kaže za nas ljude. Evanđelist Ivan opisuje kako je položen u grob, te kako su se našli pobožni učenici i sljedbenici Isusovi, Josip iz Arimateje i Nikodem, koji su odlučili pokopati Isusa. Oni su smogli snage barem u ovom trenutku, jer su inače bili potajni učenici Isusovi, pokazati da su poštivali raspetog Učitelja, te su odlučili ispuniti ovaj čin milosrđa skidajući ga s križa i polažući u grob. Doista, pokapati mrtve bio je u Božjim očima zaslužni čin po kojem su se razlikovali odvažnih pravednici, koji su se počesto izlagali riziku kad su išli pokapati svoje sunarodnjake bešćutno i okrutno ubijane.

I dok su Josip Arimatejac i Nikodem Gospodinu iskazivali počast, iz naše današnje perspektive može se reći prije svega da su njih dvojica imali čast iskazati milosrđe mrtvome Gospodinovu tijelu, to jest da je Gospodin njima iskazao čast time što im je omogućio i Duhom ih potaknuo da njegovo tijelo polože u grob. Jer oni, stavljajući u grob Gospodinovo tijelo, nisu ni slutili da se tako ispunja otajstveni Božji plan, započet već Gospodinovim utjelovljenjem,a kojim nam je sam Bog iskazivao milosrđe. Doista, tim će činom pokopati on pokapati mrtve, jer će pokopati smrt, a nama dati život. Zato je u biti Gospodin pokazao pravo milosrđe ljudskome rodu, budući da je, položen u grob, pokopao smrt i grijeh zasvagda. Štoviše, na križu će usmrtiti, a potom i položiti u grob sve što je nas činilo mrtvima, to jest što nas je činilo podložnima smrti i umiranju. Kako vidimo dvostruki je učinak ove Gospodinove neizrecive poniznosti i neizmjernoga milosrđa: najprije je pokopao sve što je mrtvo i zaslužilo biti pokopano, a potom je stvorio pretpostavku da oživi ono što je bilo zahvaćeno grijehom i smrću, a bilo je stvoreno za život i pozvano na spasenje.

Krist je zato i uzeo naše ljudsko smrtno tijelo, da u njemu pokopa smrt, te da se mi jednom zauvijek oslobodimo njezina smrtonosnog stiska. On je u svome raspetom tijelu razapeo našu grješnost, da bi nas oslobodio grijeha i smrti. Po njemu smo sebe mrtve poradi grijeha mogli s njime pokopati. On nam je zaista iskazao veliko milosrđe kako bismo i sami mogli pokapati sve što je beživotno i besplodno u nama, te dopustiti i poticati da živi samo što je živo. Stoga se i od nas očekuje ovaj odlučni korak, da jednom zauvijek usmrtimo u sebi ono smrtno, kao što je i on jednom zuvijek usmrtio smrt i uništio grijeh. Njegovo polaganje u grob uzor je i nama kako trebamo biti milosrdni i prema sebi i drugima polažući mrtve u grob, a čuvajući život cijelim i cjelovitim.

Upravo stojeći pred događajem Kristova križa na kojem je Gospodin umro, i za nas izvire neodgodiva obveza pokopati sve što je smrtno u nama, jer nam je on dao primjer kako pokapati mrtve, to jest sve što je mrtvo i izvor smrti u našem životu. Na žalost, mi počesto radimo suprotno, te ne pazeći na svoje ponašanje i ne živeći u duhu vjere i Božje riječi, sebi priskrbljujemo umiranje i smrt, umjesto da se po Bogu, obogatimo životom. Ne vodeći računa o Božjoj riječi i volji, te ne želeći umirati sebi i svojim ljudskim prohtjevima, živimo oprečno Božjemu milosrđu, te nemilosrdno pokopavamo sebe i povjereni nam život. Štoviše, kao posljedica takvog stava je i to da i oko sebe u drugima ubijamo život, umjesto da ga darujemo. Umjesto da budemo milosrdni, što nam je primarni poziv pred Bogom i ljudima, postajemo nemilosrdni gušitelji Božjeg života i svih njegovih poticaja.

Stoga Gospodinova smrti i pokop nije samo umiranje i odlazak u grob, nego je prije svega vrelo milosrđa i milosrdnog života, jer je pokazao da se život ne može zatvoriti u grobu. A onaj tko pazi da živi božanskim životom, taj neprestano iskazuje ovaj čin milosrđa,koji je naučio od Gospodina, i sebi i drugima. Doista, mnogo veće milosrđe je, prema Gospodinovu primjeru, dati život mrtvima, nego ih samo pokapati. Zato je Isus pokazao milosrđe dajući svoj život za nas mrtve kako bi nas oživio. Nama je slijediti njegov sveti primjer, jer je on doista pokopao ono što je mrtvo u našem životu, sve što nas je učinilo ranjivima i vremenitima, sve što nas i iz dana u dan ubija, a to je smrt i grijeh. Trudimo se stoga i sami pokopavati smrti i grijeh u svom životu, a obnavljati život, sukladno Božjoj volji i njegovu svetom planu. Nakon što je Gospodin umro i pokopan, mi nemamo više pravo na smrt, nego nas čeka milosrdna baština života. Nakon što je on pokopao grijeh i smrt, pustimo da mrtvi pokapaju mrtve, a mi naviještajmo snagu milosrđa koje nam je vratilo pravi život.

Veliki četvrtak – misa večere Gospodnje

Među sedam tjelesnih djela milosrđa prva dva na popisu su: Gladna nahraniti i žedna napojiti. Ona su na neki način i najčešća, jer se radi o najosnovnijim ljudskim potrebama, te nam stoga sam Bog stavlja u zadaću da pazimo na temeljne potrebe svojih bližnjih, te da im svojim služenjem i pomoću omogućimo zasititi glad i utažiti žeđ. Ali osim što nam je Gospodin ostavio u zadaću da skrbimo za svoga bližnjega djelima milosrđa, ova djela su nam važna i radi toga što ih je on prvi vršio, pri čemu nam postaje uzor milosrdna života. A on ih je, doista, vršio na višestruk način, da bi ih tek nakon što ih je on ispunio, tada nama nedvosmisleno preporučio. Tako Bog od nas nije zahtijevao ni očekivao ništa što sam nije učinio, nego od nas traži ono što i sam svojim djelima pokazuje kao važno. Jer i kad je stvarao čovjeka, vodio je brigu oko toga čime će se i kako čovjek hraniti, te mu je za hranu obilje iz raja zemaljskoga, kao i svoju svetu riječ koju je čovjek s posluhom trebao ispunjavati. Čovjek je tada primio obvezu da prima hranu iz Božje ruke, a ne samo kao plod zemlje, nego i kao hranu kojom održava dar primljenoga života i zajedništva. Zato Bog od njega očekuje da živi u pobožnom posluhu njegovoj riječi i usklađeno s njegovom svetom voljom, te kao da mu već tada veli: Uzmi i jedi, uzmi i pij hranu i piće iz moje ruke. Ali u trenutku kad je čovjek posegnuo za stablom spoznaje dobra i zla zanemarujući Božje odredbe, ostat će lišen kako života, tako i stvarne spoznaje. Od tog trenutka u njemu će nastati neutaživa glad i žeđ za životom, jer je u njegovu biću presušilo vrelo života koje mu je dotjecalo po Božjoj prisutnosti.

Zato ono Isusovu: Uzmite i jedite, te također: Uzmite i pijte, za nas predstavlja obvezu da jedemo hranu koju nam je pripravio sam Bog, a koja je hrana života vječnoga, a koju je naš praroditelj odbio iz Božje ruke. Tim Isusovim nalogom ponovno nam postaje jasno kako je blagovanje hrane koja dolazi od Boga, bitan preduvjet dobre i zdrave prehrane. Ako čovjek ne jede Božju hranu ili ako ne jedne i onu najobičniju, zemaljsku na božanski način, ostaje gladan i žedan, ostaje trajno ugrožen na zemlji. Poučak je to kojem nas uči već prvi čovjek, kao i svi ostalo naraštaji do dana današnjega. Adam se odbio hraniti Božjom riječju i Božjom voljom, nakon čega mu ni ona zemaljska nije više bila blagoslovljena, te je nije mogao blagovati kao hranu koja kao vrelo života održava njegov život cjelovitim, niti kao vrelo mudrosti zahvaljujući kojemu ostaje u zahvalnoj povezanosti s Bogom. Otkako je čovjek prekinuo zajedništvo s Bogom kao vrelom mudrosti i života, od tada mu ljudska hrana tek samo održava onaj smrti život, dok ne uspijeva nahraniti glad za pravim, neumrlim životom.

Zato bilo tko, tko bi želio biti milosrdan prema čovjeku, ne iskazuje čovjeku milosrđa ako mu ne nasiti onu istinsku glad za životom i za spoznajom. Zato nam je Božje djelovanje u Kristu model milosrdnog djelovanja, jer je Božji Sin došao među nas ljude kako bi nas nahranio onom najizvrsnijom hranom koja je nasušna potreba našega života. On sam je uzeo ljudsko tijelo ne samo da bi mogao biti kušan glađu i žeđu poput nas, to jest biti u situaciji da ovisi u tuđem milosrđu, nego i kako bi mogao nas gladne nahraniti i žedne napojiti. Nije nam dao samo smrtnu hranu, nego nas je nahranio vječnim životom učeći nas kako smo pozvani živjeti od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta, to jest kako smo pozvani imati za jelo ‘vršiti volju Oca nebeskoga’. Gospodin je prema nama bio toliko milosrdan, da je najprije u svome tijelu ispunio ono što je kanio od nas zahtijevati, jer samo po njemu možemo i ispuniti zahtjeve koje stavlja pred nas. A kad je ispunio u svome tijelu, tek tada je nama ponudio svoje tijelo da ga blagujemo, jer je u tom tijelu bila ispunjena volja Božja u najvećem stupnju posluha.

Zato on svojim tijelom kao jelom i svojom krvlju kao pićem iskazuje nam ono pravo milosrđe: nahranio je gladne i napojio je žedne! Time i nas poučavao da biti milosrdan prema gladnima i žednima nema svoje ispunjenje samo u zemaljskoj hrani i piću, nego ih nadilazi i postaje im temelj koji je nekoć po grijehu bio izgubljen. Pravo milosrđe prema gladnima i žednima se stoga ispunja tek kad zasićujemo stvarne neprolazne potrebe, koje najčešće ljudi ne vide ili ne žele priznati. A kad smo zasićeni zemaljskim vrijednostima, a gladni i žedni Boga, a ne želimo vidjeti da je to najveći problem i pojedinca i svijeta. Upravo to je najveći problem suvremenoga čovjeka da je zasićen na kriv način, to jest prepuni svoje ljudskosti koja isključuje Boga, poradi čega ostaje gladan i žedan života. Takva njegova sitost ubija ga gore nego glad, jer mu je ona izvor nevolja i muka, nepravdi i siromaštva u svijetu. Ona ga do te mjere zasljepljuje da ne vidi ni svoju ni tuđu glad, da ne vidi ni stvarne uzorke, ni prave potrebe.

No mi se večeras poklonimo svome Gospodinu kao milosrđu koje nas hrani i napaja svojim životom od kojeg se vječno živi, po ovoj hrani koju nam pruža sa svoga svetog stola i koje spomen slavimo u večerašnjem slavlju. On nam je ostavio primjer, ne samo poniznog pranja nogu, nego i predanja života, jer samo slijedeći njegov sveti primjer možemo biti milosrdni, te nahraniti gladne kruhom života i napojiti žedne vinom ljubavi Božje.

Cvjetnica – nedjelja muke Gospodnje

Danas na Cvjetnicu – nedjelju muke Gospodnje započinjemo slavlja Velikoga tjedna, najsvetijeg vremena u kojem se spominjemo najvećih otajstava vjere i središnjih događaja cijele povijesti spasenja. Sva sabranost, pobožnost i dobra djela tijekom korizme bila su dobra i neophodna priprava kako bismo vazmena slavlja doživjeli u punini snage koju nose i primili neizrecive darove koje nam posreduju. A kako se radi o otajstvima Božjega milosrđa za nas, tako i današnje slavlje kojim se spominjemo Gospodinova slavnog ulaska u Jeruzalem možemo nazvati slavljem milosrđa koje dolazi čovjeku ususret. Na to nas podsjeća i ulazna misna antifona u kojoj čitamo: Šest dana pred svečani Vazam, kad je Gospodin ušao u grad Jeruzalem, u susret mu iziđoše djeca; u rukama držahu palmine grančice i vikahu glasno: Hosana u visini; blagoslovljen koji si došao u mnoštvu svoga milosrđa.

A dok nas ulazna antifona jasno vodi prema središtu poruke današnjega dana, i sami zastajemo pred otajstvom milosrđa iščitavajući ga kao neizmjeran dar čovjeku do kojega čovjek nije sam po sebi mogao doći. I ma koliko ljudi tražili odgovore i trudili se doći do Božjeg smilovanja, nastojali umilostiviti Boga/božanstva svojim ljudskim inicijativama, ipak je čovjeku nemogući zaslužiti milosrđe i Božju spasenjsku blizinu i prisutnost. I koliko god težili za Bogom, ipak ljudski život ostaje opterećen Božjom odsutnošću i daljinom koju čovjeku nije dano premostiti svojim nastojanjem, jer je prevelika za njegove mogućnosti. Mnogi su stoga dovodili u pitanje njegovo dobrotu i želju da bude blizak i velikodušan prema čovjeku, dok je pravo pitanje bilo koliko je svaki čovjek iskreno i htio doći u puno zajedništvo s Bogom, a koliko u svojoj sebičnosti i neznanju traži Boga kao servis svojih tekućih, životnih, zemaljskih potreba.

Ali, srećom, ovaj jaz, nastao zbog grijeha, Bog je htio premostiti svojim milosrđem, te je stoga on sam odlučio doći u ljudsku stvarnost, ususret čovjeku. Znak Božje spremnosti i nesebičnosti prema čovjeku slavimo danas Isusovim ulaskom u Jeruzalem kojim je otkrio da je već došlo vrijeme njegove svete muke. Svime što je učinio pokazao je da Bog ljubi svoj narod i da ga ne zaboravlja, pa i onda kad ne dolazi u susret svim ljudskim očekivanjima, nego samo onima koja su oblikovana po Božjoj želji i volji. Zato i ulazi u Jeruzalem kao Kralj, te dopušta da ga pozdrave kao Kralja, ali ne zemaljskoga prema ljudskim očekivanjima, nego kao Kralja koji donosi mir zemlji a koji seže do neba. Po njegovu kraljevskom djelovanju ostvaruje se mir na zemlji, te zato ulazi u Jeruzalem na magarcu, simbolu mira. No pravi mir na zemlji se događa po izmiruju neba i zemlja, te ga je zato onaj jednostavni vjernički puk pozdravljao pozdravom koji se nije svidio farizejima: Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!

Zato današnje liturgijsko slavlje za nas treba biti istinska prigoda duhovne radosti, jer je pred nama očitovano Božje milosrđe koje nam dolazi ususret, premda ponizno, ali sa svom spremnošću i odlučnošću zauzeti se za nas izlažući se patnji, muci i smrti. Ovakvu Božju odluku o milosrdnom dolasku čovjek nije zaslužio, nego je ona isključivo besplatni dar kojim nam Bog pruža svoju ruku pomoćnicu. Veličinu i uzvišenost ovog događaj prepoznali su njegovi učenici i jednostavni puk, te su klicali od radosti i hvalili Boga. A kad nas preplavi sveta radost na temelju spoznaje spasenjskog dara, nemamo pravo šutjeti o tolikoj dobroti i milosrđu, nego cijelom svijetu trebamo svjedočiti kako nam je Bog bio milosrdan što je poslao svoga Sina za spasitelja i otkupitelja. I riječima i djelima nam je glasno svima navijestiti kako nas je Bog svojim milosrđem zahvatio, iskazujući svoju čudesnu ljubav i dobrotu prema nama grješnicima. I kao što se Gospodin odupro farizejima koji su htjeli ušutkati narod koji je klicao slavu Bogu, tako i mi ne smijemo podleći utjecaju suvremenih farizeja kojima je kao i onima nekad, utišati glas vjerničkoga svjedočenje o Kristu Gospodinu u društvu i široj javnosti.

Proslavimo stoga i sami Kristov ulazak u naš Jeruzalem, u našu životnu stvarnost, zahvaljujući mu za dobrotu i slaveći ga kao svoga kralja i otkupitelja. Bez straha prostrimo preda nj svoje živote i omogućimo mu da preko nas i našeg vjerodostojnog svjedočanstva ispuni naš narod i društvo u kojemu živimo svojim neizmjernim milosrđem. I kao što je on znao da je nasušna potreba s njegove strane da dođe ususret nama grješnicima, tako i mi shvatimo kao svoju nasušnu zadaću da posvjedočimo i približimo svima, napose onima koji su najpotrebniji njegova milosrđa.

5. korizmena nedjelja – C

Gospodin Isus se našao u mnogim složenim situacijama kad su ga njegovi protivnici htjeli uhvatiti u prijestupu ili u nedosljednosti, no ova opisana u današnjem Evanđelju bila je vrlo neugodna i zahtjevna. Naime, o njegovu odgovoru visio život jedne žene koju su zatekli u preljubu i koju su prema Zakonu trebali kamenovati. A on koji je javno naučavao da nije došao dokinuti, nego ispuniti Zakon, sada je bio na kušnji, jer se, prema prisutnima, ispunjenje Zakona sastojalo u osudi nesretne žene, dok bi oslobađajuća presuda bila protivna zakonskim odredbama. Međutim, Isus je napravio neobičnu gestu kad se sagnuo i počeo pisati prstom po zemlji praveći se da ne čuju što oni govore. A na njihovo navaljivanje da se izjasni oko toga treba li je kamenovati ili ne, bila je dovoljna jedna rečenica pa da se povuku i odustanu od svoga paklenog nauma.

Ti isti ljudi, međutim, pismoznanci i farizeji, koji su se bacali kamenjem osude na prijestupnicu, u svojoj nutrini dopuštali su sebi grijeh i lako su sebi opraštali. Jer nama ljudima mnogo lakše je prijeći preko svojih grijeha kao da ih nema, nego imati razumijevanja za grješnicu, pa i onda kad joj ne treba odobravati grijeh. U sebi su nosili prljavu nutrinu prekrivenu revnošću za Zakon i za ćudoređe, umjesto da je počiste i pred Bogom i savješću se potrude oko vlastite čistoće i besprijekornosti. Mnogo lakše je ukloniti preljubnicu iz grada, nego ukloniti grješne sklonosti i počinjene grijehe iz svoje duše. Zato su ne samo prema ovoj ženi, nego i prema Isusu nastupili uperena prsta, jer su je htjeli pogubiti i na temelju njegove osude s još većim zadovoljstvom, nego da je samo oni sude i kazne. Ali Isusov prst koji je u prašini ispisivao oslobađajuću presudu, nije im dopustio da se poigravaju njegovim poslanjem koje se sastojalo u tome da ljudima navijesti i pokaže milosrđe Božje. On je svojim prstom ispisivao nove zakone ljubavi i milosrđa, podsjećajući i njih da si oni imali više razloga biti milosrdni prema grješnici jer su i sami grješnici.

Zanimljivo je to ljudsko proturječje koje se poigrava ljudima. U biti radi se o zloći koje ne progoni grijeh kao takav, nego se grijehom služi protiv ljudi, vlastitih neistomišljenika, kako bi im naškodili. Jer da im je smetao grijeh, onda bi najprije, korjenito i temeljito počistili grijeh iz svoje nutrine, a ne bi se služili čak svetom Božjom riječju i zakonima kako bi se okomili na Isusov nauk. Osim toga svojim su prljavim naumima podredili i jedan ljudski život koji njima nije bio svet sam po sebi, nego obično sredstvo društvenog i vjerskog obračunavanja. Slična proturječja pronalazimo i u današnjemu društvu koje je spremno na proturječne stavove i krajnosti, samo da bi pojedinci ostvarili svoje ciljeve. U tom smislu se može dogoditi da se ozakoni bilo koji grijeh, pa čak i ubojstvo kao što je abortus, te da ga se hvali kao civilizacijski napredak, ako služi tome da se napakosti ideološkim protivnicima. No ti isti ljudi koji su spremni boriti se za lažna prava ljudi na grijeh i zločin, ili pak na neku drugu vrstu nećudoređa, u svome licemjerju spremni su spočitnuti i mnogo manje grijehe i propuste svojim protivnicima, ako pronađu dovoljno uvjerljiv i ‘tvrd’ argument kojim im mogu doći glave. Ti isti ljudi koji na velika vrata puštaju zlo u društvo, spremni su linčovati u javnosti svoje političke i ideološke protivnike i zbog nekih nevažnih prijestupa ili izjava. Po tome se vidi da se ni danas nitko ne bori protiv grijeha kao i njegove razornosti u ljudskome životu, nego se mnogi služe grijehom kao razornim sredstvom borbe protiv ljudi.

Tako se potvrđuje da pismoznancima i farizejima, bilo starima bilo novima, nije sporan grijeh kao takav, niti im je stalo do dobra osobe, nego do vlastitih probitaka i karijere. Jer da im je sporan grijeh, onda bi bili počeli čistiti od svoga dvorišta, to jest bića, a ne od tuđega. Tada bi u poniznosti otkrili kako je istinsko dobro čovjeka biti čist od grijeha, te bi se dali očistiti navještajem spasenja, a braću oko sebe bi susretali s punim razumijevanjem i trudili bi se oko njihova dobra. Štoviše, doživjeli bi to kao vlastito poslanje da drugima omoguće da se čiste od grijeha i da otkrivaju milosrđe Božje. U tom slučaju bi spoznaja grijeha bila spasenjska prigoda, oruđe za pokajanje, za ponizni stav i molitvu Bogu da ih oslobodi od grijeha. No ljudskom umu izopačenom grijehom nije svet ni Bog ni čovjek, nije sveto nijedno mjesto i nijedno vrijeme, nego zlorabe i Božji Zakon i sveto mjesto Hrama, gdje su dolazili mnogi kako bi se očistili od grijeha, te umjesto da ih oslobađaju i čiste, oni ih vežu kaznama i osudama pretvarajući Hram u sudište umjesto u pomirilište.

Ali dovoljna je bila jedna Isusova rečenica da ih obuzda, te da im pokaže da su njihovi stavovi bili nedostojni tog svetog mjesta, te Božje svetosti i milsrđa. Osim toga ukazao im je da je neophodno da se okrenu svojim grijesima i da najprije čiste po svome dvorištu i kući. Isusova riječ ih je udaljila s tog mjesta, te je bilo za očekivati da su naučili lekciju, te da se neće više usuditi upirati prstom u tuđe grijehe ako im nije cilj da donesu oproštenje. Doista, nije uputno isticati tuđu prljavštinu ako se ne namjerava zasukati rukave i prionuti zadaći očišćenja njihovih nečistoća. Nije nimalo časno upirati prstom u druge ljude, osim ako to nije prst koji ispisuje stranice milosrđa, oproštenja i oslobođenja. A farizeji i pismoznanci nisu drugima pružali ruku, nego su izdaleka prijetili prstom i kamenom. Umjesto da se služe Zakonom i Hramom kao sredstvima oslobođenja, u njihovim rukama bila su to mjesta novoga zasužnjivanja, dok su u isto vrijeme zanemarivali da su njima ruke bile pune prljavštine i grabeža, kao što su im i srca bila okorjela i okamenjena poradi grijeha.

Isus, kako njima tako i nama, poručuje stoga da najprije omekšamo svoja srca, da operemo ruke od vlastite prljavštine, jer drugome nemamo pravo pružati prljava ruka, niti u njega upirati prstom. Ujedno nije prikladan jezik nemilosrđa kao ključ čitanja Zakona, nego jezik ljubavi u ovoj našoj grješnoj ljudskoj prašini, u koju je došao Božji Sin da nas svojim milosrđem oslobodi od nas samih. U tom duhu smo pozvani poraditi na sebi, svjesni da je i nas Gospodinov prst oslobodio nemilosrdne presude za grijehe, otkrivajući nam pravi smisao Božjih zakona i odredbi, kojima je njegovo milosrđe bilo najbolji tumač. Dopustimo našem Gospodinu da u naša srca svojim milosrdnim prstom upiše zakone ljubavi i praštanja, kako bismo njegovom snagom i mi pristupali drugima, te bili spasonosna i spasenjska prisutnost u našem društvu i cijelom svijetu.

4. korizmena nedjelja – C

Sveti Luka nam u svom Evanđelju donosi Isusove najljepše prispodobe o Božjemu milosrđu, a koje ne donose ostali Evanđelisti. Jednu od tih prispodoba čuli smo danas, a riječ je o prispodobi o dobrome ocu i izgubljenom i nađenom sinu. No prije nego će iznijeti ove Gospodinove prispodobe, sveti Luka nam navodi i razloge koji su naveli Isusa da ih ispriča, te njima obogati svoje učenike i vjernike novim i do tada nečuvenim spoznajama o Božjemu milosrđu prema svim ljudima. Tako je razvidno da je povod bilo mrmljanje pismoznanaca i farizeja kojima nije bilo po volji to što se oko Isusa okupljaju carinici i grješnici kako bi ga slušali. Njihov otrovni komentar na to bio je: Ovaj prima grješnike, i blaguje s njima.

Tako su ovi ljudi pokazali da su slijepi i gluhi na sve što se oko njih događalo, te nisu znali ispravno pročitati i protumačiti. Doista, radilo se ljudima koji nisu imali sluha za Boga, a posao im je bio izučavati njegovu riječ i zakone. Ujedno nisu imali osjećaja za čovjeka i za njegove potrebe, nego su prije svega tražili materijal za kritiziranje, ogovaranje i klevetanje, umjesto da traže načina kako pristupiti ljudima kojima je njihova pomoć mogla biti od koristi. Razlog njihovu ponašanju leži u tome što oni sami nisu imali ozbiljan doživljaj Boga, praštanja i milosrđa, te tako nisu niti mogli razumjeti druge ljude koji su vapili za Bogom. Sami nisu doživljavali Boga kao liječnika svoje duše, pa onda nisu niti vapili za tim da Bog izliječi njihove rane, te nisu niti znali kako su bolne rane na duši onih koji su bili ranjeni ranama grijeha.

Osim što su pokazivali ovako bešćutno lice prema braći čiju dušu, osjećaje i potrebe nisu poznavali, oni doista nisu poznavali ni pravo lice Boga, te također ni njegove osjećaje ni njegovu potrebu da iziđe ususret ljudima.  A on je prema ljudima pokazivao lice Oca i njegovao istinske očinske osjećaje, napose prema onima koji su ga najviše trebali, jer su grijesima doveli u pitanje zajedništvo s njime. A bešćutni kritičari Isusova ponašanja, koji su se bavili izučavanjem Svetoga pisma, ipak nisu uspjeli iz svega što su čitali razaznati njegovo očinsko lice i osjećaje. Cijela povijest spasenja koja je stajala pred njim nije im bila dovoljna da otkriju snagu i ljepotu Božje samilosne ljubavi koja dolazi ususret čovjeku. Čitali su o tolikim čudesima koja je učinio, a nisu bili u stanju shvatiti da je milosrdan i suosjećajan. Zato nisu bili ljudi koji slušaju što Gospodin govori o sebi i o čovjeku, kao niti što govori njima u međuosobnom odnosu i razgovoru, nego su imali svoj kritizerski stav čak i prema dobrim stvarima koje su se oko njih događale i poradi kojih su se trebali veseliti. Na njihovu žalost bili su u duši toliko sasušeni da nisu osjećali prisutnost njegove neizmjerne ljubavi što ispunja i snaži cijelo biće. Da su bili pozorni na ono što se oko njih događalo, onda bi čuli tišinu koja je vladala dok su Isusa slušali carinici i grješnici, te je ne bi narušavali svojim kritikama. Da su imali sluha za ljude i uho za njihove duhovne potrebe, onda bi bili čuli vapaje njihovih duša kojima su tražili Boga, a ne bi ih odbacivali. Da su dobro gledali što se događa, onda bi vidjeli stvarno stanje i ne bi im smetala njihova nastojanja da se oslobode grijeha i stanja u kojem su živjeli.

Zato ti isti ljudi nisu ni pokušali razumjeti Isusa zašto se druži s carinicima i grješnicima, nego su bezrazložno mrmljali na sve što je činio. Ljude oko sebe promatrali su kroz optiku naočala svoga duha, te su tako sudili i njih i Isusa jer je bio spreman prihvatiti ih, s njima razgovarati i družiti se. Sve što se događalo između njih i Isusu i nama je poticaj da izvučemo zaključke za sebe i da, napose u korizmi, radimo na tome da otvorimo oči, uši i srce kako bismo dobro čuli što se događa oko nas, kako bismo bili sućutni za njihove sudbine. Nasušna je stoga potreba da otkrijemo Isusove osjećaje prema ljudima, te da usvojimo njegove nakane i način odnosa s ljudima. Jer time što je se susretao s carinicima i grješnicima, nije ih podupirao u grijehu i slabosti, nego ih je liječio i pomagao im. Nije se stoga niti bojao da će ugroziti dobar glas i ugled, nego je prvotno imao ispred sebe želju da tim ljudima pomogne što može. Tako je očitovao božansku želju da im pristupi i da ih ispuni svojim obiljem, mirom i radošću. Isusovu ljubav nam očituje i prispodoba o dobrome ocu koja objavljuje i Božje srce i dobrotu kojom susreće oba svoja sina, te im jednako želi dobro u punom zajedništvu svojih očinskih osjećaja, pa i onda kad oni ne razumiju njegove božanske osjećaje i beskrajnu dobrotu.

Korizma je prigoda za drukčiji odnos prema braći ljudima, da ih naučimo susretati kao braću, sa svim njihovim potrebama, a počesto i u njihovim nevoljama da im pokažemo put iz njih. Neprimjereno je da ih osuđujemo i kritiziramo kao protivnike i neprijatelje, kako su činili pismoznanci i farizeji, umjesto da ih ljubavlju prihvaćamo i liječimo kako je činio Gospodin i kako nam opisa u prispodobi o milosrdnom Ocu. Odbacimo zlovolju i mrmljanje a oboružajmo se radije iznutra ljubavlju, pozornošću, dobrotom i istančanim sluhom prema potrebama braće, te im tako posredujmo pravu spoznaju lica i srca, osjećaja i ljubavi Očeve. Tako ćemo im na najbolji način pokazati ne samo koliko je milosrdan Otac, nego da smo i sami milosrdni poput Oca.

3. korizmena nedjelja – C

Današnji evanđeoski odlomak stavlja nam pred oči svu tegobnost ljudskoga života koja počesto prelazi u tragičnost. A kako je nama ljudima skriven smisao tragedija koje nas prate ili se događaju oko nas, sve skupa nas nemalo zbunjuje. Na isti način su bili zbunjeni i preneraženi Židovi koji su nazočili jednom takvom nemilom i krvavom događaju u Jeruzalemu. Naime, rimski su vojnici, po Pilatovu nalogu, brutalno ubili neke Galilejce koji su došli u Jeruzalem prinijeti žrtve Bogu u Hramu. Po svoj prilici nije bilo čovjeka koji se nije upitao zašto se takva nesreća dogodila ljudima koji su došli častiti Boga prinosom svojih žrtava. Ovakvo postavljeno tjeskobno pitanje nije moglo ostati kao prigovor Bogu, jer nijedan pobožni Židov nije dvojio oko Božje dobrote i skrbi za svoj narod. No ako Bog nije bio uzrok te tragedije, onda je njezin uzrok morao biti u čovjeku, pa i kad drugima nije bio vidljiv ili očit. Uvriježeno mišljenje i stav svih nazočnih je bio takvo da su držali stradale nesretnike grješnicima koje je Bog kaznio poradi nekog počinjenog skrivenog grijeha, te je stoga Gospodin Isus osjetio da ih treba razuvjeriti i ukazati im na nešto mnogo važnije. Riječima koje će izgovoriti pobit će oba mišljenja, te posvjedočiti da je uzrok svih nevolja kaje prate pojedinca i društvo ljudska duhovna neplodnost, to jest grijeh kao pravo ime za neplodnost. Doista, Isus im skreće pozornost da bi trebao svako od njih obratiti pozornost na vlastito srce i na zajedništvo s Bogom, umjesto da nastradale smatraju i nesretnijima i grješnijima od sebe.

Isti Gospodinov poučak vrijedi i danas kad za mnoge nesreće i tragedije optužujemo sve oko sebe, a nismo u stanju otkriti koliko je Bog strpljiv prema nama, te koliko smo mi zlorabili njegovo strpljenje. Gdje bi nam bio kraj, i kao pojedincima, obiteljima i društvu, kad bismo stalno davali plodove koje Bog u nama potiče, kad bismo se popravljali i bili kvalitetniji ljudi? Kad se ne bismo gušili u svojoj osrednjosti, u odbacivanju milosnih poticaja, u prihvaćanju grijeha i bezboštva, u zanemarivanju Božje riječi i skrbi oko nas. Kad bi nas Božja riječ doticala, a mi je provodili u život odlučno i spremno, oko nas bi svijet cvjetao i bujao plodovima. Ovako je, međutim, izložen riziku od pustoši i propasti. I što je najgore, svi smo se mi na to navikli, kao da tako treba biti. Uglavnom ne vidimo ništa spornoga u vlastitom ponašanju, ali da stvari ne idu najbolje vidimo kad promatramo druge, te uočavamo da njihov život nije dobar i ne odgovara Božjim zahtjevima. Tako smo i sami poput neplodne smokve, te nas zavarava vlastita pojavnost do mjere da od lista ne uočavamo kako nema ploda. Koliko smo zavarani pojavnošću očituje se u tome što nas ne zabrinjva vlastita nutrina, nego ona tuđa, te u tome što ne vidimo Božji brižni i strpljivi rad oko nas, nego samo nerazumljive trenutke kazne.

Sreća da je Bog prema nama strpljiv i kad ne vidimo koliko je strpljiv, te nam daje nove prigode i onda kad pokazujemo sljepoću za vlastitu neplodnost. Uvijek imamo bolje oko uočiti i više sluha kritizirati tuđu neplodnost, dok nam naša ostaje skrivena pod bujnim lišćem privida. Zato one oko nas smatramo manje plodnima, te umjesto da pozorno promotrimo sebe, svu pozornost usredotočujemo na druge. Umjesto da sami sebe tražimo više i bolje pred Bogom postajući plodniji duhovnim plodom, mi iz svoje površnosti kritiziramo druge jer su, prema našim kriterijima, grješniji od nas. Umjesto da opravdavamo svoju udaljenost od Boga, bilo bi bolje da je postanemo svjesni, te da je obraćenjem dokinemo. Ako sami uspijemo doći do Boga, to jest dopustimo da nam on skrene pozornost na potrebu obraćenja, tada ćemo biti u stanju vidjeti njegovu strpljivost prema nama i našoj neplodnosti. To bi nam trebalo biti pravo pogonsko gorivo, te ćemo u tom trenutku moći pomoći i drugima da se obrate, da ne propadnu i da dođu do prave životne plodnosti.

Kad iskreno stanemo pred Boga, spoznat ćemo kako je velik i dobar, te koliko smo mi sami imali duhovnih propusta, koliko smo sebi otežavali rast i onemogućivali plodnost, dok se on mučio oko nas i slao nam poticaje svoga Duha, pa čak i svoga Sina. A mi smo i danas u dobroj mjeri slijepi kao i Gospodinovi sugovornici u evanđeoskom odlomku, te ne vidimo da smo kao kršćani pozvani najprije na duhovnu plodnost pred Gospodinom, čime izravno skrbimo za svoju vječnu dobrobit i za dobrobit svojih najbližih i najdražih koje nam je Gospodin povjerio. A ako smo slijepi da ne vidimo koliko je Bog strpljiv i što nam u svakom trenutku života poručuje, onda ne vidimo ni sebe ni svoje grijehe. Ne vidimo onda ni potrebu svoga obraćenja, nego za sve što se dogodi tražimo krivicu oko sebe u drugima. Čak smo danas malo drskiji nego ondašnji pobožni Židovi koji se nisu usuđivali okriviti Boga. Danas pak počesto, pa i za stvari koje su dio redovitoga života kao što je bolest i smrt, a da ne govorimo o izvanrednim tragedijama, vrlo lako i olako upiremo prst prema Bogu.

U korizmenom vremenu Gospodin nas poziva da otvorimo oči za Božju strpljivost i za znakove koje nam daje za naše duhovno dobro. Nasušna je potreba da ih počnemo čitati kao znakove Božjeg strpljenja, te da ih doživimo kao nama upravljene i poslane, a ne tek kao tragedije koje su se slučajno dogodile drugima, bilo da su za nešto bili krivi, ili pak da jednostavno nisu imali sreće u životu. Nemamo se pravo skrivati iza tuđih grijeha i nesreća, umjesto da nas sve što se događa potakne na veću gorljivost, blizinu i zajedništvo sa strpljivim i brižnim Bogom. Dopustimo mu da se potrudi oko nas, te se i sami potrudimo oko sebe i donesimo plodove obraćenja koje nas vodi spasenju i životu vječnome.

2. korizmena nedjelja – C

U našem korizmenom hodu druga nas nedjelja vodi s Gospodinom na goru preobraženja, kao što je on poveo trojicu svojih apostola. Kao što je i njima ovaj događaj bio putokazom kojim im je Gospodin otkrivao daljnji smjer hoda, tako je i nama dužni putokaz kojim nam ukazuje na jedan od bitnih ciljeva prema kojima je stremiti u korizmenom vremenu. No poput apostola i sami smo počesto usredotočeni samo na sebe i svoj duhovni ugođaj, a ne na cjelovitu dobrobit. Tako je i Petar nakon preobraženja u svojoj zbunjenosti zaustio: Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Premda je razumljiva njegova reakcija, Isus je ipak nije prihvatio, te nisu ostali sagradili tri sjenice, niti su ostali na gori, nego su se vratili u životnu stvarnost. Isus, naime, nije htio njihov život izuzeti od odgovornosti za svijet i za druge ljude. On ih je odmah nakon preobraženja vratio među ljude kako bi ih učinio svjedocima ne samo događaja kojeg su bili dionici na gori, nego i o cjelokupnog otajstva spasenja. Gospodin nije htio da njihovi doživljaji i iskustva ostanu njihova privatna, nego da oni postanu navjestitelji dobrobiti drugima, to jest da druge pouče na koji je način i gdje je dobro biti.

Crkva je to pozvana i danas činiti: pokazivati koji je vjerodostojni način kršćanskoga življenja koji se jedini može označiti nazivom dobrobit. Naravno, da nije riječ o zemaljskoj dobrobiti, nego o onoj uzvišenoj nebeskoj koja je vjerna riječima što izlaze iz Gospodinovih usta. Ali nebeska dobrobit nije kao nejasna stvarnost rasplinjena u oblacima, nego je dobrobit koja se utjelovljuje i ukorjenjuje na zemlji. Zato je Gospodin namijenio apostolima ne da grade sebi sjenice na gori preobraženja, nego da ostanu među braćom i sestrama, da dijele njihovu sudbinu, da budu s njima i za njih nositelji Božje dobrote, a ne tražitelji vlastite dobrobiti.

No intenzivno iskustvo Krista treba biti jasno, upečatljivo i snažno kako bi oni kasnije, došavši među braću, mogli poučavati na koji je to način ‘dobro biti’. Korizmeni hod služi upravo tome: pružiti vjerodostojno svjedočanstvo kršćanskoga puta koji je put istinske dobrobiti na kojem je doista dobro biti. Apostoli su barem išli putem nasljedovanja do preobraženja koje nije smjelo ostati samo za njih, nego posvjedočeno i drugima u prikladnom trenutku. Zato Isus ne prihvaća Petrov prijedlog da ostanu na gori u sjenicama.

Korizmeno vrijeme služi kako bismo dobro razumjeli gdje nam je biti i kamo težiti. U ovom svetom vremenu otkrivamo gdje je naša prava domovina, ali isto tako što činiti i kako djelovati da do nje dođemo. Promatrajući preobraženoga Gospodina primamo snagu da ne relativiziramo i ne dovodimo u pitanje dobrobit ove zemaljske, jer samo u njoj možemo pronaći prolaz do nebeske. Doista, zemlja nam nije dana za vlastite užitke i zabave, slasti i provode, nego za prijelaz u nebesku domovinu. Isus čak apostolima ne dopušta da uživaju niti u duhovnim slastima koje bi ih odvukle od onog konačnog cilja, nego im dopušta samo ono što ih vodi tom vječnom cilju. Isus se objavio učenicima u slavi, ne kako bi ih umrtvio, ne kako bi učinio da stanu i ukopaju se, nego kako bi bili odvažni svjedoci da se ovdje na zemlji može živjeti i hoditi od razmatranja vječne domovine u koju nas uvodi Isus.

Gospodin doista nije htio da njegovo učenici ostanu po strani ili na gori obasjani nebeskom slavom, a da im bezbošci i bezakonici oduzmu uporište u zemaljskoj domovini. Mnogi od bezbožnika bi htjeli da se vjernici bave isključivo vječnom domovinom i razmatranjem vječnih dobara u zavjetrini crkve i sakristije, a da oni polažu pravo i diktiraju pravila života u ovoj zemaljskoj. Ti isti ideolozi nas poučavaju da možemo vjerovati i to držati za sebe, a oni će na se preuzeti odgovornost za svijet i da se ‘brinu’ za ono što se tiče zemlje i života na njoj, ne želeći prihvatiti da vjernik mnogo bolje zna koji je ispravan put dobroga života i dobroga bivstvovanja na zemlji, jer ga je tom putu poučio utjelovljeni, preobraženi i uskrsli Gospodin. Ponašaju se kao da svijet pripada bezbošcima, a vjernicima ‘daju pravo’ na osobni duhovni ugođaj s Bogom. Oni bi nas vjernike ostavili da meditiramo u crkvi u svim pozama, pa čak i ekstazama poput one koju su imali apostoli na gori preobraženja, ali ne prihvaćaju da mi viziju vjere usmjerimo na svoju zemaljsku domovinu kako bi smo joj pomogli da ostvari potrebnu dobrobit.

Zato za Kristove učenike na zemlji nema predaha od odgovornosti za zemlju, pa niti onda kad je za njih korizma vrijeme uzvišenog susreta s Gospodinom na gori preobraženja. Za vjernike postoje samo određene postaje za doživljaj jasnije vizije budućnosti, kao što je i preobraženje jedna od njih. Susret s Gospodinom koji nas preobražava je trenutak kad se izdižemo iznad ovog zemaljskoga u samoći na brdu, kako bismo se vratili jasnijih ideja i odlučnijih stavova za budućnost. Bit kršćanskoga života nije u tome da vjernik živi cijeli svoj život u duhovnoj zavjetrini, nego da se u povlaštenim trenutcima osnaži za poslanje u svijetu. Na to nas poziva Gospodin, te nam svojim preobraženjem i ove korizme daje potrebnu snagu da ga ispunimo.

1. korizmena nedjelja – C

Korizma kao vrijeme intenzivnog propitivanja sebe i svoga kršćanskoga poziva stavlja nas u posebno snažan i jasan odnos s Bogom, jer bez njega i njegova svjetla u duši ne možemo se uopće propitati, kao ni spoznati bit onoga što jesmo i onoga što nam je činiti u svijetu. Valja, međutim, imati na umu da upravo zajedništvo s Bogom i jasnija spoznaja vlastitog bogosinovstva kao najdublje biti samoga sebe smeta našem duhovnom neprijatelju đavlu. On zato plete svoje mreže, smišlja spletke i podvale kako bi onemogućio zajedništvo Oca nebeskoga sa svojom djecom. Zoran primjer za to pronalazimo i u današnjem evanđeoskom odlomku u kojemu se javlja kao napasnik koji kuša Gospodina Isusa na samom početku njegova javnog djelovanja, napadajući na poseban način njegov sinovski odnos prema Bogu. Ostajući neopozivo vjeran Ocu, Isus će pobijediti napasnika i nama utrti put do pobjede kad se i mi nađemo u tim istim i sličnim kušnjama. No ukoliko ne slijedimo Gospodinov primjer i njegov put do pobjede nego tražimo vlastite putove i načine nadvladavanja napasti i poteškoća, zaboravljamo koliko je lukav sotona i koliko nas lako savlada.

Doista, samo je jedan put pobjede, a to je čuvanje milosnog dara bogosinovstva. Tko bi zajedništvo s Ocem smatrao nebitnom i sporednom sastavnicom života, te se ponašao kao zemno i prizemljeno biće, već bi pokazao da je izgubio bitku s napasnikom. Jer svi naši ozbiljni problemi započinju u trenutku kad izgubimo iz vida duh sinovstva koji nam je najveći dar i najbitnija sastavnica života. Zajedništvo s Ocem je najveća vrijednost kojom raspolažemo i na kojoj možemo temeljiti život. Po njegovoj snazi smo doista besmrtni, obdareni darom vječnoga života koji napasnik želi ugroziti. Sotonski napadi idu upravo za tim da olabave, pa čak i da potpuno presjeku spomenutu vezu kojom nas Bog sebi pridružuje kao svoju djecu.

Koliko je važna sinovska odanost Ocu jasno je iz evanđeoskog odlomka jer još prije nego se Isus očitova kao Sin Božji, đavao već osjeća i zna za tu bitnu sastavnicu njegove osobnosti. Još prije nego Isus navijesti i pokaže ljudima tko je, đavao ga pokušava prokazati i onemogućiti u očitovanju igrajući na najslabiju kariku. A najslabija karika je ljudska narav sa svojim primarnim potrebama kojoj sve drugo može postati drugotno i manje važno od biološkog preživljavanja, lagodnog života u bogatstvu, slavi i moći. Stoga sotona i potiče Isusa da pretvori kamen u kruh, da se polakomi za bogatstvom i da u oholosti izgrađuje svoju karijeru. Napasnik je vrlo dobro znao da ima ljudi koji bi ‘prodali’ i oca i majku za ponuđena dobra, a napose da bi prodali svoje bogosinovsto koje i ne doživljavaju tako presudnim za život. No u Isusovu slučaju se očito dobro prevario.

Istim napastima kojima je bio podložan naš utjelovljeni Gospodin, izložen je i danas svaki vjernik, te počesto prva stvar koju proda i unovči za dobra ovoga svijeta upravo je odnos s Bogom i vjernost njegovoj očinskoj riječi, nauku i zapovijedi. S time da se prodavanje tog odnosa ne događa uvijek na uočljiv način kao da bi nam se sotona morao uprisutniti u tjelesnom obliku, nego se događa u nutrini, u onoj unutarnjoj borbi našega duha koji se nalazi pred izborima. Takva borba u kojoj sotona pokušava pobijediti događa se u duši svakoga onoga tko je, pa i kad toga nije svjestan kao sotonske napasti, u iskušenju zanemariti i staviti u drugi plan svoje bogosinovstvo. Takva borba je u duši svakoga vjernika koji je u iskušenju zaboraviti riječi Božje, te se ponašati samo kao biće koje živi isključivo od kruha zemaljskoga. Takva borba je u duši svakoga tko je u napasti pokloniti se ljudima ili sotoni, prodati čast, poštenje i dušu za zemaljsku vlast i bogatstvo. Takva borba je u duši svakoga onoga tko je izazvan tražiti ljudsku slavu iskušavajući Boga time što će prekoračiti granice njegove volje, njegovih riječi i zapovijedi, pa i onda kad mu to ljudi mogu odobravati, kad se tome mogu diviti kao nečemu izuzetno zaslužnome za ljudski rod. Takva borba je u duši čovjeka koji u ime znanosti i tehnologije kojom raspolaže briše granice dobra i zla od Boga zacrtane, želeći stvoriti svijet u kojem se slavi isključivo čovjek kao veličinu.

Kako vidimo višestruke su napasti kojima sotona i danas pokušava zavarati čovjeka, a sve s ciljem da ugrozi njegov bogosinovski status. Upravo na onakav način na koji je pokušao kušati Gospodina Isusa, onoga koji će nas vratiti u puno zajedništvo s Ocem. Kao što je, dok je kušao Isusa, pokušao zamesti svoj trag ne otkrivajući namjeru da želi dovesti u pitanje bogosinovstvo, nego se čak prikazao kao netko tko je zainteresiran da Isus pokaže da je Sin Božji, tako sotona čini i s nama. Na toliko inteligentnih, prikrivenih načina, pod višestrukim izlikama, odvraća nas od Boga i navodi da zlorabimo ili pogazimo svoje bogosinovstvo, kao što je i Isusu nudio da u prvi plan stavi svoju slavu, moć i bogatstvo, umjesto da ponizno izvršava Očev plan služeći ljudima kao ponizni Sluga Božji.

Zato je nama vjernicima korizma jedinstvena prigoda i nasušna potreba da se vježbamo ne samo u samosvladavanju, nego u pobjeđivanju napasnika sotone koji nas želi odvojiti od Boga. A to možemo živeći u čvrstom i neupitnom zajedništvu s Ocem na način da trajno učvršćujemo i odvažno ispovijedamo svoje bogosinovstvo. Samo tako možemo napasnika udaljiti od sebe, te zadržati neokrnjenim obilje života koja nam je Otac darovao kad nas je posinio. Živimo stoga od svake riječi koja izlazi iz njegovih usta, klanjajmo se njemu jedinomu i ne iskušavajmo ga nego živimo vjerno kao sinovi, bez spoticanja o kamenja napasti koje napasnik stavlja kao zapreke na putu kojim kročimo putem vječnosti.

5. nedjelja kroz godinu – C

Kad je započeo svoje javno djelovanje među narodom, Isus je prvenstveno naviještao riječ Božju, što je narod bez daljnjega opazio i upravo radi toga ga dolazio slušati. Njegova riječ je bila drukčija od riječi standardnih propovjednika koji počesto ni sami nisu vjerovalo oni što su govorili ili nisu znali što govore. Počesto je riječ propovjednika završavala u besplodnom natezanju i cjepidlačenju oko tumačenja Zakona, umjesto da oduševljava za Boga i za zajedništvo u njegovu životu. Znalo se također dogoditi da u određenim situacijama propovjednici ne znaju što reći, te onda prebace razmišljanja na aktualne političke teme nastojeći politikanstvom izazvati pozornost, umjesto da hrane duše vjernika neprolaznom hranom Božje riječi. A nije bila rijetkost da su usta propovjednika bila puna kritiziranja i moraliziranja, optuživanja i prozivanja, te su tako više odbijali nego pozivali, više tjerali nego privlačili svoje slušatelje.

Isus pak, osim što nije propovijedao ništa drugo osim riječi Božje, nije bio opterećen time što će ljudi misliti o njegovom propovijedanju, a još manje što će reći nedorasli propovjednici, nego je jednostavno propovijedao dajući najbolje što je mogao svojim slušateljima. Zato se oko njega gurao narod da čuje riječ Božju, a on je tražio prikladan način, pa i mjesto, da bolje navijesti poruku Božju. Pa i onda kad je njegova riječ bila riječ koja uvjerava i osvaja slušatelje, uvijek je i o slušateljima ovisilo koliko će ta ista riječ doprijeti do njihovih dubina. Zbog toga se znalo dogoditi vrlo zanimljivih situacija, pa i neočekivanih obrata u dušama njegovih slušatelja. Upravo to se zbilo i u događaju koji nam opisa sveti Luka kao događaj poziva prvih učenika, jer su najdublji doživljaj njegove riječi imali upravo oni koji nisu bili u masi slušatelja, nego su slučajno bili uključeni u događaj opisan u Evanđelju.

Doista, obrat se dogodio upravo u dušama četvorice prvih učenika koji, kako vidimo, nisu imali namjeru slušati Isusov navještaj, nego su bili posvećeni ribarskom poslu. Međutim, stjecajem okolnosti, jer je Isus zatražio da propovijeda sa Šimunive lađe kako bi ga bolje čuli oni koji su išli za njim, tako su i ribari imali prigodu čuti ga. I što je najzanimljivije, Isusova riječ je u njihovim dušama ostavila više traga nego u dušama onih koji su se gurali za njim da čuju navještaj riječi Božje. Njegova riječ je bila tako snažna da je uspjela prodrijeti do njihovih srca koja su još nekoliko trenutaka prije bila usredotočena više na posao nego na propovijedanu riječ. To razaznajemo po Petru koji je nakon što je slušao riječ bio spreman izvesti na pučinu i baciti mreže za lov, premda je riskirao da ispadne smiješan i izrugan pred cijelim onim mnoštvom koje je s obale promatralo. Zato je Isusu i rekao: Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže. Ali upravo zato jer ih je Isusova riječ snažno dotakla u dubinu, jer je na neponovljiv način zahvatila, Isus ih poslije i poziva za sobom, svjestan da samo uvjereni navjestitelji mogu uvjerljivo naviještati.

Koliko je samo takvih primjera kroz povijest. Ljude koji se bave svojim poslom i krutom egzistencijom, ljude koji tek usputno vode brigu o duhovnom stanju svoga života i duhovne vrijednosti, Krist je znao zahvatiti na neponovljiv način i povesti za sobom na opće iznenađenje. Znao ih je iznenada obasuti svojom snagom, otvoriti im oči za ljepote Božje riječi i svete vjere, podariti im uzvišeniji smisao života tako da su na njegovu riječ ostavljali svijet, ‘lađe i mreže’, te kao uvjereni učenici počeli uvjerljivo i gorljivo svjedočiti. Dotle mnogi od onih koji su redoviti išli za njim i koji su sustavno slušali njegove propovijedi nisu bili nikad tako snažno zahvaćeni, pa su ostajali na pola puta, jer im njegova riječ nije prodirala do dubina.

No današnji evanđeoski tekst i poruka Isusova primjera je poziv onima koji naviještaju riječ da nikada ne smetnu s uma koliko je važna njihova uronjenost u Boga kako bi ne samo rekli ispravne stvari, nego kako bi s dužnim auktoritetom i snagom izrekli ono što im Bog daje da navijeste. Sama tada njihova riječ može osvajati, dovesti druge do obrata i pozvati ih da dosljedno i korjenito idu za Gospodinom Isusom. Pozvani su govoriti s uvjerenjem i iskustvom, a ne samo da bi govorili tek da nešto kažu, da bi odradili propovijed ili drugima pametovali ili ih zavodili svojom demagoškom vještinom. Da bi se netko oko nas gurao da čuje riječ Božju, onda mi sami trebamo biti uronjeni u tu riječ. Ta riječ nas treba prožeti i obuzeti do mjere do koje je Petar bio prožet riječju kad uzvrati Isusu: Na tvoju riječ bacit ću mrežu! Sve što propovijedamo i činimo treba biti na Kristovu riječ. Ne na našu ljudsku, nego na njegovu božansku.

Ali i svaki član vjerničke zajednice treba dopustiti Isusovoj riječi da u njemu probija nevidljive barijere samodostatnosti koje uglavnom svi u sebi nosimo. Trebamo mu svi dopuštati da nas iznenadi i oduševi za ljepotu svoje riječi, kao što je iznenadio Petra i njegove kolege na lađi. Živimo stoga intenzivno od Isusove riječi i dopuštajmo joj da nam prodire do dubina bića, a ne samo da nam ostaje na površini. Prihvaćajmo Isusa potpuno u svoj život, kako bi nam on otvorio nova obzorja, te otkrijemo kako je lijepo ići za njim oduševljeno, vedro i radosno. Dopustimo mu da nam poremeti naše uobičajen sheme i navike, planove i projekte, jer će nam sigurno dati bolji život od onoga koji mi sambi sebi isplaniramo. Ne promatrajmo ga stoga kao moćnog poduzetnika ili poslodavca koji rješava naše zemaljske probleme, jer on se na takav način ne zapliće u zemaljsko. Nego krenimo za njim kako Učiteljem koji nam na zemlji pokazuje siguran put do neba. Ne tražimo od njega da nam otvara radna mjesta, niti da nam daje kruha bez rada, nego mu dopustimo da nas angažira na polju spasenja ljudi, kao što je zaposlio svoje učenike. Dopustimo mu stoga da nam najprije sve oduzme od naših ljudskih, snova, planova i vrijednosti, kako bismo razumjeli što nam daje onda kad pođemo za njim, kao što je učinio s Petrom i apostolima. Odvažimo se i na njegovu riječ budimo novi ljudi i pođimo “ljude loviti” privodeći ih u njegovo vječno kraljevstvo.

4. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski tekst nastavak je Isusova samoočitovanja u sinagogi u Nazaretu kojim je Isus svojim sumještanima objavio svoj božanski identitet i svoje mesijansko poslanje. U današnjem tekstu vidimo kakva je bila reakcija prisutnih u sinagogi kod kojih se dogodio nagli obrat odnosa prema njemu. Znamo doista iz evanđeoskog izviješća da je prije toga bio prihvaćen u svojoj sredini, te da je svake subote dolazio u sinagogu bez ikakvoga osporavanja. No subota njegova javnog nastupa je bila posebnija od drugih, jer je tom prigodom ukazao na svoje mesijansko poslanje, nakon čega je nastupila negativna reakcija njegovih sumještana koja je završila izbacivanjem iz sinagoge i pokušajem da ga strmoglave s ruba brijega. Teško je razumjeti razloge koji su ih na to nagnali, ali bez daljnjega neophodno je potruditi se oko toga, kako bi Isusov nastup nama bio spasonosan kad već nije bio njima. Ako otkrijemo što je to njih nagnalo na negativnu reakciju, onda možemo kod sebe otklanjati takve uzroke, jer smo svjesni da i sami počesto odbacujemo Isus, kako osobno tako i kao društvo. U najmanju ruku ne dajemo mu dužnu pozornost, te ga onda, ako ga i ne bacamo naglavačke s brijega na kojem je izgrađeno naše društvo, onda ga izbacujemo iz sinagoge zajedništva s njime.

A da bismo razumjeli njihovu reakciju možda možemo povući poneku poveznicu s našim vremenom, sa sličnim pojavama u društvu ili sa sličnim reakcijama u vlastitoj nutrini. Tako vidimo da su mnogi ljudi oko nas ili u društvu, a oko kojih se vode afere u javnosti, uglavnom bili prihvaćeni i mirno živjeli dok nisu došli do neke pozicije u vlasti. A kad su došli na položaj, postali su samim time mete za odstrjel. Jer postoji dio ljudi koji ne može prihvatiti svog kolegu, susjeda i prijatelja ako se imalo izdigne iznad onog prosječnog života koji su dijelili zajedno. Javlja se spontano zavist, pa počesto otrovnim strjelicama činimo sve da dovedemo sumnju u srce ljudi, da ih tako ocrnimo i srušimo s njihove pozicije u kojoj su uživali ugled. Počesto mi ljudi teško podnosimo da ima netko iznad nas, te onda spontano likujemo kad se nađe netko, potaknuti zavišću i zloćom, tko takvoga ‘prizemlji’ da mu dokaže kako mu nije dopušteno biti iznad ljudske prosječnosti. Takvi pojedinci koji bez poteškoće gaze po ljudima i njihovu dostojanstvu lako oblikuju javno mnijenje koje zna ‘očitati lekcije’ i ‘spustiti na zemlju’ one koje je položaj podigao, a da uopće ne žele vidjeti je li doista radio za opće dobro društva.

Ako ćemo takvu poveznicu primijeniti i na odnos Nazarećana prema Isusu, onda je se eventualno moglo dogoditi da Isus među njima u Nazaretu živi tisuću godina kao prosječni Nazarećanin, te da im uopće ne zasmeta. Da je nastavio svoj tihi skroviti život kakvim je živio do tada, vjerojatno nikome ne bi ikome palo na pamet da ga izbaci iz sinagoge i iz grada. Ali čim se predstavio u novom ruhu kao Mesija na kojem je Duh Sveti, i snagom kojega ima posebno poslanje u javnosti, odmah je došlo do reakcije i negodovanja. Po svoj prilici u sinagogi su se javili vješti manipulatori javnoga mnijenja koji su mu na neki način htjeli uskratiti pravo da bude nadprosječni stanovnik Nazareta, pa i onda kad im je saopćio da njegovo poslanje ide njima na korist. Zato se vrlo brzo dogodilo da su se svi u sinagogi digli protiv njega, te su ga spriječili da naviješta i poučava na tako poseban način na koji se predstavio kao opunomoćenik Božji, pa i onda kad nisu vidjeli pravoga razloga. Određeni ljudi su teško mogli prihvatiti da je on iznad njih, pa su onda u ime toga okrenuli cijelu sinagogu protiv njega, što je za posljedicu imalo da su se tako odrekli i dobrobiti spasenja koju su mogli po njemu primiti. Tolika je bila njihova taština da su radije htjeli ostati udaljeni od Boga, nego da njega prihvate kao vezu s Bogom. Tolika je bila njihova oholost da su radije htjeli ostati udaljeni od spasenja, nego da njega prihvate za Mesiju i Spasitelja.

No Božja riječ i njezin navještaj nisu okovani i ne mogu biti potisnuti u sferu privatnoga, nego iz osobne zrelosti i odgovornosti prelaze u područje opće dobrobiti. Tako postaju javni i jasni znak narodu, te poziv da svatko pred tom riječju doživi osobni poziv i odgovornost. Zato se Isus i predstavlja njima ne samo kao jedan od njih, nego i netko za njih, ma što o tome oni mislili i ma koliko se time izložio da ga javnost ne prihvati. On je nosio Božje opunomoćenje i poslanje da im navijesti kraljevstvo Božje, te nije mogao izvršiti svoje poslanje, pa i onda kad je riskirao da ga izbace iz sinagoge i sunovrate s brijega. Pozvao ih je da ga prihvate za Mesiju kako bi im Bog po njemu udijelio duhovno oslobođenje, na što su trebali reagirati s punom sviješću i osobnom odgovornošću obraćenja, no oni su radije odbili njega i ponuđenu slobodu, nego da se obrate. Zato je rezultat njihove odluke bio protivljenje Duhu Božjemu, umjesto da mu se stave na raspolaganje. Štoviše, plod njihove odluke je bilo zatvaranje u vlastitoj tvrdokornosti, umjesto da postanu sredstvom navještaja i spasenja braće.

Isto se događa i u današnjem svijetu. Kada pođete ljudima naviještati Boga koji je za njih, to jest za nas na vrlo temeljit i korjenit način, tada nastaje otpor. Dok je Bog samo “naš”, u smislu da je kao neki proizvod našega razuma, pa i religioznog osjećaja, kojim onda možemo manipulirati po vlastitom nahođenju kao njegovi gospodari, on nam je prihvatljiv. Takve filozofske i religijske bogove nemamo potrebu osporavati, jer ni oni nas ne izvlače iz naše ljudske osrednjosti i prosječnosti. Ali kad se Bog pojavio kao živi Bog koji zahvaća u našu povijesti, u naš život, kao onaj koji nije naš proizvod, nego životvorac koji od nas iziskuje drugačiji pristup i odnos, onda tu nastaje problem, a vidimo i lom. Kad se Bog pojavi kao onaj koji ima nešto nama javno, jasno i glasno reći, takvoga Boga se onda odbacuje, čak na vrlo agresivan način, kao što to učiniše Nazarećani s Isusom.

Ali Isus ipak ne može ne biti Bog za nas, vrlo neposredan i bliz, pa i onda kad je do te mjere zahtjevan da nas korjenito ugrožava u našoj ljudskosti. Ali onoj uljuljanoj i zaspaloj! Doista, i nas danas ugrožava, ako je to ugrožavanje, u takvoj uljuljanoj ljudskosti koja nije nimalo uljudna i ljudska, ali mi mu dopustimo da nas trgne iz sna naše zaspalosti. Ugrožava nas jer nam želi otvoriti oči, a mi ne budimo poput Nazarećana, nego mu dopustimo da nam kaže i pokaže da smo slijepi, kako bi nas iz ljudskoga mraka na koji se počesto navikavamo izveo na božansko svjetlo i doveo do vječnoga spasenja.