18. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak potvrda je da su Gospodinovi slušatelji osjećali snagu duha koja je izbijala iz njega. Doživljavali su ga kao nekoga tko je bio sposoban za pravo i pravično rasuđivanje duhovnih i inih sadržaja, te su ga onda željeli iskoristiti za svoje konkretne potrebe kao pomoć u razrješavanju privatnih situacija i slučajeva. Uostalom to i nije bilo nimalo problematično, nego, naprotiv, poželjno. Jer koga se moglo zatražiti da pomogne rasuditi i presuditi u konkretnom slučaju, ako li ne onoga koji je sposoban zaključiti što je ispravno, istinito, te za duhovnu izgradnju i vječnu korist. U konačnici, spoznati istinu je zahtjev i pretpostavka svakog ispravnog djelovanja: samo ispravna spoznaja može voditi ispravno djelovanje, u protivnom naša spoznaja ostaje sterilna i neuporabiva. To vrijedi i za duhovnu spoznaju. Ako ona ne bi bila korisna za konkretno djelovanje, onda ne bi imala nikakvoga smisla. To vrijedi i za Gospodinov nauk: Ako nije tako sadržajan da ga se može primijeniti na konkretne životne slučajeve, onda ostaje lijepa teorija bez prakse.

Očito je sigurnost kojom je Gospodin nastupao i rasuđivao ponukala i nekog čovjeka iz mnoštva da poželi riješiti svoj slučaj, pa je zamolio: Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu. No zanimljivo je i začuđujuće da Gospodin Isus odbacuje njegov zahtjev, naizgled ne želeći se upuštati u takve slučajeve. Njegov odgovor je stoga prilično jasan i odriješit: Čovječe, tko me postavio sucem i djeliocem među vama? Jednostavno nije htio ući u raspravu o takvim stvarima, premda je dotični čovjek od njega očekivao da donese pravičnu presudu u jednom tako zamršenom slučaju. Jer ako Gospodin nije mogao pomoći ispravnim pravorijekom, onda vjerojatno nije mogao nitko drugi. Zato je doista zanimljivo zašto se Isus, kojeg su poznavali kao pravičnoga Učitelja, nije upustio u rješavanje ovog pitanja, pri čemu je mogao i pomoći ovom čovjeku u borbi oko svojih prava. Ako je bio duhovni autoritet, a nedvojbeno je bio, zašto onda nije svoj autoritet iskoristio da razriješi sukladno zahtjevima duhovne pravednosti tu zamršenu životnu situaciju? A rješavajući pozitivno taj bratski spor, mogao je učiniti jedno dobro djelo. No on to ne čini, nego se izgovara da to nije u njegovoj nadležnosti, pa bi bilo korisno razumjeti zašto se tako postavio.

Gospodin je najprije svjestan da su mnogi usredotočeni na stjecanje zemaljskih dobara, ne uzimajući u obzir kakvim se duhovnim osjećajem vode. To je vrijedilo nekada, te to vrijedi i danas među ljudima. Njemu je jasno da u onome što posjedujemo hlepeći, nema nikakvog blagoslova. Isto kao što nema blagoslova da netko uživa u onome što mu ne pripada, isto tako nema blagoslova niti onome tko potražuje svoje tjeran isključivo pohlepom prema zemaljskim posjedom. I kao što nekad dvojica braće to nisu znala razlikovati, nego su se sporili oko posjeda, i danas se mnogi ljudi spore oko ovoga ili onoga komada zemlje ne uviđajući koliko ih je takva izopačena želja udaljila jednog od drugoga, koliko je zle krvi unijela u njihove bratske odnose, a toga nije vrijedan nijedan komad zemlje ili baštine.

Gospodinova poruka je aktualna i za naše današnje odnose. I danas ljudi ne razlikuju unutarnji osjećaj pohlepe niti ga znaju detektirati u svom ponašanju. Mnogi ga poistovjećuju s potrebom da nešto steknu i da stečeno uvećaju, te prave planove i projekte, ali u biti ne prate svoju nutrinu, niti uvijek imaju ispravnu nakanu. Najčešće takav unutarnji osjećaj pohlepe koji ih tjera da što više stječu, poistovjećuju s pravom na posjedovanje pošteno zarađenih dobara. A Gospodin Isus kao iskusni učitelj duhovnosti uči nas da razlikujemo najprije u sebi takav osjećaj, te da se učimo razabirati što činimo s pohlepom i na koji način nas pohlepa kao želja za imanjem motivira i angažira. Današnje Evanđelje je prigoda da se zapitamo jesmo li se ikada suočili s tim osjećajem pohlepe. Jesmo li pratili i propitivali svoje unutarnje poticaje? Jesmo li se ispitali koji osjećaj imamo kad govorimo i planiramo dobit i zaradu? Koji osjećaj kad dobijemo ili steknemo nešto? Je li nam ikad itko skrenuo pozornost na pogubnost takvog osjećaja, ili ga jednostavno držimo zakonitim polažući na nj pravo?

Jer premda neki posjed ili imanje mogu biti zakonito naši, ne znači da ih baštinimo na ispravan način, to jest na duhovnu korist i spasenje. Ovo što Gospodin izreče u današnjem Evanđelju nadilazi zakonske okvire desete Božje zapovijedi koja zabranjuje željeti tuđe, jer ovdje nas Gospodin uči da naučimo ispravno, bez pohlepe željeti i polagati pravo i na ono što je naše. Tek iz ove perspektive vidimo da Gospodin Isus ne želi da njegov nauk ostane puka teorija, nego mu je stalo da se primjenjuje u praksi. Ali ne kao toljaga kojom mlatimo i dovodimo u red druge, nego da ga počnemo primjenjivati počevši od samih sebe. Prihvatimo stoga, bez imalo dvoumljenja, Gospodinov nauk i oduprimo se pošasti što se zove pohlepa, a trudeći se što je moguće više bogatiti u Bogu čuvajući dušu čistom od pogubnih strasti i želja, a uvećavajuću njeno duhovno blago.

17. nedjelja kroz godinu – C

Gospodinova poruka sadržana u današnjem evanđeoskom odlomku usredotočena je na pouku o molitvi. Povod tome bio je njegov primjer molitve, jer su učenici, primijetivši ga kako se moli, osobito na samotnim mjestima, zamolili da i njih pouči. Način na koji se on molio očito je privukao njihovu pozornost, te su ga u tom trenutku zamolili da i njih nauči moliti, jer je molitva bila jedno od temeljnih obilježja života vjere i odnosa s Bogom. I doista, Gospodin je iskoristio prigodu, te ih je uputio u bit molitvenog života, učeći ih koje će riječi izgovarati i koje će sadržaje od Boga tražiti, te ta molitva kojoj ih je poučio i nosi ime Molitva Gospodnja. Odmah im je želio naglasiti da sadržaji i način na koji trebaju moliti treba biti poseban, pun povjerenja prema Ocu nebeskome koji obilato uslišava svaku našu molitvu.

Ali osim što je Isus kategoričan glede sadržaja i načina molitve kojom se valja obraćati Ocu nebeskome kako bismo bili uslišani, s druge pak strane imamo naše svakodnevno iskustvo koje se baš i ne podudara stopostotno s onim što je Gospodin govorio. A svatko od nas je razmišljao o molitvi i potrebi da nas Bogu usliša kad ga nešto zamolimo, te spontano molitvu i zamišljamo način svojevrsnog potraživanja. Ali isto tako većina od nas je suočena s ‘krutom’ stvarnošću i činjenicom da najčešće ne dobijemo što tražimo. Naime, kad sagledavamo svijet oko sebe očima realiste, onda ne vidimo da baš Bog uslišava tako često ono što ljudi od njega traže. Ne vidimo da čini toliko čuda koliko mi to od njega ištemo u svojim molitvama, te se stoga pitamo, kao što su se pitali u Gospodinovo vrijeme, zašto on to ne čini? U čemu je problem? Jesmo li mi nešto loše tražili ako smo od njega očekivali pomoć i zaštitu, uspjeh i zdravlje, ili je on gluh na naše zazive?

Tako nas najčešće životne potrebe tjeraju da se upuštamo u molitvu, to jest da od Boga tražimo ono što ne možemo sami postići, da bismo nakon toga razmišljali o njezinoj djelotvornosti promatrajući ostvarenje svojih molitava i stupanj uslišanja koje nam je Gospodin udijelio. Upravo to je bio slučaj i Gospodinovih učenika, pa i svih ostalih vjernika koji su imali potrebu tražiti od Boga određene milosti i usluge, te su stoga njega kao izvrsnog učitelja i pitali da im kaže kako trebaju moliti, pretpostavljajući, naravno, da je riječ o plodnoj molitvi koja ima značajno mjesto i ozbiljne učinke u životu. Htjeli su svakako izbjeći onu dosadnu ili formalističku molitvu koja nije dostojna zvati se molitvom, kao i onu frustrirajuću koja nije davala nikakvoga ploda ni rezultata.

No Gospodin Isus koji je bio primjer i učitelj molitve, uočavao je gdje je bio temeljni problem uspješne molitve, to jest znao je koji je put do uslišane molitve. Uočio je da ljudi izgovaraju svoje molitve s dozom prijekora prema Bogu, kao da se trebaju pred njim ponižavati prije nego ih usliši. Ali nije ispravna pomisao da bismo trebali namučiti sebe i njega prije nego nam usliši molitve, kao da bi on bio spor za dati potrebne darove i uslišati zahtjeve. Pa i onda kad bi se i iz Gospodinovih riječi moglo zaključivati kako treba kucati i tražiti, kao da je Bog neumoljiv i ledenoga srca, te nam daje tek na uporno traženje, ipak znamo da nam Gospodin nije na takav način govorio o molitvi. Nije nam predstavio svoga Oca neumoljivim, kao da bismo morali lomiti njegov otpor, kako bi nam potom, pobijeđen našim upornim traženjem, ipak dao to što ga molimo.

Doista, Gospodinova misao o potrebi i značenju molitve pretpostavlja jednu drugu sliku Boga. Isus nam poručuje da je Bog Otac koji zna što nam treba, te nam daje i više i prije nego ga ištemo. U molitvi doista nije sporna Gospodinova dobrota, nego je sporno kako i što mi ištemo. Sporno je znamo li tražeći otapati svoje ledeno srce za spoznaju Boga i njegovu prisutnost u životu. A bilo bi bito da ga ištući, kucajući i tražeći otkrivamo kao skrbno Oca koji nas ljubi, ili pak kao velikodušnog prijatelja  koji je spreman sve za nas učiniti. Zato se molitvom ne umilostivljuje Boga koji je Otac i zna što nam treba, nego molitvom otvaramo prostore naše duše kako bismo imali gdje primiti dar Božje prisutnosti, kako bismo imali gdje primiti Duha Svetoga kojega nam daje obilato. Zato je prava molitva ona u kojoj nas prožima njegova sveta prisutnost do mjere da nas preobražava, te da otkrivamo koja je sila Božja u nama, svjesni da njegovom snagom iznutra ostvarujemo sve što želimo primiti moleći.

Zato, moliti znači ostvariti istinski sinovski odnos prema Ocu, kako bismo primili dar njegove dobrote. Ako nam je srce zatvoreno za njega, onda ne možemo primiti ni njegovih neizmjernih darova, te sami postajemo zapreka njegovu uslišanju. Ako molimo onako kako nas je Gospodin naučio, onda naša molitva ne će biti kritičko preispitivanje Božje dobrote, ljubavi i svemoći, nego preispitivanje vlastitog srca i njegove spremnosti da primi Duha Svetoga i da gradi kraljevstvo Božje na zemlji. Ako tako molimo osjetit ćemo da nam je Otac sve dao kad nam je dao dar Duha svoje ljubavi, te ćemo znati da smo uslišani onda kad počnemo graditi njegovo kraljevstvo na zemlji. Dopustimo stoga Gospodinu Isusu da nas nauči moliti onako kako je naučio svoje učenike!

16. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski događaj, u kojem se s toliko jednostavnosti opisuje Gospodinov boravak u kući Marte i Marije, nosi vrlo sadržajnu poruku. Gospodin Isus je iskoristio jednu zategnutu situaciju između dvije sestre kako bi ostavio vječnu poruku koju i danas razmatramo povezujući je s kontekstom svoga života. U središtu pozornosti je svakako rečenica koju je izgovorio Gospodin Isus nakon što ga je Marta zamolila da prekori njezinu sestru Mariju, jer se Marija nije previše angažirala oko domaćinskih poslova, opredjeljujući se radije stati do nogu Gospodinovih slušajući njegove pouke. Ali Gospodin, umjesto da prekori Mariju zbog neuviđavnosti prema sestri, kori Martu zbog loše procjene i razlikovanja bitnoga od nebitnoga. A dok kori Martu, u isto vrijeme na Marijin račun iznosi pohvale: Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio koji joj se neće oduzeti. Prema Gospodinovoj procjeni Marta nije znala dobro razlikovati što je to istinski potrebno za nju i za njezinu sestru, te ju je on sam poučio tome.

I danas nam je njegova pouka životno bitna, jer i danas živimo u svijetu i vremenu u kojemu ljudi ne znaju dobro razlikovati potrebno od nepotrebnoga, bitno od nebitnoga. I danas se mnoge nebitne stvari proglašavaju bitnima, a ono što je bitno proglašava se nebitnim. Ali ne samo da se ljudi zaboravljaju baviti onim bitnim istinama života, te više ne smatraju da je potrebno najprije biti, pa onda imati i činiti, nego se u današnje vrijeme izričito odbacuje Gospodinov nauk. Više ga se ne drži dragocjenim izvorom u kojemu možemo pronaći oni bitno, nego ga se otklanja kao jednu od mogućih tvrdnji i nauka koji ne mora neophodno sadržavati istine o bitnome.

Zato se i današnje društvo sve više usredotočuje na ono što čovjek sam sebi nameće kao potrebno i bitno, kao za život neophodno, zaboravljajući ujedno ono bitno koje dolazi od Boga. Tako se danas u našem stvaraju umjetne potrebe, izmišlja se nekakve ‘potrebne’ sadržaje bez kojih se, navodno, ne može živjeti, te se ljudi navikavaju da je mnoštvo toga u životu neophodno kako bi držao korak s drugima i sa suvremenim načinom života. No kad se bolje zamislimo, sve je to toliko nebitno, izvanjsko i nepotrebno, da ujedno i opterećuje onaj bitni dio života. Trčanje za takvim ‘potrebnim’ sadržajima života otežava razumijevanje onog duhovnog potrebnog i neophodnog dobra na kojemu treba graditi postojanje, što je Marija razumjela, a Marta ne. Pa i onda kad netko imam najbolju namjeru, kao što je imala Marta, ne znači da ne može pogriješiti u procjeni. Tako i danas mnogi ljudi s uvjerenjem biraju potrebne, to jest bitne sadržaje za svoj život, ali je njihova procjena podložna pogrešci, jer ne razmišljaju vođeni Božjim duhom, nego ljudskim načinom razmišljanja.

Osim toga treba nam biti jasno da se oko nas izgrađuje svijet užurbanosti u kojem se ne ostavlja čovjeku dovoljno da temeljito razmišlja o vlastitom životu, to jest o onome što je istinski bitno i neophodno. Ne ostavlja mu dovoljno vremena niti mu ukazuje koliko bi bilo spasonosno ostaviti vremena i sjesti do nogu Gospodinovih i posvetiti se spoznaji bitnih istina i sadržaja života. A kad zanemarimo druženje s Gospodinom, onda smo se dali uvući u žrvanj zemaljskih potrebna i lažnih nužnosti. Zato se danas ljudima predstavlja kao ono potrebno uglavnom sve što je mjerljivo gospodarskim metrom i odnosima, novcem i zaradom, dok je Gospodin imao sasvim druge kriterije procjene. Stoga i u današnjem društvu gomilamo potrebe i stvaramo navike koje držimo bitnima, a da one nisu ni približno bitne, neizostavne i neophodne. Zato smo se danas i otuđili jedni od drugih, te ne znamo i nemamo vremena više niti razgovarati međusobno, jer nas pritišću obveze važnije od međuljudskog zajedništva. A da ne spominjemo kako nedostaje i takav prisan odnos s Gospodinom, našim Učiteljem, koji nas jedini može poučiti pravoj životnoj mudrosti. Jedino on bi nas mogao spasiti od aktivizma i užurbanosti, od nestalnosti i promjenjivosti ovoga svijeta koji nam je svoje kategorije nametnuo kao neophodne, a one Božje odbacio kao suvišne i nebitne.

Prepustimo se stoga Gospodinu Isusu i on će nas spasiti od aktivizma i rastresenosti ovoga svijeta, te će nam dozvati u pamet staloženu i prisebnu Božju mudrost. On će nas osposobiti da se naučimo i razgovarati međusobno o bitnim životnim sadržajima, te da se klonimo ispraznosti i suvišnosti. On će nas ohrabriti da se više međusobno družimo, razgovaramo i slušamo, umjesto da prepuštamo prostora virtualnom svijetu koji nas je na tako nametljiv način okupirao svojom prisutnošću i sadržajima, bilo da ga gradimo mi samo oko sebe, bilo da ga grade drugi oko nas. Dajmo, stoga, Gospodinu prostora u našemu životu da nas pouči kao istinski Učitelj, te će tada i naši razgovori imati više dužne životne kvalitete, a mi se nećemo dati zavarati nebitnim sadržajima života, nego ćemo živjeti od onih istinskih ljudskih, posvećujući se životu za ljude. Izaberimo bolji dio, koji nam se neće oduzeti, izabirući Gospodina, te se posvetimo doista nasušnim potrebama spasenja i života vječnoga, čije temelje udaramo kad se stavimo do nogu Učiteljevih slušajući neprolazne istine i uzvišeni Božji nauk iz njegovih usta.

15. nedjelja kroz godinu –  C

Današnji evanđeoski odlomak započinje jednim provokativnim pitanjem koje je jedan zakonoznanac upravio Gospodinu Isusu s namjerom da ga iskuša: Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?. Premda izgovoreno u neobičnom  kontekstu i s krivim ciljem, pitanje je ipak na mjestu, jer bi odnos prema životu vječnome trebao biti tako važan da o njemu ne možemo samo voditi teoretske razgovore, nego trebamo imati i sigurnost u ono što nam je činiti kako bismo došli do njega. Bilo bi pretragično ako bi ljudima bilo skriveno ono što im je činiti kako bi se spasili, jer u tome slučaju bilo bi im skriveno kako živjeti u sadašnjem trenutku. Upravo zato jer je pitanje tako važno, ne smije ostati skriveno ljudima što im je činiti kako bi imali život vječni, nego, naprotiv, to bi trebalo biti njihovo goruće pitanje, a najčešće ono to nije. Mnogim ljudima je to pitanje u nekom drugom ili trećem planu, te dobro znaju što im je činiti kako se domoći baštine i dobara ovoga života, ali im nije ni u primisli kako bi razmišljali o baštini onoga života.

Čak je i vjersko ozračje u društvu onoga vremena bilo takvo da je stavljalo u drugi plan ovo pitanje, jer ondašnje grčko-rimsko društvo nije uopće vjerovalo da iz spoznaje o Bogu mogu crpiti poticaje za život. Ako je netko u to vjerovao ili želio pretočiti u konkretni život, onda je to uvijek bilo na iskrivljen način, te su tako imali pokriće za nećudoredni život budući da su i njihova božanstva bila jednako iskrivljena i izopačena da su postajala uzor nećudorednog života u društvu. Odgovor, dakle, na što mi je činiti u životu, nije mogao doći od nekog božanstva, nego eventualno od čovjeka koji je odgojio savjest, te je iznutra osjećao i prihvaćao istinske kreposti. Takvih ljudi je bio vrlo mali broj, a redovito su među njima bili filozofi, koji i kad su bili u pravu glede kreposti, nisu mogli ponuditi ljudima ispravnu motivaciju koja bi ih trebala usmjeravati prema kreposti i koja bi im trebala davati snagu da izdrže na tom tegobnom putu. Glede toga židovstvo je imalo mnogo jasnije spoznaje, jer je Bog jasno i nedvosmisleno objavio što bi ljudi trebali činiti, samo je bilo pitanje kako ljudi tome pristupaju i hoće li uslijed svoje slabosti to izigravati.

No ovo pitanje o tome što treba činiti da se dođe do baštine života vječnoga i nama je danas aktualno, jer ga i mi često svodimo na beskorisna mudrovanja i rasprave, umjesto da se pokrenemo te u duhu Božjega poticaja činimo nešto konkretno za konkretnoga čovjeka. Češće znamo što bi trebao netko drugi činiti, te drugome dijelimo i lekcije, ali ne vidimo što bismo mi trebali učiniti, ili pak kad naslutimo, onda od toga bježimo skrivajući se iza svojih izgovora. Uglavnom držimo da bi za čovjeka trebao nešto konkretno učiniti netko drugi ili, što je također vrlo često, određene nadležne institucije, čije propuste lako uočavamo, te nam to postoje paravan iza kojega se skrivamo kad bismo mi trebali nešto učiniti.

Gospodin Isus je, međutim, potvrdio da smo svi odgovorni za ispravno činjenje i da ne možemo tek tako jednostavno prebaciti na nekog drugog ili trećeg, kojemu ćemo onda još držati lekcije o tome što je još mogao i morao učiniti. On nas poziva da svaki dan činimo nešto korisno i ispravno za svoga bližnjega kojemu trebamo postati milosrdni samaritanci, kao što je On postao nama. Isto tako Gospodinova pouka danas svjedoči da prije ispravnog djelovanja treba steći istinsku i ispravnu spoznaju. Ako netko ne bi sa sigurnošću znao što je to ispravno, onda ne bi mogao ništa ni činiti, a pogotovo ako ne bi imao ispravnu istinu o Bogu i o ljudskom životu, onda svoj život ne bi mogao sa sigurnošću usmjeravati prema vječnome cilju. Gospodin Isus doista potvrđuje da je ta istina objavljena u Svetome pismu, te zato on svoga sugovornika vraća na ono što piše u Pismu, jer je Bog ljudima objavio što trebaju činiti kako bi zavrijedili ući u život vječni. Sam Bog je svojom objavom oblikovao našu svijest i dao nam sigurnost o istinskim ćudorednim vrijednostima, te je neophodno čitati Božju riječ kako bismo otkrili njegovu volju i smisao svoga života, što postaje pretpostavka za svako djelovanje.

Zato i danas dok oko nas postoji osporavanje Božje volje, objave i plana s ljudima, dok mnogi ne prihvaćaju kao ispravno ono što piše u Božjem Zakonu, nas Bog poziva da posvjedočimo za njegovu istinu, ali da je ne svjedočimo samo ispraznim teorijama i beskorisnim nadmudrivanjem, nego konkretnom dobrotom. Ako je istina da je Božja ljubav stvarni pokretač svih naših djela, onda trebamo pokazati ljubav na djelu, jer ljubav ne može biti naučena, nego treba biti življena i činjena. Ako je nas kršćana ljubav Božja zahvatila i ispunila, onda će nas njegova ljubav i preobraziti do mjere da nećemo nikada biti nesigurni tko je moj bližnji. Ako u nama bude istinska Božja ljubav, onda ne će biti ni cjenkanja ni mjerkanja prema ljudima, nego istinsko prihvaćanje svakoga čovjeka kao svoga bližnjega kojemu trebamo činiti dobro. Osim toga, nama će bližnji postati ne onaj tko se formalno prikazuje našim bratom, sunarodnjakom, suvjernikom, nego onaj tko se daje nadahnuti Božjim Duhom kako bi činio dobro drugima.

Stoga nam je danas dopustiti da nas zahvati snaga Kristova, te da onda možemo i sami ići i činiti tako kako nas Gospodin poučava i tako kako nam je sam kao Milosrdni Samaritanac ljudskoga roda pokazao primjerom.

14. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski tekst govori o tome kako je Krist Gospodin slao svoje učenike. Teksta nam govori o motivima, načinu i posljedicama slanja istih pred Gospodinom. Teško je u jednom promišljanju obuhvatiti sve spomenute dimenzije, pa će pozornost biti usmjerena samo prema jednoj i to onoj koja se tiče odbijanja Isusovih poslanika. Kristov navjestitelj ne treba gajiti nikakve iluzije, te nam u tome ne može biti jamstvo nikakva ljudska struktura na ovome svijetu, pa niti moćne države, kao ni moćne udruge država. Ako je Krist rekao da nas šalje kao ovce među vukove, onda je to istina koja ostaje trajno i s čime trebamo računati u svakom vremenu i društvu.

Dakle, život kršćanina u svijetu, a pogotovo kršćanskih pastira, život je janjaca među vukovima. Jer svako se društvo gradi na moći kese – to jest vrijednosti novca, potom na veličini torbe – stečenim zalihama, na kakvoći obuće – brzini napretka, te na pozdravljanju prolaznika – dodvoravanju moćnicima. U tom smjeru putuje i ovo naše društvo, opijeno uvjerenjem da može na tim vrijednostima graditi budućnost. Isus je sasvim drugog uvjerenja, premda ne znamo može li danas ikoga uvjeriti svojim stavom i riječima. Zato on traži danas od svojih da zanemare ponašati se sukladno tim ljudskim kriterijima i vrijednostima. On očekuje od svojih da ne promiču svijet utemeljen na vrijednosti novca i na stečenim zalihama, te da se ne pouzdaju u brzi napredak i u zaštitu moćnika ovoga svijeta. On očekuje od navjestitelja svoga Evanđelja da se ne klanjaju nikakvoj ljudskoj veličini, te da se ne osjećaju dužnicima koji ovise o milosti moćnika ovoga svijeta.

Sukladno onome što on reče, njegovi navjestitelji ne trebaju živjeti od blagonaklonosti zemaljskih moćnika, nego radije od dobrohotnosti onih koji prihvaćaju navještaj Božje riječi i shvaćaju da im Božji poslanici nose iznimnu radost Božje prisutnosti, da ih obdaruju životom i kad ne nose preobilnu kesu, da im daju golem dar i kad nemaju velike torbe, da im omoguće da stignu do cilja i kad nisu na razini tehnološkog razvitka i napretka kojim se hvali svijet, pa i onda kad hodaju bosi prema svome cilju. Gospodin ne želi da kod njegovih prijatelja prevagne i prevlada ova logika kojom se ravna svijet i društvo, a to je logika kese i torbe, obuće i dodvoravanja.

Crkva našega vremena, i navjestitelji Evanđelja i vjernici koji su u svijetu njihovi velikodušni domaćini, treba biti svjesna danas više nego ikada, ispravne vrijednosti života, čije je obilje u naviještanju i primanju Boga i njegova dara. Ovom cilju valja sve podrediti, ne dopuštajući da nas zemaljske brige, interesi i vrijednosti skrenu s puta. Krist Gospodin zna da život njegovih vjernika u svijetu nije lagan, kao ni poslanje njegovih vjerovjesnika, ali baš zato ne želi da se oni ravnaju logikom ovoga svijeta. Ako u svijetu žive vukovi među koje on šalje svoje navjestitelje, nipošto ne želi da se njegovi poslanici pretvore u vukove, nego da ostanu bezazleni janjci, pa i pod cijenu vlastitog života. Krist ne želi da oni budu toliki koji se kolju i glođu za bolji komad, veću kesu ili prostraniju torbu, nego da nose mir svijetu. On ovom svijetu po njima želi dati i zajamčiti mir, ali ne mir koji se sastoji u zasićenju kese i punjenju torbe, nego mir kraljevstva Božjega.

Stoga od svojih učenika ne očekuje da se služe svjetovnim nego svetim metodama, to jest da im budu vlastite metode onoga koji ih je poslao. On im je dao nalog i sadržaj poslanja, te im je on osigurao nagradu za trud i žrtvu. Njihovo je da slijede njegove upute, a njegovo da im providi dostojnu plaću za uloženi napor. Njihovo nije niti da se raduju vidljivim uspjesima, nego da nose u srcu tihu radost onog vječnog izabranja, jer su im imena upisana na nebesima. Veće radosti od te nitko ne može okušati. Isto tako ih je učio da ne trebaju pod svaku cijenu doći do rezultata i cilja, ali da trebaju imati potpunu spremnost služenja. Takva spremnost pretpostavlja i spremnost da navjestitelj bude odbijen, jednako kao što treba biti spreman da ga prime i iskažu mu iskreno, ma koliko moglo biti skromno, gostoprimstvo. Kao što treba znati biti zahvalan onima koji ga primaju, tako isto treba znati u dostojanstvu otići od onih koji ga odbijaju.

Navjestitelj danas treba znati da je najlakši način da ga se diskreditira onaj da ga proglase pohlepnikom koji je došao kako bi napunio kesu i torbu na račun čovjeka i naroda, te da u ime toga zaglupljuje i drži u pokornosti i strahu od Boga one koji ga uzdržavaju, te ih tako na lukav i jednostavan način iskorištava i pljačka. Treba se stoga znati suočiti s ovakvim optužbama, a svojim životom opozvati sva govorkanja, čuvajući se da ne bude takav kakvim su ga unaprijed proglasili neupućeni u otajstva koja naviješta. Jer Bog koji ga šalje nikad nije pomišljao da bi ga poslao da zloporabi svoj položaj, pa i onda kad ga šalje da na stanovit način bude na teret svojih vjernika koji ga uzdržavaju. Bog nikad nije pomišljao da bi ga slao da ljude straši i iskorištava, nego da ih prosvjetljuje i poučava, da im služi i dijeli s njima istu sudbinu.

Valja iskreno moliti Krista da podari snagu svojim navjestiteljima da pouzdano i dostojno vrše svoje poslanje u svijetu, da se ne daju zavarati koristoljubljem ni logikom ovoga svijeta, nego da im pred očima bude uvijek onaj koji ih je poslao, kao i spasenje onih kojima su poslani. Dragocjenije je to što ih je Gospodin izabrao za bogonosce, nego sve blago ovoga svijeta, pa je poželjno i potrebno da sačuvaju duhovnu čistoću i jasnoću kako bi mogli biti pravi poslužitelji kraljevstva Božjega, te svojim primjerom privući još mnoge druge za radosno služenje Bogu i ljudima.

13. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak nam svjedoči kako Gospodin Isus nije bio svugdje dobrodošao, nego je bilo situacija u kojima su mu uskraćivali gostoprimstvo u svojoj sredini. Tako nam sveti Luka opisuje kako su ga jednom zgodom, dok je putovao iz Galileje u Judeju, mještani jednog samarijskog sela odbili ugostiti zato jer je bio na putu prema Jeruzalemu. Kad su to vidjeli njegovi učenici Jakov i Ivan odmah su burno reagirali, do mjere da su čak htjeli zazvati oganj s neba na stanovnike tog mjesta. No Gospodin Isus nije dijelio njihov stav, te se nije niti osvrnuo na potez mještana tog samarijskog sela, nego je prekorio svoje učenike zbog takve uvrijeđene reakcije, da bi potom mirno nastavio svoj put prema drugom mjestu.

Događaj poput toga opisanoga nije rijetkost ni danas kad također mnogi pojedinci, mjesta ili društva uskraćuju Gospodinu gostoprimstvo i dobrodošlicu zbog nekog svoga uskogrudnog stava koji čak ne mora imati izravno veze s njime. Ima i danas ljudi koji su vođeni određenim prkosom i inatom prema vjeri i vjernicima, te za sebe odbijaju spasenjsku Kristovu prisutnost. Isto tako jedna od čestih pojava je da se Gospodina i sadržaj njegova navještaja odbacuje poradi nekih principa, vrlo neutemeljenih, poradi kojih oni koji se na njih pozivaju nisu u stanju razložno i staloženo razmišljati. I danas se i mi vjernici, poput onih samarijanaca, opiremo Božjem dolasku među nas i k nama, tražeći izlike za opravdanje vlastitog stava. Često se želimo predstaviti i vjernicima, ali vjernicima sa stavom, koji ne razmišljaju onako kako razmišljaju svi ostali, nego se želimo pokazati vjernicima sa stavom, bio on dobar ili loš, samo da pokažemo da imamo svoj stav. Pri tome uopće nismo sebi predočili ono bitno, a to je živi Krist Gospodin koji nam svojom prisutnošću donosi božanski život. Tako se događa da poradi sebičnih principa žrtvujemo dobro koje nam Bog šalje, kao što su i samarijanci odbili Isusa samo zato jer je išao u Jeruzalem, a oni nisu bili u dobrim odnosima sa Židovima. Poradi vlastite tvrdoglavosti i sitničavosti, poradi jala i netrpeljivosti mi ljudi odbacujemo Božju milost, opirući se njegovim poticajima i dobroti i odlazeći na rubove vjere i crkvenoga života. Na žalost, i danas među nama, to jest u našem narodu, ima toliko onih koji su se makli na rub života vjere, vrlo kritični prema Crkvi i vjernicima, nesposobni prihvatiti dobrobit koju Bog šalje po svome Sinu i svojoj zajednici vjernika.

S druge pak strane oni koji su dio Crkve, a napose oni koji vode zajednice vjernika kao pastiri, prema takvima se onda ponašaju kruto i okrutno, udaljavajući ih još više svojim postupcima. Tako sliče Jakovu i Ivanu koji bi bili najsretniji da ih je progutao oganj s neba. Njih dvojica su slika crkvenih pastira koji bih odmah kažnjavali, zlorabeći duhovne ovlasti koje im je dao Gospodin, vraćajući milo za drago onima koji su povrijedili njihovu taštinu, a za izgovor uzimaju odbacivanje Gospodina. Nije rijetkost da prema onima koji odbijaju Gospodina i Crkvu, sa strane vjernika postoji osjećaj osvetoljubivosti, pa i zlurade radosti kad im se nešto zloga dogodi, te se odmah tumači kao Božja osveta i kazna. A ako već nama nije dano da ih kažnjavamo ognjem s neba, onda se veselimo da ih je stigla Božja kazna.

No u svemu tome pravi put nam pokazuje samo Gospodin Isus, koji s mirom onoga koji zna da nije došao radi sebe, nego radi ljudi, prekorava svoje učenike i odlazi u drugo mjesto. I njima je htio jasno dati do znanja da su i oni pozvani služiti ljudima, a ne svojoj taštini i umišljenoj veličini. Lako je osuditi i kazniti čovjeka, ali to nije bit njihova poslanja. Poslanje će ispuniti samo onda kad shvate da su pozvani privoditi ljude k Bogu, kad im bude žao što su ljudi sebe lišili Božjeg obilja, a ne kad se ravnaju prema svom povrijeđenom ponosu.

Isto vrijedi i u slučaju ideološkog odbacivanja vjere i Gospodina koje je danas vrlo često, jer je velik dio javnosti, medija i moćnika ovoga svijeta a priori protivan navještaju kršćanskih vrijednosti u društvu, ne pitajući se uopće koliko su one u sebi ljudske i ispravne. Ideolozi nemaju ni volje ni otvorenosti ni duha da sagledaju što Krist Gospodin daje društvu, koje blago i blagoslov Božji, ali to ne znači da Crkva prema njima treba nastupati jednako ideološki, na način Jakova i Ivana. Pa i onda kad ideolozi ne prihvaćaju kršćanske vrijednosti kao univerzalne, nego ih odbacuju kao parcijalne, to jest vrijednosti jednog Židova iz Nazareta ili neke kršćanske zajednice, to ne znači da je osuda i kazna prvo što im treba željeti i učiniti, nego treba usvojiti Gospodinove osjećaje i njegov način razmišljanja. Pa i kad naše društvo i mnogi pojedinci u njemu, to malo selo i jedno od svjetskih sela, odbacuje kršćanske vrijednosti, čineći sve da se dio ljudi pred njima zatvori, to jest cementira do mjere da ne uočava njihov sveopći domet i važnost, Gospodin nas poučava da umjesto povrijeđenog ponosa i taštine moramo prije misliti na štetu koju trpi sam čovjek kad odbacuje Boga koji mu dolazi u susret. I onda kad prema Bogu i Božjemu, prema Kristu i Crkvi, postoji toliko jala, ne znači da se službenici Crkve smiju voditi taštinom prema njima, nego Gospodinovom poniznošću i poukom.

Upravo zato Gospodin Isus izabire sebi one koje uči da budu velikodušni i nesebični, da ne traže svoj interes, nego da se odgajaju kako bi bili prikladni za kraljevstvo Božje, jer samo tako će otkriti da je njihovo prvotno poslanje donositi ljudima spasenje Božje. A i onda kad ih ljudi budu odbacivali nikada sebi ne će priuštiti da se ponašaju ideološki ni osvetoljubivo, nego će, pobjeđujući vlastitu taštinu, opraštati i onima koji su na njih jalni i kivni, strpljivo čekajući da sami shvate svoju zabludu i štetu koju su sebi nanijeli. U tom duhu svaki je vjernik pozvan ići pred Gospodinom kao njegov glasnik pripravljajući mjesta u srcima ljudi tihim radom i postojanim svjedočenjem, kako bi što više ljudi otkrilo ljepotu Božjeg dara i prisutnost kraljevstva Božjega na zemlji.

12. nedjelja kroz godinu – C

Sveti nam Luka u današnjem evanđeoskom odlomku opisuje jedan događaj koji nam svjedoči kako je Gospodin Isus poučavao svoje učenike o svom identitetu i poslanju među ljudima. Svoju pouku Gospodin je započeo pitajući učenike da mu kažu što svijet govori o njemu. Apostoli su ga doista o tome izvijestili svjedočeći kako svijet o njemu ima, bez daljnjega, uzvišeno poimanje, jer ga prihvaćaju za nekog od proroka, tih duhovnih velikana Božjega naroda. No to Gospodinu nije bilo dosta, nego je od njih tražio da mu kažu što oni misle o njemu, na što je Petar ustvrdio da je on Krist – Pomazanik Božji. Iznenađuje potom što ovu istinu, to jest zaključak do kojeg je došao Petar, Gospodin Isus nije dopustio da kazuju drugima, jer se prije toga trebalo ispuniti veliko otajstvo otkupljenja, kako im je obznanio: Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.

Idući korak dalje od ove evanđeoske scene, možemo uočiti i ustvrditi da se ona opetovala mnogo puta u tolikim situacijama tijekom povijesti ljudskoga roda. Mnogi su ljudi, naime, o Kristu Gospodinu toliko toga govorili u ovih dvije tisuće godina, kao što se i u našem vremenu o njemu toliki izjašnjavaju. Na žalost mnogo je onih što ne polaze od onoga što je on rekao o sebi, niti od njegova spasiteljskog djela, kao što je učinio Petar kad je došao do ispravnog zaključka, nego o Isusu stvaraju neko svoje mišljenje koje ne odgovara onim datostima koje je on o sebi objavio. Mnogi su uvjereni da je dovoljno imati mišljenje o Kristu kako bi se potvrdilo da ga poznaju dobro, a da se uopće ne pitaju imaju li ispravno mišljenje o njemu i kako bi mogli doći do toga da stvore takvo mišljenje.

Štoviše, valja naglasiti da ovdje ne uzimamo u obzir niti ona zlonamjerna mišljenja, nego samo dobronamjerna, kako su učinili i apostoli. Jer niti dobronamjernost neke izjave ili mišljenja nije jamstvo da je onaj koji ih iznosi pogodio bit stvari i da je izrekao istinu o Gospodinu Isusu. Isto tako ne govori se niti o nekim lošim mišljenjima, nego o prilično dobrim mišljenjima punima poštovanja i pozitivnog vrednovanja, a da su ipak daleko od biti Gospodinova identiteta. Radi se ponekada o najboljemu što je čovjek mogao reći o drugome čovjeku, poput onoga što je svijet tvrdio za Gospodina da je neki od proroka, a opet vidimo da je to bilo vrlo nedostatno, bez obzira što je onaj tko ih je oblikovao htio počastiti Gospodina Isusa tako uzvišenim nazivima. Uostalom, i sami su apostoli imali o njemu najprije samo takvo mišljenje kao o nekom izvrsnom čovjeku, te mu je trebalo dosta vremena da ih pouči istini o samome sebi, istini koju je Petar prvi počeo nazrijevati otvarajući se Božjem nadahnuću.

I bez obzira što svijet, pa čak ni apostoli, na prvi pogled nije znao pravu istinu o Isusu, njemu je ipak bilo od iznimne važnosti postaviti ovo pitanje: Što govori svijet, tko sam ja? Bilo je prevažno postaviti to pitanje, jer su se s tim pitanjem trebali suočiti apostoli, a u isto vrijeme ga je trebalo nadići. Njime je trebalo ukazati koliko je važno na to pitanje ispravno odgovoriti kako apostoli nekada, tako i mi danas. Odgovor na ovo pitanje pretpostavljao je dugu i temeljitu pouku koja je bila zahtijevan proces. A proces pouke je bio proces patnje, muke i smrti Gospodinove koja im je trebala biti najveći dokaz njegova božanskog poslanja i identiteta. Samo tako, promatrajući njegovu muku, smrti i uskrsnuće, mogli su se istinski osvjedočiti u njegovo božanstvo. Jer Gospodin nije htio da ljudi zamišljaju spasitelja samo u ljudskim kategorijama pripisujući mu isključivo ljudsko poslanje, nego da ga promatraju u otajstvu čovjeka koji pati i Boga koji otkupljuje. On koji je bio istinski utjelovljen uzevši ljudsku narav, nije bio sam čovjek,nego i Bog koji je svojim tijelom htio biti pomirnica i otkupljenje grešnoga čovjeka.

Zato on i nije htio da ljudi zamišljaju spasitelja samo u ljudskim kategorijama, nego kao Boga i Božjeg Pomazanika koji je ujedno i čovjek. Ali do ovako ispravnog zaključka trebalo je doista doći osvjedočivši se promatrajući njegovo slavno uskrsnuće, jer bi svaki pokušaj da ga se definira bez toga bio nedostatan da se ljudi uvjere u pravi utjelovljeni identitet i poslanje Bogočovjeka Isusa Krista. Znajući da ni apostoli još nisu do kraja sigurni i uvjereni, on ne želi niti da drugima otkrivaju njegov identitet, jer otajstvo njegova života ne bi znali ispravno prenijeti ni protumačiti, što im je postalo moguće tek kad su postali svjedoci njegove muke, smrti i uskrsnuća. U tom duhu valja iščitati i njegov zahtjev kojim poziva onima koji hoće da idu za njim kad im veli: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Drugim riječima je htio reći: Hoće li me tko upoznati, neka promatra moj križ i neka ga potom prihvati kao svoj i neka ide za mnom.

Tako nam iz Gospodinovih riječi i zahtijeva proizlazi višestruko znakovita poruka. Kao prvo, nitko ne može dobro poznavati Krista, ako ga ne poznaje kao patnika koji je dao svoj život za čovjeka. Nadalje, nitko ga ne može upoznati dobro ako ne kroz dimenziju patnje, križa i muke. Ako je to vrijedilo za apostole koji su spoznali njegovo božanstvo ne neopoziv način tek nakon uskrsnuća, onda to vrijedi i za nas koji živimo svoju vjeru između njegova križa i uskrsnuća. I na nama se očituje da nitko ne može dobro upoznati Gospodina nego samo putem križa koji je pravo sredstvo upoznavanja. Doista, njega možemo prepoznati samo na temelju svjedočanstva njegova križa na kojem je pobijedio smrt. Štoviše, njega mogu dobro prepoznati i upoznati samo oni koji nose svoj križ, to jest dopuste da ih njegov križ obilježi. Jer samo kad je ljudski život obilježen tim svetim znakom, onda u rukama imamo istinsko identifikacijsko sredstvo po kojem spoznajemo Kristovu božansku prisutnost. Samo ako se iz dana u dan razapinjemo na križu i gubimo svoj život, spašavamo se, jer nam je Krist Gospodin iz dana u dan jasniji pred očima i bliži u srcu. Prihvatimo križ Gospodinov da nas po njemu Gospodin obasja slavom svoga spoznanja.

11. nedjelja kroz godinu – C

Jedno od umijeća života je sposobnost upoznavanja ljudi, što pretpostavlja da ih znamo ispravno procijeniti, to jest dobro prosuditi. Ispravna procjena ljudi koje upoznajemo i susrećemo dragocjen je dar i velika milost, dok loša procjena može biti vrlo pogubna, pa čak donijeti razočaranje u ljude, kao i štetu, kako duhovnu tako i materijalnu. Dobra procjena može nas spasiti od podvala i prijevara kojih smo, gotovo pa svakodnevno, svjedoci i u naše vrijeme. No s druge strana prevelike mjere predostrožnosti mogu nas udaljiti od ljudi, te da onda napravimo i nepravdu ako se kod pristupa ljudima vodimo logikom straha i bijega, te se zatvaramo zajedništvu s njima, jer ih držimo mogućom opasnosti i protivnicima. Tako nije rijetkost da ljude, umjesto da ih prosudimo, mi ih osudimo, umjesto da ih procijenimo, mi ih podcijenimo. Zato se postavlja pitanje što je potrebno učiniti kako bismo sebe zaštitili, a drugima ne učinili nepravdu, kao što bi bilo u slučaju da nekoga procijenimo kao zloga, a on to ne bude. Kako naučiti procjenjivati ljude i kojim se kriterijima voditi da nam to bude duhovno iskustvo i obogaćenje pri svakom susretu i upoznavanju, pri svakoj prosudbi i procjeni? A postavlja se pitanje i kako se nositi s lošim procjenama koje ljudi iznose na naš račun, to jest s prosudbama koje nam ugrožavaju ugled i dovode u pitanje dobar glas.

Događaj opisan u današnjem evanđeoskom odlomku može nam pomoći da nađemo takve odgovore. Evanđelist sveti Luka opisuje Isusov odlazak u goste u kuću jednog farizeja imenom Šimun. Kad pozorno pratimo sve što se dogodilo, vidimo da je Gospodinov domaćin nastojao procijeniti kako Gospodina, tako i svoje sustolnike, ali isto tako i nenadanu gošću – ženu grešnicu koja je nepozvana došla na ovu gozbu. Tako se i ponašao sukladno svojim procjenama: Isusa je procijenio gostom osrednje važnosti, te mu nije iskazao niti uobičajeno gostoprimstvo. Ponašajući se oportunistički mnogo više je držao do toga da ne izazove kritike javnog mnijenja – druge sustolnike, a bojao se da bi se to moglo dogoditi ako bi Isusa počastio kao izuzetnog gosta. Ženu koja je došla nepozvana procijenio je kao grešnicu, ali je ujedno podcijenio njezinu sposobnost i mogućnost da se oslobodi svoje grešne prošlosti i da zaživi novim životom. Dok je prosuđivao njezin život i postupke, on ju je ujedno osuđivao, ne pokušavajući niti ući joj u dušu, te osjetiti muku koja ju je mučila i bol što ju je razdirala.

S druge pak strane i Gospodin Isus je imao procjenu i prosudbu svoga domaćina, kao i svih ostalih sudionika ovog događaja, ali na mnogo drukčiji način nego je to učinio farizej Šimun. No on je pokazao da je imao mnogo bolju procjenu, jer je dobro procijenio njihova srca i skrivene misli i želje, dok je se njegov domaćin vodio samo izvanjskim nahođenjem, ljudskim obzirima i osobnim interesima. Tako je Gospodin Isus pokazao da nije sporno što moramo ljude upoznavati i procjenjivati, s njima se družiti i prosuđivati, ali je vrlo bitno da to znamo činiti na pravi način. No ono što postaje problematično, a i neizbježno, mi ljude ne možemo nego procjenjivati očima svoje duše i metrom svojih vrijednosti. Problem je u tome što naša duša može biti prljava, a mjera iskrivljena, te onda nemamo ispravnu predodžbu ljudi koji su ispred nas.

Gospodin Isus, koji je imao čistu dušu i božansku mjeru procjene, dobro je poznavao svačiju dušu, te stoga nije imao predrasude prema ljudima. Nije bio opterećen prljavštinom grijeha ni iskrivljenim pogledom oholosti, nego je ljude procjenjivao pogledom dobrote i željom da ih privede spasenju i punom zajedništvo s Bogom. Zato i nas danas uči da je za procjenu ljudi potrebna doza zdravog realizma – svijest da znamo da je svaki čovjek grješnik, ali ujedno i Božje dijete pozvano na spasenje. No ta doza realizma ne isključuje, nego uključuje nas same, pretpostavljajući svijest da smo pred Bogom mi prvi grješnici. Da je toga bio svjestan Šimun, sigurno bi se drukčije odnosio prema ženi koja je Isusu pomazala noge.

Zato se od nas iziskuje izniman duhovni napor da pročistimo pogled svoje duše, kako ne bismo prljavim pogledom promatrali i procjenjivali druge, jer onda je procjena neminovno pogrešna. Doista treba pročistiti pogled srca da naša prosuda ne bude osuda čovjeka, nego razumijevanje kojim ga možemo dovesti do spasenja. Svaka naša procjena doista treba biti u korist spasenja i izgradnje ljudskosti onih koje procjenjujemo, a svaka prosudba trebala bi biti i oslobađajuća presuda, to jest takva da oslobađa grješnika tereta njegova grijeha i svih loših posljedica, kako nam je pokazao Gospodin Isus. Stoga si ne možemo niti umišljati da dobro poznajemo druge ljude ako ih procjenjujemo ljudskim pogledom, a ne Božjim, jer samo njegovim pogledom možemo otkriti stvarnu vrijednost ljudskoga života za koju se valja boriti da ga dovedemo k spasenju.

Samo ako smo u sebi neopterećeni ohološću kao duhovnom dvoličnošću, ako smo neopterećeni ljudskim obzirima, onda ćemo prema drugima nastupati poput Gospodina Isusa – otvorena srca, noseći im radosnu vijest koja je s jedne strane vijest oslobođenja od grijeha, a s druge dar Božje blizine, što Šimun nije prepoznao jer se držao nadmoćnijim od Isusa. Samo ako smo svjesni Božje prisutnosti, onda ni tuđa loša procjena ne će utjecati na stanje našega duha i na naša raspoloženja, jer će nam biti jasan cilj poradi kojega ljude procjenjujemo i što želimo time postići. Tako je i Gospodin Isus prešao preko neiskazanog poštovanja, ali je ipak znao dobro prosuditi ponašanje i žene grješnice i farizeja Šimuna, ukazujući Šimunu da je grješnica bolje znala iskoristiti njegovu spasenjsku prisutnost.

Tako Gospodin Isus – Pravednik i nas uči kako da ljude procjenjujemo, a da ih ne podcjenjujemo, nego im pomažemo da i sami postanu svjesni cijene svoga života, te da njegovu vrijednost više ne razbacuju u bescjenje vlastitim grijesima, kako je činila grješnica, te da to isto ne čine s tuđim životima vlastitom ohološću, kako je to činio Šimun. Nastojmo iz ovog događaja izvući poučak ljubavi, jer samo ako budemo Boga i ljude ljubili, onda ćemo znati dobro procjenjivati svoju braću ljude, njima i nama na spasenje.

10. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak opisuje nam jedan tužni događaj kojem je prisustvovao Gospodin Isus. Naime, radilo se o sprovodu jednog mladića, i to sina jedinca u majke udovice koja je živjela u gradu Nainu. Evanđelist ne piše od čega je mladić umro ili nastradao, no očito je da je događaj pogodio  mnoge mještane jer je veliko mnoštvo pratilo ovu ženu koja je ne samo pokopala muža, nego je puna boli i tuge pratila i sina na groblje. Ovaj nas događaj tjera da i sami razmislimo dublje i intenzivnije o životu i o odnosima koje uspostavljamo s drugima, kao i svome poslanju prema njima. Jer i u naše vrijeme toliko je oko nas ljudi dotaknutih tugom i pogođenih osobnim tragedijama života.

I premda smo o mnogim od tih događaja obaviješteni putem mediji, no ne bih rekao da nas previše osobno dotiču, to jest da u nama izazivaju previše sućuti. Najčešće primimo to na znanje kao informaciju, ali ne i dostatan poticaj na sućut. Uglavnom imamo i svoga posla previše, a i problema, pa se nemamo kad baviti tuđima. Tako da i kad nam neka vijest izazove sućut, ipak ostajemo daleko od konkretnog djelovanja, te vijest pohranimo u daleko sjećanje i podsvijest, a sami neprimjetno padnemo u bešćutnost. A onaj kojem je trebala pomoć i naša sućutna prisutnost, ostao je daleko. Svoje osjećaje ili ne znamo pokazati ili nemamo vremena konkretizirati, tako da se pored nas dogodi toliko nemilih situacija u kojima je bilo poželjno reagirati, ali naša ruka nije bila dovoljno ispružena ili pak duga da dopre do drugoga.

Tako, polazeći od samih sebe, možemo uočiti da živimo u svijetu velikog individualizma i sebičnosti čije smo žrtve i sami. To nas tjera da se bavimo samim sobom, svojim poslom i obvezama do te mjere da smo umorni od svoga života i bez problema bešćutno prolazimo pored tuđih nevolja i žalosti zaboravljajući utješiti ožalošćene. Društvo doista postaje bešćutno u trenutku kad gubimo osjećaj jedni za druge, a napose za one potrebne. Osim toga postoji i drugi problem u istoj ovoj situaciji. Često, pa i kad imamo dobru volju, živimo duhom tako siromašno da smo zbog vlastite duhovne oskudice nemoćni priuštiti drugima utjehu ili im uliti snagu da nadvladaju situaciju koja ih je zadesila.

Isus, pak, kako nam svjedoči Evanđelist, ne prolazi bešćutno pored tuđe nevolje i žalosti. Kad je vidio u kolikoj je tuzi majka udovica za svojim sinom, on se nad njom sažalio. A osim što je pokazao svoju sućut, imao je i božansku snagu utješiti ovu ženu uskrisujući joj sina i vraćajući joj ga živa. Ovim činom Gospodin pokazuje da je moćan vratiti nas jedne drugima, onda kad se udaljimo jedni od drugih, bilo zbog životnih okolnosti, bilo da svjesno vlastitim lošim izborima postanemo mrtvi jedni za druge.

Valja nam se prisjetiti, i ne smijemo to previđati, da smo često mrtvi jedni za druge i kad smo živi. Koliko je samo takvih situacija u kojima roditelji i djeca ne znaju jedni za druge i ne žive jedni za druge? Za kolike smo ljude kao mrtvaci i živimo kao tuđinci i nepoznanice živeći tek jedni pored drugih, a ne jedni za druge? Koliko je samo situacija u kojima jedni drugima donosimo žalost i tugu, umjesto da se obdarujemo radošću? Koliko je tek situacija u kojima i uz najbolju volju ne znamo kako obrisati tuđe suze i vratiti osmijeh na lice?

Ovim događajem i Gospodinovim zahvatom vidimo da nas želi vratiti žive jedne drugima, kao što je vratio umrlog mladića živa njegovoj majci. Gospodin hoće da nadiđemo bešćutnost i da živimo intenzivno zajedništvo jedni s drugima, a to zajedništvo može biti samo po njemu koji nam podaruje stvarni život u duši, stvarni osjećaj za tuđu muku i nevolju, stvarnu sućut za one koji su potrebni naše sućuti i utjehe. Stvarni život možemo primiti samo od Isusa, koji nas i ovim događajem upozorava na opasnost bešćutnosti koja nas zahvaća, te nas uči sućuti i smilovanju nad tuđim potrebama. Samo kad nas Isus dotakne na duši i tijelu, kao što je dotaknuo mladića iz Naina, možemo imati život u sebi i možemo biti dar života za druge. Svaki drugi pokušaj sućuti bio bi nedostatan ako bismo kao duhovni mrtvaci htjeli drugima pružati utjehu i sućut ljudima oko sebe u životnim nevoljama. A po snazi koju primamo od Krista Gospodina nama je povjereno i poslanje u svijetu bešćutnosti. Kamo sreće kad bi po našem sućutnom djelovanju ljudi mogli zaključiti da ih je pohodio sam Bog.

9. nedjelja kroz godinu – C

Sveti Luka nam na zanimljiv i potresan način opisuje kako je Gospodin Isus iscijelio slugu rimskog satnika u Kafarnaumu. Satnik, naime, želeći učiniti sve što može za bolesnoga slugu koji je bio na umoru, čuvši za Isusa šalje mu poruku da dođe ozdraviti ga. Iz Lukina opisa razabiremo satnikov stav pun poštovanja prema Gospodinu Isusu. Satnik sebe smatra toliko nedostojnim ove usluge da ne ide osobno, nego moli židovske starješine da u njegovo ime prenesu Gospodinu zamolbu. Kasnije, kad Gospodin krene prema njegovoj kući, poslati će prijatelje s drugom porukom, koji će potvrditi osjećaj nedostojnosti pred Gospodinom koji je izvirao iz spoznaje o uzvišenosti i moći onoga komu je on uputio svoju zamolbu. Dužnici smo poniznosti ovog čovjeka za riječi koje izgovaramo na svakom euharistijskom slavlju:  Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.

No iz opisa razabiremo da ovaj čovjek nije imao samo poštovanje za Gospodina Isusa, nego i za vjeru židovskoga naroda, kao i osjećaj za konkretne potrebe i vrijednost svakog čovjeka, što u konačnici ide zajedno. Kao čovjek na položaju mogao je se prema slugama odnositi bahato, a on pokazuje ljubav i skrbi za svoje podređene. Isto tako mogao se prema židovskom narodu odnositi prijezirno kao s barbarima, zaštićen ulogom koju je imao i visinom svoga položaja, a on je, kako posvjedočiše Isusu židovski starješine, ‘volio židovski narod i sinagogu im je izgradio’ u Kafarnaumu. Možemo pretpostaviti da ga je privukla židovska vjera u jednoga Boga i poštivanje Božjeg ćudorednog zakona, za razliku od nakaradnog poganskog mnogoboštva i još izopačenijeg nećudorednog života. Vjerojatno je bio zadivljen njihovom postojanošću i upornošću da se odupru svim izazovima onog izopačenoga svijeta čuvajući ono najsvetije što imaju, a to je zajedništvo vjere sa živim Bogom.

Taj iskreni čovjek je imao osjećaj za stvarne, neponovljive i neopozive vrijednosti ljudskog roda i razuma. Zato ni ljudima oko sebe ni vjeri židovskoga naroda nije pristupao površno i nezainteresirano. Imao je dovoljno poštenja i snagu razuma da sebi prizna kako židovski narod po vjeri u Boga koji se objavio ima neizreciv pristup istini i dobru, pravednosti i krjeposti. Nije mogao ne uočiti da Božji zakon dan po Mojsiju štiti i jamči univerzalne ljudske vrijednosti, te je kao razborit čovjek otkrivao neopisivu vrijednost vjere Božjeg naroda u Boga živoga, što nije imao nijedan narod na zemlji. Nije se zatvarao u svoja ljudska bezlična mišljenja tražeći izgovore da ne prizna nešto što je razumu bilo tako očito, jer je bilo dovoljno usporediti vrijednosti poganskoga svijeta i vrijednosti vjere u Boga, pa da sve bude jasno u trenu. Nije polagao pravo na nevjeru, niti se dao zavesti mišljenjima onih koji su vjeru u Boga držali besmislenom za rimskog odličnika poput njega, nego je razmišljao na autentičan način o životu uvjeren u ispravnost Bogom objavljenih istina. Bilo mu je očito da je samo  jedan Bog, stvoritelj i održavatelj svemira, gospodar života i smrti, Bog ljubitelj čovjeka koji je ljudima objavio svoju svetu volju i istine, zakone i odredbe.

I dok razmišljamo o liku takvog čovjeka, ne možemo se iščuditi proturječju i besmislenoj situaciji u kojoj se nalazimo mi danas. Dok ovaj satnik prepoznaje vrijednosti vjere Božjeg naroda do mjere da za nj svjedoče kako voli židovski naroda i da se zauzima izgraditi sinagogu, ne možemo nego sa žalošću ustvrditi da mi danas u javnosti i na vlasti imamo takve ljude za koje ne možemo reći niti da vole niti da barem poštuje svoj narod i njegovu vjeru. Imamo zaraženo javno mnijenje i slijepe vođe kojima je prvotni cilj omalovažiti vjeru u Boga i ozloglasiti Crkvu koja je propovijeda, te time narušiti duhovne i ćudoredne vrijednosti koje jedine mogu biti okosnica budućnosti naroda. Stječe se dojam da mnogima u našem društvu smeta zdrav duh naroda, pa bi htjeli pod svaku cijenu sustavno ga zatrovati izopačenim idejama, potičući beskrupulozno na nastrane i nećudoredne čine. I dok se satnik nije smatrao dostojnim da Gospodin uđe u njegov dom, u našem je društvu mnoštvo onih koji Gospodina i njegov sveti nauk ne smatraju dostojnim da nas poučava i izgrađuje na putu cjelovite čovječnosti koje nema bez vjere u Boga živoga.

I naposljetku, ovaj čovjek vjerom u Isusa doseže vrhunce uzvišenog stava pred Bogom. A Gospodin Isus, zadivljen njegovom vjerom, hvali ga više nego svoje sunarodnjake koji su bili vjernički narod. S druge pak strane našim vođama kao da je prihvatljivija svaka izopačena ideja i stav, svaka grešnost i nastranost, nego uzvišeni nauk Krista Gospodina. I moglo bi se još i razumjeti da ga oni ne prihvaćaju, ali da im postaje glavni interes i cilj odvojiti one koji vjeruju u Krista od te iste vjere i od njegovih vrijednosti, to je doista nerazumljivo i nerazumno. Još bi se dalo i prihvatiti da odbacuju Kristovu riječ i unaprijed za sebe i svoje obitelji prihvaćaju svaku nastranosti, ali da sustavno žele opoganiti svoje sunarodnjake gušeći u njima vjeru, a ne pitajući se koje su joj posljedice za konkretne ljude među kojima će se proširiti kao smrtonosna duhovna zaraza, postaje doista bezočni čin najvećeg bezboštva.

Srećom, nama koji se okupljamo oko Krista Gospodina mnogo je mjerodavniji njegov sud o životu i ljudima, nego onih koji u Boga ne vjeruju, jer ne mogu znati niti tko je čovjek.  Zato nastojmo slijediti primjer rimskog satnika u čovjekoljublju koje je pokazao i u vjeri kojom je bio prožet. Držimo se Kristove snažne riječi i njegova svetog nauka, jer je ona jedina kadra podariti nam zdrave odnose u društvu koji počivaju na jasnoći duhovnog i ćudorednog života. Vjerujmo u Boga živoga koji nam se objavio u Kristu Gospodinu, pa ćemo tako dati najbolji doprinos budućnosti svoga naroda. Primajmo Krista Gospodina pod krov svoje duše, pa ćemo biti bogatstvo ljudima s kojima živimo donoseći im vječne vrijednosti za koje se i od kojih se jedino isplati živjeti ovdje na zemlji, dok ne prispijemo u život vječni gdje ćemo ih posjedovati u punini.