“Nazaretska Djevica uzor kršćanskoga života” nova je knjiga don Ivana Bodrožića.
Autor je u njoj sabrao četrdesetak tekstova pisanih za mjesečnik Mariju – vjerski list za Marijine štovatelje. Radi se o četiri niza od deset međusobno povezanih promišljanja pisanih o nekom od Marijinih blagdana tijekom liturgijske godine. Ovi tekstovi stoga mogu biti korisni svima koji žele bolje upoznati otajstva Marijina života te više častiti Nazaretsku Djevicu prihvaćajući je kao istinski uzor kršćanskoga života. Ova razmatranja, promišljana velikom teološkom jasnoćom i prodornošću te ujedno i jednostavnošću koju traži Djevičin život, mogu poslužiti i kao poticaji za propovijedi prigodom Marijinih svetkovina i blagdana.

Predstavljanje će se održati u Splitu u dvorani Samostana sv. Frane na Obali
u ponedjeljak 18. svibnja s početkom u 20 sati.
O knjizi će govoriti fra Petar Lubina, urednik lista “Marija”, don Mladen Parlov, profesor na KBF-u Sveučilišta u Splitu
i autor.
Ulaz je slobodan

„Vidiš ti, dite moje, što se događa“, započeo je svoj monolog did Mate, taj časni i mudri starac kojeg sam uvijek rado slušao upijajući svaku riječ iz njegovih usta punu životnog iskustva i mudrosti. „Vidiš kako je Bog velik i kako dopušta da ljudi sazrijevaju i da se obraćaju. Nisam nikad u životu pomišljao da ću i ovo doživjeti, što doživjeh danas. Ja sam ti inače dite onog vremena, onog vremena kad su postojale one prijašnje države. Još su mi živa sjećanja na priče o Austro-ugarskoj, a da ne spominjem dvije-tri Jugoslavije, kao i kratkotrajnu uspostavu NDH. Sve sam ja to popamtio i znam kako je bilo, kako se živjelo, te što sam pri tom osjećao i što živo priželjkivao.

Sad se divim kako je Bog velik i kako je u malo vremena napravio prave preokrete u ljudskim glavama i ljudskoj svijesti. U ono vrijeme, koje ti ne pamtiš dobro, živjeli smo pogleda uprtog u Zapad, puni nade da će se doći do nas dah slobode i demokracija koju si uživali oni na Zapadu. Živjeli samo za trenutak kad ćemo moći slobodno reći da vjerujemo i slobodno odlaziti Bogu se moliti, bez straha od progona i prozivanja. Živjeli smo za trenutak kad više nećemo morati strahovati od režima koji nas je gazio, te da ćemo izgraditi državu prava i sloboda po uzoru na zapadne. I da budem iskren nisam očekivao da će se to tako brzo dogoditi. Vjerovao sam da će morati proći mnogi naraštaji da se to zbude, a kad tamo, gle čuda, već i ja to doživjeh. I ne samo ja, nego i oni koji su bili pored mene i iznad mene. Oni koji su mi zabranjivali misliti, vjerovati i nadati se. Doživjeli su to i oni koji su podizali željeznu zavjesu kako ne bih mogao pogledati prema Zapadu koji mi je bio ideal. Doživjeli su to oni isti koji su nas zatvarali na Goli otok da im ne pobjegnemo i da ne doživimo ozračje slobode. Doživjeli su to oni isti koji su nas po Europi progonili i ubijali naše istaknute članove, da nam ne podižu svijest i moral u dolazak novoga i boljega vremena.

Ali ne samo da smo to doživjeli zajedno, u isto vrijeme, nego se dogodilo i pravo čudo. Sad svi gledamo u istom smjeru, veselimo se istim ciljevima, govorimo o istim vrijednostima. I da čudo bude veće, moram opaziti da su oni, čije sam batine na svojim leđima osjetio kad god sam spomenuo Zapad i Europu, sada čak glasniji od mene. Puna su im usta Europe, napretka, demokracije, ljudskih prava. Bog je velik i čini čuda, pa mu hvala da sam i to doživio, da oni s uvjerenjem, velikom galamom i radošću, postaju zagovornici onoga što su nekada progonili. I da čudo bude još veće, vidim da nas njihova djeca predvode na tom trnovitom putu. Djeca onih koji su nam 50 godina gradili željezne zavjese i otvarali Gole otoke, djeca onih koji su nas batinali, progonili, ubijali kad smo mislili o slobodi i kad smo je sanjali, sad nas uvode u Europu. Kako je velik Bog koji obraća ljude i koji preobražava njihove misli, srca i živote. Mislim da onaj moj dobri znanac batinaš, kao i njegovo društvo ključara Golog otoka i progonitelja naše inteligencije su još manje od mene mogli zamisliti da će njihova djeca biti predvodnicu ostvarenja one ideje koju su oni progonili. Mene bi samo zanimalo da znam što ono sada o tome svemu misle. Jesu li oni danas ponosni na svoje negdašnje ponašanje, a isto tako jesu li ponosni na sadašnje ponašanje svoje djece?

A ja sa svoje strane ne mogu reći da nisam zadivljen pred ovim čudom i preobrazbom koja se dogodila. Neka sam i to doživio da su počeli misliti europski djeca onih kojima je Europa gotovo 50 godina bila trn u oku i koji su nas 50 godina udaljili i unazadili od europskog zajedništva vodeći nas radije prema komunističkom ‘napretku’ i gušeći željeznom zavjesom i bodljikavom žicom naše snove o slobodi i samostalnosti. Kako sam zadivljen pred činjenicom da nas djeca onih koji su nas 50 godina terorizirali uskraćujući nam pravo na slobodno ispovijedanje vjere i udaljavajući nas od bilo kojeg ideala i ideje slobode i slobodne zemlje, sad uvode u Europu, kao za inat svojim roditeljima koji nisi bili ni toliko uviđavni ni toliko vidoviti. Veselim se da, kad oni moji vršnjaci nisi bili toliko napredni da nam dopuste slijediti europske standarde, imaju djecu koja su napravila odmak od njihovih ideja, te nas iz onog pedesetogodišnjeg nazadovanja napokon povedoše prema ostvarenju snova i željenog napretka.

No dok izražavam svoju radost i veselim se glede svega što se oko nas događa, a napose glede svih tih preobrazbi i usklađivanja koje je trebalo provesti da steknemo pravo ulaska u EU, jer smo bili u civilizacijskom zaostatku od 50 godina. A kako stvari stoje nije trebalo preoblikovati i usklađivati samo zakone i pravosuđe, nego su se i cijeli mentalni sklopovi trebali promijeniti kako bi se sve ovo dogodilo. I moram ti priznati, dite moje, da me mori neka sumnja. Životno mi iskustvo veli da se ljudi teško mijenjaju. Korjenite promjene na putu prema Bogu i stvarnom boljitku polaze za rukom samo svecima, a sve drugo su samo prilagodbe. Nije naš narod bez razloga govorio: Krsti vuka, vuk u goru!

A sve to govorim i polazeći od sebe. Kad propitujem vlastiti život, ne vidim da sam ja tako puno radikalnih zaokreta napravio. Čak me iskustvo uči da su opasni ljudi koji se tako naglo mijenjaju i prave zaokrete, ako to nisu zaokreti svetaca prema Bogu. Za sebe znam da kao što sam od malena vjeran Bogu, tako sam i sada. Možda još i više. Kao što sam nekada vjerovao, i sada još čvršće vjerujem. Kao što sam nekad išao u crkvu, sada još češće. U vrijednosti koje sam nekad priznavao vrijednostima, danas samo u njih još uvjereniji. Kao što sam nekad govorio o pravima svoga naroda, sada govorim jednako. Kao što sam nekad bio za slobodu vjere u Boga i za svaku drugu autentičnu slobodu, sada sam još više. Kako vidiš, dite moje, nije se did tako često ni naglo mijenjao, pa ni onda kad je morao trpjeti za svoja uvjerenja.  Zato ne znam čine li to i drugi.

Ali da se razumijemo, ponosan sam što sam takav i što nisam mijenja svoja uvjerenja, niti ih prilagođavao dnevno-političkim potrebama i modama ovoga svijeta. Zato me pomalo strah od ove euforije koja se stvara u javnosti. Strah me da ona nije plod pravog obraćenja na putu prema Bogu, nego jeftine prilagodbe onih koji nemaju pravih vrijednosti, pa su se opredijeli za one pomodarske. Strah me da njihovo pristajanje uz EU doista nije plod autentične preobrazbe duha i misli, kako se navodno dalo naslutiti na tragu onih činjenica  na koje ukazah na početku, nego da su rezultat njihovih negdašnjih navika i uvriježenog ponašanja koje se ni za dlaku nije primijenilo. Mudar je bio narod kad je rekao: Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad. Ili pak kad veli: Ne pada kruška daleko od stabla, niti se na trnju beru jagode. Tako nas danas djeca onih koji su nas klali kao vukovu, vode u EU kao umiljati janjci, samo me strah da nas ne odvedu kao janjad na klanje, kao nekada njivi očevi. Tako oni koji su bodljikavom žicom ograđivali našu slobodu, pozivaju nas slatkorječivo da beremo jagode na njihovim poljima. No razbora radi, trebali bismo dobro provjeriti, prije nego uđemo u to polje, jesu li njihova polja opasana istom bodljikavom žicom kojom su nas nekada vezivali i sputavali ideolozi i čuvari totalitarističkog režima.

I zato bih, dite moje, završio ovaj svoj monolog, postavljajući neke pretpostavke, u nemogućnosti iznijeti svoj konačni sud i ne znajući što doista misliti. Kao prvo, moguće da su se doista stvarno obratili, pa nas u EU vode čista obraza, pokajani za sve barijere prema EU koje su podizali njihovi očevi u 50 godina svoje strahovlade, te slaveći iskreno sve one vrijednosti koje su nekad gušili i zatirali njihovi očevi sa svojim suborcima. Druga mogućnost je da se nisu obratili, nego su kao vukovi navukli ovčje runo kao i njihovi preci mnogo puta do sada. I to bi moglo izići na dobro, ako će zavarati EU na korist svoga naroda, jer će s njima na čelu ovaj narod ipak ostvariti svoj dugo sanjani san, da bude priznat u svom civilizacijskom zapadnoeuropskom okruženju kao konstruktivan i jednakopravan. Ako bi i tako bilo, njihovo lukavstvo bi poslužilo da narod dođe do cilja, te im ne bih zamjerio ni onda ako bi oni sebi pripisali zasluge i izvukli osobne koristi iz toga.

A postoji i treća mogućnost, koja me baš ne bi veselila, ako bi se pokazala točnom. Strah me da EU nije ista ona koju sam gledao i kojoj sam se nadao prije 50 godina, kad sam snivao europski san svoga naroda i kad sam se nadao slobodi svoje zemlje. Strah me da to nije ona ista stvarnost koja je jamčila ostvarenje autentičnih prava, koja se gradila na vjeri u Boga poštujući kršćanske korijene i svetu baštinu europskog tla. Dojam mi je da to više nije ista civilizacija u koju sam nekada upirao pogled. Strah me da se dogodila preobrazba europskog društva, te da je se EU preobrazila u promicatelja bezboštva, poput onoga kojem smo nekada robovali u onom režimu i protiv čijih nepravdi smo se borili. Ako je to tako, onda je jasno zašto toliko oduševljenje ulaskom u EU onih koji su završili škole i izučili zanate kod svojih očeva koji su zdušno 50 godina podizali barijere protiv ondašnje EU. Onda je jasno zašto se tako dobro slažu, kako veli narod svojom mudrošću: Vrana vrani oči ne vadi.

Eto, dite moje, vrime će pokazati što je na stvari, premda me strah da je po srijedi ovo zadnje. Ali što bilo da bilo, ti slušaj riči svoga dida i drži se onog puta kojem te je on poučio. Poput njega drži i ti postojano one vrijednosti i ne mijenjaj svoja uvjerenja ako su utemeljena na vječnim Božjim odredbama, pa taman da to svi budu činili. Jer prošla je i Austro-ugarska monarhija, a ispratili smo i nekoliko Jugoslavija, kao i dvije samostalne hrvatske države, a proći će i EU. Samo ne će proći onaj čovjek i onaj narod koji vjeruje u Boga i koji se drži trajnih, neprolaznih vrijednosti.“

Eto, tako je umovao stari did Mate o ovim novim događanjima. Najradije svoja razmišljanja izmrmlja sebi u bradu, jer on nije ‘dovoljno pametan’ za ovaj mladi naraštaj koji danas živi prema nekim svojim mudrostima, ne slušajući previše iskustvenu mudrost života koja se nije prilagođavala društvenim nestalnim mijenama.

U povijesti ljudske misli mnogi su se filozofi, da bi opisali ljudski život sa svim njegovim izazovima i opasnostima, služili slikom plovidbe preko mora, što su ostavili u naslijeđe i kršćanskim piscima i misliocima poput svetog Augustina. Želeći otkriti pravi smisao i doći do cilja, tvrdili su da je život uzburkano more koje treba preploviti kako bi se došlo u luku spasenja. Ujedno su uočavali kako većina ljudi životu pristupa olako i površno, ne skrbeći oko toga da otkriju trajne vrijednosti, nego bezbrižno uživaju u zemaljskim slastima i porocima. Zamjerali su im što više hlepe za slavom i častima, nego da se vježbaju u kreposnom načinu življenja, trudeći se tako otkrivati intelektualne istine koje uzdižu dušu. Predbacivali su im da im je više stalo do materijalnog obilja nego do ispravnih razumskih zaključaka koji postaje neotuđiva svojina, ispravni temelj i najčvršći oslonac u životu.

Izazovi plovidbe

Ni ovo naše vrijeme nije nimalo različito od vremena kad su grčki filozofi pokušavali odrediti ljudima ispravne koordinate pouzdane plovidbe između Scila i Haribda koju su hvatale neoprezne i neiskusne moreplovce u svoje zamke. I danas većina ljudi traži zadovoljenje svojih potreba samo odajući se častima i nasladama ovoga života, tako da niti ne vide opasnosti plovidbe morem života, niti traže siguran način plovidbe. Mnogi doživljavaju život tako idiličnim da i ne misle na sve izazove, a mnogi i ne vide ono svoje krajnje odredište prema kojem bi trebali upraviti brod života, te ostaju žrtve površnosti i samodopadnosti. Mnogi potom ne znaju odrediti ispravne duhovne i ćudoredne orijentire, dajući se voditi i zavoditi ljudskim ciljevima, poput moreplovca koji luta ne znajući dobro kuda mu je ploviti, nesposoban procijeniti snagu valova i jačinu vjetra.

Štoviše danas se za mnoge ljude može ustanoviti da nemaju pouzdanih navigacijskih uređaja duha, pa se kaže da su doista izgubili busolu. Stječe se dojam da među ljudima ima i takvih moreplovaca kojima svaka olupina ili prazna kanta koja pluta morem služi kao orijentir, umjesto da im bude znak upozorenja na opasnost. Umjesto da traže čvrstu uporišnu točku pomoću koje odrediti vlastiti položaj i cilj putovanja, oni uporno nastavljaju po svome srljajući u sve veće rizike. Doista mnogi su izgubili busolu ćudoredna življenja, te ne znaju kamo idu, niti sebi postavljaju problem što žive u tolikim bezočnim grijesima, ili pak što se odaju zlima i duhovnom neredu, što uzima toliko maha da je čak mnogo toga proglasio danas normalnim, pa čak traži i njihovo ozakonjenje.

Ploviti put neba

Ono što čovjek nije mogao sam po sebi, htio mu je omogućiti Bog. Htio ga je sigurnim putem i pouzdanom lađom dovesti do luke spasenja. Zato mu je uz navigacijske sposobnosti razuma dao još i busolu vjere kojom se može nepogrešivo orijentirati na nemirnom moru života, želeći tako potkrijepiti i ukrijepiti krhku ljudsku savjest koja se zna pokolebati usred bura i oluja. A busola vjere je doista nepogrešivo pokazivala smjer božanskog života i onu jasnu duhovnu i moralnu vertikalu oko koje se treba kretati i kojom se treba voditi život. Bila je to i jest busola koja čovjeku trajno pokazuje smjer neba. Zato je navještaj kršćanske vjere u prvom redu dao potporu nesigurnom razumu za one valjane zaključke o životu i ponašanju do kojih su veliki umovi čovječanstva znali doći, a masa ih je u praksi opozivala. No kršćanin koji se služio busolom vjere, znajući da ima nepogrešivi detektor vječnih vrijednosti, pokazuje da poznaje točan put do luke vječnoga spasenja, sukladno riječi i nauku Gospodina Isusa.

Imajući busolu vjere ne dopušta sebi izgubiti dobru savjest, jer bi onda to bio i krah vjere, kako se često događa u životu. U tom duhu je i sveti Pavao poticao svoga učenika Timoteja da bije boj plemeniti „imajući vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere“ (1 Tim 1,19). U tom duhu nas je i sveti otac Benedikt XVI. pozvao, najavljujući Godinu vjere, da kao članovi Crkve brodimo u ovom novom tisućljeću, sa sigurnošću koju nam pruža vjera, vođeni naukom Drugog vatikanskog sabora kao pravom busolom u današnjem svijetu (usp. Porta fidei 5). Naša snaga i iskusni kapetan u ovoj plovidbi je naš Gospodin Isus Krist, koji je ponukan Očevom ljubavlju, iz solidarnosti prema nama, došao iz vječnog zajedništva s Ocem u ljudski život, prebrodivši nepregledno more koje odvaja vječnost i vrijeme. A ostvarujući svoje poslanje otkupljenja ljudskoga roda, te želeći pokazati ljudima put sigurne plovidbe prema Bogu, kako bi nas obdario busolom vjere, zabrodio je kroz patnju, muku i smrt otvarajući nam prolaz prema Ocu. Naše je poći za njim služeći se darovanom busolom kojom možemo vjerno slijediti njegov trag!

Da bolesnik u bolnici, prije nego se počne liječiti, prisili liječnike da raspišu referendum o tome što je zdravlje a što bolest, svi bismo se čudili takvom apsurdu. Da mentalni bolesnik prisili psihijatre i medicinsko osoblje u psihijatrijskim bolnicama da raspišu referendum o tome što je to normalno, a što je umobolno, ne bismo mogli doći k sebi. Da kriminalci u zatvorima prisile čuvare i zakonodavce da raspišu referendum o tome što je to dobro a što zlo, što je pošteno a što nepošteno, zgražali bismo se u nevjerici da se takvo što može dogoditi. Ili pak da lašci prisile istinoljubive ljude da preispitaju pojam istine i laži, ne bismo znali odakle početi. Ili da đaci tražite od profesora matematike da dokaže da je 1+1=2, ne znam što bi rekao. Svi takvi zahtjevi u sebi bi bili apsurdni, jer imaju dozu nedokazivosti koja počiva na naravnoj očevidnosti, te funkcionira kao nedokaziva pretpostavka i polazište života.

No dok bismo to nazvali pravim apsurdom, ne uočavamo da nam se u isto vrijeme događa sličan apsurd glede braka i obitelji. Točnije rečeno, pred očima javnosti je jedan apsurdni referendumski zahtjev. Naime, građanska inicijativa U ime obitelji traži da se raspiše referendum na kojem bi se tražilo da se ustavom definira brak kao zajednicu muškarca i žene.  Ali upravo zato jer sliči svemu gore rečenome, apsurdna je ova nova inicijativa za referendum koja se upustila u to da dokazuje što je to brak i na čemu se temelji brak i bračna zajednica. Kao što bi profesoru matematike bilo apsurdno dokazivati da je 1+1=2, zdravom razumu je apsurdno dokazivati da je žena+muškarac=brak. Ova građanska inicijative ipak se upušta u to da dokazuje zdravom razumu neupitnu očevidnost koja funkcionira više kao nedokazivi postulat života nego kao logički dokaziva stvarnost. Kao što se logičke i matematičke postulate ne dovodi u pitanje i ne može ih se dokazivati, tako se zdravorazumski ne može dovoditi u pitanje da je brak zajednica muškarca i žene i ne može se dokazati takva činjenica onima koji to osporavaju mimo svih pravila zdravoga razuma.

Jer govor o braku pretpostavlja da se govori o zajednici u kojoj nastaje i u kojoj se prenosi život. Očita je činjenica da ljudski rod postoji samo zato što postoji zajedništvo muškarca i žene koji u međusobnom darivanju daruju, to jest rađaju novi život. To je činjenica koju zdravi razum percipira kao činjenicu, pa i onda kad ima slijepaca koji je ne žele vidjeti, koji su i sami, da stvar bude bolja, plod zajedništva nekog muškarca i žene, a nisu pali s kruške niti su začeti istospolnim činom. Upravo zato je apsurd dokazivati ono što je tako očito.

Jer kad bi u Hrvatskoj bilo 50% ljudi koji su došli na svijet putem istospolnog odnosa, onda bi bilo logično, a i pošteno, da oni traže raspisivanje referenduma o redefiniranju definicije i statusa braka od one koja se do danas prihvaćala putem zdravorazumske logike. Možda sam čak rekao preveliku brojku, nego kad bi u Hrvatskoj bilo 5% pojedinca ili pak kad bi bilo samo 5 pojedinaca koji su nastali iz istospolnog odnosa, onda držim da bi bilo pošteno da traže, a od zakondavaca da raspišu referendum o njihovu statusu. I ne samo to, nego držim da bi bilo pošteno da ih u tome podrži i cijela građanska zajednica, te da učini sve da zaštiti njihova prava. Doista, u tom slučaju bi bilo pošteno da svih 100% građana Republike Hrvatske učini sve što treba kako bi oni mogli zaštiti u društvu status one zajednice iz koje su nastali. Ali do tada nije ni logično ni pošteno da zakonodavac dovodi u ovakav položaj i ovakvu situaciju zajednicu muškarca i žene kad se zna da nema nijednog čovjeka koji svoje postojanje ne duguje upravo njima u zajedništvu njihove spolne različitosti.

No kako na svijetu nema nijednog pojedinca koji je nastao iz homoseksualnog čina i zajedništva, te stoga raspravljati o tome koliko bi homoseksualnost bila normalna, to jest naravna, nema ni smisla, s napomenom da govor o naravnome unutar zdravorazumskoga, kao što je ovdje slučaj, nema nikakve psihosomatske ili moralne konotacije, premda bi se i o njima dalo govoriti na nekoj drugoj instanci, nego je isključivo govor o naravnom nastajanju i prenošenju života. Ovakav govor o ‘naravnome’ potvrđen je i opravdan činjenicom da nema nijednog čovjeka nastala iz istospolne veze ili zajednice. Onaj tko ne uviđa da normalno prenošenje života jamče muškarac i žena, a ne istospolne veze, trebao bi nekako potkrijepiti svoje tvrdnje, no do sada među ljudima nije poznat takav slučaj ni iznimka.

Sve ovo što se događa samo je pokazatelj dokle je potonula naša civilizacija. To je samo dokaz koliko je drska moć sile, politike i ideologije koja previđa zdravorazumske činjenice. Zanimljivo da vlast i svjetska moć nije predložila onima koji se ne slažu s tim zdravorazumskim činjenicama da oni pokrenu referendum u prilog svojih ideja, nego se prisiljava one koji prihvaćaju zdravorazumsku naravnu očevidnost da je brane referendumom.  Moć i politika su uspjeli izokrenuti teze, a da toga nismo ni svjesni. Samo zato što postoji diktat moćnih lobija, koji pod izlikom borbe za prava i slobode, izokreću i odbacuju zdravorazumsku očevidnost i logiku, te su spremni donositi zakone bez ikakvog uporišta u činjenicama ljudskoga života. Samo zato jer su u stanju drznuti se da potpišu bezočne zakone, prisiljavaju građane na ovakav apsurdan potez, koji je više očajnički pokušaj koji pokazuje do koje su mjere potkopani temelji života i zdravorazumskog promišljanja, a time i ljudske zajednice.

Ali upravo zato jer je stanje društva tako žalosno, treba podržati ovu građansku inicijativu, jer je to očajnički pokušaj koji želi spasiti bitne vrijednosti ljudskog života i društva. Podržavajući nju, podržavamo pravo na zdravorazumsko zaključivanje koje počiva na empirijskim činjenicama, te sasvim logično i spontano podupire kao normalno ono što je svim ljudima, bez iznimke, bilo ishodište života. Dati svoj glas ovoj inicijativi znači također iskazati svoju zahvalnost konkretnom muškarcu i ženi, to jest ocu i majci, koji su nam dali život. A to je minimum na koji smo svi pozvani!

Nakon proslave svoga Sina na zemlji i na nebu, Marija je ostala apostolima, koji su još uvijek bili prilično zbunjeni i izgubljeni, najčvršća spona s nebom jer je imala jasnu svijest i predodžbu o svemu što se dogodilo. Ona je stoga, Crkvi koja se rađala iz muke i uskrsnuća Gospodinova, bila najveća potpora i dar Božje ljubavi koji im je Isus ostavio s križa. Tako je Otac kad se agonija njegova Sina približavala vrhuncu, nastajućoj Crkvi priskrbio Majku. Kao što svako ljudsko biće, da bi došlo na svijet, odraslo i osposobilo se za život, ima milost i dar da ima majku – darovateljku i zaštitnicu života, takvu je majku dobri Bog podario svojoj djeci. Marija, Majka Božjeg Sina, najbolje je mogla osposobiti Crkvu, novu zajednicu Božje djece, svojim primjerom za majčinsku ulogu koju joj je Gospodin namijenio u čovječanstvu. Kao najplodniji izdanak Duha Svetoga na zemlji, u vjeri potpuno predana služenju Bogu, bila je najprikladnija majka, skrbnica i učiteljica prve kršćanske obitelji.

Učiteljica apostola

U tom razdoblju Marija je istinska učiteljica apostola, ona koja ima iskustvo Duha na poseban i neponovljiv način. Duh Sveti je nju svojom snagom zakrilio i držao od samoga začeća, tako da je ona, osjećajući njegovu prisutnost, imala iskustvo neizmjernog dara, te je stoga osjećala svojom dužnosti pripremiti učenike svoga Sina da i sami osjete njegovu snagu i prime dar. Dok su apostoli bili zbunjeni svime što se dogodilo, te su tek polako počeli razaznavati znakove koje im je Uskrsli ostavljao svojim ukazanjima, Marija je jasno znala da je u pashalnim događanjima Bog ispunio svoja obećanja prema narodu, te im je na to skretala pozornost. Njoj koja je od početka svoga života razmatrala Božja obećanja te se osvjedočila da je Bog uvijek vjeran zadanoj riječi, bilo je razumljivo sve što se dogodilo, te je poticala i zajednicu okupljenu oko apostola da sa svoje strane uklone svaku zapreku punom zajedništvu s Bogom.

Neumorno ih je hrabrila da budu postojani, jer ono što u prvi mah nije očito, nakon truda i napora, uz pomoć Božju, postaje sve jasnije, jer Bog ne kasni ispuniti svoja obećanja ako je vjernik postojan pred njime. Ustrajnost na Božjem putu je velika krepost koju je i sama iskusila, jer se morala othrvati i maču boli, ali je nakon svega mogla posvjedočiti da Gospodin nakon kušnje daje obilnije svoje darove. Ona je znala da je takav Božji stav sasvim logičan, jer nam može povjeriti blago svoga života tek kad postanemo pouzdani da ćemo ga sačuvati i biti mu vjerni. Kao što nitko ne daje drugome vrijednu posudu ili dragocjen predmet prije nego ga upozori kako treba njime rukovati i prema njemu se odnositi, isto tako se postavio i Gospodin. On dolazi kao dragocjenost u naše krhke glinene posude tek nakon što smo stekli iskustvo kroz prokušanost života, u čemu je ona kao posuda milosti puna prednjačila. Promatrajući nju zajednici je bilo jasno što Bog od njih hoće, a isto tako nisu bili obeshrabreni, nego su znalo kako to i ostvariti.

Znala je da ono što Bog daje može se primiti samo u poniznosti, a ne u preuzetnosti, te ih je poticala da u vjeri iščekuju ostvarenje Božjeg nauma spasenja koji se trebao ispuniti upravo na njima po daru Duha koji su trebali primiti. Vječni život koji Bog želi darovati čovjeku prima se na dar, a ne može ga se kupiti zemaljskim vrijednostima. Kako se prima znala je vrlo dobro ona koja je bila ponizna službenica Gospodnja, te je iz Gospodnje ruke primala zahvalna sve što je Bog davao. Poticala ih je stoga da mole, zahvaljujući i ištući Božji Dar nad darovima – Duha Svetoga. Bitan preduvjet, znala je Marija, također je bio da međusobno budu jednodušni, složni u bratskoj ljubavi i svakom djelovanju. Njihovo jedinstvo je trebalo biti znak jedinstva ljudskoga roda na koje Bog poziva sve ljude. Sloga i međusobna ljubav trebala je biti neodoljiva privlačna snaga i drugima da shvate da je s njima Bog na djelu, koji ih je i ovlastio da naviještaju istinu spasenja potvrđujući je životom.

Proročica vjere

Marija je vjerovala da će Duh Sveti i na apostolima izvršiti ono što je obećao, dovršavajući djelo njezina Sina kako je unaprijed najavio. A apostolima i cijeloj zajednici bilo je vrlo značajno iskustvo njezine vjere, kao i povjerenja u Boga, kako bi ustrajali na putu priprave za ono što se ima dogoditi. Ona koja je s Bogom imala odnos povjerenja i vjernosti znala je da Bog ne može iznevjeriti svoja obećanja, premda je ljudima čudan način na koji ih ostvaruje. Zato je u ovom razdoblju upravo kao vjerna majka vršila svoje proročko poslanje među apostolima i u okupljenoj zajednici.

A kao majka i proročica Božja imala je dvostruku vjeru i nadu. S jedne strane ostvarivala je izniman odnos vjere s Bogom, kojemu je povjerovala kao izvoru života, snage i proročke vizije. No ovo potpuno povjerenje u Boga kao Majka trebala je prenijeti i na svoju novu djecu, koja su ujedno bila i Božja djeca njoj povjerena s križa. Ona je trebala imati ne samo dozu ljudskog optimizma, nego veliku dozu vjere i u njihovo ostvarenje sukladno Božjim obećanjima. Zato se zdušno zalagala za njih u molitvi pred Bogom, jer je o njegovoj dobroti i velikodušnosti ovisilo svako biće i svaki dobar dar. A napose su, oni kao izabranici njezina Sina, ovisili o daru Duha, jer bez Duha nisu mogli ništa učiniti. Osim toga, ona koja je bila puna Duha Svetoga, upućivala je i njihova srca prema istome daru da bi mogli biti proroci ovome svijetu, kojem je trebalo proročkim jezikom navijestiti divna djela Božje ljubavi za spasenje ljudskog roda. A mogli su biti proroci samo dopuštajući da ih vodi Duh Sveti, jer su proroci bili prepoznatljivi po tome što su govorili isključivo po nadahnuću Duha Božjega. I kao što je ona tiho i skrovito služila onome koji je bio više od Proroka, Sin Božji, tako su oni bili pozvani posvjedočiti za njega javno. No to su mogli samo ako dopuste najprije doživjeti ga u intimi srca, kao što ga je ona doživjela u meditaciji u nazaretskom domu.

Potičući ih na zajedništvo s Božjim Duhom, Marija je među njima bila prava proročica koja je govorila jezikom vjere. Poticala ih je da Uskrsloga ne doživljavaju samo na ljudski način, nego nadahnuti duhom vjere i ljubavi. Trebali su mu se potpuno prepustiti kao pravi službenici, kako bi se njegovo djelo očitovalo na njima. Trebali su dopustiti da ih do kraja zahvati i prožme istina koju je poučavao i koju je donio na svijet svojim uskrsnućem. A ona je doista bila prava proročica koja je među njima imala proročku viziju svega što se dogodilo sukladno Božjim obećanjima, kao i onoga što se još ima zbiti, jer je Bog najavio da će izliti svoga Duha na svako tijelo. Bila je proročica jer je bila bez grijeha, shvaćajući kako i oni moraju otkriti snagom Duha da su i sami očišćeni jer su živjeli u Učiteljevoj blizini, čija ih je krv i ljubav oprala do kraja. Stječući tu svijest, trebali su kasnije cijelom čovječanstvu navijestiti radost te spasonosne kupelji za otpuštenje grijeha.

Bila je proročica jer je izgovarala Božje riječi snagom Duha Svetoga, što je sasvim i logično jer ona koja je bila osjenjena Duhom Svetim nije ni mogla drukčije govoriti. A kao prava proročica jer je izgovarala riječi vjere, budila je u njima osjećaj vjere u Boga kojem su potom podložili svoje živote. Njezina riječ je među njima imala učinka, jer je govorila jezikom svoga Sina i jezikom Duha Svetoga koji su svi mogli razumjeti i prihvatiti, jer je to bio jezik vjere i ljubavi. Njoj je bilo jasno koliko im je bio potreban ovaj jezik, kako bi mogli svim ljudima navijestiti radosnu vijest spasenja, kao što je znala da nije tragedija ne znati jezike, nego je prava tragedija kad se ne razumiju oni koji govore istim jezikom. Ona ih je kao učiteljica proročkog jezika pripremala na taj dar kad će im se otvoriti jezik, a oni će, slobodno i bez straha, proročki navijestiti divna djela spasenja kao radost svome narodu i svemu svijetu.

Svibanj je mjesec kad priroda buja životom i već do punine cvijeta dovede izdanke sjemenja, bilja i stabala. U svibnju, kad sunce, pokazujući svoju snagu i blizinu sa zemljom, odnosi pobjedu nad zimom, kroz cvijet postaje vidljivo skriveno blago zemlje, koje u suradnji s nebom izlazi na površinu. Zato cvijet nije samo simbol ljepote, nego je simbol života i plodnosti, koje nema bez njegovih raširenih latica i spremnog darivanja životu. Stoga kada se bira dar za majku, onda se najčešće izabire cvijet, jer on višestruko podsjeća na nju. Ako išta miriše osebujnim mirisom, onda je to majčinstvo i majčinska skrb za djecu. Ako ima išta lijepo na svijetu, onda je to majčinska sebedarna ljubav i cjelovito predanje života. Zato je majkama posvećen svibanj – mjesec cvijeća.

Cvijet života

Mnogo je sličnosti između cvijeća i majke kao simbola života, jer je majčinsko krilo rasadnik stvarnog života koji je Stvoritelj udijelio čovjeku, da bi potom taj isti život povjerio majčinskoj skrbi. Ako ima uzvišenog poziva među ljudima, onda je to upravo roditeljski poziv, usko povezan s Božjom stvarateljskom moću i darom, jer je majci poziv cvjetati životom. Na poseban način to vrijedi za nebesku Majku Mariju, koja je svoju ljudsku plodnost potpuno podredila Bogu, te primila izravno od njega dar života u svoje krilo. Taj život koji je ona primila u krilo bio je Život, Svjetlo i Sunce ljudima. Kao što je najdublja istina o Bogu da je Otac svega stvorenoga, a napose Otac čovjeka, tako je najdublja istina za čovjeka i najuzvišenije zvanje koje postoji, da ljudsko biće postane majkom Bogu na ovome svijetu. Upravo to je učinila Marija, iskoristila je najizvrsnije mogućnosti koje je Bog upisao u čovjeka, te se opredijelila svojim bićem donijeti svijetu Boga kao plod svoje utrobe.
Zahvaljujući njezinoj budnosti pred Bogom, dogodilo se da je obamrla ljudska priroda ponovo počelo živjeti i davati svoj plod. Marija je bila novi nasad u vrtu čovječanstva, zasađen Božjom rukom, jer u njezinu biću nije bilo otrova grijeha koji je onečistio stabla Edenskog vrata. Zato je ona najljepši znak zemlje što izlazi iz zimskog sna grijeha i života daleko od Boga. Po njezinoj izvrsnoj plodnosti životne mogućnosti zemlje nisu ostale zakopane u podzemlju, nego je i zemlja dala svoj pristanak na spasenje i pružila je prema nebu svoj izdanak koji je donio novi život. Ako se zemljinu plodnost slikovito može usporediti s cvjetanjem, te se za plodan kraj kaže da u njemu sve cvjeta, onda je Marijina plodnost najizvrsnije cvjetanje ljudske naravi. Zato cvijet postaje najljepši dar kojim obdarujemo drage osobe, napose majke, jer cvijet je simbol života koji su one nosile i dale.

U Božjem vrtu

Cvijet u sebi nosi najljepšu i sadržajniju poruku kako ljepote tako i ostvarenja. Ljepota njegovih latica i opojnost mirisa rječito govori sama za sebe, a opet ne drži ih sebeljubno za se, nego ih daje drugima, to jest predaje je plodnosti. Da nije otvorenosti cvijeta životu, ne bi bilo ni kasnijeg ploda. Zato cvijet upućuje i na ljepotu majčinstva bez koje nema ploda života. Majka svu svoju ljepotu i plodnost podredi onome koji dolazi nakon nje kao plod njezina bića.
S tog naslova je Marija je s pravom istinska cvjećarka Božjeg zemaljskog vrata. Ne samo da je ona sačuvala neokrnjenom svoju ljepotu, nego je na zemlji rodila i ‘uzgojila’ najljepši cvijet, cvijet u kojem se susrelo ljudsko i nebesko. Krist gospodin je bio izdanak neba na zemlji, ali izdanak za koji je i Zemlja, po Mariji, dala svoj čisti doprinos. On je pravi izdanak iz panja Jišajeva, panja koji je po Mariji proklijao novim životom, te je onda nebeski život i nebeska ljepota došla na svijet u punom sjaju. Zato je on bio pravi nebeski Cvijet, najplodniji Cvijet koji je ikada zemlja vidjela, jer smo svi primili od punine njegove plodnosti milost spasenja. Njega je davno Psalmist predoznačio kad je rekao: Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti. Vjernost će nicat` iz zemlje, Pravda će gledat` s nebesa. Gospodin će dati blagoslov i sreću, i zemlja naša urod svoj. Pravda će stupati pred njim, a Mir tragom stopa njegovih (Ps 85, 11-14). Utjelovljeni Sin Božji je bio najljepši cvijet kojeg je i zemlja dala kao svoj autentični plod, pokazujući da je pozvana davati božanske plodove. Zahvaljujući Cvjećarici Božjeg vrta, Zemlja je doista postala Božji plodan vrt, u kojem smo se mogli i možemo diviti ovom najdivnijem plodu, koji je svojim uskrsnućem ostao trajno cvjetati, ne dopuštajući da ga smrt iskorijeni iz zemlje. On nam i danas omogućuje da on njegove plodnosti živimo, jer obilje koje on pruža doista je neprocjenjivo nebesko obilje i ljepota.
Diveći se njezinoj ulozi u djelu spasenja, i sami, stojeći pred Bogom pokušavamo otkriti svoju zadaću i prepoznati svoje mjesto u svijetu. U tome nam može najviše pomoći ona koja je prva ostvarila Božji plan, te kao savršena suradnica Boga živoga dopustila da iz ‘zemlje’, to jest njezina krila, se rodi sam Bog u ljudskom liku. A on ju je zbog toga dodatno blagoslovio i obdario, dajući da joj majčinsko krilo bude trajno svježe i da se po njezinu zagovoru Crkva donosi nove plodove spasenja u svojoj djeci.
Imajući u vidu njezinu umješnost, njezin Sin joj je povjerio da i dalje skrbi o perivoju svete Crkve, to jest da nas, svoju djecu, odgaja i njeguje brižno kao Božje cvijeće na zemlji. Tako je Marijino krilo trajno svježe i puno života kao krilo Majke koja rađa i čuva svoju djecu kao Majka Crkve. Ona koja je podigla božanski nasad moleći: Zakrili nasad desnice svoje, Sina kog za se odgoji, podiže i nasad Božje djece, te joj je najveća radost kad u tome uspije. A mi joj živeći vjerno i dosljedno svome kršćanskom pozivu, na najljepši način uzvraćamo i izričemo zahvalu cvijetom svoga bića, koje je najviše veseli.

Svjetioničarka

Bog je čisto svjetlo i sjaj koji je čovjeku nemoguće podnijeti, te je se stoga kao grešnik morao približavati tom svjetlu s oprezom da ne nastrada od njegova sjaja. No zbog ljudske grešnosti Bog nije odustajao od namjere da svijet obaspe svojim svjetlom, da ga privede u puninu svoga sjaja. Ali je za svoj projekt trebao suradnju ljudskog bića koje je moglo stati pred sjaj njegova lica, te je također moglo poslužiti kao stabilna podloga njegovu božanskom svjetlu.

Marija prosvijetljena
Taj netko, Bogu poželjan, da bi mogao prihvatiti iskonsko Božje Svjetlo, trebao je najprije biti pro-svijetljen tim istim Božjim svjetlom. Božji izabranik, kako bi bio očišćen, urešen i Boga dostojan, nije se mogao prosvijetliti na ljudski način, nego se trebao prepustiti božanskom zahvati. Bog je trebao prosvijetli krhko ljudsko biće čistim božanskim sjajem kako bi ga bilo dostojno. Doista, taj dar je Gospodin udijelio Mariji kad ju je oslobodio grijeha, te je tako mogla blistati iskonskim svjetlom, spremna primiti ono nerukotvoreno Svjetlo, Sina Božjega.
Zato u svetopisamskoj slici žene obasjane suncem, kojoj je mjesec pod nogama, a na glavi kruna od 12 zvijezda, razaznajemo Marijin lik, te je sebi i predočavamo u takvom svjetlosnom kontekstu. Ivanova vizija iz Otkrivenja izražava sjaj njezina bića i ljepotu duše koja je odsijevala Bogom živim. Nebeska Majka je mogla biti opisana spomenutom slikom, uspoređena sa suncem, mjesecom i zvijezdama, kraljica sa svjetlosnom krunom, jer njezin sjaj je takav da se sjaj nijednog stvorenog bića ni tijela u prirodi ne može usporediti s njezinim. Pa niti sjaj onih čistih duhovnih bića koje nazivamo anđelima ne može se usporediti s njezinim sjajem, te joj se stoga i oni klanjaju kao svojoj kraljici potpuno prožetoj Božjim sjajem premda je ljudsko biće. Jer nju obasjava sam Bog svojim svjetlom, Isusom Kristom Gospodinom našim, onim koji je bio tvorac svih svjetlosnih tijela, a dopustio da mu ona bude roditeljka na zemlji.
Stoga dok se Krist Gospodin očitovao nakon rođenja kao Svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka, Marija je stajala s njim i pored njega kao njegova nositeljica, jer ni njega ne bi bilo na zemlji u ljudskom obliku, da nije bilo nje. U svojoj skromnosti svjedočila je kako ljudsko biće može i treba biti prosvijetljeno živim Bogom, podlažući svoj život potpuno njegovu. Time je sebe učinila potpuno prozračnom Božjem svjetlu, ne želeći ničim ljudskim zasjeniti njegov sjaj, u čemu je potpuno uspjela.

Marija prosvjetiteljica
U tom duhu i kontekstu se može iščitati i događaj Gospodinova prikazanja u Hramu koji zovemo i drugim imenom Svijećnica. Svjetlo svijeta koje je primila od Oca nebeskoga, Marija prikazuje Ocu, naznačujući tim činom da je bila samo prihvatiteljica njegova dara, a ne gospodarica ni stvoriteljica. No dok ona nosi svoje čedo na prikazanje Gospodinu, njegovo svjetlo ne može ne sjati otkrivajući svoj sjaj svetim dušama kojima Duh Sveti daje oko za njegovu otajstvenu prisutnost.
Tako je Marija, noseći u naručju Sina Božjega kako bi ga prikazala Ocu nebeskome, od kojeg ga je dobila na dar, njega ne samo prikazala Ocu, nego ga je i pokazala svijetu. On je bio Svjetlo koje dolazi na svijet i koje prosvjetljuje svakog čovjeka, a Marija je, noseći ga u krilu i naručju, darovala svijetu i svakom čovjeku željnom prosvjetljenja, o čemu je posvjedočio starac Šimun pjevajući mu kao svjetlu na prosvjetljenje narodâ u trenutku kad ga je primio u svoje naručje. Njegov sjaj ne samo da nije smio ostati nezamijećen, nego, štoviše, trebao je biti podaren svakom čovjeku koji njime obdaruje svoje postojanje pred Bogom. Ako nas je on sam poučio da se svjetiljka na užiže kako bi se stavila pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući, Marija je od samog početka bila toga svjesna. Njezin Sin je bio svjetlo na prosvjetljenje svih naroda, te ga je ona izložila svim narodima. Njezin pojavak u Hramu nije mogao proći neopaženo, jer Božji ljudi vide Božje Svijetlo koje ona nosi u naručju, kao što svjetionik u mraku ne može biti neopažen.
Mariju zato možemo nazvati Božjom svjetioničarkom, koja je na nemirnom moru ljudskog življenja zapalila Božje svjetlo, to jest dopustila da Bog u njoj zapali svoje svjetlo utjelovljenjem svoga Sina. Donoseći na svijet Boga u svome krilu i noseći ga u naručju, bila je prava svjetioničarka i svjetionik s kojeg sjaj Božjeg Svjetla razbija tmine ovoga svijeta. Po njoj je došlo na svijet i pokazano svijetu svjetlo nove i jedinstvene spoznaje Boga, Svjetlo kakvo svijet prije toga nije vidio. Njegov sjaj je bio tako intenzivan i jak da prosvjetljuje ne samo jednog čovjeka, nego svakog čovjeka; ne samo jedan narod, nego sve narode. Sada po Mariji svijet ima svjetlo koje nema zalaza, te može trajno hoditi kao po danu, ne posrćući korakom svoga duha.
Marija je tako postala svjetioničarka svima onima koji brode morem života, a ne žele se nasukati na hridi, na Scile i Haribde zemaljskih tjesnaca, onima koji ne žele ostati robovi pličina, nego sigurno putovati prema luci vječnoga spasenja. Isturena na rtu samoće, uronjena u more ljudske nesigurnosti, oslonjena je bila samo na Boga, združena prvenstveno s njim, sigurna pod njegovom zaštitom. Zato je mogla svakom mornaru biti pouzdan putokaz k luci spasenja, u moru nestabilnosti i nemira, dok je nebo zastrto mrakom i oblacima. Svevišnji ju je izabrao da bude svjetioničarka i svjetionik s kojeg svijetli njegovo vječno Svjetlo, a ona je tu svoju zadaću od samog početa revno vršila. Njezinom vjernošću, čistoćom i sjajem svijetu je podareno Svjetlo istinsko u ljudskom liku. Izgovarajući svoj ‘da’ Marija je zapalila Božje svjetlo na zemlji, svjetlo neugasivo koje tama ne može zasjeniti. Zapalivši njezino biće svojom Vatrom, Duhom Svetim, čovječanstvu je podareno Svjetlo svijeta, čime je zapaljena neugasiva vatra koja je zahvatila cijeli svijet. Njezin sjaj i nama danas svijetli, a plam nas grije, pa mu se izložimo i prikažimo cijelim bićem, kao što je i on bio za nas izložen i prikazan u Hramu.

Sveti Augustin i Benedikt XVI.

Teško je praviti usporedbe među ljudima, napose kad se radi o orginalnim osobnostima koje dijeli vremenska udaljenost od 16 stoljeća. Upravo takva udaljenost dijeli sveca iz Hipona, Aurelija Augustina, i današnjeg papu Bendikta XVI. Kako u stanovitom smislu ipak sam Bog briše granice među ljudima, onda nam dopušta premostiti jaz vremena, te promatrati blizima i one koji nisu bili tako blizu. Nadalje, Bog izokreće kriterije prostora i vremena, te onda, zahvaljujući tome, možemo danas razmišljati o Augustinovoj aktualnosti, kao što je bilo onih koji su se o Bendiktu XVI. izjašnjavali kao o crkvenom ocu. Nismo u mogućnosti u ovom kratkom prikazu govoriti o svim teološkim sadržajima koji vežu Augustina i papu Benedikta XVI., a nije niti neophodno. Mnogo je važnije od svega ukazati na zajedničke teološke principe koje prepoznajemo kod obojice i za koje se papa Benedikt nije ustručavao reći da ih je preuzeo od Augustina, oca, sveca i naučitelja, jednog od najplodnijih autora koje je dala Katolička Crkva. Pa ako je Benedikt smatrao shodnim nazvati Augustina svojim učiteljem, onda nema razloga da i mi to ne prihvatimo i ne ukažemo na glavne elemente pouke koje je Augustin dao Benediktu kao učeniku.

Tražitelji istine

Upravo uočavajući kako Ratzinger slijedi iste teološke principa, koji onda postaju zajednički i jednome i drugome, može se među njima govoriti u terminima učenik-učitelj. Da se radi o autentičnom odnosu učenika i učitelja, potvrđuju i Ratzingerovi profesori i prijatelji iz studijskog razdoblja, kao što je Alfred Läpple, koji tvrdi kako je Ratzinger s mnogo strasti čitao Augustinovu teologiju još od sjemenišnih dana. Kod Augustina ga je privlačilo to što je bio originalan u odnosu na sve ostale intelektualne genije i ljude od pera koji su živjeli prije njega, jer se nije bavio teologijom pišući u trećem licu, nego u prvom. Ma koliko bio svjestan objektivnosti istine koju u intelektualnom procesu spoznaje i koja ga kao takva privlači i hrani, s njom je uspostavljao odnos koji nije bio samo intelektualni. Uočio je kako se je Augustin, upoznavši kršćanstvo i Boga objave, doživio osobno odgovoran pred tom istinom, koja je pred njim stala u osobi kršćanskoga Boga. Osobno i slobodno je primajući svjetlo istine, osjetio je kako treba uzvratiti osobnim odgovorom. Tako je Augustin pred tom Istinom prvi progovorio u prvom licu, opisujući svoja lutanja i iznoseći na svjetlo dana svoj dijalog s njime i način na koji je nadišao skepticizam. Istim putem je pošao i Ratzinger, uvjeren kako ga traženje istine obuhvaća u cjelovitosti osobe, a ne samo na razini intelektualnog traženja.
Takav pristup traženju istine nepovratno je oduševio mladog Ratzingera za Augustinovo svjedočanstvo i veličinu, te mu je cijeloga života ostao vjeran. Baveći se potom teologijom, trudio se poput Augustina život staviti na kolosijek osobnog prianjanja uz istinu, koju je na poseban način primao Božjim darom vjere. Preuočljivo je bilo Augustinovo svjedočanstvo da ne bi uočio kako istina nikad nije toliko snažna i uvjerljiva kao onda kad je životom izgovoreno svjedočanstvo u prvome licu. Istina tako za njih nije samo objektivna, nego je i subjektivna, jer od vjernika i teologa očekuje da uspostave istinski dijalog s njom i da se za njezino širenje i razumijevanje zauzimaju u prvome licu kao gorljivi tražitelji i navjestitelji. Zahvaljujući Augustinu kojega intenzivno proučava, istina za mladog Ratzingera postaje egzistencijalna strast. Tražeći istinu spoznali su kako dolaze do Istine koja im daje smisao životu. U tom duhu je razumljivo i biskupsko geslo koje zadržava i kao papa: Cooperatores Veritatis – Suradnici istine, naznačivši tako temeljni cilj svojih pastoralnih nastojanja, u čemu ponovno imam mnogo sličnosti s Hiponskim biskupom. Kao što je Augustin od profesora, filozofa i monaha postao potom biskup, od njega se tražilo da sav svoj intelektualno-teološki potencijal ugradi u pastoralo djelovanje, tak je i Ratzinger od profesora teologije postao biskupom. Pri tome je razumijevao svoje biskupsko služenje kao suradničko zanimanje u odnosu prema Bogu Istini.

Vjerni Crkvi i Predaji
S mnogo teološke strasti učeći od Augustina, usmjeravan i vrsnim profesorima, mladi je Ratzinger, odlučivši se upisati doktorski studij iz teologije, odabrao za temu upravo Augustinovu ekleziologiju, iz čega je nastao doktorat naslovljen „Narod Božji i Kuća Božja u misli svetog Augustina“. Povod takvom istraživanju je bila enciklika Pia XII. Mystici Corpori, što je ponukalo Ratzingera i njegove profesore istražiti i druge slike i definicije Crkve, pri čemu im je Augustin pružio obilje materijala. Uočiti će kako na mnogo mjesta Augustin govori o Crkvi kao narodu Božjemu, ne suprotstavljajući tu ideju, međutim, definiciji Mističnog tijela, nego ih integrirajući. Valja samo napomenuti kako je upravo definicija Crkve kao naroda Božjega mnogo prisutnija u dokumentima Drugog vatikanskog sabora od definicije Mističnog tijela. Istraživanjem o Augustinovoj ekleziologiji Ratzinger će pokazati svoju sklonost prema ekleziološkim temama, zainteresiran za dobro razumijevanje otajstva Crkve, slično kako je činio i Augustin u okolnostima Afričke Crkve koja se cijelo jedno stoljeće borila s problemom donatizma. Ratzinger je sve dublje i bolje razumijevao katolicitet Crkve, kao i potrebu njezinoga jedinstva, poput Hiponskog učitelja koji je o tim temama iznimno mnogo pisao i na čemu je radio dobar dio svoga pastirskog djelovanja.
Ali Ratzinger nije od Augustina naučio samo razumijevati Crkvu u svojem unutarnjem otajstvu, nego je iz Hipončevih stavova zaključio kakav treba biti odnos Crkve i svijeta, što će biti jedna od vrlo čestih njegovih tema, jer Crkva i u današnjem svijetu nailazi na nerazumijevanja kao što je nailazila i u ondašnjem svijetu Rimskoga carstva. Augustin je bio vrstan učitelj koji ga je naučio kako Crkvu ne treba poimati kao snagu suprotstavljenu političkom i kulturnom redu društva, koje se nakon francuske revolucije više ne predstavlja u svom kršćanskom ruhu. Ratzinger je bio oduševljen Augustinovim oštroumnim razlučivanjem. Hiponac se nije a priori borio protiv svjetovnih institucija, nego ih poštuje u granicama njihove autonomije, s time da im iz jednog specifičnog kuta relativizira važnost, jer samo Crkva može imati apsolutnu važnost za pojedinca, jer mu nudi sveobuhvatni projekt života vječnoga. Prepoznajući njihovu korisnost za uvjete društvenog života, razlikuje uvijek nedostatnost samo takve korisnosti, suprotstavljajući mesijansko-eshatološku perspektivu prema kojoj čovjek treba usmjeriti sav svoj život nadilazeći ono zemaljsko. Uvjeren kako Augustin ne teži Državu ‘pocrkveniti’, to jest učiniti je sredstvom Crkve, isto tako ne zastupa ideju ‘podržavnjenja’ Crkve, svodeći je na slugu državne vlasti. Po njemu svjetovni red treba ostati svjetovni, a Crkva koja na svojoj zemaljskoj dionici živi i djeluje u svijetu, teži ukazati na novu silu vjere u jedinstvo ljudi u Tijelu Kristovu, koji teže svom potpunom ostvarenju, milosnim Božjim zahvatom, u Kraljevstvu Božjem kad povijest dođe svome kraju.
Druga velika sličnost glede teme definirane naslovom ovog poglavlja sastoji se u promatranju crkvene Predaje. Ratzingeru je od početka, uz ekleziološke teme, u središtu pozornosti bilo i pitanje Svetoga pisma i egzegeze, kao što je to bio primarni interes kako Hiponca tako i ostalih svetih otaca. Stoga ulaže golemi napor u ispravno razumijevanje Božje riječi, znajući kako postoje različite tehnike i metode tumačenja. Razumjeti Božju riječ je od primarnog interesa, jer od nje živi Crkva, njome se hrani vjera i njome ravna svako teološko istraživanje. Kao što je i prva Crkva, u čemu je također bio angažiran Augustin, trebala tražiti ispravne principe tumačenja Pisma protiv krivovjeraca, tako je i Ratzinger uložio mnogo napora u razumijevanje i obrazlaganje katoličkih principa tumačenja Pisma. U razdoblju kad se razvijaju značajni egzegetski pokreti, te egzegeza dolazi u središte teološke pozornosti napose zahvaljujući protestantskim teolozima, Ratzinger pomno traži svoj put glede egzegetskih principa i metoda. Služeći se povijesno-kritičkom metodom, ostao je vjeran principu koji je naučio od Afričkog učitelja, a to je da se Pismo valjano može i treba tumačiti samo u Crkvi u kojoj kao kriterij postoji živa predaja – Traditio vivens, to jest tumačenje koje je Crkva stekla stoljećima rada zahvaljujući naporu otaca. U konačnici, kao što je i Augustin govorio da u Crkvi treba slušati ono što živi Krist veli, to jest da tumačenje Pisma polazi od Krista i ne može se ostvariti bez njega, tako je i Ratzinger usvojio isti ovaj princip. Svaka druga metoda bez Traditio vivens i Christus vivus ne bi bila dostatna za ispravno tumačenje Božje riječi.

Ljubitelji Boga i čovjeka

Nezaobilazna augustinovska tema kao svojevrstan hermeneutski ključ prisutan u Ratzingerovim spisima još od najranijih dana je ljubav, što se očitovalo i u papinskom učiteljstvu, napose enciklikama. Ako je itko od teologa prve Crkve govorio o Bogu ljubavi, onda je to bio Augustin koji je u teološkom smislu ukazivao na red ljubavi (ordo amoris). Hiponac, međutim, nikako nije moglo biti bez onog praktičnog vida u kojem je znao da ga ljubav može nadahnuti i potaknuti za ispravnu praksu, što će sažeti u svoj poznati aksiom: Ljubi i čini što hoćeš.
No Augustinov nauk nadahnjuje Ratzingera na svim razinama, od trojstvene kontemplacije do praktične primjene i iskazivanja konkretne ljubavi prema svakom čovjeku. Ljubav je sveobuhvatna, jer Bog koji je ljubav i koji je sve stvorio, sve uzdržava ljubavlju. Ljubav u njemu nalazi svoje počelo i izvor, ali je konačni naslovnik ljubavi čovjek. Te stoga ne može postojati nijedan ljudski čin koji nije oblikovan ljubavlju, pa tako ni intelektualni čin spoznaje. Poseban naglasak je na konkretiziranju bratske ljubavi prema bližnjemu, čemu će i Augustin dati primat u kronološkom redu, dok će u redu važnosti biti ljubav prema Bogu od kojega dolazi svaka ljubav. Stoga su i jedan i drugi kršćanstvo predstavili kao religiju ljubavi, ostavljajući obvezu cijeloj Crkvi da sa svom ozbiljnošću svjedoči gorljivo i radikalno, suprotstavljajući se svakom pokušaju relativiziranja kako Božje ljubavi, tako i svih istina koje je Bog objavio čovjeku.

Objavljeno u: Vjesnik biskupa Langa, 41 (2011.) 122, 29-32.

Pralja ljudskih haljina

Prošli mjesec razmišljali smo o Mariji kao vrijednoj suradnici Gospodnjoj u djelu spasenja koja se kao njegovateljica svojski dala na posao. Kao prava njegovateljica skrbi prije svega za naše duhovno, a potom i tjelesno zdravlje. Ali da ne bi na Mariju netko primijenio onu izreku: Liječniče, izliječi sama sebe, to jest: Njegovateljice, pobrini se najprije za samu sebe, nju je od samoga začeća zahvatila Božja snaga držeći je čistom od svake ljage, tako da je mogla biti prava njegovateljica zaštićena od svake zaraze grijeha. Stoga nitko od njoj povjerenih bolesnika ne treba strahovati da bi od nje mogao dobiti kakvu zarazu. A kako bismo na prikladan način izrazili čistoću njezina bića, možemo se poslužiti još jednom slikom.

Ljudskost kao haljina

Starokršćanski pisci su, naime, običavali prispodobiti čovjeka haljinama, to jest odjeći koju nosi. Haljina je prije svega ukazivala na njegovu pojavnost i tjelesnost, jer nije bio samo duhovno biće, nego je bio, slikovito rečeno, bio ‘zaogrnut’ i tijelom. No u ovom slučaju slikovit govor nije imao za cilj predstaviti tijelo kao nešto tek izvanjsko, usputno ili suvišno, nego je ipak cijeli govor smjerao predstaviti i tjelesnost kao bitnoj sastavnici ljudskog bića. A kako je ona vidljiva već okom, a mogla je postojati jer je u nju bila utkana nevidljiva bit duše, onda se govorom o haljinama ljudskosti izricala cjelokupnost ljudskog bića. Stoga ma koliko se govorilo o tome kako je čovjek zaogrnut haljinom tijela, ipak je pravo značenje bilo da se je haljinom prispodobljavala cijela njegova ljudskost sastavljenu od duše i tijela.
A kad ovaj govor prenesemo u ozračje ćudoredno-duhovnog života, postaje još jasniji. U tom trenutku možemo govoriti o kakvoći i čistoći haljina ljudskosti, što pretpostavlja čistoću cijeloga bića. Reći da je netko uprljao grijehom haljine ljudskosti, značilo je da je zgriješio ne samo tijelom, nego i dušom. Stoga se, upravo govoreći o njihovoj kakvoći i čistoći, izriče vrijednost same ljudskosti. Kad se za nekoga kaže da je potrošio ili uprljao haljine ljudskosti, svjedoči se o nebrizi kojoj su bile izložene od strane njihovih vlasnika. Primjenjujući ovu sliku dosljedno na duhovni život, može se ustvrditi kako čovjek nemarom i grijehom troši svoje haljine, koje je već od početka Adam pokidao smrtnim grijehom i odvajanjem od Boga. Nakon toga je i dalje bio izložen grijehu i neurednu životu, čime je do kraja uronio u grešno stanje iz kojeg mu nije bilo povratka, osim Božjeg milosrđa. Već tada, njemu i Evi, Bog haljine od životinjske kože kao privremeno rješenje kojima mogu prekriti svoju golotinju, mnogo bolje od smokvina lista. Te privremene haljine od životinjske kože bile su pralik, to jest nagovještaj onih pravih haljina kojima ga Bog želi zaodjenuti ispunjavajući svoja obećanja, vraćajući mu potpuno dostojanstvo kojeg se bio lišio grijehom.

Pod skutom Bezgrešne

A Bog je svoja obećanja ispunio kad nam je dao Bezgrešnu Djevicu, ženu čija je ljudskost bila, darom Božjim, potpuno čista od svake ljage grijeha. Zato je možemo nazvati i pravom praljom ljudskih haljina, jer je ona doprinijela da se haljina ljudskosti očisti od svake prljavštine, ali isto tako da se tkivo ljudskosti pokrpa i zašije gdje je bilo istrošeno i pokidano. Ako itko, onda je Marija pomogla da uspije Božji plan čišćenja ljudskoga roda. Osim što je svoje haljine čuvala bezgrešno čistima, zaslužna je što je Bog preko nje izvršio utjelovljenje svoga Sina, koji je prljave haljine grešnosti izbijelio u svojoj krvi. Čuvajući se potom od svakoga grijeha i ostajući pred Bogom savršeno čista, postala je uzor prema kojem nam je slobodno težiti, tražeći savjet, zaštitu i pomoć. Kad nam prijete nečistoće ovoga svijeta, možemo se skloniti pod njezine čiste skute, kojima će nas ona kao Majka najdjelotvornije zaštititi. Ako nas je pak zahvatila kakva nečistoća, ona je ona vrijedna pralja koja će nas majčinski oprati, kao što majka pere dijete, te nam pomoći da se čuvamo daljnjeg kontakta s nečistoćama i blatom u koje nas grijeh strovaljuje.
Kao iskusni suradnik Božjeg pranja čovječanstva, Marija je vrijedna i okretna pralja ljudskih halja koja je upoznata sa svim prikladnim vještinama potrebnima za takav zahvat. Pripremljena je i osposobljena za sve vrste pranja, od svakodnevnog do onog dubinskog, jer koristi uvijek najdjelotvornija sredstva, a to su isključivo ona Božja milosna, kojima se jedino ljudskost može oprati i držati čistom. Zato ju je Bog podigao u svome narodu kao čistu i bezgrešnu, da surađuje u službi očišćenja ljudskoga roda, kao vrijedna pralja u Božjoj obitelji. Živeći u ozračju čistoće njezinih bezgrešnih skuta, imamo zajamčenu čistoću koju nam je Bog podario po krvi svoga Sina, čemu je svjedočanstvo upravo njezina čistoća. Po takvoj čistoći ostvarujemo stvarno zajedništvo s Bogom, čime se obnavlja kakvoća haljina naše ljudskosti do mjere da postaju dostojne čistoće uskrsnuća. Bog koji nas je stvorio za čistoću i besmrtnost želi da haljina našega života bude čvrsta i trajna, lijepa i čista, te ujedno skrbi kako bi se to i ostvarilo.
Bezgrešna Djevica nam je stoga njegov dar, jer promatrajući njezin sjaj i sami se oduševljavamo za iskonsku čistoću na koju nas poziva. Ona postaje i naša pralja time što se držala isključivo Boga kao svoga izvora po kojem je zadobila iskonsku čistoću. Ne samo da nije dopustila da se njezina haljina onečisti ikakvom nečistoćom, nego pazi i na čistoću svoje djece. Zato nas Gospodin i sklanja pod njezine skute, jer je njezina ljudskost najčišća haljina, sva protkana Božjom milošću, te nam je najbolji pomoć pri očišćenju one naše, grijehom okaljane.

Marija kao ures neba

Kad umjetnik napravi umjetničko djelo, onda kasnije takvo djelo njemu postaje ukrasom. Štoviše, kažemo kako se umjetnik proslavio napravivši umjetničko djelo. Događa se tako proturječje jer umjetničko djelo učini slavnim i neumrlim umjetnika koji ga je izradio, te se nakon njegove smrti toliki naraštaji dive njegovom umijeću. Tako umjetničko djelo nadilazi umjetnika proslavljajući ga još dugi niz godina, pa i stoljeća nakon smrti, koji ostaje živjeti samo u svojim djelima. Čudno je ali istinito da neživo djelo može nadživjeti živoga autora, o čijem umjetničkom izrazu genijalnosti je potpuno ovisilo.

Bog se proslavlja na zemlji
Proturječju života svakog umjetnika, podložio se dijelom i sam Bog, no s druge strane ju je nadišao, što nije dano ljudskim umjetnicima. Razlika tako ipak postoji, jer on svoju umjetničku umješnost nije izražavao samo na neživoj tvari, nego prije svega na živim bićima. Kao što se i umjetnik proslavlja u svojim djelima, i Bog je bio toliko ponizan da je dopustio da mu njegova djela budu ures na zemlji. Dopustio je i htio je da djelo resi svoga Tvorca na zemlji, da budu izričaj onoga koji je neizreciv. Iskazao je nevjerojatnu čast stvorenju kad je htio da njemu, neizmjernoj ljepoti i savršenoj dobroti, stvorenja postanu uresom. Marija je apsolutno prednjačila među svim stvorenjima u njegovom božanskom planu, postavši najljepše stvorenje. Ključ njezina uspjeha stoji u tome što je od početka shvatila i prihvatila kako se ambiciozni Božji plan predviđen za stvorenja ne treba i ne može ostvariti bez njega. Upravo suprotno, primajući njegovu ljepotu stvorenje je moglo biti do kraja lijepo i dobro, čemu je ona kao milosti puna bila vjerodostojan svjedok. Njegova umjetnička genijalnost prema čovjeku našla je izniman izričaj u njoj, najsvetijem djelu njegove ruke.
Ali u njegovom božanskom zahvatu bilo je nečega što se ne događa u okvirima ljudske umjetnosti. Dok ljudski umjetnik sebi kratkovjekom po svojim djelima daje duži život, vječni Bog je sebe proslavio je u svom vremenitom djelu. Sve je učinio kako bi svom djelu dao vječnu dimenziju, a ne sebi po njemu kao što čine ljudi. Kao što ga je Sin proslavio na zemlji, a on zauzvrat njegovoj ljudskoj naravi u nebu iskazao počast stavivši je sebi zdesna, slično je predvidio i za Mariju, najljepše ljudsko biće koje ga je slavilo na zemlji. Marija je njega slavila svim svojim bićem na zemlji, u vjernosti i poniznosti, a on je onda učinio za nju ono što nijedan umjetnik nije vlastan sa svojim djelom. Jer u njezinu slučaju Umjetnik se nije samo proslavio po svome djelu, nego je ima moć svome djelu udijeliti neprolaznu slavu koju je sam posjedovao. Zato nije samo ona njega proslavila na zemlji, nego je zauzvrat i on nju proslavio na nebu, dajući joj čast da dušom i tijelom doživi slavu nebesku. Na taj način je Marija zasjala u nebu kao najuzvišenije djelo Božje, uz proslavljeno čovještvo svoga Sina.

Bog proslavlja u nebu
U zajedništvu s Crkvom na Pedesetnicu Marija je doživjela događaj dolaska Duha Svetoga kao zahvat božanskog umjetnika koji je u njoj potvrdio nepovratnost i savršenstvo spasenjskog procesa kojeg je bila dionicom od samog začeća. Ostala živjeti na zemlji, a već je bila u nebu u slavi Trojstva, gdje je bio proslavljen onaj kojem je ona dala tijelo. Tako je već jedan dio njezina bića uživao slavu koja je obećana i namijenjena svakom čovjeku. I nakon događaja Duhova kojim je Bog dovršio svoje djelo na zemlji, ostalo je još jedno veliko Božje iznenađenje, jer se Božja dobrota i čovjekoljublje ne iscrpljuje i ne okončava na zemlji, nego u životu u njemu i njegovoj punini. Nakon punog svjedočanstva koje je dala Marija na zemlji, ostao je završni zahvat na nebu po kojem je postala punopravnom dionicom nebeskog Božjeg djela. U njoj se ispunilo do kraja sve što je vjerom unaprijed prihvaćala. Zalog Duha koji je primila, postao je jamstvo cjeline dara u kojem je uživala dušom i tijelom. Zato je ona kao najbolji izričaj Božje umjetnosti na zemlji, postala i najbolji izričaj Božje umjetnosti na nebu.
Doživjela je radost da je spoznala kako sve umijeće koje je Bog učinio, za što je tražio i njezinu suradnju, nije učinio radi sebe, nego radi nje, nove Eve i cijeloga Evina potomstva. Ljudski rod spašenih po svu vječnost bio je završni čin, posljednji detalj velebnog umjetničkog djela koje je Bog risao i slikao, a za koje se poslužio čovještvom svoga Sina, tim platnom razapetim po Mariji od neba do zemlje, na kojem se našlo mjesta za svakog čovjeka. Zato je mogla posredovati u Crkvi pomažući shvatiti i prihvatiti Božji plan i njegovu volju, ukazujući na trajnu prisutnost Uskrsloga s kojim je bila neraskidivo povezana i prema kojem je snažno težila cijelim bićem. Ona koju je on nezaustavljivo privlačio u nebesku slavu, mogla je uzdizati duše vjernika osjećajući jasno i neposredno slavu u koju će biti sama uzdignuta.
Kao što je ona svemogućem Bogu svojom suradnjom omogućila da bude izvrsni Umjetnik na zemlji, stavljajući mu potpuno na raspolaganje cijelo biće i sve darove, tako je on njoj, uzdigavši je u nebo, dopustio da bude glavna nebeska umjetnica. Njezinom proslavom u nebu njegova umjetnička inicijativa na zemlji dobila je svoju krunu u nebu. Marijinim uznesenjem dušom i tijelom u nebesku slavu, njegovo najljepše djelo došlo je na pravo mjesto u cjelini njegova opusa. Njegova najveća suradnica na zemlji, ponizna službenica, postala je nebeska umjetnica, pravi ures neba, biće najljepše od svih bića, koje je zavrijedilo da mu i anđeli iskažu čast. Kao što je cjelovito živjela na zemlji, tako je cjelovito, dušom i tijelom, dosegla slavu nebesku po Božjem daru.